Iako nije došlo do velikog pomaka, dogovoreno je da se intezivira komunikacija.  Sa američke strane je zaprijećeno daljim ekonomskim sankcijama ako se Moskva odluči na vojnu opciju radi vraćanja bivših zemalja SSSR-a u svoju orbitu. Sa ruske strane se potenciralo davanje formalnih garancija da se NATO neće širiti na Ukrajinu. Analitičari smatraju da su i jedan i drugi narativ  na stolu ali da  će za rješenje  trebati  puno truda

Prošlog utorka je konačno došlo do samita između dvije glavne nuklearne sile. Ruski predsjednik Vladimir Putin i njegov američki kolega Džo Bajden su proveli 121 minut zajedno preko video linka.  Dan ranije američki predsjednik je održao konsultacije sa liderima Britanije, Njemačke, Francuske i Italije. Samit se podudara (možda ne i slučajno) sa 80-om godišnjicom japanskog napada na Perl Harbor i ulaskom Amerike u Drugi svjetski rat, a samo dan poslije se obilježava 30 godina od raspada Sovjetskog Saveza (SSSR), čije ukidanje je Putin već nekoliko puta nazvao najvećom katastrofom 20-og stoljeća.

Glavna tema je bila Ukrajina, na čijim granicama je nagomilano oko 100 hiljada ruskih vojnika uz podršku jakih oklopnih formacija kojima se ciljano podgrijavaju strahovi i upozorenja da do kraja januara predstoji invazija. Rat bi vjerovatno doveo i do prekida isporuke ruskog gasa Evropi nakon što je njemačka vlada blokirala davanje dozvole za rad novoizgrađenom gasovodu Nord Stream 2. Takođe, pripreme za samit je pratila povećana razmjena puščane i artiljerijske vatre na liniji razdvajanja između ukrajinske armije i proruskih separatista na istoku zemlje koje podržava Moskva.

Iako nije došlo do velikog pomaka u razgovorima, što se  unaprijed znalo, dogovoreno je da se intezivira komunikacija radi smirivanja tenzija. Sa američke strane je zaprijećeno daljim ekonomskim sankcijama ako se Moskva odluči na vojnu opciju za vraćanje bivših zemalja SSSR-a u svoju orbitu. Moskva je  potencirala  davanje formalnih garancija da se NATO neće širiti na Ukrajinu. Analitičari smatraju da su i jedan i drugi narativ zaista na stolu ali da će za dugoročno rješenje trebati izuzetno puno truda.

Rusija je, što i neki na Zapadu priznaju, legitimno zabrinuta zbog širenja NATO pakta prema svojim granicama i kršenja velikog broja obećanja Mihailu Gorbačovu da se nakon rasformiranja SSSR-a i Varšavskog pakta NATO neće širiti na istok. Deklasificirana dokumenta iz tog perioda opravdavaju rusku gorčinu. Ima i onih koji prave, možda ne baš dobru, paralelu između Kubanske krize 1962. godine koju je izazvalo raspoređivanje ruskih nuklearnih raketa na komunističkoj Kubi pred vratima Sjedinjenih Država i što je tada zamalo dovelo do vojne i nuklearne eskalacije. Rusija je nekoliko puta isticala da bi ulazak, sada čvrsto prozapadne, Ukrajine u NATO i raspoređivanje vojnih i pogotovo raketnih sistema na njenoj teritoriji značio prelazak „crvene linije“ koju Moskva nikako neće tolerisati. Stoga Kremlj traži formalni ugovor sa NATO-om kojim će se Alijansa pravno obavezati da Ukrajina nikada neće postati njezina članica. Međutim, sve i kad bi Bajden htio pristati na potpisivanje takvog ugovora, iako javno govori da nema mandat za to, formalnosti između dvije strane bi išle neopisivo sporo jer bi ga trebalo razmotriti i potvrditi svih 30 članica Alijanse.

Analitičari smatraju da takav formalni ugovor nikada nije garancija na duže staze i da ga se ugovorene strane pridržavaju samo dok im odgovara. Najočigledniji primjeri u novijoj istoriji su Budimpeštanski memorandum o bezbjedonosnim garancijama iz 1993. godine koji su potpisale Rusija, Sjedinjenje Države i Velika Britanija (i kojem su se naknadno pridružile Francuska i Kina) i Pakt o prijateljstvu, saradnji i partnerstvu potpisanom 1997. godine između Rusije i Ukrajine. Prvim sporazumom potpisanim u Budimpešti, Rusija i druge zemlje potpisnice su jamčile teritorijalni integritet i nepovrjedivost granica Ukrajini, Bjelorusiji i Kazahstanu a te zemlje su se zauzvrat obavezale da će se odreći nuklearnog oružja koga su na svojoj teritoriji naslijedile od bivšeg Sovjetskog Saveza i da će sve bojeve glave predati Ruskoj Federaciji. Drugim sporazumom je Rusija samo potvrdila „nepovrjedivost državnih granica“ Ukrajine uključujući i pitanje Krima nad kojim je eksplicitno i bezuslovno priznat ukrajinski suverenitet.

Oba sporazuma je Rusija jednostrano prekršila anektirajući Krim nakon protesta i napuštanja vlasti u Kijevu proruskog i kleptokratskog predsjednika Viktora Janukoviča. Nakon Krima Rusija je izvršila oružanu agresiju na Ukrajinu pod izgovorom zaštite stanovništva kojem je ruski maternji jezik (deja vu priča sa jugoslovenskih prostora 1990-ih godina). Invazija 2014. ipak nije išla po planu zahvaljujući ogorčenom otporu ukrajinske armije i ruskog govornog stanovništva koje nije bilo oduševljeno saoizacijom i „oslobađanjem“ njihove zemlje. Na kraju se Rusija morala zadovoljiti stvaranjem dvije „autonomne narodne republike“ u Donbasu i Lugansku na krajnjem istoku zemlje, dok je pokušaj spajanja Krima sa „narodnim republikama“ osvajanjem azovskog primorja i kasnije izbijanje ruskih tenkova uz podršku „potlačenog naroda Ukrajine“ na rijeku Dnjepar koja dijeli Ukrajinu po sredini propao. Većina analitičara smatra da bi se Rusija teško usudila da krene otvoreno na Ukrajinu,  da je Ukrajina zadržala nuklearne rakete i silose koji su joj pripali nakon samostalnosti krajem 1991. godine. Konflikt 2014. godine je koštao obje zemlje preko 14 hiljada života i ogromnu materijlnu štetu  Ukrajini, a  Rusija je izgubila stotine milijardi eura zbog zapadnih sankcija uvedenih nakon početka agresije.

Međutim, sve strane su naučile lekcije iz rata 2014. godine i ovaj put su bolje pripremljene kada su vojne stvari u pitanju. Takođe, sadašnje Bajdenova prijetnje sankcijama su značajno izgubile na oštrini koju su imale 2014. Glavni pravac Trampove politike prema Rusiji je bio da se onemogući izgradnja gasovoda Nord Stream 2 preko baltičkog podmorja direktno do Njemačke i time liši uticaja gasovod koji ide preko ukrajinske teritorije čiji prekid bi u slučaju novog rata nanio veliku štetu i Rusiji i Evropi. Bajdenova administracija je uklonila sankcije prema firmama i državama koje su ga gradile uz mlake garancije da neće biti korišten kao sredstvo političkog pritiska. Rusija se ekonomski oporavila od sankcija, koje su nakon 7 godina i dalje na snazi, prije svega zahvaljujući trgovini naftom i prirodnim gasom. Ruske devizne rezerve su na trenutno rekordnom nivou od 620 milijardi dolara. Ta cifra čini Moskvu veoma otpornom na novi set zaprijećenih sankcija. Da sankcije nisu tako efikasno oružje vidjelo se prije 3 godine. Američka vlada je 2018. godine donijela zabranu kupovanja aluminijuma od ruskog i svjetskog giganta RUSAL Olega Deripaske i time izazvala momentalni haos na Londonskoj berzi metala (LME) kada je cijena aluminijuma samo u jednom danu skočila 40 odsto. Nije prošlo puno vremena i američka administracija je povukla sankcije.

U sadašnjem kontekstu ratnih igara i sankcija, pominje se i mogućnost da se Rusija isključi sa SWIFT sistema međunarodnog plaćanja u slučaju nove agresije. Međutim isključivanje Rusije sa SWIFT-a bi teško pogodilo i evropsku ekonomiju i onemogućilo ili veoma otežalo plaćanje uvoza ruskih metala, đubriva, prirodnog gasa, žitarica kao i evropski izvoz u Rusiju.

Za sada jedina kredibilna prijetnja u smislu novih sankcija jeste potencijalna zabrana zapadnim investitorima da kupuju OFZ obveznice denominirane u rubljama Ministarstva finansija. Analitičari smatraju da ni to neće puno naškoditi ruskoj ekonomiji upravo zahvaljujući rekordnim deviznim rezervama Centralne banke Ruske Federacije.

Predsjednik Bajden osim sparinga sa Rusijom ima i za Ameriku ozbiljniji problem sa Kinom i njenim prijetnjama da će, ako treba, izvršiti invaziju na Tajvan i silom ga vratiti matici zemlji. Rusija i Kina odnedavno zajednički organizuju pomorske manevre u azijskim vodama. Bajdenova popularnost kod kuće je na rekordno niskom nivou, čak na nižem i od Trampa u svoje vrijeme, tako da je Bijela kuća prisiljena dio tereta prebaciti na evropske saveznike koji ne ispovaljavaju preveliki elan i odlučnost prema Kremlju. Izuzetak Velike Britanije koja je odlučna pomoći Ukrajini po svaku cijenu osim izravnog slanja vojnika. Osim vojne pomoći od 1,3 milijarde funti britanski premijer je najavio i ekonomsku pomoć Kijevu od 3 milijarde funti.

Putin je na kraju samita veoma zadovoljan izjavio da je „razgovor bio otvoren, sadržajan i konstruktivan…i imali smo mogućnost da nastavimo dijalog i mislim da je ovo najvažnije“. Rusija je uspjela nametnuti svoju agendu za razgovore i, po mišljenju zapadnih analitičara, ima blagu prednost na šahovskom polju. Ruski tenkovi za sada ostaju na njihovoj strani granice, dok Zapad ostaje neodlučan i razjedinjen. I ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski će do daljeg držati prizemljene borbene dronove koje je kupio od Turske i  protivvazdušnu i protivoklopnu tehnologiju koju je dobio od Zapada u ograničenim količinama.

Jovo MARTINOVIĆ