MONITOR: Šta dominantno karakteriše aktuelnu političku scenu u Hrvatskoj?
PUHOVSKI: Konstantno, najčešće nespretno, zabašurivanje realnih, a posebice ozbiljnih problema. Namjesto o višedesetljetnoj, režimski potpomognutoj pljački od koje je – na štetu možda i stotinjak tisuća hrvatskih građana – živio gigantski Agrokor, govori se o sukobima ruskih i amerikanskih kreditora, ili o kašnjenju inozemnih agencija da spoznaju problem (kod hrvatske vlade nije se, međutim, radilo o spoznaji, nego o – jako zakašnjeloj – odluci da se problem obznani). Namjesto pravih problema sa Slovenijom (a to su, dijelom još Ljubljanska banka i zadugo nuklearka Krško), histerizira se u povodu nekoliko kvadratnih kilometara morske površine (slaba je utjeha u tomu da su na slovenskoj strani trenutno još primitivniji). Namjesto realnih ekonomskih i socijalnih problema, energija se gubi na očuvanje „stabilnosti” vladajuće većine (koja svejedno visi na koncu). Namjesto ozbiljne strategije zaštite od požara, počevši s cjelogodišnjom pripremom priobalnih šuma za sve toplija ljeta i ozbiljnim opremanjem vatrogasne službe, kliče se hrabrim (izmučenim) vatrogascima i polemizira o ovlastima unutar sustava koji nije dobro funkcionirao kada je najviše trebalo…
MONITOR: Kako objašnjavate ovaj apsurd: u Hrvatskoj je sve manje nezaposlenih, a po životnom standardu Hrvatska je pala na dno ljestvice Evropske unije?
PUHOVSKI: Hrvatska je dugoročno ostala na razmjerima koje je imala i u Jugoslaviji – iza Slovenije, a ispred svih ostalih. Drugim riječima, državna neovisnost baš nije puno pomogla u tom pogledu. A što se EU tiče, zakašnjeli ulazak (dijelom zbog svega što se zbivalo nakon akcije „Oluja”, dijelom zbog slovenske sabotaže) doveo je do toga da je Hrvatska od početka bila na samome dnu po standardu, a u međuvremenu je, zbog nesnalaženja u Uniji i niza unutrašnjih propusta, pala još i iza Rumunjske. Pad broja nezaposlenih, međutim, je većim dijelom uzrokovan odlaskom u inozemstvo – to je prednost članstva u EU – a manje novim zapošljavanjem u zemlji.
MONITOR: Prema hrvatskim medijima u zagrebački parlament je ušlo pet poslanika sa liste liste Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića koji su „dobrim dijelom militantni nacionalisti, pa i otvoreni zagovornici NDH i ustaštva”. Je li to istina?
PUHOVSKI: Riječ je o lokalnome parlamentu, skupštini grada Zagreba. Skupina (razmjerno) mladih političara/političarki dobila je desetak posto na lokalnim izborima, a to odgovara potencijalu ovakvih grupa gotovo posvuda u EU (s time da su u nizu država i znatno jači). Među njima su pretežito ljudi koji su, u najmanju ruku, revizionisti, koji žele (pozitivno) reinterpretirati NDH i ustaše. Srećom, za sada barem, dnevno-politički ne djeluju nedemokratski. S jedne je strane dobro da je ta skupina izašla iz HDZ (gdje su se, posebice u doba Karamarka, ugodno skrivali), pa se jasno vidi koliko ih ima (a time i slabe HDZ), s druge pak strane oni imaju u sebi i totalitarni potencijal.
MONITOR: Kako tumačite uklanjanje imena maršala Tita sa trga u Zagrebu kao „represivno-zločinačkog simbola negacije nezavisne Hrvatske”?
PUHOVSKI: Za mene je to nebitno pitanje. Nisam se bunio protiv imena toga trga (prije svega zbog temeljne orijentacije ljudi koji su to činili), jer nemam dvojbe u to da je Tito bio (uz Nikolu Teslu) jedini čovjek iz Hrvatske (pa i s čitava područja bivše Jugoslavije) koji je bio doista svjetska ličnost. Njegovi su politički uspjesi posve neupitni, ali cijena je tih uspjeha bila naprosto strašna. Jasno je, naime, da je neposredno odgovoran za masovni poratni pokolj i totalitarni (pa makar i „mekano totalitarni”) poredak do sredine osamdesetih. Problem je izgleda nastao zbog toga što se protiv njegova nasljeđa nakon raspada Jugoslavije nisu bunili oni koji su to, paradoksalno, najviše činili u doba Jugoslavije (koliko je tada bilo moguće) – ljevica i liberali. Degutantni razmjeri njegova kulta već su najkasnije u šezdesetima izazivali zgražanje (ili barem podsmijeh) kod brojnih pristojnih ljudi. No, poslije devedesetih, napade na Tita je preuzela (pretežito totalitarna) desnica, a druga se strana našla u čudnoj obrani posmrtnoga kulta.
MONITOR: Kako će se riješiti spor između Hrvatske i Slovenije poslije presude Međunarodnog arbitražnog suda u Hagu prema kojoj je Slovenija dobila tri četvrtine Piranskog zaliva? Hrvatska ponavlja da za nju odluka suda nema apsolutno nikakvu važnost i da je neće primjenjivati.
PUHOVSKI: Slovenska je strana imala sve razloge očekivati (razmjerno) povoljan ishod, pa je nepojmljiva glupost njihovih vlasti omogućila Hrvatskoj da se barem neko vrijeme buni protiv odluke arbitraže koju je, dokazano, Slovenija u jednome trenutku korupirala. No, sama je arbitraža sebi dala pozitivnu ocjenu i u tom pogledu, pa je postupak nastavljen a ishod, zapravo, i nije posve nepovoljan za Hrvatsku. Bit će još dosta natezanja ali, uz posve zanemarive korekcije, ta će odluka biti realizirana, možda (kao mala utješna nagrada Hrvatskoj) formalno kao rezultat naknadnog dvostranog dogovora. A radi se, ponavljam, o prostoru podobnome baš za sukob ratnih sandolina dviju strana.
MONITOR: Kako ocjenjujete rezultate samita u Trstu o integracionim procesima u zemljama Zapadnog Balkana?
PUHOVSKI: Zapravo nema rezultata, prometno povezivanje funkcionira u osnovi i bez ovih modela, a sve drugo je, opet, odgođeno. Veliki dečki (i djevojke) imaju drugih problema.
MONITOR: Neki tvrde da ovakvo povezivanje zemalja Zapadnog Balkana može da omete te zemlje da uđu u EU. Jesu li u pravu?
PUHOVSKI: Povezivanje je, ako do njega doista i dođe, u punome smislu riječi utješna nagrada, jer će proces pristupa EU trajati godinama, vjerojatno i dulje od desetljeća (osim, eventualno, za Crnu Goru).
MONITOR: Kakvi su odnosi između Hrvatske i Srbije i Hrvatske i BiH?
PUHOVSKI: Sa Srbijom je Hrvatska prošla fazu izrazito loših odnosa, no sada se, izgleda, stvari nešto popravljaju. Puno ovisi o tomu koliko će trijumfalizma na hrvatskoj i iredentizma na srpskoj strani doći do riječi u povodu još jedne godišnjice akcije „Oluja”. Odnosi s BiH ovise prije svega o stalno istome pitanju – može li se BiH konačno uspostaviti kao prava država. Tek potom se može reći što je od hrvatskih zahtjeva racionalno i dopušteno, a što bi moglo biti miješanje u unutrašnje poslove (jer se trenutno ni sama BiH ne bavi svojim „unutarnjim” problemima).
MONITOR: Svjedoci smo intenzivne revizije istorijske prošlosti. U Srbiji se rehabilituju četnici, u Hrvatskoj ustaše, jačaju desničarski pokreti, fašizam, nacionalizam… Ko se i kako može uspješno tome suprotstaviti?
PUHOVSKI: To su, doduše zakašnjeli, rezultati postkomunistički logičnoga antikomunizma. Trebalo je „prevrednovati sve vrijednosti”, pa su oni koje je komunistički pokret pobijedio shvaćeni kao žrtve, a žrtvama se svagda olako pripisuju pozitivne značajke. Nezainteresiranost većine presudit će ovim eskapadama razmjerno skoro, no njihovi će aktivisti – kao i posvuda u Evropi – ostati javno i politički djelatnima još dugo (srećom, s pretežito u jednodimenzionalnim postotkom podrške). Najbolji način suprotstavljanja tim huškačima jest uporno, argumentirano (prije svega moralno) sramoćenje njihovih idola iz prošlosti.
MONITOR: Evropski komesar za proširenje Johanes Han svojevremeno je izjavio da je na Zapadnom Balkanu dovoljna samo jedna varnica i sve je u plamenu, te da se dugoročno pomirenje u regionu može postići samo kroz evropsku perspektivu. Da li su mogući novi ratni sukobi na ovim prostorima?
PUHOVSKI: Nije mu to prva glupost. On je samo jedan od tipičnih poluznalaca iz Bruxellesa, koji misle da im moć pripuštanja u klub daje i pravo na svekoliko ocjenjivanje kandidata bez punoga poznavanja konteksta. Neće biti ratnih sukoba, uvjeren sam – ali ni skore pomirbe u punome značenju. No, treba se ozbiljno bojati dugotrajnoga, postupnog, gmižućeg crkavanja – kako u socijalnome, tako i u demokratskom pogledu
MONITOR: Zašto na sve to rijetko reaguju intelektualci, tako da imamo na djelu svojevrsnu krizu javnog uma?
PUHOVSKI: Meni se čini da se – s obzirom na kvalitetu izrečenoga – i previše toga čuje u javnosti. Ponajprije zbog stalnoga repetiranja, a zatim i zbog velike količine besmislica i takmičenja u „prejakim rečima”. Oni koje bi se ozbiljno moglo smatrati intelektualcima (i, naravno, intelektualkama) nisu tek stavotvoritelji, nego, prije svega, oni koji ne prihvaćaju glupost i neistinu ni kod „svojih” (u nacionalom, svjetonazorskom, rodnom i inom postavu). Takvih je, nažalost, malo – no to nije bitno kvantitativan problem; javni um ne ovisi o brojnosti, nego o argumentaciji, a to znači da i pojedinac koji je u pravu obavlja tu funkciju – i ako mu trenutno to i ne priznaju.
Problem Prevlake biće lako riješen
MONITOR: Da li odluka Međunarodnog arbitražnog suda o Piranskom zalivu može srušiti dogovor Crne Gore i Hrvatske o Prevlaci?
PUHOVSKI: Ne, radi se o zasebnome problemu, a arbitražna će odluka s mukom, ako uopće, biti primijenjena i na hrvatsko-slovenske odnose. Vjerujem da će ovaj problem biti razmjerno lako riješen, jer je Crna Gora pod pritiskom zbog nakane ulaza u EU, kao što je Hrvatska bila u odnosu na Sloveniju. A Hrvatska, nadajmo se, nema pravih motiva odviše koristiti svoju prednost. Izvorno su taj sporazum bili postigli Mesić i Svilanović u austrijskom Stadtschlainingu, posve usputno, na marginama jedne konferencije, no ne vjerujem da će dugogodišnja mudrovanja naći mnogo bolje rješenje.
Veseljko KOPRIVICA