Međunarodna nagrada Kurt Haris dodjeljena je u ponedjeljak u Podgorici Slobodanu Pejoviću, penzionisanom policijskom inspektoru koji je jedni iz policijske strukture javno progovorio o deportaciji bosanskih izbjeglica 1992. Pejoviću je nagradu uručio Uve Kicinger, član harvardskog Instituta za evropske studije i osnivač fondacije Naše drvo koja se bavi zaštitom ljudskih prava, a koja je utemeljivač nagrade Kurt Haris. „Tom nagradom”, naglasio je Kicinger, „Fondacija Slobodanu Pejoviću odaje počast za nepokolebljivu moralnu hrabrost”.
„Istog, ogromnog moralnog integriteta”, podsjetio je Kicinger, „bio je i Kurt Haris čije ime nagrada nosi”. Haris je bio njemački oficir koji je pred ludilom nacizma spasio ruske ratne zarobljenike naredivši svom bataljonu da ih odbrani od SS-ovaca, „ako treba i oružjem”. Porodica Uve Kicingera jedna je od jevrejskih porodica koje je Haris spasio u Nirnbergu.
„Zašto čovječanstvo nikada ne izvuče pouke iz prošlosti?”, zapitao se Kicinger.
Slobodan Pejović je postao član Liberalnog saveza Crne Gore 1990. Odbio je da učestvuje u napadu na Dubrovnik 1991. u okviru specijalne policijske jedinice. Iste noći kada je počeo napad na Konavle, iz ruku vojske spasio je Hrvata Stipu Perušku, kojeg je vojska htjela da odvede iz Herceg Novog da im bude ,,vodič” kroz minska polja. Od razularenih četničkih bandi iz Foče uspio je da spasi kuću uglednog ljekara iz Herceg Novog, Hama Kusturice, koji je sa suprugom morao pobjeći iz Herceg Novog. Godinama ustrajno svjedoči o zločinu deportacije bosanskih izbjeglica zbog čega trpi pritiske i napade. .
Iako je nakon svjedočenja Momira Bulatovića, bivšeg predsjednika Crne Gore jasno da je državni vrh Crne Gore najodgovorniji za taj zločin, sutkinja koja vodi proces Milenka Žižić odbila je da sasluša, po zahtjevu advokata odbrane, Mila Đukanovića i Svetozara Marovića.
Profesor Milan Popović je na dodjeli nagrade Pejoviću, ukazao na paralelu između nacističke Njemačke iz 40-ih godina i nacističke Crne Gore početkom 90-ih, upozoravajući da u Crnoj Gori nije započeo proces suočavanja. “U jedan od najmračnijih recidiva spada i ono što Slobodan Pejović i danas doživljava u Crnoj Gori – produženi fizički progon i pokušaj moralne likvidacije, odnosno blaćenja u kojima učešće uzimaju čak i neki ljudi za koje ni u snu nijesmo mogli pomisliti da će to raditi”.
Zbog nagrade Pejoviću reagovala je Jasenka Perović u ime Udruženja porodica deportovanih. Ona je pozivajući se na tvrdnje policajca Ranka Martinovića, kazala da je Pejović bio inspektor za potrage zadužen za lociranje i hapšenje izbjeglica. Monitor je dokumentovano dokazao da Pejović nije bio nikakav inspektor za potrage.
Glavni i odgovorni urednik Monitora Esad Kočan je kazao: „Kurt Haris i Slobodan Pejović vlastitim djelom svjedoče da u svakom vremenu i u svim okolnostima čovjek može vršiti svoj ljudski dug i odbraniti ljudsko ime. Ljudi kao Kurt Haris i Slobodan Pejović su znak u vremenu, baklja koja osvjetljava put i inspiriše one najbolje”.
Zahvaljujući se na nagradi Pejović je naglasio: ,,Ovdje smo se sakupili ne zbog nas,da bi davali mjeru svojem doprinosu i uzdizali svoje zasluge,ne da bi se dokazivali i slavili svoj lik, već da izrazimo samilost i pijetet i odamo počast žrtvi,i tako je na neki način odbranimo, ako ne u pravo vrijeme,onda makar i u smrti”.
„Uvidjeti i obznaniti da je zločin počinjen, da je neizmjerna nepravda prema nevinima učinjena, ili da smo samo bili ravnodušni na patnje nedužnih, samo je zrno napora koje bi svako morao da uloži da bi svijet bio humanije mjesto sa manje patnje i stradanja”, kazao je Pejović.
Dodjeli nagrade prisustvovali su mnogi aktivisti civilnog sektora, pripadnici nekadašnjeg antiratnog pokreta, advokati, te predstavnici medija. Bili su prisutni i predstavnici vjerskih zajednica: mitropolit CPC Mihailo i sekretar IZ Bajro Agović.
Pejović je dosad dobio nagradu Duško Kondor, NVO Gariwo iz Sarajeva, za građansku hrabrost; Povelju Rifat Burdžević nacionalnog savjeta Bošnjaka Crne Gore, i plaketu Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike.
UVE KICINGER, CBE
Da bude hiljade Slobodana Pejovića
Dvaput u posljednjih sto godina evropska civilizacija se vratila u kukavni barbarizam. Mislili smo da se to nikada više neće dogoditi. A ipak jeste, ponovilo se u vašoj regiji prije samo dvadeset godina. Danas posebno oplakujemo jednu od mnogih tragedija: nevine bosanske izbjeglice koje su poslate iz Crne Gore u smrt u zločinu koji je konačno priznat. Izjavljujemo saučešće svima koji su izgubili svoje najdraže.
Kao i tokom istorije, kada je bilo ljudi koji su odbili izdati svoju moralnu svijest tako je i širom tadašnje Jugoslavije, u svakom od suprotstavljenih naroda, bilo građana sa moralnom hrabrošću, običnih i izvanrednih ljudi koji su odbili dijeliti ljudska bića po vjeri ili naciji, po imenu, dijalektu ili akcentu; koji su odbili pridružiti se kukavičkim ili uspaničenim ruljama stimulisanim kriminogenom poslušnošću mnogih novinara i učestvovati u diskriminaciji, zastrašivanju, širenju mržnje, kršenju ljudskih prava svojih susjeda; koji su se odbili poniziti učestvovanjem u zločinima i sramotiti svoje vlastite nacionalne zajednice, čemu je svjedočio i što pamti ostatak svijeta.
Oni su dokaz da svaki građanin, uvijek ima mogućnost pridružiti se zločincima, postati zastrašeni posmatrač ili ustati u odbranu svog morala. U svakom trenutku mi imamo moralnu dužnost neposluha, koju svako od nas nosi ili izbjegava. To su odluke koje sami donosimo. Tu nema skrivanja iza kolektivne odgovornosti…
Svakom društvu, kako bi se moglo prilagoditi neizbježnim promjenama, neophodni su odvažni nekonformistički građani koji se usuđuju stajati sami i govoriti istinu u lice sili… Ovi usamljeni buntovnici neophodni su za ljudski napredak, pa čak i za dugoročni opstanak čovječanstva.
Ovdje smo danas da bismo slavili protest i otpor; da bismo odali počast dvojici takvih ljudi, koji su simbol onih koji su se ostvarili i izdržali u opoziciji. Dvojici ljudi koji se razlikuju po nacionalnosti, religiji, životnim okolnostima, a vremenski skoro dvije generacije. Obojica se odlikuju nepokolebljivom upornošću u čuvanju moralnog svjedočenja, iz godine u godinu, bez obzira na rizik, bez obzira na zvanične optužbe, bez obzira na teške prijetnje po život. Jedan je bio Nijemac, drugi je Crnogorac.
Jedan je djelovao tokom dvanaest godina kada je fašizam zlostavljao Evropu. Prvo kao pravedan i human građanin, a zatim kao čestit vojnik koji se pridržava međunarodnih zakona ratovanja.
Drugi je djelovao prvo kao humani policajac, koji se pridržava međunarodnih zakona o ljudskim pravima, a potom kao čestit građanin javnog duha, usamljeni svjedok koji se nije dao kupiti novcem, nije dao zaplašiti prijetnjama niti ućutkati zastrašivanjima.
Uprkos stalnom uznemiravanju i klevetama, kao i napadima na njegovu porodicu, Slobodan Pejović je odbio da se sakrije u sigurnu kuću na tajnoj adresi, kako bi otvoreno živio što je moguće normalnije u svom vlastitom domu, iako mu je policija, ista ona koju je inkriminirao, osiguravala jadnu i neefektivnu zaštitu.
Vaša zemlja mora da mu zahvali što je svijetu pokazao drugo lice Crne Gore i kakve snažne moralne likove možete odgojiti ovdje na sunčanim obalama i crnim planinama. Vi nikada nećete imati slobodnu i sretnu zemlju sve dok ne budete imali hiljade Slobodana Pejovića!
Milena PEROVIĆ-KORAĆ