INTERVJU
ASIM MUJKIĆ, PROFESOR FAKULTETA POLITIČKIH NAUKA U SARAJEVU: Borba državotvornih frakcija unutar nacija
Objavljeno prije
5 godinana
Objavio:
Monitor onlinePrava politička borba u BiH ne vodi se između Srba, Hrvata i Bošnjaka, kako se obično u medijima prikazuje, već isključivo unutar Srba, Hrvata i Bošnjaka između državotvornih frakcija koje se bore za vodeću poziciju . To je više neki postmoderni milet sistem nego parlamentarna demokratija
MONITOR: Član Predsjedništva BiH Milorad Dodik izjavio je prije nekoliko dana da BiH nema budućnost, i da je nezabilježeno u svijetu da jedna zemlja godinu dana nakon izbora nema formiranu vlast. Kako to komentarišete?
MUJKIĆ: Iza ovih njegovih riječi krije se stara nacionalistička strategija da se sistematskim blokiranjem rada institucija proizvede takvo stanje na koje će se poslije prstom ukazati kao objektivno i zaključiti kako je ta država po sebi nemoguća. To mogu da razumijem, odnosno od njega se ništa drugo osim destrukcije i ne može očekivati.Ono što je meni neshvatljivo je da izabrani legitimni predstavnici u zakonodavnoj vlasti, koja je vrhovna vlast u jednoj demokratskoj zemlji, već godinu i po dana, izuzev časnih izuzetaka, sjede i ne rade ništa, za što primaju visoke plate.
MONITOR: Analitičari ističu da se vodeća nacionalna partija Bošnjaka Stranka demokratske akcije samo nominalno zalaže da napredak države Bosne i Hercegovine, dok vodeće partije bosanskih Srba i bosanskih Hrvata – Savez nezavisnih socijaldemokrata i Hrvatska demokratskazajednica BiH – otvoreno zagovaraju etničku podjelu među građanima i slabljenje državnih institucija.
MUJKIĆ: To SDA-ovo zalaganje za građansku državu i multietničnost vrlo se lako može raskrinkati kada se analizira stanje u onim dijelovima BiH gdje je ona tradicionalno na vlasti. Taj dio BiH je dubinski nacionaliziran, što znači da su svi ključni resursi u rukama ove državotvorne stranke.
MONITOR: Jesu li u pravu analitičari koji ocjenjuju da je u BiH sve manje demokratije, a sve više partija, korupcije i autokratije?
MUJKIĆ: Ako je građanin BiH, a jeste, relevantan jedino kao pripadnik ovog ili onog konstitutivnog naroda, onda se demokratija reducira samo na uska rukovodstva partija koje artikuliraju šta interesi tog naroda jesu. Takva koncentracija moći pogoduje autokratskoj političkoj kulturi i korupciji, antidemokratskoj fuziji zakonodavne, izvršne i sudske vlasti čiji nosioci postaju samo izvršioci dogovora svojih lidera koji se postižu izvan institucija.
MONITOR: Nedavno ste rekli da se spektar aktuelnih političkih partija u BiH uglavnom može opisati kao pedeset nijansi sive. Šta to znači?
MUJKIĆ: To znači da je etnopolitičko naciotvorstvo, državotvorstvo ključna gravitaciona tačka bosansko-hercegovačke politike oko koje kao planeti i njihovi sateliti kruže politički subjekti. Ne postoji nijedno drugo gravitaciono polje koje bi dalo kontratežu i omogućilo da se uspostavi uobičajeni moderni politički spektar koji ide od desnice, preko centra k ljevici. U borbi za vodeće mjesto odlučuju nijanse, odnosno to ko će uspješnije zastrašiti svoje biračko tijelo, ko će im efektnije zaprijetiti nestankom, ko će uspješnije ogaditi one mrske druge koji stalno vrebaju. Prava politička borba u BiH nikada se ne vodi između Srba, Hrvata i Bošnjaka, kako se obično u medijima prikazuje, već isključivo unutar Srba, Hrvata i Bošnjaka između državotvornih frakcija koje se bore za vodeću poziciju.To je više neki postmoderni milet sistem nego što je parlamentarna demokratija.
MONITOR: Postoji li u BiH opozicija koja brine o interesima građana?
MUJKIĆ: Nešto od tog potencijala ima Naša stranka. Ona najpribližnije otjelovljuje ideju građanstva. I od SDP-a bi se, pod uslovom njegovog dubinskog prestrukturiranja i ideološke kristalizacije, dalo nešto napraviti u tom pravcu. Ali, ključna riječ je ono bosanskohercegovačka u vašem pitanju. Premda postoje neki iskorak u tom pravcu, mi još nemamo bosanskohercegovačku opoziciju u punom, osobito geografskom smislu te riječi.
MONITOR: Visoki predstavnik u BiH Valentin Incko govorio je prošlonedjeljnog četvrtka u Vašingtonu o stalnom osporavanju temelja Dejtonskog mirovnog sporazuma, nesprovođenju niza sudskih odluka koje dugo čekaju na izvršenje, retorici podjela pojedinih zvaničnika, generalnoj paralizi političkih procesa u zemlji…
MUJKIĆ: Sve to bih i ja kao i većina građana BiH mogao da kažem kada bih imao prilike da kažem u nekom Washingtonu, ali Inzko nije građanin koji ima pravo da se žali, da prigovara, već je Visoki predstavnik koji prema Dejtonskom mirovnom sporazumu zamjenjuje fundamentalni konsenzus građana koji treba da počiva u temeljima političke zajednice i takvo njegovo govorenje je neodgovorno i nedostojno te pozicije za koju prima platu. Po Dejtonskom sporazumu međunarodna zajednica je kroz instituciju Visokog predstavnika sastavna i nezaobilazna komponenta političkog funkcioniranja unutar te države, pa svako nedjelovanje je dio problema i predstavlja opstrukciju funkcioniranju države. Oni nemaju mandat da se ponašaju kao neutralni promatrači koji nešto iz prikrajka prigovaraju i broje koliko je puta neko nešto izjavio, već da aktivno, da citiram Dejtonski sporazum, doprinose izgradnji održive demokratije.
MONITOR: Kako nacionalističkim elitama uspijeva da tako dugo ogroman dio stanovništva drže pod kontrolom i u stanju međusobne podijeljenosti i suprotstavljenosti?
MUJKIĆ: Ono što se u proteklih 25 godina etnonacionalističke dominacije razvilo poseban je režim međuovisnosti između dominantne političke klase i klase suvišnih, nepotrebnih onih koji se, kako to Izetbegović opisuje, nisu snašli u tranziciji. Suvišnim, nepotrebnim, zamjenjivim načinili su ih rat, postratna tajkunska privatizacija, niski dohoci i nedostatak poslova, porast ličnog duga kao i tekući raspad i puzajuća privatizacija različitih javnih službi. Ova potklasa nije uvijek potpuno suvišna i nepotrebna režimu. Prvo, izvor je jeftinog rada, drugo, ona je izvor legitimacije moći, dakle, izvor jeftinih glasova, a kad zatreba i pas čuvar vladajuće elite. Upravo kako Nancy Isenberg kaže, ‘klasa i politika identiteta djeluju u tandemu’. E sad, problem je što je novca sve manje, a istovremeno sve više ljudi postaje suvišnim, zamjenjivim, te utoliko postaju sve većom opasnošću za režim.
Učestalost i intenzitet protesta se u međuvremenu povećavaju: JMBG protesti 2013, Februarski ustanak 2014, pokret solidarnosti za lica stradala u poplavama 2014, Pravda za Davida i Dženana i tako dalje. Svaki od ovih protesta ima jaku biopolitičku notu i svaki na ozbiljan način potkopava dominantnu ideološku koncepciju ‘naroda’ i proširuje koncepciju političkog. Jedan od načina na koji se režim nosi s tim suviškom ljudi je tekući egzodus stotina hiljada tih ljudi ne samo iz BiH već i iz susjedstva kao migrantskih radnika u Njemačkoj i na Zapadu. Migracija se, sa svoje strane, pokazuje uspješnim, ali privremenim sredstvom za nestajanje suvišnih ljudi i održavanje režima na vlasti.
MONITOR: Kakve su izgledi da se pojavi politička snaga koja će se tome uspješno suprotstaviti i od BiH stvoriti umjesto etničke građansku i demokratsku državu?
MUJKIĆ: Da bismo dali odgovor na to pitanje moramo promijeniti perspektivu. Ja predlažem onu klasnu. Klasno gledano, u BiH postoji vladajuća klasa političkih, ili još bolje, kako je to Rogers Brubaker formulirao, etnopolitičkih preduzetnika. To je više politička klasa u đilasovskom smislu koja je uspjela ovladati resursima što uz pomoć političkih mehanizama, što uz pomoć oružane pobune i ratnog profiterstva. Uprkos razlikama koje međusobno ispoljavaju, pa čak i konfliktima, ta klasa ima, i to na nivou cijele BiH, jedinstveni interes, a to je kontrola resursa i njihove distribucije, naravno svaka na svom dijelu BiH. U ostvarenju te hegemonije, za koju je potrebno stalna mobilizacija na nacionalnom osnovu, jedna frakcija rado pripomaže drugoj održavajući tako sistem podjela među stanovništvom ustanovljenim procedurama uključenja i isključenja, kontroliranju reakcija stanovništva uz pomoć ideoloških državnih aparata, ceremonijala i svetkovina i slično. Tako je klasna podjela ustvari majka svih drugih podjela. Prava opozicija onda treba da bude ona politička snaga koja će ovako antagonizirane bosanskohercegovačke mase objediniti oko svoga klasnog interesa u najširem smislu i kao takva konfrontirati se ovoj složnoj etnonacionalističkoj vladavini. To znači ona mora biti prekoetnička i prekoentitetska i mora biti u stanju da artikulira one društvene procese koji se u stvarnom životu događaju. Namjesto apstraktne državotvornosti, opozicija bi morala na sebe preuzeti konkretnu društvotvornost.
MONITOR: Kakvu budućnost predviđate BiH?
MUJKIĆ: Ne bih se usudio da išta predviđam. Mislim da je od osobitog značaja da BiH dospije pod kišobran najprije NATO integracija. To je prvi korak, jer nepostojanje sigurnosne garancije da na Bosnu i u njoj niko više neće potezati oružje produžuje vijek vladavini nacionalizma koja počiva na širenju straha od nestanka.
Zločinačka ideja
MONITOR: Šta mislite o ideji da treba omogućiti Hrvatima da imaju svoj entitet, da RS treba sama da odlučuje o svom statusu, a da se Bošnjaci organizuju u dijelu koji kontrolišu i to nazovu Bosnom?
MUJKIĆ: Mislim da je to nazadna, pa u mnogim dimenzijama i zločinačka ideja. Ona počiva na negiranju jedne elementarne, zdravorazumske činjenice da, kako je o tome pisala Hannah Arendt, ne možemo birati s kim ćemo na Zemlji i u društvu živjeti, da zatečeni društveni diverzitet moramo prihvatiti kao takav i iznalaziti modele življenja u pluralitetu. U tome se treba sastojati mudrost vođenja politike. Ratovi u bivšoj Jugoslaviji počivali su na idelogijama koje su insistirale na biranju s kime živjeti, pa su doveli do udruženih zločinačkih poduhvata. To za Hannah Arendt znači prerogativ genocida. Meni je mnogo bliža crnogorska ideja multietničke političke zajednice.
Etničko samočišćenje
MONITOR: BiH je jedna od najsiromašnijih zemalja u Evropi, koju je od 2013. do 2019. godine napustilo 530.000 stanovnika. Da li iko traži nečiju odgovornost za takvo stanje u zemlji?
MUJKIĆ: Naravno piše se i govori o tome, postavljaju se pitanja, ali odgovornost se prebacuje na one druge i tako ukrug. Tom broju od pola miliona treba da dodamo i preko milion građana koje je BiH izgubila tokom rata. Nije puno bolje ni u susjednim državama koje su ostvarile svoj nacionalistički san o etnički čistim prostorima, a koje nam nude kao rješenje za naše probleme.Taj proces sam nazvao posljednjom fazom etničkog čišćenja, etničko samočišćenje, čišćenje od svojih etničkih sunarodnjaka nakon što je čišćenje od onih drugih već postignuto i ono je krajnja mogućnost i istina nacionalizma kao samoubilačke zločinačke ideologije.
Veseljko KOPRIVICA
Komentari
IZDVOJENO
-
AFERA ATLAS GODINU KASNIJE: Ko je prao pare a ko pere ruke
-
Ne dam ja mene nikom
-
Branko Rašović, specijalista oralne hirurgije, iz Podgorice: Od bezubosti do svjetskih trendova
-
TROŠKOVI U SJEVERNIM OPŠTINAMA NA SLUŽBENE TELEFONE, PUTOVANJA I REPREZENTACIJE : Nema se, može se
-
DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA CGO: Sve antikoruptivne institucije pale na ispitu
-
Poslušnost kao licenca za zločin
INTERVJU
MILOŠ VUKOVIĆ, FIDELITY CONSULTING: Istina će nas zaboljeti
Objavljeno prije
3 danana
20 Decembra, 2024Eurostat kaže da je kupovna moć građana danas manje-više ista kao 2019. godine. Sa druge strane, država i lokalne samouprave su, zbog inflacije i priliva velikog broj migranata, imali rekordne prihode. Kada ostanemo bez tog “goriva”, javne finansije Crne Gore će se suočiti sa bolnom istinom koja će rezultirati “hlađenjem” ekonomije
MONITOR: O prijedlogu zakona o budžetu za 2025. ne govori se mnogo. Da li bi trebalo?
VUKOVIĆ: Predloženi zakon o budžetu za 2025. godinu je rasipnički, nedomaćinski, nedovoljno razvojni i nadasve – nedovoljan da se građanima pruži potpuni servis od javnog interesa.
Evo par zanimljivih činjenica: Zakon o budžetu omogućava Vladi da se zaduži skoro tri milijarde eura ili 40 posto BDP-a. Fondu zdravstva fali 80 miliona eura, što znači da u četvrtom kvartalu 2025. može doći do nestašice ljekova. Resoru poljoprivrede, koji treba da pomogne diverzifikaciju privrede, nisu opredijeljena dovoljna sredstva. Smanjene su subvencije za podsticanje konkurentnosti privrede. Izdaci za materijalno obezbjeđenje porodice su ostali skromni. Povećani su izdaci za konsultantske ugovore i ugovore o djelu (kada se isključe sredstva u 2024. koja su opredijeljena popisu)…
Sa druge strane, zakon predviđa kupovinu aviona za Generalni sekretarijat Vlade od 25 miliona eura, krši se zakon o budžetu i fiskalnoj odgovornosti jer tekući budžet raste brže od rasta BDP-a, neproduktivna potrošnja je povećana.
MONITOR: Uporno ukazujete na moguće probleme sa predloženim zakonom o strateškim investicijama. Šta je sporno u tom propisu?
VUKOVIĆ: Nacrt Zakona o strateškim investicijama Crne Gore obiluje formalnim i suštinskim nedostacima koji mogu ugroziti javni interes i zahtijevaju hitnu reviziju i značajno unapređenje.
Zakon nije precizno normirao obaveze postupanja organa koji se bave procjenom uticaja na životnu sredinu niti zaštitu kulturnih dobara, ostavljajući prostor za moguće zloupotrebe i ugrožavanje prirodnog i kulturnog nasljeđa. Predloženi rokovi su kratki za rješavanje kompleksnih pitanja, što ugrožava kvalitet i transparentnost odlučivanja.
Zakon ne predviđa provjeru ugovora od strane VDT-a prije njihovog sklapanja, čime se povećava rizik od pravnih sporova, finansijskih gubitaka i mogućih koruptivnih praksi. Nacrt zakona ne reguliše jasno postupke raspolaganja državnom imovinom, što otvara prostor za netransparentnost i moguće zloupotrebe.
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR BILJANA ĐORĐEVIĆ, PROFESORKA FPN BEOGRADSKOG UNIVERZITETA I POSLANICA ZELENO-LIJEVOG FRONTA: Studentkinje i studenti daju primjer kako i ostali segmenti društva mogu da podnesu žrtvu
Objavljeno prije
3 danana
20 Decembra, 2024Vlast igra istovremeno dvije igre, smirujući i istovremeno raspirujući krizu. Da bi mogli da kažu da je bilo nekih mrvica odgovornosti, a da nekako ispadne da to nema veze sa njima
MONITOR: Studenti su pred institucije izneli nekoliko zahtjeva, prilično konkretnih i upućenih na određene adrese. Da li bi to moglo da znači da su nove generacije studenata u Srbiji, naučile i neke veštine efikasnijeg političkog djelovanja?
ĐORĐEVIĆ: Jedan deo zahteva je identičan zahtevima koje je odmah nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu iznela opozicija – tu posebno apostrofiram zahtev za objavljivanjem svih tajnih ugovora u vezi sa rekonstrukcijom železnice što se još uvek nije dogodilo. Specifično studentski zahtev je onaj koji se tiče odgovornosti svih onih koji su tukli studente koji su u znak solidarnosti sa žrtvama stajali mirno 15 minuta što je i bio povod za prvu blokadu, blokadu Fakulteta dramskih umetnosti-čije su studente napali, između ostalih, i Milija Koldžić, tadašnji većnik opštine Novi Beograd, iz redova SNS-a. Koldžić je, u međuvremenu, podneo ostavku ali ga je prethodno vladajuća većina na Novom Beogradu zadržala na tom mestu na sednici koju je sazvala opozicija tražeći njegovo razrešenje. Ovde je reč o odbrani sopstvenog dostojanstva a kada to traži omladina i istrajava u tome, to se teško da blatiti kao kad to radi opozicija-čak i ako izgovara iste stvari. Zato mislim da ovde nije reč o preciznosti zahteva, već o spremnosti i solidarnosti studenata da stanu iza njih na novi način.
MONITOR: Posle gromoglasne optužbe da se pobunjeni akademci grabe za nekakav novac koji je stigao za njegovo rušenje, Aleksandar Vučić je, kako tvrdi, ispunio sve studentske zahtjeve, uz raznorazna obećanja o životnim olakšicama. Da li je Vučić shvatio da mu dosadašnji stil rješavanja kriza, ovog puta, ne mora doneti uspijeh?
ĐORĐEVIĆ: Vučić se ne snalazi u ovome jer prvo potcenjuje i vređa studente i studentkinje da su neposobni da misle svojom glavom i da su korumpirani kako bi organizovali blokade-a onda kad shvati da je to greška, pokušava da ih pridobije tako da ih zapravo korumpira ponudama koje treba da nadomeste glavni uzrok njihovog nezadovoljstva. Danas je stigla najava da će i prevoz biti besplatan u Beogradu, pa onda subvencionisanje stanova za mlade… Verujem da će za koju nedelju i kuće biti od čokolade a prozori od marmelade. Naravno, Vučiću je to toliko puta polazilo za rukom da nije čudo što poseže sa istim rešenjima.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Hvala Sari
Objavljeno prije
1 sedmicana
13 Decembra, 2024I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. Odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva ili svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam
MONITOR: Javnost je uznemirio slučaj seksualnog uznemiravanja od strane profesora podgoričke Gimnazije. Šta to govori o ovoj često tabu temi?
PETRIČEVIĆ: O javnosti kasnije, ali prije svega: HVALA SARI VUJISIĆ.
Hvala joj na hrabrosti, na brizi o drugim djevojkama, ali joj hvala i na povjerenju.
I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. I prije Sare oni su ih odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva, bilo kao svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam.
O razlozima koji su me razjedali, ali iz kojih mi nije padalo na pamet da prijavim bilo šta i bilo koga, čitala sam mnogo godina kasnije, u feminističkim studijama autorki koje su decenijama radile sa žrtvama seksualnog nasilja i nastojale da se približe neizrecivom – traumi koja održava patrijarhalni poredak – seksualnom nasilju nad ženama koje ima ključnu ulogu u održavanju njihove potčinjenosti. Sve mi dišemo pod tom prijetnjom i sve mi živimo u toj sjeni. I najčešće se pravimo da ne postoje. Da smo veće i jače od njih. Da nas ne plaši mračna prečica, pijani prijatelj ili napaljeni autoritet. Ali znamo – za ženu nema opasnijeg mjesta od onog na kom bi trebalo da je najsigurnija.
Za većinu žena je to dom, za neke je to radno mjesto, omiljeni kafić ili – škola. Na tim mjestima provodimo vrijeme sa onima kojima najviše vjerujemo, ali to su ujedno i mjesta na kojima najviše stradamo. I da naglasim očito – ne moramo biti silovane da bismo bile žrtva kulture silovanja, da bi nam prijetnja tim radikalnim vidom psihofizičkog nasilja određivala ili učestvovala u određivanju našeg životnog puta. Muškarci sa tim ne moraju da žive, i vrijeme je da to ozbiljno i shvate.
MONITOR: Koliko to sada shvataju?
PETRIČEVIĆ: Pogledajte bilo koja istraživanja ili statistike – one su jezive. U studiji urađenoj u Srbiji (AŽC, 2018.) 90 odsto djevojaka navodi da su bile izložene seksualnom uznemiravanju narušavanjem njihovog integriteta seksualizovanim verbalnim ili neverbalnim ponašanjem na javnom mjestu – od mizoginih šala do aluzija, prijetnji, neželjenih poruka ili predloga seksualne prirode.
Istraživanje o percepciji seksualnog nasilja nad djevojkama i ženama koje je par godina kasnije (SŽK, 2021.) rađeno u Crnoj Gori pokazalo je sledeće: ”Skoro polovina (45 odsto) muškaraca misle da ženama prija kada im na poslu poklanjaju seksualnu pažnju.
Više od četvrtine ispitanika/ca vjeruje da su žrtve silovanja zapravo žene koje su imale seksualni odnos, ali su se “predomislile” nakon njega. Četvrtina smatra da žene koje kažu da su doživjele seksualno nasilje izmišljaju ili pretjeruju sa tvrdnjama o zlostavljanju ili silovanju. Četvrtina smatra da silovanje u braku ne postoji. Petina muškaraca smatra da žena i kada kažu “NE” zapravo misle “DA”. Ukoliko je žena silovana, gotovo petina ispitanih vjeruje da je uradila nešto što je dovelo do toga.”
Što nam to govori? Ono što feministkinje ponavljaju decenijama – glavne odlike kulture silovanja su erotizacija nasilja prema ženama, nevjerovanje žrtvi/preživjeloj i njeno okrivljavanje – prebacivanje odgovornosti i krivice na žrtvu. Sve to možemo da prepoznamo i u ovom slučlaju. To su ključni amortizeri koji i dalje osiguravaju opstanak statusa quo. Javnost je s pravom uznemirena i javnost ne treba da se smiri dok se postojeće stanje ne promijeni.
MONITOR: Kako ocjenjujete reakciju institucija i bijes javnosti? Zašto izostaje reakcija prosvjetnih radnika?
PETRIČEVIĆ: Odgovor na ovo pitanje započela bih ponovivši ključnu tezu teksta (”Grmite sestre”) koji sam prije tri godine pisala na istu temu: ”Malo je prostora za tišinu i samo žrtve imaju pravo na nju”. Svi ostali imaju obavezu da govore, na prvom mjestu institucije, zatim osobe iz povezanih struka, prije svega prosvete, prava, društvenih i humanističkih nauka. Naravno, opravdan zahtjev za procesuiranjem slučaja i ostvarivanjem pravde ne smije se pretvoriti ili svesti na dvije stvari – instrument političkog nadgornjavanja naše polupismene političke elite, sa jedne, i senzacionalističko razjarivanje po društvenim mrežama i pozive na linč, sa druge strane. Ne može nas vraćanje ”tradicionalnim vrijednostima” spasiti ili sačuvati od ovakvih nasilnika, niti ”uzimanje pravde u svoje ruke” i odmazde očeva i braće. Mi kao društvo moramo formulisati sistemski odgovor i promijeniti društvenu klimu u kojoj se rodno zasnovano nasilje prema ženama toleriše. Zato je ključan odgovor institucija koji je, makar za sada, u najboljem slučaju u fazi formulisanja. Dosadašnji je uglavnom bio tzv. ”institucionalna izdaja” – koncept koji koristi Jennifer Freyd kada opisuje situaciju u kojoj moćne javne institucije (škole, crkve, vlada, vojska) ne staju na stranu žena koje su unutar njih doživjele seksualno nasilje, nego opravdavaju samu instituciju i na taj način izdaju žene.
MONITOR: Vidite li taj obrazac u ovom slučaju?
PETRIČEVIĆ: U ovom slučaju imamo flagrantan primjer toga na konferenciji za štampu koju je sazvala direktorica škole. Ništa od onoga što je rekla ili učinila ne daje nadu niti djeluje ohrabrujuće, budući da je jedinstvenu priliku da javno zaštiti žrtvu ona iskoristila da prisvoji njenu ulogu. Pa ne može. Nije ovo viktimijada, a malo je odvratnijih stvari od toga da izigravate žrtvu u situaciji u kojoj vam je uloga bila da budete njen branilac. Umjesto da preuzme odgovornost koja joj pripada ona je odlučila da je prebaci na učenicu koja joj se povjerila, optuživši je da slučaj nije htjela prijaviti zbog straha od reakcije vlastitog oca. Ovo, u najboljem slučaju, demonstrira temeljno nerazumijevanje problema seksualnog nasilja.
Mene takođe podsjeća na jednu od prvih lekcija o patrijarhatu koju sam naučila kada sam bila otprilike istih godina kao Sara kada se prvi put obratila direktorici. Početkom studija moja bliska prijatelj
ica doživjela je nasilje, šamar koji nisam vidjela, iako smo skupa izašle te večeri. ”- A da ga prijavimo?” Odgovorila mi je da joj na pamet ne pada ništa slično, jer ne želi ni da zamisli što bi njen otac ili njezini prijatelji uradili da su saznali što joj se desilo te večeri. Oni se ne bi mogli kontrolisati, jednako kao što se nije mogao kontrolisati ni onaj koji ju je udario. Jedina koja se kontrolisala bila je ona – žrtva. Mi tu silnu braću i očeve vučemo na svojim leđima, mi ih čuvamo od pakla u kom i dalje kapitalizuju na svojim rodnim privilegijama.
Ali ima žena koje odbijaju da budu ili ostanu žrtve i koje odbijaju da ćute i hvala im na tome. Hvala Sari na povjerenju, ali hvala i novinarki Đurđi Radulović iz CIN-CG koja je zadobila to povjerenje, zadobila ga za nagluvu i slabovidu crnogorsku javnost, koja sičija, drobi, optužuje i kevće, i koja višestruko reviktimizira žrtve. Hvala Đurđi na tekstu, na interesovanju i istrajnosti da se uhvati u koštac sa ovako teškom i ovako važnom temom. To su mlade žene koje daju nadu. To su mlade žene koja svoja prava poznaju, koriste i proširuju – za sve. Hvala im i u ime generacija koje dolaze.
MONITOR: Da li smo kao društvo spremni da se suočimo sa ovim temama ili se zgražavamo stihijski, od slučaja do slučaja?
PETRIČEVIĆ: Sve ključne karakteristike totalnog ”odomaćenja” i naturalizacije kulture silovanja prepoznajemo i u ovom slučaju koji je u pogledu vidljivosti, raspolućen između Đurđinog istraživačkog teksta i brojnih tekstova na ovu temu objavljenih u crnogorskim medijima do sada, i histerične odmazde koja je pokrenuta na društvenim mrežama i u komentarima na portalima, paralelno sa okrivljivanjem žrtve i pronalaženjem opravdanja za nasilnika, što Kate Manne naziva izrazom ”himpatija” i određuje kao izuzetnu simpatiju koja se u javnosti pokazuje prema muškarcima koji su počinili seksualno nasilje prema ženama. To moramo da demontiramo. Moramo da naučimo što je seksualno nasilje, moramo da umijemo da prepoznamo seksualno uznemiravanje, moramo da pomognemo učenicama i učenicima da ga detektuju i da ga prijave. Naravno nužna je pretpostavka da imaju kome da ga prijave i da imaju povjerenja u to da im se prijava neće ”obiti o glavu”, niti biti gurnuta na dno ladice do njihove mature. Moramo da prestanemo da iskazujemo isključivo negativnu solidarnost i da štitimo kolege kada naprave ovakvu svinjariju.
Bojim se da je stihijska reakcija i slabo pamćenje nešto na što možemo računati kada je crnogorska javnost u pitanju, ali ipak računam i na to da će se neki pomaci desiti, prije svega da će se ova tema otvoriti u svakoj instituciji, a posebno u prosveti na svim nivoima. Neophodno je bez odlaganja istražiti da li je bilo još sličnih slučajeva u podgoričkoj gimnaziji, ali i u svakoj školi u kojoj postoji slična sumnja, budući da uporedna iskustva i na globalnom (”me too”) i na regionalnom nivou (”Nisam tražila”) i svjedočanstva djevojaka i žena na ovu temu govore da počinitelji imaju najčešće trajnu tendenciju ka ovakvom ponašanju, i da su žrtve rijetko usamljeni ili izolovani slučajevi.
Iskoristiću priliku i prostor koji ste mi dali kako bih podsjetila i podržala odličnu inicijativu Centra za ženska prava da se u najskorijem roku formulišu i usvoje precizni protokoli za zaštitu djece i mladih od seksualnog nasilja u obrazovnim ustanovama, kao i da se svi zaposleni ozbiljno upoznaju sa njegovim odredbama. Minimum koji tražimo treba da bude apsolutno nulta tolerancija na seksualno uznemiravanje učenica od strane nastavnika.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne
-
DUHANKESA / prije 1 sedmica
O “evropskom kršćanstvu“ i “neevropskom islamu“
Ferid Muhić
-
DANAS, SJUTRA / prije 1 sedmica
Ugled
Milena Perović
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Toplomjer
Zoran Radulović
-
ALTERVIZIJA / prije 2 sedmice
Poslednji Behemot
Milan Popović
-
DUHANKESA / prije 3 sedmice
Aporije anti-semitizma
Ferid Muhić
Novi broj
VLAST, OPOZICIJA, USTAVNI SUD: Udruženi proizvođači haosa
SUDBINA IZMJENA I DOPUNA PROSTORNO URBANISTIČKOG PLANA GLAVNOG GRADA: Kako Slaven kaže
BIVŠI MINISTRI POLJOPRIVREDE PONOVO NA METI SDT-A: Preoravanje DPS zaostavštine
Izdvajamo
-
FELJTON3 sedmice
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE: Odnošenje arheoloških predmeta
-
OKO NAS3 sedmice
POLOŽAJ OSOBA SA INVALIDITETOM: Briga samo u planovima
-
Izdvojeno3 sedmice
TRAGOM PISANJA MONITORA O NOVOM STUDENTSKOM DOMU: Vladino čišćenje
-
INTERVJU3 sedmice
SARA KURGAŠ – KURGASHIAN, HIP-HOPERKA: Kroz muziku odgovaram na sopstvena pitanja
-
BAŠTE BRIGANJA3 sedmice
Ritam nerada
-
ALTERVIZIJA3 sedmice
Mutant
-
DRUŠTVO3 sedmice
BUDVA POSLIJE IZBORA: Poslovi ne smiju da stanu
-
INTERVJU2 sedmice
ANA VUKOVIĆ, SUTKINJA VRHOVNOG SUDA: Politika želi pravosuđe po svojoj mjeri