Sve je manje poljoprivrednika poput Avdula Adrovića, koji proizvode organsko žito i melju ga, ili imaju želju da to rade na tradicionalni način.

Poljoprivredni proizvođač iz Petnjice Avdul Adrović, već deset godina kao najveći proizvođač alternativnih žitarica i organske hrane u Crnoj Gori, pokušava da taj status kruniše izgradnjom mlina na prirodni pogon i malenog restorana, ali ne uspjeva da pronađe sredstva koja su mu za to potrebna.

Adrović kaže da je sve što je do sada uradio, postigao vlastitim radom i trudom, ali da mu za projekat mlina i eko restorana trebaju značajna sredstva, koja on nema.

„Nekada je bilo stotinu mlinova u Petnjici, od kojih ni jedan nije sačuvan. Ja sam mislio da napravim i obnovim na taj način jedan mlin gdje bih mljeo žito na prirodni način. Tu bih napravio i malu centralu koja bi zadovoljila moje potrebe za strujom za mlin i eko restoran, i napravio i malene kućice, takozvane bungalove za one koji bi htjeli da tu prespavaju“ – priča Avdul.

Ovaj vrijedni čovjek je namjeravao da time svoje veliko gazdinstvo pretvori i u takozvano turističko domaćinstvo.

„Nisam ja namjeravao da pravim neki veliki restoran, već nešto sasvim malo, odmah pored mlina. Toliko da tu mogu da se probaju domaći proizvodi od mojih, organskih žitarica. Pita od heljde, kačamak od organskog brašna. I sve to na stotinu metara pored magistralnog puta, na mom imanju“ – prića Adrović.

On, istina, priznaje da taj gotovi projekat, koji već kupi prašinu, nije pokušao da realizuje preko evropskih fondova, jer, kako kaže, nije imao ko da mu pomogne da sa tim konkuriše.

„Nekako sam želio da to bude kruna svega što sam do sada uspio. Da gazdinstvo preuzmu mlađi, a ja da se zanimam u tom mlinu i restoranu. Da putnici namjernici, ili slučajni, tu prenoće ako žele, da ovaj sadašnji naporni rad zmijenim malo lakšim“ – kaže Avdul.

Ni u kom slučaju Avdul ne želi da prestane da se bavi proizvodnjom alternativnih organskih žitarica, ali da kompletira svoje gazdinstvo sa ponudom turistima, kojih je, ovoga ljeta  to se posebno pokazalo, sve više, bio bi puni pogodak.

Ideju da napravi prirodni mlin sa malom elektranom za svoje potrebe, jedan njegov kolega iz sela Dapsići kod Berana, uspio je da realizuje. I na toj malenoj Dapsićkoj rijeci, po svjedočenju mještana ovog sela, postojalo je nekada čak šesnaest vodenica potočara koje su, koristeći vodnu energiju, zrna pšenice, kukuruza, ječma, raži i heljde pretvarale u brašno, dok danas nema ni jedne.

Ovaj poljoprivrednik je ranije objasnio kako se u njegovom mlinu u Dapsiću sto kilograma žita samelje za tri sata, dok električni mlinovi to urade znatno brže, ali zato  kvalitet brašna nije isti.

„Ovdje se radi o posebnoj tehnologiji koja garantuje visok kvalitet. Sistem je tako podešen da se vodenički kamen okreće ustaljenom sporijom brzinom kako se žito prilikom mljevenja ne bi previše zagrijavalo. Uz to, takozvane trice se odvajaju posebno, tako da dobijamo brašno koje u sebi nema nikakvih nepotrebnih sastojaka“ – isprtičao je ranije taj proizvođač zdrave hrane.

On je vjerovatno i jedini u čitavom ovom kraju koji je uspio da obnovi proizvodnju brašna mljevenjem žita na prirodan način, dok su od tradicionalnih vodenica odoljela još samo samo tri, četiri mlina u selu Trešnjevo, kod Andrijevice, čije kamenje još uvijek pokreće voda sa Rakovačkog vrela. Ove vodenice opstale su na vrhu sela, na čak hiljadu metara nadmorske visine.

One su i danas vlasništvo bratstava Vulevića, Kastratovića, Mašovića, Lalevića i Stojanovića. Nekada je, kako pričaju stariji mještani, tu bila i četvrta vodenica, bratstva Čukića, ali se ona odavno urušila i preselila u prošlost.

Seljani tvrde da je upravo Rakovačko vrelo privuklo Trešnjevce da prije nekoliko vjekova nasele taj prostor, da tu formiraju jaka gazdinstva i organizuju život. Oni pričaju da je to vrelo oduvijek bilo njihova voda života, koja je pokretala mlinove i natapala oranice u prečniku od preko dva kilometra.

Mještani navode, međutim, da vodenice na Rakovačkom vrelu ni izbliza ne rade kao nekada. Kažu da samo rijetki Trešnjevci dođu da samelju brašno, i da se na prste mogu prebrojati oni koji su ostali vjerni tradicionalnim djelatnostima.

Stanovnici ovog andrijevičkog sela, gdje su posljednji mlinovi u Goronjem Polimlju, ističu da su Rakovačko vrelo i njihove vodenice posjećivali brojni turisti, pisci, putopisci, umjetnici, znani i neznani. Prisjećaju se da je ovdje dolazio i Mihailo Lalić, koji je rođen u susjednom selu Trepča.

Oni kažu da Rakovačko vrelo, po mnogo čemu, može da predstavlja turističku atrakciju. Upravo zbog svega toga mještani Trešnjeva i još tri sela pobunili su se pri prvoj najavi  gradnje malih elektrana na Gradišnici i Trepačkoj rijeci, u strahu da će bez vode ostati i ovo vrelo, ispod kojeg se nalaze još uvijek funkcionalne tri stare vodenice. I uspjeli su da spriječe investitora koji je već imao planove za malu hidroelektranu.

Umjesto starih mlinova, vode na sjeveru napali su tajkuni koji gradnjom malih elektrana remete vodotoke i izvorišta rijeka u Gornjem Polimlju.

Mnoge od sadašnjih malih elektrana na području Berana i Andrijevice, napravljene su na rijekama gdje je nekada bilo desetine starih mlinova. A sve je manje poljoprivrednika poput Avdula Adrovića, koji proizvode organsko žito i melju ga ili imaju želju da to rade na tradicionalni način.

„Ja bih tu napravio nekoliko takozvanih bungalova. U mlinu bi uvijek u džakovima bilo spremljenih žitarica koje bi strani turisti poželjali da probaju sami da samelju. Pa možda i da sami probaju nešto, zatim, od toga da naprave, neki hljeb, pogaču, priganice. Ja mislim da bi to za njih bilo interesantno“ – kaže Avdul Adović.  „Nije meni tu motiv nikakva zarada. Imam ja veliki mlin na električni pogon i silose kao da sam u Vojvodini. Ali bih volio da pored rijeke, odmah uz imanje i pored puta izgradim prirodni mlin. Da poslije napornog rada na gazdinstvu, tu uživam za svoju dušu, a i turisti kojih je iz godine u godinu sve više i traže ovako nešto“ – kaže Avdul.

Država mora da se probudi. Ako se šansa za sjever vidi u poljoprivredi i turizmu, Avdulu, i njemu sličnim zaljubljenicima u prirodu i zdravu hranu, mora se naći način da se pomogne.

                        Tufik SOFTIĆ