Ko očima vjeruje više nego riječima političara, taj vidi da se u gornjem toku rijeke Tare desilo nešto – najblaže rečeno – neobično i ružno.
,,Ja ne vidim da se bilo gdje dešava nešto što nije normalno za gradilište ovog tipa”, obavijestio nas je o svojim pogledima na svijet ministar održivog razvoja Pavle Radulović, nakon obilaska građevinskih radova u koritu rijeke, koja je od 1976. godine pod zaštitom Organizacije Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO) kroz program Čovjek i biosfera.
,,Radovi na objektima Most Tara 1 i Most Tara 2 izvode se u svemu prema Glavnom revidovanom projektu za koji je izdata građevinska dozvola”, precizirao je još ministar pravdajući ih tvrdnjom kako se sporni radovi izvode u ‘tranzicionoj zoni rijeke Tare’, gdje je , navodno, moguće rušiti i graditi „kao što su u područjima Mojkovac i Kolašin rađene utvrde i šetališta pored rijeke”.
To o „tranzicionoj zoni rijeke” Radulović je naučio od profesora Mihaila Burića, inženjera geologije. „Dionica auto-puta je daleko od strogo zaštićenog kanjona rijeke Tare”, tvrdi Burić. „U odnosu na ukupnu zaštitu rijeke Tare, prostor je jasno podijeljen na tri velike cjeline: Verušu i Opasanicu, zatim Taru pored Mateševa, Kolašina i Mojkovca (koji čine tranzitnu zonu) i, tek na kraju, kanjon Tare, koji je pod strogom zaštitom UNESCO. Vodotok rijeke Tare uzvodno od zone stroge zaštite je tranziciono područje, sa blažim režimom zaštite, zbog čega je u njemu dozvoljena gradnja, pod propisanim uslovima”, održao je Burić lekciju neupućenima koji su stali u zaštitu rijeke.
Da li je u pravu?
„Skupština Crne Gore odbacuje bilo kakve zahvate u kanjonu rijeke Tare. Kao građani, svjesni smo da je Tara naša budućnost i prepoznatljivost”, piše u tekstu Deklaracije o zaštiti rijeke Tare koju je crnogorski parlament usvojio u avgustu 2004. godine. „Bilo kakav pokušaj da se Tara mijenja zahtijeva slobodno izjašnjavanje svih građana Crne Gore i jedino pravedno donošenje odluke o sudbini rijeke bi bilo na referendumu, kako danas, tako i u budućnosti”, konstatuje se u Deklaraciji, nakon zaključka da bi „izgradnja hidroelektrane Buk-Bijela, kao i eventualni drugi zahvati duž čitavog toka rijeke Tare (naglasio Z.R.) predstavljali remetilački faktor, ne samo u dijelu kanjona predviđenom za potapanje, već u cijelom regionu razvojno naslonjenom na kanjon”.
Prije nepunih 15 godina, Deklaracija o zaštiti Tare označila je odustajanje od gradnje HE Buk Bijela, i poraz tadašnjeg premijera Filipa Vujanovića koji je (u tajnosti), u ime Crne Gore, potpisao dokument kojim se ugovaralo potapanje, možda i najljepšeg, dijela kanjona Tare u dužini od nekih 14 kilometara. Bila je to velika pobjeda javnosti nad tzv. energetskom mafijom.
Desetak godina kasnije, tzv. građevinska mafija nije željela da rizikuje. Odluka o gradnji autoputa kroz korito Tare provučena je „ispod nišana” poslanika u Skupštini. I javnosti.
„Ne sjećam se da se u Skupštini pominjala Tara prilikom razmatranja ugovora koji su pratili izgradnju i finansiranje autoputa”, kaže za Monitor tadašnji poslanik Mladen Bojanić. „Tada još nije bila ni utvrđena trasa autoputa, pa se moglo samo nagađati da li i u kojoj mjeri će on imati uticaj na Rijeku. Kasnije je javnost na kašičicu dobijala informacije od Vlade, ali se i pored skrivanja bitnih stavki u ovom poslu pokazalo da su naši pregovarači bili diletanti. Sad znamo sa koliko su neznanja i improvizacije prišli tom projektu. Nedostupna je informacija koliko će nas ukupno koštati njihovo neznanje”.
Informacije o projektovanim, izvedenim i planiranim radovima i danas se škrto serviraju. Desi se i da se navodno verzirani upletu u mrežu tuđih i sopstvenih poluistina i laži.
Ministar Radulović je, nakon što je MANS obnarodovao snimke koji svjedoče o (ne)popravljivoj devastaciji riječnog korita na mjestu izgradnje buduće petlje Mateševo (iz nekog razloga, dvije od četiri petlje na ovoj dionici autoputa planirane su i projektovane u rječnim koritima – Smokovac je u Morači, a Mateševo u Tari) tvrdio kako izmještanja rijeke nije bilo. Dok zvaničnici CRBS nijesu potvrdili: ,,Na mjestu petlje Mateševo izmješteno je korito rijeke Tare, što je predviđeno Glavnim projektom i trasom autoputa. Ova izmještanja su privremenog karaktera i nakon završenih radova, rijeka se vraća u prvobitno korito”. Onda je minisitar „vjerovao” da je sve rađeno po zakonu. „Ako je projekat predvidio privremeno skretanje (Tare) do izgradnje stope i na to dobijen elaborat od stručnih ljudi, ja ne mogu reći ništa drugo do potvrditi ono što kroz izvještaje dobijam”, rekao je.
Ispostavilo se da izvještaji koje ministar dobija, i krije od javnosti, svjedoče kako mnogo toga nije u redu. Izvođači su više puta odstupili od glavnog projekta, obznanio je ministar u pokušaju da zaštiti vlastitu i poziciju svojih poslodavaca iz vladajuće koalicje: ,,Sličnih problema je bilo i ranije, prošle godine su 154 dana bili zabranjeni radovi”!?
Dakle, nema problema, ali je toga čega nema „bilo i ranije”, pa su radovi bili zabranjeni skoro šest mjeseci. Iako, već kasne približno godinu. Dan je došao do dokumentacije prema kojoj su ekološki inspektori i inspektori za vode podnijeli 16 zahtjeva za pokretanje prekršajnih postupaka protiv CRBC zbog „utvrđenih nepravilnosti”.
„Tara će ostati suza Evrope kakva jeste, to nema alternativu”, poručio je Radulović, pritiješnjen dokazima da ova priča možda i nema srećan kraj.
Vanju Ćalović-Marković i njene saradnike iz MANS-a nije ubijedio. „Količina pažnje koju su izazvali snimci Tare koje je napravio MANS dovoljno govori o tome koliko je javnost bila upoznata sa time šta se dešava na gradilištima CRBC-a”, kaže ona za Monitor, „Tek sada smo saznali i za to da sa CRBC-em postoje kontinuirani problemi sa odstupanjem od projektne dokumentacije. Javnost je do sada bila upoznata samo sa minornim dijelom informacija o izgradnji autoputa jer je ključne izvještaje o nadzoru tehničke dokumentacije i izvođenja radova Vlada proglasila tajnom. To je i jedan od ključnih razloga zbog kojih javnost nije mogla ranije saznati da se Tara devastira, i jedna od ključnih prepreka za adekvanu javnu kontrolu izgradnje autoputa”.
Slično razmišlja i Mladen Bojanić. On za Monitor kaže: „Odavno je po mnogim pitanjima gotovo nemoguće polemisati sa stavovima Vlade, jer bahatost njihovih predstavnika raste sa manjkom argumenata koji mogu opravdati tvrdokorne stavove. To je naročito vidljivo u vezi izgradnje i finansiranja autoputa, a još konkretnije u vezi devastacije Tare. Kad ministar kao poslednji adut vadi dio dokumenta koji je ta Vlada proglasila tajnim, onda je jasno da je dogorelo do nokata. Nažalost odgovornost ne postoji a građani su se pomirili sa činjenicom da plaćaju svaki propust vlasti”.
Argumente vlasti, ne jača ni saznanje da je jedan od najglasnijih u odbrani neimarskog poduhvata na Mateševu, profesor Burić, zapravo plaćen od CRBC, kao autor studije Predlog mjera remedijacije i program praćenja stanja životne sredine na rijeci Tari. Iznos naknade je tajna. Sadržaj nije.
Otud znamo da profesor Burić očekuje kako će buduća saobraćajnica, sve skupa sa petljom Mateševo, uljepšati ambijent. „Takvo saobraćajno rješenje u sebi sadrži unapređenje pejzaža, koji će biti ljepši od sadašnjeg stihijskog. Haotični ambijent će postati kultivisani pejzaž”, navodi Burić zaključujući kako „nekontrolisani haotični pejzaž bujičnog vodotoka ne smatramo da može biti prijatan”.
Vrijedi svakog centa. Mada ima i nesaglasnih.
,,Hidrološka slika rijeke Tare na potezu dužem od pet kilometara od Jabuke do Mateševa danas izgleda zaista katastrofalno…”, kaže Nataša Kovačević iz Grin Homa, „Mi vidimo devastirano korito rijeke, devastirano obalno područje, nedostatak biodiverziteta na koje smo navikli, tešku mehanizaciju…”.
Brine se i grupa profesora sa PMF-a koja od 2016. prati faunu dna Tare. ,,U odnosu na prošlu 2017. godinu, brojnost zajednice faune koja naseljava dno je značajno manja. Značajno je smanjen i diverzitet i najveći broj grupa vrsta uopšte nije registrovan našim istraživanjem u 2018. godini”, kazao je profesor Vladimir Pešić Vijestima komentarišući njihov ovogodišnji nalaz. „Povratak zajednice faune dna u pređašnje stanje na ovom potezu biće dug proces, do 10 godina. Pitanje je, međutim, da li će se populacije rijetkih i endemičnih vrsta ikada oporaviti”.
Ikad? Ili nikad.
„Kanjon rijeke Tare uživa posebnu zaštitu kao dio svjetske kulturne baštine. Određene aktivnosti u tom dijelu Tare su dozvoljene, međutim ono što smo zatekli na terenu ne može se podvesti pod ekonomski razvoj koji je ekološki održiv kako propisuje UNESCO”, kaže Ćalović-Marković. I naglašava: „Svjedočimo o potpunoj izmjeni pejzaža, građevinskim intervencijama koje su u potpunosti promijenile korito Tare, a nalazi univerzitetskih profesora govore i o devastaciji flore i faune u velikim razmjerama. Alarmantno je to što je Vlada na vrijeme upoznata sa time koliko planirani radovi mogu uticati na ovo zaštićeno područje, a da je jako malo urađeno da se ono što se danas na Tari dešava na vrijeme spriječi”.
Vlast ne mari. Nema kod njih suza za Suzu Evrope.
Da li je moglo drugačije
Pitamo sagovornike: Da li je trasa mogla ići mimo korita rijeke Tare?
„Odgovor na to pitanje se krije u idejnom projektu autoputa koji je još jedan dokument sa oznakom tajnosti, a koji Vlada godinama krije od građana”, kaže Vanja Ćalović-Marković, „Mislim da je u građevinarstvu danas malo toga nemoguće, samo je pitanje cijene. Kako je izabrano da baš Tara plati tu cijenu, zajedno sa građanima Crne Gore, pitanje je na koje će nadležni morati dati odgovor, prije ili kasnije”.
Na isto pitanje, Mladen Bojanić odgovara: „Nisam stručan da određujem trasu autoputa. Ali kao što tražim od majstora da ne zida krivi zid, bez obzira što ne umijem da zidam, tako imam pravo da od ministra tražim da zaštiti Taru iako nisam ni ekolog ni inženjer. Za ono što plaćam imam pravo da tražim najbolje, bilo da je u pitanju zidar ili ministar”.
Zoran RADULOVIĆ
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice