Ništa novo u aferi CKB. Zatišje je nastupilo dijelom zbog minulih praznika, malo više zbog odluke Vrhovne državne tužiteljice Ranke Čarapić da se pozabavi nekim ličnim i porodičnim pravosudnim prioritetima… A ponajviše, izgleda, zato što su vrhovni nalogodavac i njegovi spin majstori naložili „dramsku pauzu”. Da proanaliziraju utiske nakon emitovanja pilot epizode dugo najavljivanog serijala. Dok ne vidimo gdje će glavni protagonisti aktuelnog slučaja CKB odvesti tu priču, vratimo se u prošlost i pogledajmo šta je sve i kako crnogorsko pravosuđe stavljalo na teret ovdašnjim bankarima (i ponekom biznismenu ili političaru). Pomenućemo i nešto od onoga što, po ocjenama tužilaca i njihovih političkih mentora, nije bilo vrijedno truda i publiciteta. Ima tu zanimljivih sličnosti i razlika.
,,Ne treba zaboraviti da je tada u Srbiji počela organizovana kampanja borbe protiv kriminala. Mislim da je nekima u Crnoj Gori bio potreban dežurni krivac, ali je moje hapšenje trebalo i određenim ljudima iz političkog vrha za razračunavanje sa protivnicima unutar samog DPS-a”. Ovako je u Monitoru, u maju 1998. godine, nakon tri godine provedene u pritvoru, nekadašnja generalna direktorka podgoričke Jugobanke Radmila Kalezić opisivala atmosferu koja je prethodila njenom hapšenju. Razgovor je vođen nakon što je Vrhovni sud poništio presudu kojom je Kalezić osuđena na devet godina zatvora i suđenje vratio na početak.
Radmila Kalezić je uhapšena, skupa sa svojim pomoćnikom Darkom Radunovićem, na poslu. Nakon što je policija, 5. aprila 1995. godine, opkolila zgradu Jugobanke u centru Podgorice da bi iz kancelarija izvela rukovodioce osumnjičene da su 11 mjeseci ranije kompaniji Owaca petrol AG dali 2,6 miliona dolara kako bi za račun Jugobanke iz Beča uvezla cigarete. Cigarete nijesu stizale, novac nije vraćen, a uhapšeni direktori nijesu imali vremena da se pozabave prodajom nekretnina u Beogradu i Trstu kojima je austrijski biznismen sa podgoričkim korijenima Petar Ivanović garantovao povrat novca.
,,Sve banke u Crnoj Gori i Srbiji radile su na isti ili sličan način. Pa i prethodni poslovi sa Petrom Ivanovićem odrađeni su na isti način. Odgovorno tvrdim – ni jedna jedina garancija nije data na te poslove, niti je to bilo mogućno u uslovima u kojima se poslovalo u Jugoslaviji…”, pravdala se Radmila Kalezić. Bez većeg uspjeha. Njeni advokati i rodbina čudili su se što se na optuženičkoj klupi nije našao i Ivanović, vlasnik Owaca, ili neko od čelnika Jugobanke iz Beograda i Londona, ali je tužilaštvo u Podgorici ostalo gluvo na sve upite. Pokušaj neovlašćenog uplitanja u duvanske monopole morao je biti strogo kažnjen.
U Podgorici je ostala priča da su Petra Ivanovića od hapšenja i pljenidbe imovine spasila poznanstva u vrhu DPS-a i činjenica da je godinu prije inkriminisanog posla u Crnu Goru doveo Vladimira Žirinovskog, političkog lidera ruske ekstremne desnice. Na veliko zadovoljstvo tadašnjeg DPS-a, posebno njegovog potpredsjednika Svetozara Marovića.
Te ’95. godine, u danima kada su crnogorski policajci pohodili Jugobanku, iz Moskve je na izdržavanje petomjesečne zatvorske kazne (zato što je u Skupštini uvrijedio premijera Mila Đukanovića) doletio poslanik Šešeljevih radikala Aćim Višnjić. On je u Rusiju išao kao gost kongresa partije pomenutog Žirinovskog. Iako, pravosnažno osuđen, na to nije imao pravo, Višnjiću je, kako je izjavio za Monitor, izlazak iz zemlje omogućio baš Svetozar Marović. Tadašnji predsjednik crnogorskog parlamenta je, piše Monitor, tražio od šefa SDB-a Boška Bojovića da obezbijedi Višnjiću izlaznu vizu za Rusiju, što je ovaj i učinio.
Tako je DPS, uz pomoć SDB-a, nekoga mogao poslati u Moskvu, nekoga u Spuž, a one baš rijetke i tamo i tamo. Skoro pa istovremeno.
O tome je svjedočio i nekadašnji ministar poljoprivrede Branko Abramović, koji je svoj mandat završio u Spužu, uz optužbe za zloupotrebu i pljačku (33 hiljade maraka). Nakon višegodišnje golote, Abramović je u martu 1996. pravosnažno oslobođen optužbi. Potom je u otvorenom pismu tadašnjem predsjedniku Crne Gore i DPS-a Momiru Bulatoviću, objavljenom na stranicama Monitora, podsjetio kako je, nakon što je ukazao na zloupotrebe i pljačku u resoru koji je vodio, protiv njega ,,vladajuća partija mobilisala svu državnu silu: SDB, MUP, svoje poslanike, tužioce i medije pod svojom kontrolom. Dakle, sve osim vojske”.
Interesantno je primijetiti kako je najveća (ne računajući one državne) pljačka iz tog vremena, iako potpuno javna, ostala bez valjane reakcije crnogorskog pravosuđa. Tu priču jedni prepoznaju kao aferu Dafiment, drugi Inos, a treći Jugoskandik.
Gazda Jezda, Jezdimir Vasiljević, vlasnik Jugoskandika proslavio se izjavom da je rat dobar dok donosi profit. Potom je sa Đukanovićem potpisao ugovor o zakupu Svetog Stafana a, gotovo istovremeno, sa Miloradom Vukotićem ugovor o poslovnoj saradnji kojim je Banka privatnog preduzetništva (BPP) faktički izdala svoje ime i pečat pod zakup Jugoskandiku, zato što Vasiljevićeva firma nije imala dozvolu Centralne banke za devizno poslovanje. Saradnja je bila kratkog daha.
Krajem decembra 1992. u Podgorici su prestali da primaju uplate štediša za račun Jugoskandika, a dotadašnje dugove BPP je pokušala da se namiri prodajući benzin skladišten u Baru. Sporno je bilo nekih 3,6 miliona maraka koje su BPP i Jugoskandik dugovali svojim štedišama na ime glavnice i kamata, i dodatnih 15 miliona koje je Vukotić potraživao od Vasiljevića kao proviziju za obavljene poslove.
Početkom marta te ’93. Vasiljević je pobjegao u Izrael. Prethodno je na konferenciji za novinare održanoj u Budimpešti zaprijetio smrću srpskim i crnogorskim političarima koji su ga, navodno, reketirali i prevarili. Na listi pomenutih bili su i tadašnji crnogorski premijer, predsjednik i ministar finansija. Koliko je poznato, crnogorsko tužilaštvo na sve to nije ni prstom mrdnulo.
Ili je, u tajnosti, otvorena istraga koja još traje. Otprilike, kao u aferi Montenergobanka. Ne sjećate se?
Bila je to vijest koja je obilježila jun 2002. godine: Protiv direktora Montenegrobanke Veselina Babića podnijet je zahtjev za sprovođenje istrage zbog sumnje da je oštetio banku za 70 miliona maraka. Babiću se prebacivalo da je, od 1996. do aprila 2000. godine, ,,kredite samostalno odobravao, izdavao garancije i akreditive i obnavljao ugovore za dodjelu novih kredita iako stari nijesu vraćeni”. Iz prateće dokumentacije saznali smo da su glavni korisnici spornih kredita bili, zapravo, najveći akcionari Montenegrobanke: KAP, Ulcinjska rivijera, Budvanska rivijera, Primorka…
,,Zaboravili su u kom vremenu su ovi dugovi nastali i da je cilj odobrenih kredita bio da se u crnogorskoj privredi spasi ono što se moglo spasiti. Zaista ne znam kome je sada u interesu da to ponovo poteže”, objašnjavao je Veselin Babić u razgovoru za naš nedjeljnik. Nakon početne euforije, afera Montenegrobanka prepuštena je zaboravu. Kada smo se posljednji put interesovali za nju, negdje prije pet-šest godina, istraga je još trajala. ,,Vraćena je na dopunu”, rečeno nam je u sudu. Montenegrobanka je, u međuvremenu, promijenila vlasnika a upražnjeno mjesto najgorih od sve đece u crnogorskom svijetu finansija preuzeli su Prva banka i njeni većinski vlasnici. To vide svi sem prvaka crnogorskog tužilaštva.
Zato smo, 11 godina nakon afere Montenegrobanka, ponovo u prilici da prisustvujemo novom odmjeravanju snaga između finasijskog sektora i tužilačkih struktura.
Prema nalazima Ranke Čarapić i Đurđine Ivanović, specijalne tužiteljice Odjeljenja za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina, šest osumnjičenih – bivših i sadašnjih menadžera CKB – odobrilo je nekoliko kredita „mimo internih procedura banke… što je imalo za posljedicu pribavljanje imovinske koristi tim pravnim licima na štetu imovine CKB u iznosu od preko sedam miliona eura”.
Potom je istražni sudija Miroslav Bašović zaključio, u obrazloženju odluke da odbije zahtjev tužilaštva da osumnjičenima odredi pritvor, kako „činjenični opis uopšte ne sadrži, ne samo sve, nego nijedan bitni elemenat bića krivičnog djela”. A Čarapić se požalila: „Mi procjenjujemo da je pritvor nužan radi sprovođenja radnji bez uticaja na svjedoke koje planiramo da saslušamo”.
I to sa pritvorom je zanimljiva priča. U aprilu 2009. godine policija je privela Radoša Šućura, tadašnjeg i sadašnjeg direktora Uprave za šume. On je osumnjičen za zloupotrebu službenog položaja tešku 180 hiljada eura, i u pritvoru je proveo nekih 45 dana. Drugi aršini su vrijedili za Veselina Vukotića i Branka Vujovića. Oni nijesu pritvarani ni minuta nakon optužbe da su, tokom privatizacije Jugopetrola, državu oštetili za tri miliona. Potom su oslobođeni zahvaljujući izjavama svjedoka, članova Tenderske komisije, koji su faktički priznali saučesništvo u nezakonitom poslu.
Izgleda da Crna Gora i danas funkcioniše po principima koje je prije dvadeset godina preživio pa potom definisao Branko Abramović: Vladajuća partija mobiliše svu državnu silu i medije pod svojom kontrolom… Pa, kome Moskva a kome Spuž.
Zoran RADULOVIĆ
ČEGA SE BOJE KRUPNE RIBE
A za kuma – zatvor
DANAS, SJUTRA3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno1 sedmica
INTERVJU3 sedmice
OKO NAS3 sedmice
HORIZONTI3 sedmice