Povežite se sa nama

Izdvojeno

AVGANISTAN U CENTRU PAŽNJE: Kabulske enigme

Objavljeno prije

4 godine

na

Mreže su preplavljene snimcima iz talibanskog Avganistana. Pad Kabula mnogi upoređuju sa padom berlinskog zida. Sve miriše na početak jedne nove ere. Kakve? Niko ne zna

 

Opasnim požarima i ponovnom skoku broja zaraženih od COVID-19 primat u svjetskim medijima uzela su dešavanja u Avganistanu. Iz sata u sat stižu nove informacije iz zemlje u kojoj je Vlada podržavana od SAD-a i njihovih saveznika nestala u rekordnom roku.

Brojni politički analitičari smatraju da vlada Ašrafa Ganija nije razmontirana u par dana avgusta, već da je to proces koji je počeo još na pregovorima u katarskoj Dohi prošle godine kada je administracija Donalda Trampa preko svog predstavnika potpisala mirovni sporazum sa talibanima.

Sporazum koji je trebao da obezbijedi mir u toj zemlji predviđao je oslobađanje 5.000 talibana iz vladinih zatvora. Sa suprotne strane je obećano da talibani neće dozvoliti ekstremistima da koriste tlo Avganistana za planiranje napada protiv SAD i njihovih saveznika.

Povlačenje američkih trupa nakon dolaska Džo Bajdena na vlast donijelo je komešanja na avganistanskoj političkoj sceni koja, su imala samo jedan ishod. Onaj koji je viđen u nedjelji za nama.

Sada već bivši predsjednik Gani pobjegao je iz zemlje usred nadiranja talibana, a njegova administracija se raspala kao kula od karata. Mreže su preplavljene snimcima iz talibanskog Avganistana. Prenatrpani avioni, panika, slavlje talibana… Pad Kabula mnogi upoređuju sa padom berlinskog zida. Sve miriše na početak jedne nove ere.

Neobično je bilo gledati prvu zvaničnu pres konferenciju koju su ove nedjelje održale talibanske vođe. Na njoj su zagrantovali siguran prolaz onima koji žele napustiti Avganistan. „Islamski emirat neće se nikome osvetiti, nemamo zamjerki nikome. Oprostili smo svima onima koji su se borili protiv nas”, rekao je na prvoj pres konferenciji glasnogovornik talibana Zabihulah Mudžahid. Novinarima pozvanim u medijski centar, koji je koristila bivša uprava, obznanjeno je da niko neće otići pred vrata onih koji su pomagali prethodnu vladu. Postoje i izvještaji koji govore upravo o sličnim scenarijima. Na istoj konferenciji moglo se čuti i nezgrapno obećanje da će se poštovati prava žena i da će privatnim medijima biti dopušteno da „ostanu nezavisni” ako „ne rade protiv nacionalnih vrijednosti”.

Bivši predsjednik nije siguran u ovakav razvoj događaja, pa je u posljednjoj poruci prije odlaska rekao da vjeruje da će nebrojeni patrioti postati mučenici i da će Kabul bio uništen. „Talibani su pobijedili i sada su odgovorni za čast, imovinu i samoočuvanje njihovih sunarodnika”, rekao je Gani.

Mediji navode različite brojke onih koji su poput Ganija podigli sidra i otišli u neizvjesnost svjetskih bespuća.

Oko 20.000 Avganistanaca biće dočekano u Velikoj Britaniji u narednim godinama otkrio je Boris Džonson i obećao da će do 5.000 stanovnika te zemlje već ove godine pronaći utočište u Britaniji. „Dugujemo zahvalnost svima onima koji su s nama radili na poboljšanju Avganistana u posljednjih 20 godina“, rekao je Džonson.

Humanitarni radnici regiona osvrnuli su se na situaciju i primijetili da će balkanska ruta i u budućnosti biti staza kojom će se kretati veliki broj izbjeglih iz ove azijske zemlje.

Internacionalni komitet za spašavanje (IRC), koji je aktivan u Avganistanu od osamdesetih godina prošlog vijeka, zabilježio je da u zemlji od 38.9 miliona stanovnika, preko 18 miliona treba humanitarnu pomoć. Po njihovom Indeksu ljudskog razvoja ova zemlja zauzima 169 od 189 mjesta. Prošle je godine predsjednik Gani rekao da 90 posto stanovništva živi sa manje od dva dolara dnevno.

UN-ova kancelarija za koordinaciju ljudskih poslova (OCHA) izvijestila je da je  ove godine gotovo 390.000 ljudi raseljeno zbog sukoba širom Avganistana. Zabilježen je veliki porast od maja. Mediji ovo povezuju sa akcijama povlačenja američke vojske iz ove zemlje koje su pokrenute tog mjeseca.

Vijeće UN-a za ljudska prava održaće posebnu sjednicu o situaciji u Avganistanu sljedeće nedjelje, a Ženevski forum sazvaće se 24. avgusta.

Glasnogovornica Bijele kuće Jen Psaki rekla je novinarima kako je uprava trenutno usredsređena na proces evakuacije hiljada Amerikanaca i avganistanskih saveznika iz Kabula, prenio je AFP.

Veliki je broj stranih državljana, mahom vezanih za diplomatska predstavništva, koji čekaju na evakuaciju.

SAD, Velika Britanija, Francuska, Australija, Indija i druge zemlje pokrenule su spasilačke misije za svoje građane, ali i avganistanske državljane koji pokušavaju pobjeći iz zemlje.

„Duboko sam tužan zbog činjenica sa kojima se sada suočavamo, ali ne žalim zbog svoje odluke da okončam američko ratovanje u Avganistanu“, naveo je američki predsjednik Džo Bajden. Po njemu brzi kraj avganistanske vlade pokazao je opravdanost njegove odluke da se okonča učešće američkih trupa u akcijama u toj zemlji. „Amerikanci ne mogu i ne treba da umiru i da se bore u ratu u kojem Avganistanci nisu spremni da se bore sami za sebe“, kazao je.

I Jens Stoltenberg, glavni sekretar NATO-a, okrivio je brzi kolaps avganistanskih oružanih snaga neuspjehom vođstva u zemlji. Na njegove izjave može se nadovezati Bajdenova konstatacija: „Avganistanska vojska imala je 300.000 ljudi – više nego mnoge članice NATO – dali smo im svo oružje koje smo mogli, pružali smo im podršku iz vazduha, isplaćivali njihove zarade. Dali smo im svaku šansu, ali nismo im mogli dati volju za borbu“.

„Ovo je užasno vrijeme za našu zemlju. Mislim da svih ovih godina naša zemlja nije bila toliko ponižena”, rekao je bivši predsjednik Donald Tramp u emisiji Fox News. „Ne znam kako to nazvati – vojni  ili psihološki poraz.“

Rejting odobrenja predsjednika Bajdena pao je i dosegao najniži nivo do sada nakon što se avganistanska vlada koju podržava SAD srušila, navodi Reuters. Nacionalno ispitivanje javnog mnijenja, urađeno u ponedjeljak, pokazalo je da je 46% odraslih Amerikanaca odobrilo Bajdenov učinak na dužnosti, što je najniže zabilježeno u nedjeljnim ispitivanjima koja su započela kada je stupio na dužnost u januaru.

Naravno, ovo nije učinak samo jedne administracije. Od 2001. godine, za vrijeme četiri američka predsjednika, među kojima je i Tramp, SAD su potrošile 2,26 milijarde dolara u Avganistanu, izračunato je u sklopu projekta Costs of War na Univerzitetu Brown. Mnogi se slažu da je jedno od najvećih američkih „ulaganja“ rezultiralo ponižavajućim krajem najdužeg američkog rata.

Mediji prenose da je više od 144 milijarde dolara ušlo u Avganistan sa ciljem obnove, sa naznakom da je veći dio tog novca otišao u ruke privatnih izvođača i nevladinih organizacija. Njujork Tajms je još prije nekolike godine izvijestio da SAD ratuju na kredit, te da će oko 600 milijardi dolara biti potrošeno na kamate zajmodavcima do 2023. godine.

„Povlačenje iz Avganistana ili Iraka neće značiti podvlačenje crte ispod računa za Sjedinjene Države. Samo cijena zdravstvenih i invalidskih troškova za veterane tih ratova, mogla bi iznositi dodatne dvije milijarde dolara do 2048“, piše Nju Jorker.

U obuku i opremanje avganistanske vojske koja je trebala čvrstom rukom da drži zemlju pod kontrolom, uloženo je preko 80 milijardi dolara. I to je jedan od većih razloga što je svijet ostao začuđen brzinom kojom su državne snage položile oružje i prepustile zemlju Talibanima.

O ovakvim scenarijima je ipak bilo govora i u krugovima Stejt dipartmenta. Izvještaj SIGAR-a (tijela vlade SAD-a za nadgledanje rekonstrukcije Avganistana) iz 2017. o naporima SAD-a za obuku avganistanskih sigurnosnih snaga pokazalo je da su „politički ograničeni“ rokovi Vašingtona „dosljedno potcjenjivali otpornost avganistanske pobune“, dok su precjenjivali sposobnosti snaga avganistanske vlade. U njihovom izvještaju uočen je niz logističkih i tehničkih grešaka u protekle dvije decenije.

Posle debakla u Avganistanu raste pritisak i na njemačku vladu. Kancelarka Angela Merkel i ministar spoljnih poslova Hajko Mas priznali su da su pogrešno procijenili situaciju.

„Gorak, dramatičan i strašan je razvoj događaja, posebno za ljude u Avganistanu“, naglasila je njemačka kancelarka. Mas se osvrnuo na talibansko munjevito osvajanje vlasti: „Nema šta da se uljepšava. Svi mi, njemačka vlada, tajne službe, međunarodna zajednica, svi smo pogrešno procijenili situaciju“.

NATO je u utorak upozorio da je zadržao vojnu moć za akcije iz daljine ukoliko talibani ugoste terorističke skupine. Stoltenberg je upozorio: „Oni koji sada preuzimaju vlast imaju odgovornost da osiguraju da se međunarodni teroristi ne vrate. Imamo mogućnosti udara terorističkih grupa iz daljine ako vidimo da se one ponovo pokušavaju uspostaviti i ako budu organizovali napade na saveznike u NATO-u i njihove zemlje”.

Od zemlje do zemlje, odmjerava se snaga novih struktura u Kabulu.

Ruski ambasador u Avganistanu Dmitrij Žirnov rekao je da je imao „konstruktivan” i „pozitivan” sastanak s visokim predstavnicima talibana u Kabulu koji je „bio posvećen isključivo sigurnosti ambasade“. Šef diplomatije Rusije Sergej Lavrov rekao je da njegova zemlja podržava pokretanje nacionalnog dijaloga u Avganistanu sa učešćem svih političkih, etničkih i vjerskih snaga.

Turska optimistično gleda na poruke talibanskih predstavnika, a Kina je objavila da poštuje odluke avganistanskog naroda.

Dobar poznavalac prilika u Avganistanu Vinfrid Nahtvaj misli da talibane treba posmatrati vrlo pažljivo i vrlo diferencirano, prenosi DW. „Onda bi moglo da se odluči: ima li tamo pragmatičnih snaga koje poklanjaju pažnju potrebama avganistanskog stanovništva, ili su to hard-core snage koje samo hoće da sprovedu svoju ideologiju“, zaključuje on.

Na prvom obraćanju novinarima, talibanski glasnogovornik je pričao i o emancipaciji Avganistana, te da će ovo biti drugačija era od one koju ljudi pamte s kraja prošlog vijeka. Londonski Gardijan pisao je o razlikama između ove zemlje danas i u vrijeme posljednje talibanske vlade. Kao slikovite primjere navodi: posljednjih 20 godina stopa smrtnosti dojenčadi pala je za pola. Gotovo nijedna djevojka nije išla u školu pod prvim talibanskim režimom, sada je pohađa svaka treća. Prije 15 godina manje od jedan od četiri stanovnika imao je pristup električnoj energiji. Sada ga imaju gotovo svi. To su neki od dometa koje je teško izbrisati, a za talibane bi vjerovatno bilo pogrešno i da pokušaju.

Dragan LUČIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

Izdvojeno

VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

Objavljeno prije

1 sedmica

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s crnogorskim ambasadorima, od Ukrajine  preko Evrope do SAD.  Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa EU

 

 

Vlada Crne Gore je preko Ministarstva vanjskih poslova (MVP) i ministra Ervina Ibrahimovića krajem februara pozvala maltene sve ambasadore u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) da hitno dođu na konsultacije. Početak konsultacija je određen za 6. mart. Mnogi su se tada uplašili reprize opoziva od 15. novembra 2024., kada je Vlada smijenila tri ambasadora.

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s ambasadorima od Ukrajine (Borjanka Simićević) preko Evrope do SAD-a (Jovan Mirković). Ispostavilo se da je strah ambasadora bio neopravdan. Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa Evropskom Unijom (EU), te odnosima između ključnih evropskih zemalja. Spajić je dao upute ambasadorima da nastave nedvosmileno podržavati EU i članstvo Crne Gore u tom bloku. Istovremeno je tražio da se uzdrže od kritike prema SAD-u i novoj administraciji i da se ne upuštaju u bilo kakve komentare trenutnih razmimoilaženja između SAD-a i evropskih saveznika.

Odmjereni stav Crne Gore se ubrzo vidio 11. marta na sastanku najviših evropskih vojnih zvaničnika u Parizu, gdje se razgovaralo o modalitetima podrške Ukrajini nakon američke najave obustave vojne pomoći. Na sastanak nije pozvana Amerika jer su Evropljani željeli pokazati da sami mogu biti veliki dio sigurnosnog okvira u slučaju primirja između Ukrajine i Rusije. Nakon što je agencija AP javila da su Crna Gora i Hrvatska jedine evropske članice NATO-a koje nisu odgovorile na poziv za sastanak u Parizu, savjetnik premijera za bezbjednost i odbranu Todor Goranović je za Radio Slobodna Evropa (RFE) potvrdio učešće Crne Gore na sastanku. Ipak, poslat je samo zamjenik vojnog predstavnika pri NATO komandi u Briselu jer je „načelnik Generalštaba Zoran Lazarević …u službenoj posjeti Bugarskoj“.

Diplomatske (ne)aktivnosti s druge strane Atlantika sadašnjeg ambasadora Mirkovića kod nekih funkcionera vladajuće koalicije izazivaju nezadovoljstvo i čak otvorenu ljutnju. Jedan od povoda je bio sastanak s američkim zvaničnicima sredinom februara u Vašingtonu kada je ambasador navodno izjavio da bi gubitak vlasti Aleksandra Vučića vjerovatno oslabio neke od njegovih crnogorskih marioneta. Detalje razgovora nije bilo moguće nezavisno potvrditi. Iako nije direktno pomenuo bivši Demokratski front (DF), izvještaj(i) ambasade ka Podgorici je naljutio koalicione partnere koji su se prepoznali u pomenutoj kvalifikaciji. To je navodno pogoršalo tinjajući antagonizam između djelova srpskog bloka i premijerovog Pokreta Evropa sad (PES). Jedan funkcioner DF-a je komentarisao da je to dovoljan razlog za opoziv jer su i oni podržali takvo kadrovsko rješenje u Vašingtonu.

Sa sadašnijim ambasadorom nije zadovoljna ni suprotna ideološka strana. Mitropolit Crnogorske crkve (CPC) Boris  uputio je protestno pismo ministru Ibrahimoviću zbog odnosa crnogorskog ambasadora u Vašingtonu prilikom nedavne posjete crkvene delegacije Americi. Mitropolit  piše da ambasada „nije našla za shodno da nam izađe u susret i pomogne u zakazivanju sastanaka sa zvaničnicima u Vašingtonu“. Požalio se i da je obaviješten da su „u ambasadi prvi put čuli za neka imena i institucije sa kojima smo tražili sastanke“. Za ovakav odnos „odgovornim smatramo Ambasadora Crne Gore u SAD-u“ zaključio je u pismu Ibrahimoviću.

Da ambasada nije u toku sa dešavanjima u Americi Monitor je već ranije pisao. Crnogorski kokus u američkom Kongresu je spao na jednu kongresmenku – Demokratu iz države Mejn Šeli Pingri . Time je de fakto prestao postojati. Crnogorski kokus je osnovao ambasador Srđan Darmanović i u svoje vrijeme je brojao 42 kongresmena (što je bilo više i od albanskog kokusa). Darmanović je preko kokusa uspješno izlobirao da se utiša američko protivljenje članstvu Crne Gore u NATO paktu zbog veza režima Mila Đukanovića sa ino mafijašima i ruskim obavještajnim službama.

Kongresmenka Pingri je pisala ambasadi nekoliko puta o zapostavljenom kokusu i nelobiranju za crnogorske interese u SAD-u. Navodno nije dobila  odgovor. Monitor je dva puta slao pitanja kabinetu Pingri, na koja do izlaska ovog broja u štampu nije odgovoreno.

Diplomatija ne ide glatko ni s ove strane Atlantika. Krajem januara Vlada je usvojila prijedlog za postavljanje 14 novih ambasadora. Lista je usaglašena s predsjednikom Crne Gore Jakovom Milatovićem čiji potpis je potreban da bi se izabrani ambasadori poslali. Djelovi opozicije ali i prosrpskog bloka su uputili primjedbe da se u diplomatiju šalje provjereni kadar Demokratske partrije socijalista (DPS) i Milana Roćena, nekadašnjeg vanjskog ministra i glavnog čovjeka od povjerenja Mila Đukanovića. Tako je u Njujork (misija pri UN-u) poslana Dragana Radulović, bivša savjetnica za vanjsku politiku u bezbjednost premijera Duška Markovića. Radulovićka je u diplomatiji od 2000. godine.

Po nekim internim informacija, na mjesto u Njujorku je pretendirao Veljko Milonjić kojemu je na kraju pripalo ambasadorsko mjesto u Varšavi. Milonjić je ostao upamćen po tzv. kokainskoj aferi 2015. god. kada je bio šef crnogorskog konzulata u Minhenu.. Njemačka policija je sredinom oktobra 2015. uhapsila privatnog prevoznika iz Podgorice Sašu Mugošu na granici s Austrijom, jer je prevozio drogu u kamionu. Droga je bila pod diplomatskom plombom i sa propratnim papirima tadašnjeg crnogorskog Ministarstva vanjskih poslova i evropskih integracija. Ministarstvo, kojim je upravljao Igor Lukšić, je saopštilo da  Mugoša „povremeno, kao privatni prevoznik, pruža usluge prevoza-preseljenja diplomatskih službenika MVPEI“. Lukšić je slučaj prijavio Upravi policije i tužilaštvu. Generalni konzul Milonjić je navodno od „Ministarstva dobio preciznu instrukciju za dalje postupanje” – saopšteno je tada. Zapečaćena diplomatska pošta ili pošiljke, po Bečkoj konvenciji, uživaju diplomatski imunitet, i po pravilu, ne podliježu carinskom i drugom pregledu. Vijestima je  neimenovani diplomatski izvor rekao da Mugoša u trenutku hapšenja nije preseljavao niti prevozio crnogorske diplomate. Navodno je zloupotrebio diplomatske papire i plombu. Milonjić je sve negirao.  Kasnije je vraćen u zemlju dok je generalni konzulat u Minhenu zatvoren. Vlada Duška Markovića je u proljeće 2018. imenovala Milonjića za privremenog šefa Direktorata za ekonomsku i kulturnu diplomatiju. Afera nije dobila sudski epilog, kao i mnoge druge u doba DPS-a. Portal Borba.me je 2018. pisao da je Mugoša osuđen na šest godina zatvora zbog droge. Nakon 2 i po odležane godine deportiran je u Crnu Goru.

Sredinom ovog mjeseca je Vlada objavila da je nekadašnji član njemačkog Bundestaga Holger Hajbah od 1. januara postao viši specijalni savjetnik  premijera Spajića. On će navodno biti zadužen za regionalne odnose na Zapadnom Balkanu i jugoistočnoj Evropi i posredovanje u pristupanju EU. Savjetničke usluge Hajbaha neće ništa koštati crnogorske građane. Plaćaće ga njemački Centar za međunarodne mirovne operacije (ZIF). Hajbah je primljen nakon raspisanog konkursa i u skladu sa referencama koje je zahtijevao Spajićev kabinet – saopšeno je Vijestima. Sudeći po javno dostupnoj biografiji Hajbaha, nije jasno na kakvu tačno pomoć računa kabinet premijera. Hajbah je bio poslanik Hrišćanske demokratske unije (CDU) do 2011., i po nezvaničnim informacijama diplomatske zajednice, njegov politički uticaj u Berlinu je maltene nepostojeći. S druge strane, Hercegovac Veljko Kuštrov se, po dosadašnjem pisanju štampe, slovi kao Spajićev čovjek od povjerenja u Berlinu.

Najspornije diplomatsko postavljenje do sada je Dušanka Jeknić – siva eminencija miloističkog režima iz 90-tih. Jeknićka je često dovođena u vezu s poslovima šverca cigareta, ali italijansko tužilaštvo nikada nije dalje odmaklo od osnova sumnje. Postavljena je na poziciju u ambasadi u Turskoj nakon što je predsjednik Milatović kupio od nje nekretninu u Podgorici. Milatović je rekao da je ona poslata za Ankaru „bez bilo kakve konsultacije sa mnom“ i da je kadriranje u okviru MVP nadležnost ministra. „Što se tiče kupovine stana, sve je vrlo uredno prijavljeno ASK-u“ rekao je.  Predsjednik je ranije spočitavao Vladi što je za direktora Investicionog razvojnog fonda (IRF) postovila Predraga Drecuna kojemu je zamjerio bliskost sa miloističkim režimom.

Crnoj Gori tek predstoji dug period u izgradnji profesionalne diplomatske službe.

Jovo MARTINOVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija  

Objavljeno prije

1 sedmica

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Formalno, Crna Gora je u prednosti u odnosu na Albaniju. No, očigledna je sve snažnija podrška Brisela Albaniji, koju je komesarka Marta Kos nazvala i mogućom sljedećom članicom EU.  Ima još signala da je Crna Gora dobila ozbiljnu konkurenciju: Evropski parlament je umjesto u Podgorici otvorio kancelariju u Tirani, a Albanija nas je preduhitrila i u korišćenju sredstava iz programa Plana rasta

 

 

Nakon što je sredinom marta stigla vijest da Evropski parlament (EP) otvara kancelariju u Tirani umjesto u Podgorici, kod kuće je stidljivo aktuelizovana priča o tome gubi li Crna Gora titulu lidera u regionu. O tome za sada govore samo opozicija i civilni sektor, dok Vlada ćuti.

Iz EP su saopštili da je otvaranje kancelarije u Tirani dio strateškog plana o proširenju EU i da će Albanija  biti „ključna kontakt tačka“ sa Zapadnim Balkanom. „ Odluka o konkretnom gradu i mjestu uslijedila je nakon tehničke procjene dostupnosti.  Ali, naravno, status odgovarajuće zemlje kandidata za članstvo u EU je takođe imao pozitivan impuls”, saopštio je  izvjestilac Evropskog parlamenta za Albaniju Andreas Šider.

Crnogorske vlasti najavljivale su da bi Podgorica mogla biti izabrana za kancelariju EP na Zapadnom Balkanu, a incijativu je formalizovao predsjednik Jakov Milatović u decembru 2024. Iako se činilo da je stvar gotova, na kraju je izabrana Tirana.  Kao jedno od obrazloženja odluke,  evropski zvaničnici ističu bolju saobraćajnu povezanost Tirane. Ipak, očito je da Brisel polagano mijenja i retoriku o tome koja bi balkanska zemlja mogla biti 28. članica EU.

“Nastavi li ovako, Albanija bi do 2027. mogla postati sledeća članica EU”, saopštila je evropska komesarka za proširenje Marta Kos, tokom posjete Albaniji sredinom mjeseca. “Albanija je napravila izuzetan progres. Naravno, ostaje još dosta posla i dublje reforme su neophodne. Svakako, nastavi li ovim tempom, onda je sigurno da bi sve moglo biti završeno do 2027. godine i krenuti naprijed što je brže moguće. Želim da čestitam albanskim građanima na dostignućima do sada, a uz nastavak takve posvećenosti i tempa, nadam se kako EU više ne bi imala 27 članica već 28, sa Albanijom koja bi nam se pridružila”, saopštila je ona.

Ta ocjena Marte Kos, podstakla je u  Crnoj Gori i razgovor na temu gubi li Crna Gora status lidera u regionu.

“ Ko čita između redova može vidjeti da je  podrška Brisela Tirani  snažna. Imajući u vidu da Sporazum iz Nice preferira 28 članica, ne više, jedna zemlja bi mogla biti preferirana, dvije već malo teže”, prokomentarisala je odluku EP da Tirana bude sjedište Gordana Đurović, predsjednica Crnogorske panevropske unije  i bivša ministarka evropskih integracija.

Marta Kos je ocjenu da bi Albanija mogla dostići krajnji cilj do 2027, ponovila i ove sedmice za Radio 1 RTV  Slovenije. Istovremeno, saopštila je i da bi Crna Gora mogla završiti pregovore do kraja 2026. godine, što ističu oni koji vjeruju da je Crna Gora i dalje miljenica Brisela. Kako god,  Crna Gora  nastavlja dalje uz  ozbiljnu konkurenciju.

“Briselski političari i tehnokrate vole konkurenciju u politici proširenja. Onda su veće šanse da neko zaista i završi pregovore do kraja mandata ove Komisije, koja treba uspješnu priču na Zapadnom Balkanu, te stoga ne preferira samo Crnu Goru. Snažno podržavaju i Albaniju, a poslije skorašnjih debata o Crnoj Gori u Odboru za spoljne odnose Evropskog parlamenta, nekako još i snažnije podržava našeg južnog susjeda”, ocijenila je Gordana Đurović.

Poruku Brisela primile su očigledno i crnogorske vlasti. Ministarka evropskih poslova Maida Gorčević je početkom mjeseca službeno boravila u  Tirani, odakle su ona i njena albanska koleginica Majlinda Duka poslale poruku da su “Crna Gora i Albanija predvodnice procesa pristupanja Evropskoj uniji “.

Simptomatična je i svježa vijest da će Albanija i Sjeverna Makedonija biti prve zemlje na Zapadnom Balkanu koje će imati koristi od novog  Plana rasta EU. I to saopštenje nedavno je stiglo od komesarke Kos.  Ona je na društvenoj mreži „X“, istakla da su “dvije zemlje postavile tempo za cio region, obezbijedivši predfinansiranje iz ovog programa”.

Albanija bi trebalo da dobije ukupno oko milijardu eura iz Plana rasta. Prva tranša iznosi 64,5 miliona eura: 30 miliona eura će ići direktno u državni budžet za podršku implementaciji reformi, a 34,5 miliona eura će se upravljati kroz Investicioni okvir za zapadni Balkan za finansiranje infrastrukturnih projekata.

Ministarka Gorčević izvještavala je vladu početkom mjeseca da Crna Gora do roka za završetak 14 prvih koraka iz Reformske agende, koji je istekao 28. februara, nije ispunila sve obaveze. Do tog trenutka Crna Gora je ispunila 10 koraka, dok su četiri “djelimično ispunjene, što će naknadno evaluirati Evropska komisija”,kazala je.

“Postoje određena proceduralna kašnjenja, prije svega kada su u pitanju zakonska rješenja koja zahtijevaju širi konsultativni proces, poput novog Zakona o energetici, ili zakonske osnove za usvajanje novog Prostornog plana”, kazala je Gorčević u trenutku  kada je crnogorski parlament zbog političke krize, izazvane nakon penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović, bio poluprazan.  Kada se konačno nedavno sastao, danima su pisana pitanja Venecijanskoj komisiji, dok su evropske obaveze mahom ostale na čekanju, poput Prostornog plana, kog je Vlada obećala još krajem godine. Zakon o energetici na brzinu je usvojen. Vlada se oglušila o obavezu implementacije mjera iz oblasti vizne politike, dajući prednost zaradi od turizma.  O izbornoj reformi skoro i ne govorimo, iako je ta reforma, pored pravosudne, akcentovana u Nacrtu izvještaja o napretku Crne Gore koji je krajem prošlog mjeseca predstavljen u Evropskom parlamentu.

Da bi politčka kriza mogla usporiti evropski put Crne Gore konstatovao je i glavni pregovarač Predrag Zenović, koji je do sada imao isključivo optimistične prognoze. „Dinamika zavisi od nas i našeg rada, ali i od parlamentanog rada koji je bio u jednom vidu blokade posljednjih mjeseci i to se sve, nažalost, može odraziti na dinamiku zatvaranja poglavlja“, kazao je.  Ukazao je da je nepostojanje saradnje između vlasti i opozicije, dovelo do negativnih konsekvenci za evropski proces.

„Prvi je signal da je Crna Gora u nekom vidu kakofonije, nesuglasja između političkih aktera, a to je signal koji EU najmanje voli da vidi i to su stvari koje sve članice EU, ali i Brisel i EK gledaju kao nešto negativno“, ocijenio je Zenović.

Formalno gledano, Crna Gora je u prednosti u odnosu na Albaniju. Prošle godine zatvorila je tri poglavlja, dok je Albanija tek započela integracioni proces.

Kako bi ispunila kriterijume EU za otvaranje pregovora o pristupanju, Albanija je 2016. godine počela borbu protiv korupcije. Njen  parlament je usvojio ustavni amandman koji je omogućio reformu pravosuđa kroz reviziju zakonodavstva i reformu sudskog sistema. Ova inicijativa dovela je do uklanjanja korumpiranih sudija i tužilaca, kao i onih koji su imali sumnjive veze s organizovanim kriminalom ili su pokazivali niske profesionalne standarde.

Tri godine kasnije Albanija je osnovala Specijalizovanu strukturu za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala (SPAK), koja je od tada procesuirala visoke zvaničnike, uključujući poslanike, bivše ministre, gradonačelnike i visoke državne funkcionere.  Te reforme , počele su da vraćaju povjerenje javnosti u pravosudni sistem.

Prvi klaster u pregovorima o članstvu u EU Albanija je otvorila 15. oktobra prošle godine. Cilj albanskih vlasti je da otvore sva poglavlja do kraja ove godine, a Brisel pohvalno ocjenjuje napore zemlje da to i učini.

Dvije zemlje dijele mnoge boljke. Jedna od njih je korupcija. Pravosuđe je u fokusu Brisela i u jednoj i u drugoj zemlji.

I pored dobrih rezultata u borbi protiv visoke korupcije, odnosno posljednjih hapšenja u Albaniji, postoji zabrinutost EK zbog političkih uticaja na tamošnji SPAK.  Kada je u pitanju Crna Gora, Brisel je zabrinut zbog toga što rezultati Specijalnog državnog tužilaštva u borbi protiv visoke korupocije završavaju u procesima bez kraja pred sudovima. Crna Gora još nije ušla u dublju reforma pravosuđa, a o vetingu koji je u Albaniji sproveden uz određene probleme, sve se manje govori.

Crna Gora bolje stoji po pitanju slobode medija, pošto Albanija i Srbija imaju najgore rezultate na tom polju i na skali Reportera bez granica. Osim zamjerki na političke i druge uticaje na medije, albanski premijer Edi Rama donio je krajem prošle godine kontroverznu odluku da blokira pristup platformi društvene mreže TIk Tok. Opozicija to karakteriše kao  „zloupotrebu  moći za gušenje slobode govora u Albaniji“.

U odnosu na Crnu Goru Albanija ima važan adut: nema problema sa komšijama. „ „Za razliku od nekih svojih susjeda, Albanija nije opterećena nasljeđem nasilnog raspada Jugoslavije i uživa dobre odnose s članicama Zapadnog Balkana“, konstatuje se u tekstu na portalu Evropskog savjeta za spoljne odnose (ECFR).

Crna Gora krajem prošle godine  nije zatvorila poglavlje 31, koje se tiče vanjske politike,  iako su vlasti to obećale. Poglavlje nije zatvoreno zbog blokade Hrvatske, sa kojom je Crna Gora pokvarila odnose nakon što je u parlamentu usvojena  Rezolucija o  genocidu u Jasenovcu. Ta rezolucija je odgovor parlamentarne većine na prethodno glasanje Crne Gore za Rezoluciju o genocidu u Srebrenici u UN. Ovih dana otvorena je i rasprava o Lori između vlasti dvije zemlje.

Dio vlasti, partije bivšeg DF ne krije podršku Aleksandru Vučiću i Miloradu Dodiku. Komesarka Marta Kos i predsjednica  EK  Ursula fon der Lajen sastale su 19. marta  sa Vučićem u Briselu. U opozicionoj Srbiji kritikuju šturu retoriku Brisela nakon tog sastanka, održanog  poslije  najvećih protesta u istoriji Srbije koje su organizovali studenti. Svejedno,  Brisel ne gleda blagonaklono na  veze crnogorskog dijela vlasti sa Vučićem i drugim pobornicima koncepta srpskog sveta. Crna Gora ima slabosti koje bi mogle da bitno uspore  demokratizaciju društva i ulazak naše zemlje  u EU.

Milena PEROVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

1 sedmica

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

MONITOR: Važne obaveze  koje moramo ispuniti koje se tiču Reformske agende, čekaju. Gdje je Crna Gora kada je u pitanju evropski put?

ULJAREVIĆ: Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a.To je trebalo da bude podsticaj da se radi više, sadržajnije i kvalitetnije, da sistem bude transparentniji, da se podstiče inkluzivan dijalog sa različitim stranama kako bi evropska posla koja su domaća posla nosio što širi dio društva.

Vlast je sve to bagatelizovala kroz jeftini marketing za svoje partikularne potrebe, još više se zatvorila kad je riječ u uvidima u procese donošenja odluka i od sebe udaljila sve one  koji ne pristaju da budu podrška njihovom površnom i populističkom pristupu. Zato se dragocjena energija gubi na dnevnopolitičke igre između koalicionih partnera vlasti, koja više liči na raštimovani orkestar nego na političku snagu spremnu da povuče zemlju naprijed, jer su povezani isključivo željom da zadrže kontrolu nad državnim resursima.

Osim što vlast nije otvorila javne konsultacije oko Reformske agende niti usvojila sugestije van svog malog i u kapacitetima ograničenog kruga, njenoj primjeni se pristupa formalistički- Time se gubi šansa da građani osjete konkretne koristi  i rizikuje dodatno usporavanje procesa.

MONITOR: A gdje smo kada je u pitanju region, koji pumpaju Aleksandar Vučić i Milorad Dodik?

ULJAREVIĆ: Crna Gora se u regionalnim odnosima nalazi na klackalici između deklarativne posvećenosti evropskim vrijednostima i sve izraženijeg uticaja političkih struktura koje destabilizuju region.

Ako ne ojačamo sopstvene institucije, nećemo imati ni rezistentnost prema tim negativnim spoljnim pritiscima, bilo da dolaze iz Beograda, Banjaluke ili drugih sličnih centara moći. No, to postaje Gordijev čvor, jer su mnoge od tih institucija pod značajnim uticajem tzv. veto-igrača koji koče demokratizaciju i evropeizaciju Crne Gore.

MONITOR: Studentski protesti u Beogradu pokazuju najljepše evropsko lice Srbije. No, šta dalje?

ULJAREVIĆ: Ti protesti vraćaju nadu da u Srbiji postoji snaga koja vjeruje u slobodu, odgovornost i demokratiju. Nose novu, do sad neviđenu energiju, sa potencijolom da se prelije i izvan Srbije. Njihova snaga je u tome što su se kapilarno proširili – do djelova Srbije gdje je takav otpor bio nezamisliv, kao i do grupa koje su ranije bile pasivne, oblikujući stavove prema vlasti. Ovo je istaklo integritet akademske zajednice u Srbiji, koja je većinski stala uz studente – za razliku od  od iskustva u Crnoj Gori, gdje je takva podrška tokom posljednjih studentskih protesta izostala.

Ipak, bez organizovanog političkog odgovora teško je zamisliti širu sistemsku transformaciju. Građanski bunt je sjeme promjene, studenti su uzdrmali režim i artikulisali potrebu za reformama i balansom vlasti. Imaju široku podršku, ali potrebna je politička artikulacija kako bi se sve to pretočilo u institucionalni okvir. Vjerujem da će ta artikulacija doći, u nekom obliku i kroz neke nove ljude. Pitanje je samo kada, ali je jasno da  je Vučićeva piramida vlast na staklenim nogama i da je odbrojavanje njenog kraja počelo. Demokratski svijet to ne gleda bez emocije, iako su zvanične rekacije međunarodnih aktera za sad suzdržane upravo zato što ne vide ko može da zamijeni Vučića.

MONITOR: Region ubija korupcija, nalaz je nakon još jedne tragedije, ovog puta u Makedoniji. Kuda ide region?

ULJAREVIĆ: Korupcija je  zajednički imenitelj gotovo svih skorašnjih tragedija u regionu, izazivajući ogorčenje i frustraciju građana i građanki. Manje vidljivo ali vrlo razorno – korupcija podriva institucije, normalizuje kriminalizaciju društva, potiskuje mlade i talentovane, urušava povjerenje i ugrožava samo tkivo zajednice.

Dok god političke strukture na vlasti korupciju dominantno vide kao alat za očuvanje moći, a ne kao direktnu prijetnju životima i dostojanstvu građana i građanki, region će se kretati unazad. Riječ je o sistemskom problemu, a ne samo o „lošim pojedincima“. Zato nije dovoljna promjena vlasti – potrebna je promjena kvaliteta političkih struktura.

Primjer Crne Gore pokazuje da ni dolazak tzv. „novih snaga“ nije donio poboljšanje. Naprotiv, mnogi su nastavili i intenzivirali loše prakse, a u brojnim segmentima pokazali veći stepen neodgovornosti, bahatosti i otvorenosti prema koruptivnom ponašanju.

Bez sistemske i dubinske promjene političke kulture, region ostaje talac istih obrazaca koji ga decenijama drže zarobljenim.

MONITOR: Nakon trageije na Cetinju, pa i uprkos ovdašnjim protestima, izostala je odgovornost ?

ULJAREVIĆ: To je tužan i porazan primjer neodgovornosti vlasti, čak i u trenucima najteže tragedije. Ovaj slučaj je posebno upečatljiv jer se radi o ponovljenom izostanku reakcije, nisu se izvukle lekcije iz prethodne tragedije na Cetinju niti je došlo do suštinskih, sistemskih promjena, kako u sektoru bezbjednosti, tako i u drugim povezanim oblastima.

Nalazi našeg CG Pulsa,  iz marta ove godine, ukazuju da gotovo 60 posto građana i građanki smatra da neko mora snositi odgovornost za događaje od 1. januara, što podvlači potrebu za političkom i institucionalnom odgovornošću. Ovaj se  stav ne odnosi na jednu demografsku, političku ili regionalnu grupu – već predstavlja šire društveno očekivanje. Odgovornost se u javnosti prvenstveno locira u državnim institucijama, a naročito u Upravi policije, dok se kao lično odgovorna figura najčešće pominje ministar unutrašnjih poslova. To sugeriše da se ovaj događaj ne percipira kao izolovani incident, već kao simptom sistemske disfunkcionalnosti unutar bezbjednosnog sektora.

Ni tri mjeseca kasnije vlast nije pokazala nikakav osjećaj odgovornosti. Zastrušujuće je i odsustvo empatije koju su pojedini predstavnici vlasti demonstrirali prema žrtvama ovog masakra.Počevši od toga da nijesu prisustvovali ni komemoraciji, ni sahranama stradalih, da ne ulazimo u to kako su se odnijeli prema onima koji su se trudili pobuditi kod njih osjećaj odgovornost ili empatiju.

MONITOR: Kako povratak Mila Đukanovića na političku scenu utiče na stanje  u  DPS-u, ali i generalno na političu  scenu?

ULJAREVIĆ: Njegovo pozicioniranje na funkciji počasnog predsjednika DPS-a najviše govori o stanju unutar te partije, koja i dalje ne prepoznaje potrebu za unutrašnjom reformom, smjenom generacija i novim pristupom politici. Iako trenutno većina birača DPS-a podržava ovu odluku, nesumnjivo su time usporeni procesi nužni za redefinisanje partije.

Važno je  ovo sagledati i šire. Šta god neko mislio o Đukanoviću, činjenica je da on već godinama nije na vlasti i da nema formalne poluge moći. Odgovornost za (ne)demokratizaciju društva danas leži na onima koji vrše vlast, a kojih ima dovoljno da, uz političku volju i konsenzus, mogu aktivno oblikovati otvoreno, evropsko i građansko društvo, kada bi zaista baštinili te vrijednosti i imali kapacitet da ih sprovedu. Njima je ova pozicija Đukanovića novi izgovor za nekompetentnost ili nedostatak političke hrabrosti.

Crna Gora danas stagnira zbog sadašnjih aktera koji ne pokazuju spremnost da (iz)grade funkcionalne institucije i kulturu odgovornosti, a to ponajmanje zavisi od DPS-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo