Kralj Aleksandar Karađorđević je 1920. godine donio dekret kojim je ukinuta Crnogorska pravoslavna crkva, a na prostoru Crne Gore uspostavljena srpska patrijaršija. Crnogorska pravoslavna crkva čija je autokefalnost bila priznata Ustavom Crne Gore od 1905. godine, obnovljena je prije 17 godina. Ovaj citat je nije tvrdnja nekog od crnogorskih „bezbožnika”, već dio izvještaja objavljenog 18. juna na Radio-televiziji Srbije povodom izjave mitropolita Amfilohija (Radovića), na skupu Međunarodnog fonda pravoslavnih naroda u Budvi: „Mitropolija je, ruku na srce, početkom 20. vijeka slovila kao autokefalna, ali milošću i voljom kralja Nikole. Nikada ona nije tražila ni od koga dobila autokefalnost, kao što to biva u Pravoslavnoj crkvi kroz vjekove”.

Amfilohije je još kazao da „prvo treba da obnovimo Kraljevinu (Crnu Goru), da Mitropolija ponovo bude državna religija, pa ćemo onda moći da razgovaramo o autokefaliji”. Izjava se tumači različito; ironična je, dijelom i netačna: državna religija u crnogorskoj kraljevini je bila pravoslavlje, a ne Mitropolija, dok druge države, nekada monarhije, sada takođe imaju autokefalne crkve.

Ipak, nakon dvije decenije negiranja i bačanja anatema, mitropolit crnogorsko-primorski SPC je konačno priznao neporecivo – Crnogorska crkva (službeni naziv u Kraljevini Crnoj Gori za Crkvu sa tri eparhije: Mitropoliju crnogorsku, Zahumsko-rašku i od 1913. Pećku eparhiju) bila je autokefalna. Suprotno ustavima, crkvenom i državnom, 1918. je ukinuta pripajanjem novoformiranoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Na cetinjsku arhijerejsku katedru Amfilohije je postavljen, odlukom srpskog Sinoda, krajem 1990, neposredno nakon što nije izabran za patrijarha i dok je dotadašnji mitropolit crnogorsko-primorski SPC Danilo (Dajković) na Cetinju još obavljao funkciju. Izjava o crnogorskoj autokefaliji uslijedila je nakon što zimus, u drugom pokušaju, nije postao patrijarh SPC.

Amfilohijeva „pastirska” misija je bila posvećena i negiranju autokefalnosti Crnogorske crkve, kao važne odrednice nacionalne identifikacije Crnogoraca. Blagoslovio je izdavanje knjige Ljubomira Durkovića-Jakšića Mitropolija Crnogorska nikada nije bila autokefalna. Obratio se Amfilohije juna 1992. pismom ruskom patrijarhu Aleksiju Drugom molbom da „donesete rješenje o nekanonskom i pogrešnom unošenju Crnogorske mitropolije kao autokefalne crkve u Diptih Ruske pravoslavne crkve 1850. godine i da tu odluku u Diptihu opovrgnete, jer su u našoj svetoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi takve prilike da postoji tendencija raskola u Crnoj Gori”.
Tokom 1990-ih Amfilohije i premijer Milo Đukanović bili su ujedinjeni u tvrdnjama da Crkva u Crnoj Gori nema nema istorijsku podlogu autokefalnosti. Amfilohije se sada pridružio Đukanoviću u reviziji svojih ranijih stajališta. Obojica su, međutim, saglasni da se država neće, odnosno, da ne treba da „arbitrira” u crkvenom sporu između. U prijevodu, to bi moglo da znači da će se održavanjem postojećeg stanja i dalje pothranjivati unutrašnje podjele, „identitetska pitanja”, kao jedna od glavnih sirovinskih baza za održavanje postojeće vlasti.
Problem je, međutim, identifikovan od strane Evropske komisije koja je preko Upitnika proljetos zatražila četiri dodatna odgovora od Vlade Crne Gore u korpusu pitanja o ljudskim pravima – što je u medijima dobilo nezapažen publicitet. Na pitanje da im se dostavi „informacija o odnosima između Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve”, Vlada je odgovorila da se „odnosi između određuju i na karakter odnosa utiču, prije svega, tri pitanja”: nacionalno, državno, imovinsko.
Navodi se kako je SPC „prije nekoliko dana” (zapravo još 2006, odmah po obnavljanju nezavisnosti – prim.a.) obavila „formalnu izmjenu” imena u Pravoslavna crkva u Crnoj Gori, ali da „prisustvo nacionalne atribucije u zvaničnom imenu crkve implicira kod dijela javnosti da je njena funkcija osim vjerske, u drugim segmentima javnog djelovanja potencijalno određena nacionalnim obilježjem u imenu”. Za razliku od nje, „CPC nastoji, osim vjerske uloge, da svoju angažovanost pokaže kao aktivnost za odbranu nacionalnog i kulturnog identiteta Crnogoraca, za razliku od SPC, koja po njima afirmiše isključivo srpski interes”.
U segmentu o razlikama po „državnom pitanju”, Vlada je Evropsku komisiju obavijestila da je SPC (Mitropolija crnogorsko-primorska) „organizaciono povezana sa Sinodom SPC u Beogradu” (zapravo je eparhija SPC), a da CPC „ukazuje na suzdržanost SPC prema odluci o nezavisnosti Crne Gore, ili javno negativan stav njenih predstavnika povodom nekih državnih odluka Crne Gore kao samostalne države, što je bilo u slučaju priznanja Kosova”.
Oko „imovinskog pitanja” navode se argumenti obje strane, ali napominje kako „i pored očiglednog očekivanja i jedne i druge crkve da država ‘presudi’ u vezi njihovih razlika, poštovanje evropski afirmisanih principa može jedino trajno voditi rješavanju ovih odnosa, bez uplitanja države i politike u samostalnost obavljanja njihovih vjerskih poslova”.
U praksi, međutim, to znači da je, fiktivno, još na snazi 1977. usvojeni Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica u SR Crnoj Gori (sa neznatnim dopunama iz 1989, 1994. i 2003. godine). Odnosi država – vjerske zajednice prepušteni su ad hoc procjenama vladine Komisije za politički sistem, unutrašnju i spoljnu politiku.
U odgovoru na Upitnik Vlada je navela kako je vjerskim zajednicama u 2009. uplaćeno 320.000 hiljada eura, i to za SPC, CPC, Islamsku zajednicu i Rimokatoličku crkvu kao „participaciju u doprinosima za penzijsko, socijalno i zdravstveno osiguranje sveštenika, a u najvećem obimu kroz ulaganja u sakralne objekte”. Novac se isplaćuje preko Generalnog sekretarijata Vlade Mila Đukanovića.
Crna Gora je jedina država u vaseljeni, sa dominantno pravoslavnim stanovništvom, kojoj se osporava da ima svoju autokefalnu Crkvu.

PROTOJEREJ GOJKO PEROVIĆ, REKTOR CETINJSKE BOGOSLOVIJE SPC
Dvostruki aršini

MONITOR: Da li je mitropolit Amfilohije svojom izjavom otvorio mogućnost da Mitropolija crnogorsko-primorska zatraži i dobije autokefalnost?
PEROVIĆ: Treba obratiti pažnju na vrlo važnu činjenicu da se mitropolit nije oglasio saopštenjem za javnost. Niti je dao intervju nekom crkvenom glasilu. Inicijativa za dolazak ove teme u medijsku pažnju došla je od novinara Vijesti. Očigledno je da novinara nijesu zanimali mitropolitovi planovi i raspoloženje u sveštenstvu, koliko jedna hipotetična priča na temu „šta bi bilo kad bi bilo”…

MONITOR: Njegovo preosveštenstvo kazao je da „prvo treba da obnovimo Kraljevinu” (Crnu Goru), „pa ćemo onda moći da razgovaramo o autokefaliji”. Da li i Vi zbilja mislite da je monarhija uslov da neka država ima svoju autokefalnu crkvu?
PEROVIĆ: Htjelo se ukazati na apsurdnu stranu priče o autokefalnosti. Ako se akutokefalnost traži i pominje samo zato što je ona, kako se navodi, nekada postojala, onda neizostavno treba izbjeći dvostruke aršine, pa i državno uređenje podvrgnuti tom „testu rekonstrukcije”. I namjesto multietničkog, građanskog i proevropskog društva, tražiti pravoslavnu monarhiju, vratiti Kralja i Kraljevinu. To utoliko bi prije važilo za Crnu Goru u kojoj je upravo voljom Kralja i Gospodara Nikole I Petrovića Mitropolija crnogorska stekla naziv autokefalne crkve. Kralja Nikolu su, doduše, mogli opravdati vrijeme i činjenica da je bio duboko pravoslavan i crkven čovjek. No, kakve veze sa pitanjem crkve i njene „autokefalnosti” može imati jedan predsjednik vlade sekularne Crne Gore koji se uz to deklariše kao ateista? Oba zahtjeva su anahrona i prevaziđena. Niti je monarhija uslov za autokefalnost, niti država nužno treba „da ima svoju” autokefalnu crkvu. Ovdje se, međutim, nameće još jedno pitanje: Zar su oni koji su izglasali nezavisnu Crnu Goru toliko nesigurni u njenu nezavisnost pa im treba crkva da je utvrdi i dade joj sigurnost?

MONITOR: Sada je Amfilohije priznao autokefalnost crkve u Kraljevini Crnoj Gori. No, svojevremeno je dao blagoslov da se štampa knjiga „Mitropolija Crnogorska nikada nije bila autokefalna”. Kontradiktornost?
PEROVIĆ: Zaista se ne radi o kontradiktornosti, već o neupućenosti crnogorske javnosti u ovu prilično stručnu, crkvenu temu. Vrlo uslovno može se govoriti o autokefalnosti crkve u Crnoj Gori prije 1918. godine. S druge strane, kanonski i liturgijski gledano, naslov knjige koju pominjete je u potpunosti prihvatljiv. To je prije bila neka, silom istorijskih prilika uslovljena samostalnost, nego uredna, kanonska, crkveno-pravna autokefalnost. Niko nikada niti je tražio, niti potvrdio autokefalnost Mitropolije crnogorske. Voljom Kralja apsolutiste de facto je slovila kao takva svega 20-ak godina, da bi, zajedno sa monarhijom Petrovića, prestala da se tako zove, odlukom Sv. Sinoda, svog vrhovnog zakonskog organa.

MONITOR: Da li bi konsenzus pravoslavnih u Crnoj Gori oko autokefalnosti doprinio trajnom smirivanju međubratskih tenzija?
PEROVIĆ: Mislim da nam je prijeko potreban konsenzus oko toga da li smo vjerujući, u koga vjerujemo i na koji način, a ne usaglašavanje javnosti oko teme kojoj je pravo mjesto na naučnom skupu iskusnih istoričara i pravnika. I koja isključivo spada u domen crkve i njenih zakonitih organa.

Od Mitrofana do Amfilohija

Sadašnja Mitropolija crnogorsko-primorska, pod tim imenom, kao eparhija SPC je ustrojena 1929. od nekadašnje Crnogorske mitropolije (Cetinjske arhiepiskopije), dok su duge dvije eparhije autokefalne Crnogorske crkve, Zahumsko-raška (Manastir Ostrog) i Pećka (Manastir Pećka Patrijaršija), arondirane (pripojene drugim eparhijama). U Bijelom Polju je 1947. osnovana Budimljansko-polimska eparhija, no ukinuta je već 1956. godine. Eparhija budimljansko-nikšićka sa sjedištem u Đurđevim Stupovima kod Berana je osnovana 2001. Dijelovi teritorije Crne Gore su bili ili su još pod kompetencijama srpskih eparhija iz Trebinja, Prijepolja ili Sarajeva.

Vladimir JOVANOVIĆ