Povežite se sa nama

OKO NAS

BERANSELO: BITKA ZA VASOVE VODE NIJE ZAVRŠENA: Čika Đorđije i mrtav opominje

Objavljeno prije

na

Čika Đorđe je podigao visoko štap sa znamenitog brda Berankrš, pokazujući negdje u daljine, i opominjući da bitka za Vasove vode nije završena i da njegov duh još živi među stanovnicima Beransela.

Nakon dužeg odlaganja postavljanja spomenika najstarijem građanskom aktivisti i simbolu otpora mještana ovog naselja u borbi za zdravu životnu sredinu, bista Đorđa Tomovića „na neki čudan način” osvanula je na vrhu brda.

Đorđije je, kako kažu Beranselci, tako i nakon smrti odlučio da povede još jednu bitku, ovog puta s birokratijom, i da se sam popne na ovo znamenito uzvišenje.

„Mi u Mjesnoj zajednici ne znamo ništa. Mi mislimo da je Đorđiju Tomoviću dosadilo da čeka dozvole i da samuje u mraku u jednoj kolibi u naselju, pa je odlučio da se popne na Berankrš i da odozgo podignutim štapom opomene da nije uzalud vodio borbu” – kaže predsjednik ove mjesne zajednice Slobodan Lončar.

Osim ironično, u Beranselu ne žele da govore o tome ko je i kako teški spomenik iznio na vrh Berankrša i da li je time prekršen zakon.

Legendarni starac iz Berasela preminuo je u dubokoj starosti ali je odnio pobjedu nad kulturnim i životnim obrascem koji je nametnula crnogorska vlast, praveći od svojih građana poslušnike.

Đorđije će ostati upamćen kao najstariji stanovnik Beransela i jedna od prepoznatljivih ličnosti dugogodišnje borbe tog sela s institucijama zbog odlaganja otpada na Vasovim vodama.

Starina Đorđije uvijek je bio među prvim mještanima Beransela na blokadi gradskog smetlišta na Vasovim vodama, nadomak njihovih kuća, i među prvim su mu stigli pozivi za informativne razgovore u policiji, zatim za Sud za prekršaje, a potom i za izdržavanje osmodnevne zatvorske kazne na koju, ipak, nije otišao.

„Ljudi se plaše, i to mi nikako nije jasno. Neote da skoče, nego šute. Boje se od vlasti. A što će se bojati, kad vlasti ne rade pravilno” – ostale su upamćene čika Đorđijeve riječi.

Beranselci su odnijeli pobjedu nad sistemom, kada je država neposredno prije lokalnih izbora u martu 2014. godine, odustala od daljeg odlaganja smeća na Vasovim vodama. Starina Đorđije, ipak, nije dočekao sanaciju najvećeg divljeg smetlišta na sjeveru Crne Gore, koja se najavljuje već tri godine.

Upravo zbog toga u Ekološkom pokretu Ozon, koji je u svemu bio podrška mještanima Beransela, smatraju da aktivnosti na sanaciji Vasovih voda idu veoma sporo. U svakom slučaju ne najavljenom i očekivanom brzinom.

,,Po nama, neshvatljivo sporo, ako znamo za najavu Vlade da će ova ekološka katastrofa u neposrednoj blizini međunarodno zaštićene rijeke Lim i MZ Beranselo, biti sanirana sredstvima iz budžeta Crne Gore” – kaže direktor ove nevladine organizacije Aleksandar Perović.

On podsjeća da nakon započinjanja aktivnosti na kanalisanju protoka ocjednih deponijskih voda, koje predstavljaju veliku opasnost i prijete da izazovu odvajanje jednog dijela deponovanog otpada, a koje je trebalo davno biti završeno, još uvijek nema nikakvih informacija šta je s tom niti sa sljedećim planiranim aktivnostima.

,,Nekako nam se čini da se namjerno prolongira rješavanje problema, što vjerovatno ima veze sa tim što je na čelu Berana opoziciona lokalna uprava, ali ostaje nejasno zašto se baš zbog toga lokalna uprava mnogo češće ne oglašava u javnosti i insistira na upoznavanju građana o problemima i izazovima sa kojima se susreće kada je sanacija Vasovih voda u pitanju” – smatra Perović.

Prema njegovim riječima, lokalna uprava u ovom gradu nema ni lokalni plan upravljanja otpadom, što je već moralo biti završeno, a lokacija Rujište koja je bila korišćena kao privremena, već je postala još jedan problem.

,,Vasove vode se moraju sanirati, pa i revitalizovati na najbolji mogući način jer je riječ o devastiranoj lokaciji na kojoj su građani MZ Beranselo i ekološki svjesni građani Crne Gore izborili da se institucije sistema konačno zapitaju koliko je održiv koncept regionalnih sanitarnih deponija i zahvaljujući čemu se unaprijedila i zakonska regulativa u oblasti upravljanja otpadom” – dodaje direktor Ozona.

On kaže kako se na slučaju Vasovih voda zapravo vidi kako sistem ne umije da pruži ruku nakon poraza i uradi ono što je potrebno – da zahvali odgovornim i aktivnim građanima koji su se borili da ostvare Ustavom garantovano pravo na zdravu životnu sredinu.

Perović upozorava da opet ulazimo u zimski period koji karakteriše velika količina padavina, što znači da postoji realna opasnost odvajanja na najprimitivniji način deponovanog otpada, različitih vrsta, pa i opasnog, koji će zavšriti u Limu, a zatim dalje nizvodno postati i prekogranični problem.

“Nadamo se da će makar opština Berane uraditi lokalni plan i da će njime prepoznati način na koji će uspostaviti pravilan i ekonomski održiv sistem upravljanja komunalnim otpadom. Lokalne uprave koje ne znaju da organizuju komunalne djelatnosti, upravljanje otpadom i otpadnim vodama, kakvih je danas u većini opština, ne zaslužuju povjerenje građana i treba da ostave prostor za one koji znaju kako obezbijediti kvalitet života dostojan stepenu civilizacije i razvoja u kojem živimo” – kaže Perović.

Osim što su svom najstarijem žitelju i simbolu otpora izgradili bistu, mještani Beransela su u saradnji s Ekološkim pokretom Ozon pokrenuli i inicijativu za ustanovljavanje nagrade za ekološki aktivizam koja će nositi ime Đorđija Tomovića.

Direktor ove nevladine organizacije Monitoru je rekao da će nagrada po prvi put biti dodijeljena do kraja ovog mjeseca.

,,Upravo smo u fazi izbora prvog dobitnika nagrade, koja će ubuduće biti dojeljivana svake godine” – kaže Perović.

Znatna sredstva za izradu biste skupljana su isključivo od dobrovoljnih priloga. Bista je završena prošle godine i dopremljena u Berane, ali je u jednoj baraci u selu čekala na birokratsku procedure izdavanja dozvole za njeno postavljanje.

Prvobitna namjera mještana Beransela bila je da se bista postavi neposredno pored puta koji vodi k nekadašnjoj divljoj deponiji Vasove vode, gdje su se najčešće održavali protesti i gdje je napravljena i poznata fotografija Đorđija Tomovića s podignutim štapom ispred policijskog automobila.

Kada su se obratili Opštini, mještanima Beransela je rečeno da je postavljanje spomenika u nadležnosti Ministarstva kulture, pa je sve prolongirano. Sada se konačno spomen bista od bronze u prirodnoj veličini, koju je po narudžbi izradio akademski vajar Luka Radojević, našla na vrhu brda Berankrš.

Bista je dobro uočljiva i s magistralnog puta kojim se u Berane stiže iz centralnog, odnosno administrativnog dijela države koji je birokratski odugovlačio s izdavanjem dozvole za njeno postavljanje.

Bronzani Đorđije Tomović i mrtav opominje da u Evropu ne možemo sa smećem i nesaniranim Vasovim vodama. Njegovo ime i riječi još će se u pristupnim pregovorima pominjati, kada se otvori poglavlje koje se tiče zaštite životne sredine.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo