Beograd i ja. Susret nakon pune tri godine. Da li je bio sentimentalan? Ne bih rekla. Kada se čovjek učauri u poznato, u splet rutine i navike, teško izlazi iz tog vrzinog kola. Čak i ako jeste u duši putnik i nomad.

Prvih par sati bila sam nevjerovatno tiha. Sjedjela sam u kolima i gledala sve oko sebe, dobar dio grada prepoznajući, a jedan manji dio nisam mogla da pronađem u sjećanju. Kraj u kom živim, Banjica, koji sam nekada jako voljela se promijenio. Ne vidno, nije tu puno toga izgrađeno, ali nekako iznutra se osjeća ta promjena.

Tržni Centar koji je tako dugo prkosio naletima modernih šoping centara smještenih u novom dijelu grada, najednom je zaćutao i ispraznio se. To je i zbog hronične besparice uzrokovane sve lošijim standardom. Ali bilo je i gorih dana, pa je opet odolijevao.

Prvi susret sa stvarnim svijetom sačekao me je već na ulazu u zgradu u kojoj živi moja majka, a u kojoj sam odrasla. Iščupan interfon i gomila žica koji su virili iz kutije. Razmišljam i naglas komentarišemo: Bog te , pa kako ih nije mrzelo. Trebalo je uložiti baš dosta napora da se izvede ta akcija.

Idem sa mamom u miliciju da prijavimo. Zapravo, ja idem da izvadim neku potvrdu, ona da prijavi. Ti huligani koji se skupljaju po ulazima nisu tu od juče. Već godinama jedna te ista ekipa sjedi tu i divlja. Prije nekoliko godina, bilo mi ih je čak i žao. Naravno bili su mnogo mlađi, pa je moj neki reply na sve to bio da zamislim sebe u njihovim godinama, i da shvatim koliko bi to bilo tužno da mi je jedina misija da kupim pivski Qpack(tzv.porodično pakovanje po mišljenju prodavca u jednoj podgoričkoj veletrgovini) i da cijelu noć preblejim ispred ulaza u zgradu.

Ali ono što je izgledalo kao teška nemaština i beznađe, pretvorilo se u nešto sasvim deseto. Ta djeca su porasla, i postala opasna. Svoj život su obogatili stalnim odlascima na utakmice Rada, a pivski asortiman proširili zabranjenim supstancama od kojih se miris THC jasno osjeća i dugo zadržava.

U našoj lameli (od osam povezanih ulaza), postoji samo ta grupica od njih desetak. Ali ne postoji niko ko smije da izađe i da im se suprotstavi, a da nakon toga ne strahuje za zdravlje i ispravnost kostiju u rukama i nogama.

Ljubazni inspektor u MUP-u kaže mami da to nije usamljen slučaj, i da je Banjica jedan od najgorih kvartova u gradu. Imaju interventnu, hapse ih povremeno, ali ih odmah puštaju jer su novi, tzv. evropski zakoni, toliko fleksibilni da se revoltirani građani pitaju ko tu koga štiti i zašto.

Mogu da razumijem i jedne i druge(i policajce i građane). Ne mogu da razumijem društvo koje flertuje sa ovim vidom ponašanja i gleda na drugu stranu, jer je ovo idealan način da se svi uplaše i ućute. Kao neko ko je odrastao u velegradu devedesetih, kada je haos vladao na sve strane, primjećujem da je ipak bilo prijatnije, jer samo u najgorim gradskim kvartovima mogli ste da se osjetite ovako neugodno prilikom svakog susreta sa šakom besposličara. Nekada je bilo opasno živjeti u Beogradu, ali je postojao izbor. Naime, niste morali da idete na ta opasna mjesta. Danas mi je nepojmljivo da je najopasnije mjesto u gradu moj ulaz. I ne samo moj. Uzgred, sa Banjice su Biljana Srbljanović(dramski pisac), Novak Đoković(teniser), Ivan Ivanović (tv faca), a odomaćio se već skoro punih 20 godina i Nele Karajlić.

Zašto ovo pišem? Pa eto , čisto da se negdje zapamti da je ovo u stvari bio miran kraj bivše srednje klase koju je u međuvremenu pojeo mrak.

Iva BAJKOVIĆ