Povežite se sa nama

OKO NAS

BACANJE HRANE U CRNOJ GORI: Ni zakona, ni evidencije

Objavljeno prije

na

Prema podacima Organizacije Ujedinjenih nacija za hranu i poljoprivredu  oko trećina hrane u svijetu se baci. Istovremeno, oko 800 miliona ljudi u svijetu svakodnevno gladuje. U Crnoj Gori o ovome nema zvaničnih podataka. Nema ni Zakona o viškovima hrane, niti Nacionalne strategije za borbu protiv siromaštva

 

„Činjenica da ne znamo koliko se u prosjeku godišnje baci hrane i nepostojanje Zakona o viškovima hrane samo govori o tome da institucije koje bi o ovome trebalo da vode računa, to ne rade, ili rade vrlo površno”, kažu za Monitor iz Građanske mreže Nesvrstani.

Prema podacima Organizacije Ujedinjenih nacija za hranu i poljoprivredu (FAO), oko trećina hrane u svijetu se baci. Prema podacima Evropske komisije (EK) u Evropi se godišnje baci oko 88 miliona tona hrane, u vrijednosti od 143 milijarde eura. Istovremeno, oko 800 miliona ljudi u svijetu svakodnevno gladuje. Oko 36 miliona građana u Evropi svakog drugog dana nema uslova da sebi obezbijedi pristojan obrok.

U Crnoj Gori o ovome nema zvaničnih podataka. Znamo da uvozimo 6,5 puta više robe nego što izvozimo, a od toga država dnevno troši oko milion i po eura samo na uvoz hrane. Monitor je o tome i ranije pisao.

„Prema istraživanju naše saradnice Zorice Blagojević, koje je objavljeno u italijanskom naučnom magazinu, prosječan stanovnik u Crnoj Gori mjesečno baci hranu u vrijednosti od pet do 25 eura. Više od polovine hrane koja se baca je u dobrom stanju, a najviše se bacaju žitarice i hljeb”, kažu za Monitor iz NVO Zero Waste Montenegro.

„Hranu bacamo iz mnogo razloga – zato što nam se pokvari (67 odsto), zatim zato što mi lično ili članovi domaćinstva ne želimo da jedemo staru hranu (17 odsto) ili mislimo da nije bezbedna (11 odsto) – ali pre svega zato što nam se može”, kaže za Monitor Vladan Šćekić iz Centra za unapređenje životne sredine iz Srbije.

Prema njegovim riječima, domaćinstva su odgovorna za preko 50 odsto otpada koji nastaje od hrane. Taj problem je inače lako rješiv i zavisi od našeg odnosa prema hrani. „Prvo bi trebalo da proverimo šta imamo u frižideru, pa da napravimo spisak namirnica. Tako nećemo kupovati impulsivno, već samo ono što nam treba. Dobra navika je prvo potrošiti stare namirnice, pa tek onda kupovati nove. Važno je i paziti na porcije, sipati samo onoliko koliko nam je dovoljno, a ostatke možemo zamrznuti i koristiti za nove obroke. Najbolje je proizvod upotrijebiti do oznaka garancije kvaliteta koju daje proizvođač, ali ipak – nije zgoreg ni upotrebiti nos i proveriti da li je namirnica dobra”, objašnjava Šćekić.

I pored brojnih apela NVO Banka hrane, Vlada Crne Gore još nije usvojila ni Deklaraciju protiv bacanja hrane, kao što je to urađeno u Evropskom parlamentu još 2012. godine. U međuvremenu, ova nevladina organizacija, koja je u toku svog desetogodišnjeg postojanja pomogla mnogim građanima Crne Gore, prestala je da postoji. Razlog navode u saopštenju: „Država je adresa. Nije u redu da teret siromaštva godinama podnose osiromašeni građani”.

Pojedine države, poput Francuske, zakonima regulišu ovu oblast. U ovoj zemlji je zabranjeno bacanje hrane ukoliko je ona ispravna i može da se donira, a postoje brojne odredbe koje destimulišu bacanje hrane. I drakonske kazne za one koji ih se ne pridržavaju.

Iz Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja u Crnoj Gori smatraju da usvajanje zakona, kojim bi bilo propisano šta marketi, restorani i potrošači treba da rade sa viškom hrane, ne bi riješilo problem. Kako su objasnili, višak hrane se može preraspodijeliti samo pod uslovom da zadovoljava kriterijume bezbjednosti.

Monitorovi upućeni sagovornici, koji su obavljali poslove u kuhinjama lanaca hotela i restorana visoke kategorije u Crnoj Gori, tvrde da se većina hrane baci. Zaposleni ponekad ostatke nose ukućanima, ali  i to rjeđe, jer – sramota je. Manji restorani i hoteli često hranu i namirnice kojima je istekao rok ponovo upotrebljavaju, a naročito mesne proizvode, koje zamrzavaju, a potom termički obrađuju.

Iz Centra za unapređenje životne sredine tvrde da restorani mnogo efikasnije koriste namirnice nego što bi običan čovjek pretpostavio. „U procesu pripreme hrana bude maksimalno iskorišćena i jako retko se bacaju namirnice koje su pred istek roka. Veći problem je hrana koja ostane nakon odlaska gostiju i koja se teško može iskoristiti. Zbog toga najčešće završava u kontejneru. Pojedini maloprodajni lanci su počeli da doniraju hranu pred istek roka organizacijama koje sa bave ugroženim grupama stanovništva. Te donacije su uglavnom u vidu voća i povrća, jer je za meso potrebno specijalno skladištenje, koje organizacije koje primaju donaciju nemaju”.

„Obavezivanje prodajnih lanaca da doniraju hranu koja je pred istekom roka uz oslobađanje PDV-a na takve artikle značajno bi redukovalo bacanje hrane u marketima”, smatraju iz NVO Zero Waste Montenegro.

Kompostiranje, reciklaža ostataka hrane predstavlja jednu od metoda kako se boriti sa ovim problemom. U Crnoj Gori prva kompostana za četiri primorske opštine, Herceg Novi, Kotor, Tivat i Budvu, otvorena je tek 2016. godine u Kavču. Od tada, nije došlo do značajnijeg napretka kada je riječ o ovom vidu upravljanja otpadom. „Ljudi u većini slučajeva ni ne znaju šta je kompostiranje, tako da se sve svelo na par pojedinaca i organizacija koji edukuju ljude, ali bez većeg uspjeha”, kažu iz Građanske mreže Nesvrstani.

Iz NVO Zero Waste Montenegro ističu da postoje načini smanjenja otpada prije kompostiranja: „Bacanje hrane je potrebno izbjeći na svakom koraku od uzgoja, uvoza, stavljanja u prodaju, kupovine, pripreme. Hranu treba donirati onima kojima je potrebna ili pojedinim humanitarnim organizacijama kao što je Crveni krst. Ostaci se mogu koristiti i za ishranu životinja”.

Otpad od hrane je izostavljen iz zakona i strategija o upravljanju otpadom. „To se mora izmijeniti. Otpad od hrane na deponijama stvara opasne gasove kako što je metan koji šteti ozonskom omotaču i negativno utiče na zdravlje ljudi. Prema podacima FAO otpad od hrane čini 8 odsto svjetskih emisija gasova štetnih po ozonski omotač”, objašnjavaju iz ove nevladine organizacije.

Bacanje hrane, osim što šteti prirodi, podrazumijeva i nepotrebno trošenje novca.

 

Rasipništvo, manir čovječanstva

Svake godine se u Srbiji baci gotovo 247.000 tona hrane, što je dnevno čak 676 tona. Svako baci oko 35 kilograma hrane godišnje, u vrijednosti oko 10.000 dinara. Najviše se baca hleb (10,18 kg), zatim meso (7,18 kg) i mlijeko (6,74 kg), a najmanje voće (5,7 kg) i povrće (5,33 kg). Ovo su rezultati Centra za unapređenje životne sredine, koji je je prošle godine završio prvo istraživanje o bacanju hrane u domaćinstvima u Srbiji.

Ovo istraživanje ne daje konačne rezultate o bacanju hrane, jer uključuje samo otpad od hrane koji nastaje u domaćinstvima. „Potrebno je dodati i nepoznate količine otpada koje nastaju na izvoru, u procesu uzgajanja i otkupa namirnica, fabričkoj obradi i pripremi za dalju prodaju, viškovima koji se ne prodaju u trgovinskim lancima i prodavnicama, i otpad iz ugostiteljskih objekata. Na osnovu različitih modela računanja, sa sigurnošću se može reći da se baca još 40 odsto hrane”, kaže za Monitor Vladan Šćekić iz Centra za unapređenje životne sredine.

Kako je objasnio, imajući u vidu da je količina bačene hrane srazmjerna ‘bogatstvu’ nacije, možemo pretpostaviti da se u Crnoj Gori i zemljama u regionu baca gotovo ista ili vrlo slična količina hrane.

U svijetu se najviše baca voće i povrće (45 odsto), potom morski proizvodi (35 odsto), žitarice (30 odsto), mliječni proizvodi (20 odsto) i meso (20 odsto), pokazuju podaci FAO.

Prema Indeksu održivosti hrane za 2017. godinu, u Kini i Grčkoj najmanje se baca hrana, tek 44 kilograma po stanovniku godišnje. Slijedi Indija gdje se baca 51 kilogram.

Australijanac svake godine baci nevjerovatnu količinu od 361 kilograma, što je osam puta više od prosječnog Grka. Među prvima u rasipanju hrane su SAD sa 278 kilograma po stanovniku u toku godine.

Prema procjenama UN-a, svjetska populacija će se sa 7,6 povećati na 9,8 milijardi do 2050. Dok se proizvodnja hrane i sada bori da održi korak sa sve brojnijim  stanovništvom, predviđa se i porast nevolja sa bacanjem hrane.

                                                                                                            Andrea JELIĆ

Komentari

Izdvojeno

ZAŠTIĆENA PODRUČJA BEZ ZAŠTITE: Samo paper parks

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izazovi upravljanja zaštićenim područjima u Crnoj Gori su višestruki.  Nema efikasnih upravljačkih struktura i adekvatne podrške lokalnih zajednica. Zbog toga, ti prostori ostaju zaštićeni samo na papiru, nerijetko stavljeni isključivo u službu turizma. U nekima ni godinama nakon proglašenja nema upravljača, ali ni planova upravljanja

 

 

Novoformirana Agencija za upravljanje prirodnim dobrima opštine Bijelo Polje mogla bi biti dobar primjer ostalim opštinama na koji se način kreće u zahtjevan posao brige o prostorima, koja su, u većini slučajeva u našoj državi,  zaštićena samo na papiru.   Odluka o osnivanju te Agencije usvojena je na nedavnoj sjednici lokalnog parlamenta, nakon što je Opština ranije zvanično zaštitila Đalovića klisuru, koja je proglašena spomenikom prirode. Svemu je prethodila intenzivna saradnja sa i NVO Eko-tim i globalnom organizacijom za zaštitu prirode The Nature Conservancy (TNC).

Nažalost, u mnogim drugim opštinama, napori civlilnog sektora i ponuđena stručna podrška nijesu prihvaćene na adekvtan način na lokalnom nivou, pa su brojni zaštićeni prostori, kako tvrde saogovornici Monitora  i dalje samo ”paper parks” , to jest, zaštićeni samo na papiru.

Kako za Monitor kaže Milija Čabarkapa, izvršni direktor NVO Eko tim, u Bijelom Polju, ta organizacija aktivno učestvuje u procesu uspostavljanja lokalnog upravljača zaštićenih područja kroz formiranje Agencije.

“Ta inicijativa, sprovedena u saradnji sa Opštinom i međunarodnim partnerom TNC, ima za cilj da obezbijedi dugoročno i efikasno upravljanje prirodnim resursima, sa posebnim fokusom na Đalovića klisuru. Eko-tim će pružiti stručnu pomoć u izradi planova upravljanja, obezbijediti početna sredstava za rad Agencije, kako bi se osiguralo da zaštićena područja imaju funkcionalne mehanizme upravljanja i zaštite”, objašnjava on.

Čabarkapa kaže da zaštićena područja u Crnoj Gori karakteriše nedostatak upravljača i planova upravljanja. Na ovaj način ne postižu se ciljevi zaštite i očuvanja, kao ni ciljevi održivog razvoja. Eko-tim, podsjeća on, poslednjih godina intenzivno zagovara uspostavljanje nekoliko novih zaštićenih područja. Pored Đalovića klisure, to su gornji tok rijeke Ćehotine u Bijelom Polju i Pljevljima, rijeke Mrtvice u Kolašinu. Međutim, kako poručuju iz te NVO, ne žele “da se zaštita tih područja završi samo formalnim proglašenjem”.  Nude da, kroz saradnju sa lokalnim vlastima, pomognu u formiranju i osposobljavanju upravljačkih struktura. Time se, tvrde, osigurava da zaštita ne ostane samo na papiru.

Analiza koju je Mreža zaštićenih područja Dinarida (Parkovi Dinarida) radila sa TNC pokazala je da uspostavljanje novih zaštićenih područja, koje se dešavalo od 2015. godine nadalje, ne prati uspostavljanje adekvatne upravljačke strukture niti adekvatni kapaciteti.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

U ULCINJU, NA ČEKANJU: Ni Mosta na Bojani ni prostornog plana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Novi most na Bojani, kod Ulcinja, trebalo je i da bude otvoren u avgustu prošle godine. Taj most može da označi otvaranje nove stranice u odnosima između Crne Gore i Albanije. Ali, mosta još nema,  niti naznaka kada bi mogla da krene njegova gradnja. Cijenu plaćaju prvenstveno građani i turistička privreda Ulcinja

 

 

Budžet je politika u brojkama. A kada se tek 5.000 eura od potrebnih deset miliona predvidi u državnom budžetu za ovu godinu za gradnju novog mosta na Bojani, infrastrukturnog objekta od izuzetnog značaja za Ulcinj, onda to predstavlja jasnu potvrdu da smo se ponovo vratili u doba kada je razvojna i investiciona politika zaobilazila naš grad. Čini se da ovaj projekat nije više nikome u trenutnoj vlasti prioritet”, kaže predsjednik Opštinskog odbora Građanskog pokreta URA i bivši predsjednik Opštine Ulcinj Omer Bajraktari.

Prema njegovim riječima, jasno je da nema političke volje za sprovođenje velikih kapitalnih investicija u Ulcinju. “Ono što je još gore je činjenica da nedostaje i političkog autoriteta i volje kod ljudi koji su konstituenti ove vlasti, da se brinu o razvoju naše opštine”, ističe Bajraktari dodajući da Vlada Crne Gore, u saradnji sa Opštinom Ulcinj, ima sve mehanizme da ovaj projekat dovede do kraja i to bez izgovora i okolišanja oko Prostornog plana Crne Gore (PPCG) i drugih planova nižeg reda, odnosno, onako kako rade za druge kapitalne investicije u brojnim drugim crnogorskim opštinama.

Iz crnogorske Vlade je saopšteno da se čeka na donošenje PPCG kako bi se krenulo u realizaciju projekta. Čeka se i na izradu i raspisivanje javnog poziva za izbor izvođača radova, a nije formiran ni zajedničkog odbor i dvije agencije koje bi trebalo da realizuju čitav ovaj posao koje bi zajednički trebalo da finansiraju obje države sa po deset miliona eura.

Još se čeka i na susret dva premijera, Milojka Spajića i Edija Rame, koji bi u neposrednom razgovoru trebalo da poguraju ovaj projekat. Predsjednik Vlade Crne Gore je u novembru u Skupštini Crne Gore najavljivao da će doći do razgovora sa predsjednikom albanske vlade, kao i da su sredstva od deset miliona eura za most na Bojani bila predviđena Kapitalnim budžetom za 2024. godinu.

„Gradnjom mosta na Bojani Ulcinj bi prodisao, prestao biti svojevrsno slijepo crijevo. Najveći problem za nas je već godinama slaba saobraćajna povezanost, a ako na tome ništa ne radimo, onda je logično da ćemo imati sve manje gostiju”, kaže poznati turistički radnik Ismet Karamanaga.

Mustafa CANKA
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

PROBLEMI VODOVODNIH  SISTEMA NA SJEVERU: Curi na sve strane

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gotovo da nema vodovodnog sistema u sjevernim opštinama kojem nije neophodna temeljna rekonstrukcija. Zbog toga su gubici na mreži rekordni, vodovodi uglavnom od azbestno- cementnih cijevi, fali novca i radnika za saniranje kvarova

 

 

Dužina azbestnih vodovodnih cijevi u opštinama na sjeveru Crne Gore mjeri se desetinama kilometara, dok je skromna “kilometraža” onih koje su zamijenjene novim od kako su, prije sedam godina, započele pripreme na projektu Zamjena azbestno-cementnih cijevi u vodovodnim mrežama Crne Gore.  Većina tih sistema su dotrajali, a iz godine u godinu se povećava  broj kvarova i procenat gubitaka vode.  Za sada opštine parcijalno mijenjaju djelove vodovodnih cjevovoda ili saniraju kvarove, a u većini lokalnih uprava saglasni su da su to poslovi   malog obima, koji ne daju dugoročne rezultate.

Programom Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP), tokom 2019. godine izrađeni su projektni zadaci za 21 opštinu, koji treba da omoguće rekonstrukcije azbestno-cementnih cijevi. Zamjena cijevi radila bi se u tri faze, a prva iznosila 20 odsto ukupne dužine. Međutim, još  nije poznato kada će se krenuti u realizaciju tog posla.

Predstavnici Eko fonda i PROCON-a potpisali su 2023. godine Ugovor o pružanju usluga za potrebe realizacije projekta Unaprjeđenje efikasnosti vodosnadbijevanja zamjenom azbestno-cementnih cjevovoda na području Crne Gore.  Cilj projekta je da se poboljšaju i obnove azbestno – cementni cjevovodi na području Crne Gore i uspostavi sveobuhvatni i funkcionalni sistem vodosnabdijevanja. Ukupna procijenjena dužina azbestno-cementnih cijevi u kompletnoj vodovodnoj mreži Crne Gore iznosi 614 km, a procijenjena vrijednost projekta je oko 200 miliona eura.         Potpisivanjem tog ugovora stvorene su pretpostavke za početak realizacije jednog od najvažnijih projekata u Crnoj Gori koji će unaprijediti efikasnost vodosnabdijevanja i, u suštinskom smislu, promijeniti funkcionisanje vodovodne mreže, te  trajno riješiti efikasnost snabdijevanja.

Do tada , preduzeća zadužena za vodovode na sjeveru kubure sa višestrukim izazovima, koje nijesu mogla  da riješe ni drastična povećanja cijene vode, a koja su potrošače mimoišla samo u nekim gradovima.  Kao glavni nedostatak u vodosnabdijevanju u Crnoj Gori prepoznat je problem dotrajalosti mreže i to prvenstveno azbestno –cementnih cijevi koji dovode do velikih gubitaka na mreži. Većina tih cijevi stara je preko 50 godina.  Upotreba azbestnih vlakana zabranjena je u Crnoj Gori 2016. godine, kada je usvojen Zakon o životnoj sredini, ali i danas samo stanovnici Petnjice i Plužina ne piju vodu iz njih.

Kako su Monitoru kazali u pljevaljskom Vodovodu, u njihovoj mreži je 25 kilometara azbestnih cijevi, a gubici vode  su preko 70 odsto.

“Veliki problem je dotrajala vodovodna mreža gdje postoje česti kvarovi. Veće popravke plaća Opština Pljevlja, dok tekuće održavanje bez naknade,  obavlja preduzeće.Pritom novac koji dolazi od lokalne uprave, prvo se usmjerava za otplatu rata koje se plaćaju za poreze i doprinose“, objašnjavaju.

I pljevaljski Vodovod, kao i mnoga druga preduzeća na sjeveru zadužena za vodosnadbijevanje, namaju dovoljan broj zaposlenih u tehničkoj službi, dok radnika u adminstraciji ne fali.

U Rožajama su slični problemi. Vodovodna mreža u centru varoši napravljena je još1964. godine. Sve je teže održavati tako dotrajali sitem, kažu u tamošnjem Vodovodu. Međutim, u toj opštini su uspjeli da smanje  gubitke tokom minule dvije godine, ali ne znaju koliko će to uspješno ponoviti ove i naredne godine. Saniranje kavrova na više načina iscrpljuje preduzeće, a do sada nije bilo ozbiljnih aktivnosti da se takvo stanje riješi.  U Rožajama imaju samo idejno rješenje za zamjenu vodovodnih cijevi od azbesta, ali još nije na vidiku glavni projekat.

Jedan od gorućih, višegodišnjih problema s kojim se suočava opština Žabljak je problem neurednog vodosnabdijevanja potrošača, posebno u ljetnjem periodu. Kako je navedeno u Analizi postojećeg stanja vodosnabdijevanja, glavni razlog su veliki gubici na vodovodnoj mreži koji iznose oko 75 odsto.To ne čudi, s obzirom da su vodovodne cijevi u toj opštini, takođe, uglavnom azbestno cementne, stare preko pola vijeka, a dotrajala je  hidromašinska oprema  na Crnom jezeru.  Česti kvarovi, visok procenat neprihodovane vode, to jest ilegalnih priključaka mori i žabljački Vodovod.

Mojkovačko preduzeće Komunalne usluge  Gradac  brine o održavanju dva vodovoda na primarnoj mreži. Starim se snabdijevaju Polja i Podbišće, novim se puni glavni rezervoar na Gornjem Mojkovcu. Novi vodovod garantuje, uglavnom, uredno vodosnabdijevanje, dok je na starom mnogo intervencija. Tako je ukupno trajanje prekida u vodosnabdijevanju lani bilo oko  105 sati, a na otklanjanju kvarova potrošeno je skoro četiri puta više vremena.

I dok u gradskom jezgru, za sada, izlaze na kraj sa falinkama vodovodnog sistema, slavine u nekim mojkovačkim selima su suve tokom većeg dijela godine. Recimo, problemi sa vodosnabdijevanjem u Prošćenju traju decenijama, a u lavirintu razloga za problem neurednog vodosnadbijevanja teško se snaći.  Neriješeni imovinski odnosi, nelegalni priključci, loša infrastruktura na izvorištu, loše izvedeni radovi na drugom kraku vodovoda samo su neki od izazova, zbog kojih je mještanima nekoliko zaseoka već godinama i dovoljno vode za osnovne potrebe samo pusta želja. Iako su, još prije dvije godine iz Opštine najavili rješavanje tog problema, do sada se gotovo ništa nije promijenilo.

U susjednom Kolašinu alarmantno loše stanje vodovodne mreže odavno više ne kriju. Dalji razvoj Kolašina ograničavaju kapaciteti postojeće zastarjele vodovodne mreže, u koju nije bilo većih ulaganja minulih pola vijeka, kao i nedovoljno razvijena kanalizaciona mreža, konstatovano je u Planu rada za narednu godinu preduzeća Vodovod i kanalizacija.Na području te opštine tek treba da se radi katastar hidrotehničkih instalacija i GIS vodovoda i kanalizacije. Fali vodmjera, a tek sitnim intervencijama mijenja se stanje na vodizvorištu u Mušovića Rijeci.

Novi mendžment je zatekao, kako tvrde, oko tridesetak zaposlenih,  od čega tehničkoj službi svega dva fizička radnika i dva vodoinstalatera. Među problemima u preduzeću, koji su “godinama stavljani pod tepih” su i  veliki gubici na mreži i neracionalna potrošnja vode. Takođe, u sistemu gradskog vodovoda ne postoje mjerači protoka instalirani na izvorištu, u distributinoj mreži ne postoji instalirana nikakva oprema ili uređaji koji bi mogli da pruže podatke o relevantnim parametrima, kao što su protok i pritisak po zonama ili nivo vode u rezervoaru.  Zamijenjen je samo dio azbestnih cijevi, a saniranje brojnih  kvarova  na mreži su svakodnevica malobrojne tehniče službe.

                                                                                      Dragana ŠČEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo