Povežite se sa nama

INTERVJU

ATANAS ATANASOVSKI, GLUMAC: Pozorište i dalje ima moć

Objavljeno prije

na

Glumac iz Makedonije Atanas Atanasovski dio je međunarodnog glumačkog tima predstave “Pobuna mornara” Zetskog doma, u okviru koncepta Art Geto. Na ovogodišnjem FIAT-u dobio je nagradu za glumu, a igra i u predstavi Mizantrop rediteljke Ane Vukotić, u produkciji Teatra komedija iz Makedonije Atanas Atanasovski završio je Fakultet dramskih umjetnosti u Skoplju, u klasi Vlada Cvetanovskog i Mimi Tanevske. Kao perspektivan i mlad glumac, do svoje 29 godine, ostvario je više od 25 uloga u predstavama i filmovima. Dobitnik je mnogih nagrada.

MONITOR: Na ovogodišnjem FIAT-u podijelili ste nagradu za najbolju mušku ulogu sa kolegom iz predstave “Ćao, prijatno!” Valentinom Kostadinovskim. Odluka žirija je bila jednoglasna, a njihovo obrazloženje je da ste perfektno uigrani tandem koji stvara jedan organizam koji se transformiše u više likova radeći to nevjerovatno jednostavno i naizgled tako lako. Kako je nastala predstava, koja je okarakterisana kao nepretenciozna komička igra, u kojoj je zaista dominantna partnerska igra?
ATANASOVSKI: Ćao, prijatno! je drama sa dva aktrera. Našli smo nekoliko tekstova Pitera Kuka i Dadlija Mura iz 1970. godine i shvatili da su veoma aktuelni pa smo odlučili da ih adaptiramo. Dodali smo i tekst Oh Hello od Džona Mjulenija i Nika Krola i bazirali smo priču na nas. Radnja predstave bazira se oko dva glumca, koji su naših godina i koji su iz Skoplja. Naravno podsjećaju na nas, ali sve je lažno. Biografije su lažne, ali mogu i da ne budu jer je sve prihvatljivo. Predstava Ćao, prijatno! je plod dugogodišnje saradnje između glumca Valentina Kostadimovskog, reditelja Siniše Evtimova i mene. Dramaturgija predstave zavisi isključivo od partnera na sceni. No na sreću nas dvojica se veoma dobro poznajemo i bilo nam je lako da iznesemo predstavu. Različitosti karaktera prave dramu, a komedija nastaje kada glumci odluče da iznesu svoje mišljenje o sadašnjoj situaciji.

MONITOR: Predstava “Ćao, prijatno!” je višeslojni komentar na određene pojave. Naročito na stanje u kulturi i ponašanje publike u pozorištu. Koliko je važna angažovanost u pozorištu, jer ovaj komad kritikuje cjelokupno društvo?
ATANASOVSKI: Ćao, prijatno! je provokacija, ali lako prihvatljiva budući da se svi smijemo. Kad je istinito onda je i smiješno. Kada provociraš kako zaposleni u državnoj administraciji ne rade ništa i kada publika shvati ironiju, onde je mnogo lakše. Iskreno se nadam da pozorište i dalje ima moć da promijeni nešto u društvu.

MONITOR: Iako se oslanja na skopski žargon, na gradske šale – predstava se sa velikim uspjehom igra u cijelom regionu jer definitivno ima univerzalnu dimenziju. Zanima me kako publika reaguje i ima li razlike kad se igra u Crnoj Gori?
ATANASOVSKI: Svako izvođenje ove predstave je drugačije i iskreno to me raduje. U Crnoj Gori naišli smo na odlične reakcije na predstavu. Shvatili smo da i Crna Gora ima slične probleme kao Makedonija. Jezik kojim govori predstava je univerzalan. Svi mi znamo probleme u pozorištu, svi znamo kako se neki ljudi ponašaju kada ulaze u pozorište i kada to znamo svi se tome smijemo. Kada će se to promijeniti ne znam.

MONITOR: Igrate u predstavi Zetskom doma “Pobuna mornara” Diega de Brea, inspirisana tekstovima „Kotorski mornari” Fridriha Vulfa i “Četvrti ugao” Radoslava Rotkovića, čija je premijera bila u Tivtu, a uskoro će igrati na Cetinju. Predstava je dio projekta “Art Geto”, a član ste ansambla ove predstave koji je međunarodnog karaktera. Koliko ste zadovoljni samim procesom i koliko Vam je važno što ste dio ove ekipe?
ATANASOVSKI: Proces rada je bio veoma zanimljiv, jer smo mnogo učili tokom samog stvaranja predstave. Bio je to veoma intenzivan proces koji je na svaki način uticao na nas, na naša čula. Veliku radost mi pričinjava to što sam upoznao mnogo talentovanih glumaca, kolega iz različitih država. Sa njima sam dijelio iskustva i od svakog od njih po nešto novo naučio. Art Geto je fantastična ideja Lidije Dedović, koja bi trebalo da napravi nove projekte ovakvog karaktera budući da su prava rijetkost.

MONITOR: Tema predstave je pobuna mornara u Boki 1918.godine, ali daje jedan savremeni osvrt na taj događaj. Koliko predstava korespondira sa današnjom situacijom?
ATANASOVSKI: To što se dešavalo 1918. je strašno, kada shvatiš da su ti ljudi stradali, bili izmučeni, ali ipak probali da nešto urade kako bi promijenili stvarnost koju više nisu mogli da podnesu. Mi smo kao glumci veoma daleko od ovakvog životnog iskustva, ali preko cijelog precesa uspjeli smo da bar malo preslikamo ono što je uistinu bilo.

MONITOR: Tumačite glavnu ulogu u predstavi “Mizantrop” koju je Ana Vukotić režirala u Teatru ,,Komedija” u Skoplju. Još nije igrana u Crnoj Gori, pa nam kažite o predstavi, jer je najavljena kao magnetna rezonanca vremena u kojem živimo.
ATANASOVSKI: Imao sam odličnu saradnju sa rediteljkom Anom Vukotić i cijelim kreativnim timom koji stoji iza predstave .Napravili smo predstavu koja ima poseban senzibilitet. Naš Mizantrop je izmješten i prikazan kao „realan svijet” u kojem uspijevaju samo oni koji se služe lažima. Za ove iskrene ostaje samo da zajašu svog konja i odu tamo negdje gdje će biti slobodni.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Zakon interesa i vlastite čapre

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako pričamo o kršenju Ustava i zakona, toga je bilo toliko u minulim godinama, računajući i ove od avgustovske prelomnice 2020. godine, da bi mogla biti ispisana prilično dugačka povjesnica. Samo se podsjetimo da u Ustavu piše da je Crna Gora ekološka i država socijalne pravde, pa to uporedimo sa stanjem na terenu i vidjećemo koliko je našoj političkoj klasi stalo do konstitucije i zakona. Stalo im je jedino onda kada se to tiče njihovih interesa i njihove vlastite čapre

 

 

MONITOR: Kako vidite blokadu parlamenta, ali i situacije u lokalu, poput skorašnjih slika iz Budve?

VUKOVIĆ: Crna Gora je, na žalost, nedovršena država i sve što se sada dešava izraz je te nedovršenosti. Da je bilo sreće, već bi imali institucije neupitnog kredibiliteta i autoriteta, ali sreća nas je razminula. Novoj vlasti nije bilo ni na kraj pameti da odrobljava institucije, nego samo da ih prevede u svoje ropstvo. Kad stvari tako stoje, kad nema čvrste i pouzdane institucionalne i pravne infrastrukture, onda se politika svodi na nadmetanje u stilu kafanskog obaranja ruku.

MONITOR: Da li se u parlamentu vode borbe za ustav i zakone, kako se to predstavlja,  ili za partijske interese?

VUKOVIĆ: Ako pričamo o kršenju Ustava i zakona, toga je bilo toliko u minulim godinama, računajući i ove od avgustovske prelomnice 2020. godine, da bi mogla biti ispisana prilično dugačka povjesnica. Samo se podsjetimo da u Ustavu piše da je Crna Gora ekološka i država socijalne pravde, pa to uporedimo sa stanjem na terenu i vidjećemo koliko je našoj političkoj klasi stalo do konstitucije i zakona. Stalo im je jedino onda kada se to tiče njihovih interesa i njihove vlastite čapre. O interesima građana i građanki i njihovim kožama samo onoliko koliko se to poklapa sa interesima pripadnika političke klase, kako pozicione tako i opozicione.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ANDRIJA RAŠOVIĆ, REDITELJ: U svaki segment predstave utkana je ljubav i iskrenost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Važno mi je bilo da kroz predstavu kako junacima, tako i publici dam za pravo da budu posebni, unikatni, da požele da ne liče na drugu djecu

 

 

Na Velikoj sceni KIC-a Budo Tomović, podgorička publika imala je priliku da uživa u predstavi Magareće godine, novom ostvaraju Dramske scene za djecu Gradskog pozorišta. Inspirisana motivima romana Branka Ćopića, predstava donosi toplu priču o odrastanju i prijateljstvu, u režiji talentovanog Andrije Rašovića i dramaturgiji Vuka Draganića.

Za vizuelni identitet predstave pobrinule su se Smiljka Šeparović, koja potpisuje scenografiju, i Mia Đurović, čiji su kostimi oživjeli duh Ćopićevog svijeta. Na sceni, likove tumače glumci: Luka Stanković, Božidar Zuber, Dejan Đonović, Marija Đurić, Zoran Dragićević, Željko Radunović i Nevena Penava.

Šta se krije iza procesa nastanka ovog komada, kakve poruke nosi i kako je izgledalo prenijeti Ćopićevu magiju na scenu – o svemu ovome razgovaramo s rediteljem Andrijom Rašovićem.

MONITOR: Na koji način je iskustvo iz djetinjstva, kada Vam je majka čitala Ćopićeve romane, oblikovalo Vaš pristup režiranju „Magarećih godina“ i koliko je taj intimni odnos sa Ćopićevim djelom uticao na ton i atmosferu predstave?

RAŠOVIĆ: Kad sam bio mali, bio sam neobičan dječak. Do svoje osme godine bio sam jedino dijete, kada se rodila moja sestra. Moje rano djetinjstvo provodio sam sam. Šetajući prirodom, sa svojim psom, omiljena igračka bila mi je nekakva grana. Iako sam naučio da čitam prije osnovne škole, lektire mi je čitala majka. Prvi zimski raspust, dobijam nekoliko knjiga, prvi put čujem za riječ lektira. Među njima su i Doživljaji mačka Toše. Pamtim samo da sam majki postavljao mnogo pitanja, i da sam odlagao kraj čitanja.

Od početka sam znao da je predstava o pojedincima, jednim od onih kakav sam ja bio, i kakvi smo svi mi u svom djetinjstvu. Kroz jarke karaktere iz Ćopićevog romana, ali i pojedinca kakav je sam Ćopić, poseban, a opet univerzalan. Važno mi je bilo da kroz predstavu kako junacima, tako i publici dam za pravo da budu posebni, unikatni, da požele da ne liče na drugu djecu.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ZORAN STOJILJKOVIĆ, PROFESOR FPN U PENZIJI, BEOGRAD: Demokratska opozicija u Srbiji mora biti politički kišobran za promjene

Objavljeno prije

na

Objavio:

Važno  je i da postojeći i neki novi eventualni politički akteri ne pristanu da olako-pod neroformisanim uslovima i razjedinjeni, uđu  u polje politike

 

 

MONITOR: Već blizu dva mjeseca studenti u Srbiji protestuju blokadama. Kako ocjenjujete njihovu taktiku, u namjeri da im institucije ispune zahtjeve?

STOJILJKOVIĆ: Ključna stvar koju su studenti u blokadi uradili za povratak u normalnost i život u Srbiji kao pristojnom društvu u kome vlasti ne unižavaju  građanke i građane a oni se ne samoponižavaju strahom i udvorištvom, je što su “stavili na ignor“ Predsednika Vučića – odbili da sa njim kao nenadležnim pregovaraju o svojim zahtevima. Mit o sveprisutnom vođi kao poslednjoj sverešavajućoj instanci se ruši, čime se i otvara mogućnost za demokratski restart Srbije. Nepristajanje na batinjanje od strane “anonimnih prolaznika nezadovoljnih gužvama zbog blokada“ i dokazi da se radi o organizovanim provokacijama stranačkih pristalica i funkcionera vlasti, koji su potom delom i podnosili ostavke-je dalji, važan  udar u koruptivnu, klijentelističku i kriminalizovanu mrežu i unutrašnji prsten režima. Time su protesti galvanizovani a blokada se proširila na sve univerzitete. Frustrirani,  nezadovoljni i već višestruko razočarani građani  lišeni poverenja u civilne i političke aktere logično su onda  u studentima prepoznali one koji su istrajni, nepotkupljivi, kojima kao našoj deci i unucima pripada budućnost i koje treba aktivno podržati jer bude naše uspavane savesti. A onda su krenuli da sa njima propituju adrese poput Tužilaštva,Ustavnog suda, Javnog medijskoig servisa…

MONITOR: Ima li ih i kakve su razlike i sličnosti ove studentske pobune i onih iz 1992., 1996-97., 1999-2000. i „Jedan od pet miliona“. Najviše uspjeha su imale one kojima su se branili izborni rezultati i koje su bile reakcije na građanske demonstracije ili su poprimile opštenarodni karakter. Mogu li studenti danas sve gotovo sami?

STOJILJKOVIĆ: Protesti nakon povratka 2014. godine u autokratski i populistički režim sa dominantnom strankom, ne mogu se porediti sa protestima iz Miloševićevih vremena jer ne uživaju jasnu podršku kolektivnog političkog Zapada koji je sada dominantno orijentisan na svoje procenjene geostrateške interese i lojalne lokalne saveznike.   U poslednjoj deceniji protesti  su motivisani izbornim prevarama, ali još pre suprostavljanjem  prisutnom urbicidu i ekocidu, pri čemu protesti protiv Rio Tinta prodiru i u biračko telo vlasti. Kao i  tragičnim događajima  iza kojih stoji neodgovarajuća reakcija vladajućih. Neke od njih karakterisao je paralelni nastup pobunjenih građana i opozicije ,a neke ,poput aktuelnih, upadljivo distanciranje od podeljene opozicije koja nije uspela da odgovarajućim izbornim nastupom i formulom kapitalizuje prethodne proteste.  Studenti naravno ne mogu sve sami ali ovoga puta čini se da svoje saveznike traže šire unutar civilnog društva – profesionalnih udruženja, sindikata, poljoprivrednika, kampanja poput ProGlasa. Starinskim, socijalističkim vokabularom rečeno, studenti bi da okupe “savez seljaka, radnika i poštene inteligencije”.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo