I onako siromašna bošnjačko-muslimanska kulturna i arhitektonska baština u Beranama dodatno je osiromašena neautentičnom rekonstrukcijom takozvane Vakufske kuće, koja je više od vijeka bila jedan od prepoznatljivih simbola grada.
Arhitekta Rifat Alihodžić, docent na Arhitektonskom fakultetu u Podgorici, odrekao se autorstva nad projektom rekonstrukcije ovog spomenika kulture, o čemu je Monitor pisao. On je nezadovoljan onim što je učinjeno s njegovim izvornim projektom. Uvjeren je da je izmanipulisan i iskorišten.
„Ja sam jednoj grupi ljudi, izgleda, trebao samo dok nijesu dobili dozvolu za gradnju, a dozvolu nijesu mogli dobiti za neki kič. Moj originalni projekat postoji negdje u Opštini. Kada sam izašao na teren i vidio šta je napravljeno, bio sam šokiran i samo sam zamolio da mene više ne pominju. Ja imam svoj i ljudski i profesionalni dignitet”, ispričao je Alihodžić za Monitor.
On je istakao da je ono što je urađeno s tim bošnjačko-muslimanskim kulturnim spomenikom – podvala i surogat.
„Navučen sam na osjetljiv teren kulturne baštine, i rukovođen lijepim iskustvom s rekonstrukcijom jedinstvene troetažne džamije u Petnjici, prihvatio sam i to da uradim. Neko drugi je, međutim, očigledno imao projekciju da to komercijalizuje”, kazao je ogorčeno Alihodžić.
Ono što je učinjeno u pokušaju rekonstrukcije Vakufske kuće u Beranama, danas zaista više liči na običan pansion nego na islamsko arhitektonsko kulturno istorijsko zdanje i obilježje grada. Alihodžić smatra da je pričinjena nepopravljiva šteta.
„Ne bih da pričam šta bi se desilo da je to učinjeno s nekim spomenikom kulture u razvijenim zapadnoevropskim zemljama. Ovo što je urađeno ne može da se popravi, a da se ruši previše je skupo” , kazao je Alihodžić za Monitor, zamoljen da prokomentariše izgled Vakufske kuće i činjenicu da ona još nije stavljena u funkciju.
Vakufska kuća stara je koliko i grad Berane, ili tek koju godinu manje. Podaci o njenoj gradnji razlikuju se u deceniju-dvije. Varoš je nikla 1862. godine, a ova kuća, kako neki izvori govore, napravljena je samo godinu kasnije.
Na tabli, na njoj, staroturskim pismom i jezikom bila je upisana hiljadu tristota godina po hidžri, odnosno 1883. Vjeruje se, ipak, da je ovaj drugi datum tačniji.
Kuća je, kažu istorijski izvori, zadužbina Ahmed-Hamdi paše, koji je posvetio svom rano preminulom sinu jedincu. U stvari, objekat je sagrađen zbog česama koje su značajnije i od same zgrade.
O tome je govorio i natpis na njoj – ,,česma Ahmed-Hamdi paše 1300-te”. I zgradu i česme on je svojevremeno poklonio Islamskoj zajednici. U njoj je sve do izgradnje džamije u naselju Hareme, u novije vrijeme, bilo sjedište jedinog beranskog imama.
Nemarom i nebrigom Vakufska kuća dovedena je do potpunog propadanja. Nije joj bilo spasa. Prije četiri godine morala je biti do temelja porušena, da bi bila rekonstruisana. Projekat je povjeren arhitekti s iskustvom u restauraciji Rifatu Alihodžiću, ali su se kasnije umiješali lokalni ,,stručnjaci opšte prakse”. Doziđivali i naziđivali do mjere koja više nije imala veze s autorskim radom. Kuća je do danas nezavršena.
„S izvornim značenjem i izgledom taj objekat nema više nikakve veze”, konstatovao je stručnjak za rekonstrukcije, arhitekta Alihodžić.
Ogorčen je i poznati crnogorski arheolog, Beranac Predrag Lutovac, koji ukazuje na pogubnu činjenicu da u vrijeme kada je Vakufska kuća rekonstruisana nije bio na snazi novi zakon o zaštiti kulturnih dobara.
„Ovaj zakon je vrlo rigorozan kada se radi o oštećenju kulturnih dobara. Da je postojao prije nekoliko godina, Vakufska kuća u Beranama nikada ne bi mogla biti srušena”, uvjeren je Lutovac.
Razočarani su i mnogi dobronamjerni staroberanci.
,,Kad god dođem u Berane i prođem pored Vakufske kuće, srce mi se stegne. Rođen sam dvije kuće odatle i tu sam odrastao”, kaže jedan od njih, koji i danas ne živi u Beranama.
Da je od nekadašnjih mnogobrojnih izvora i česama u Beranama, odavno uništenih i zatrpanih, onaj u Vakufskoj kući bio najbolji i za grad najvažniji, vjeruje devedesetogodišnji Vasilije Labudović.
,,Bilo je mnogo izvora. Čitav grad je na vodi koja dolazi odozgo od Đurđevih stupova. Ipak ovaj je bio daleko najbolji. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, Italijani, kojih je bilo koliko i stanovnika ako ne više, uzimali su vodu samo sa nje. Njihovi stručnjaci su ispitivali ispravnost. Sjećam se, dolazili bi s mazgama. U drvenu burad punili vodu i nosili”, kaže Labudović.On pamti i da su mještanke dolazile tu preko dana da peru veš.
,,Bilo je to vrijeme ‘prakljača’, kojima se udarala tkanina koja se prala. Postojala su specijalna kamena postolja za to. Bogami se čekalo i na red. Tada nije bilo vodovoda, i ja sam dolazio ujutru da napunim i kući odnesem boce za piće”, kaže Vasilije, prvi diplomirani farmaceut u Gornjem Polimlju, odavno u zasluženoj penziji. U prizemlju je, prema njegovim riječima, bila jedno vrijeme smještena i pošta, pa čak i prvi proizvođač industrijskog soka, takozvanog krakera.
,,Voda je odatle cijevima odvođena nekoliko stotina metara do šadrvana koji se nalazio na dnu sadašnje glavne ulice, i kojeg možemo vidjeti još samo na starim razglednicama” , kaže Labudović.
Česme, s klupama okolo i prvim svjetiljkama u varoši, okupljalište mladeži od davnina, dugo su odolijevale i gasile žeđ putnika namjernika, iz lončića na lancima privezanim za zid.
Sve do novijeg vremena. Odjednom su negdje sedamdesetih godina presahle, bez preciznog objašnjenja. Vjeruje se da je urbanizacijom, izgradnjom stambenih zgrada, od Vakufske kuće prema Đurđevim stupovima, raznim prekopavanjima, negdje prekinuta izvorišna ‘žila’.
Obnovi su se radovale i porodice koje su u poratnom periodu u njoj nalazile smještaj, kako muslimanske tako i pravoslavne. Vakufska kuća pamti i rađanja i dječiji plač i smijeh. Davno. Dok nije prepuštena zaboravu i nehatu. Koga za to kriviti. U periodu u kojem je vjera bila zaboravljena i anatemisana, ,,napredna” muslimanska omladina učestvovala je čak i u rušenju stare gradske džamije 1947. godine.
Koga je bilo briga za Vakufsku kuću i žubor česama. Voda je, uostalom, stigla u svako domaćinstvo. Pa ipak ostaje pitanje kako se sa zgrade izgubila tabla na kojoj je neko vrijeme pisalo ,,zakonom zaštićeno”. Do totalnog propadanja. I ponovnog iznicanja nečega što s autentičnim izgledom nema skoro nikakve veze.
Tufik SOFTIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
SVIJET3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice