Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽARKO PUHOVSKI, UNIVERZITETSKI PROFESOR IZ ZAGREBA: Vlast u Hrvatskoj najviše brine o sebi

Objavljeno prije

na

MONITOR: Šta dominantno karakteriše aktuelnu političku scenu u Hrvatskoj?
PUHOVSKI: Konstantno, najčešće nespretno, zabašurivanje realnih, a posebice ozbiljnih problema. Namjesto o višedesetljetnoj, režimski potpomognutoj pljački od koje je – na štetu možda i stotinjak tisuća hrvatskih građana – živio gigantski Agrokor, govori se o sukobima ruskih i amerikanskih kreditora, ili o kašnjenju inozemnih agencija da spoznaju problem (kod hrvatske vlade nije se, međutim, radilo o spoznaji, nego o – jako zakašnjeloj – odluci da se problem obznani). Namjesto pravih problema sa Slovenijom (a to su, dijelom još Ljubljanska banka i zadugo nuklearka Krško), histerizira se u povodu nekoliko kvadratnih kilometara morske površine (slaba je utjeha u tomu da su na slovenskoj strani trenutno još primitivniji). Namjesto realnih ekonomskih i socijalnih problema, energija se gubi na očuvanje „stabilnosti” vladajuće većine (koja svejedno visi na koncu). Namjesto ozbiljne strategije zaštite od požara, počevši s cjelogodišnjom pripremom priobalnih šuma za sve toplija ljeta i ozbiljnim opremanjem vatrogasne službe, kliče se hrabrim (izmučenim) vatrogascima i polemizira o ovlastima unutar sustava koji nije dobro funkcionirao kada je najviše trebalo…

MONITOR: Kako objašnjavate ovaj apsurd: u Hrvatskoj je sve manje nezaposlenih, a po životnom standardu Hrvatska je pala na dno ljestvice Evropske unije?
PUHOVSKI: Hrvatska je dugoročno ostala na razmjerima koje je imala i u Jugoslaviji – iza Slovenije, a ispred svih ostalih. Drugim riječima, državna neovisnost baš nije puno pomogla u tom pogledu. A što se EU tiče, zakašnjeli ulazak (dijelom zbog svega što se zbivalo nakon akcije „Oluja”, dijelom zbog slovenske sabotaže) doveo je do toga da je Hrvatska od početka bila na samome dnu po standardu, a u međuvremenu je, zbog nesnalaženja u Uniji i niza unutrašnjih propusta, pala još i iza Rumunjske. Pad broja nezaposlenih, međutim, je većim dijelom uzrokovan odlaskom u inozemstvo – to je prednost članstva u EU – a manje novim zapošljavanjem u zemlji.

MONITOR: Prema hrvatskim medijima u zagrebački parlament je ušlo pet poslanika sa liste liste Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića koji su „dobrim dijelom militantni nacionalisti, pa i otvoreni zagovornici NDH i ustaštva”. Je li to istina?
PUHOVSKI: Riječ je o lokalnome parlamentu, skupštini grada Zagreba. Skupina (razmjerno) mladih političara/političarki dobila je desetak posto na lokalnim izborima, a to odgovara potencijalu ovakvih grupa gotovo posvuda u EU (s time da su u nizu država i znatno jači). Među njima su pretežito ljudi koji su, u najmanju ruku, revizionisti, koji žele (pozitivno) reinterpretirati NDH i ustaše. Srećom, za sada barem, dnevno-politički ne djeluju nedemokratski. S jedne je strane dobro da je ta skupina izašla iz HDZ (gdje su se, posebice u doba Karamarka, ugodno skrivali), pa se jasno vidi koliko ih ima (a time i slabe HDZ), s druge pak strane oni imaju u sebi i totalitarni potencijal.

MONITOR: Kako tumačite uklanjanje imena maršala Tita sa trga u Zagrebu kao „represivno-zločinačkog simbola negacije nezavisne Hrvatske”?
PUHOVSKI: Za mene je to nebitno pitanje. Nisam se bunio protiv imena toga trga (prije svega zbog temeljne orijentacije ljudi koji su to činili), jer nemam dvojbe u to da je Tito bio (uz Nikolu Teslu) jedini čovjek iz Hrvatske (pa i s čitava područja bivše Jugoslavije) koji je bio doista svjetska ličnost. Njegovi su politički uspjesi posve neupitni, ali cijena je tih uspjeha bila naprosto strašna. Jasno je, naime, da je neposredno odgovoran za masovni poratni pokolj i totalitarni (pa makar i „mekano totalitarni”) poredak do sredine osamdesetih. Problem je izgleda nastao zbog toga što se protiv njegova nasljeđa nakon raspada Jugoslavije nisu bunili oni koji su to, paradoksalno, najviše činili u doba Jugoslavije (koliko je tada bilo moguće) – ljevica i liberali. Degutantni razmjeri njegova kulta već su najkasnije u šezdesetima izazivali zgražanje (ili barem podsmijeh) kod brojnih pristojnih ljudi. No, poslije devedesetih, napade na Tita je preuzela (pretežito totalitarna) desnica, a druga se strana našla u čudnoj obrani posmrtnoga kulta.

MONITOR: Kako će se riješiti spor između Hrvatske i Slovenije poslije presude Međunarodnog arbitražnog suda u Hagu prema kojoj je Slovenija dobila tri četvrtine Piranskog zaliva? Hrvatska ponavlja da za nju odluka suda nema apsolutno nikakvu važnost i da je neće primjenjivati.
PUHOVSKI: Slovenska je strana imala sve razloge očekivati (razmjerno) povoljan ishod, pa je nepojmljiva glupost njihovih vlasti omogućila Hrvatskoj da se barem neko vrijeme buni protiv odluke arbitraže koju je, dokazano, Slovenija u jednome trenutku korupirala. No, sama je arbitraža sebi dala pozitivnu ocjenu i u tom pogledu, pa je postupak nastavljen a ishod, zapravo, i nije posve nepovoljan za Hrvatsku. Bit će još dosta natezanja ali, uz posve zanemarive korekcije, ta će odluka biti realizirana, možda (kao mala utješna nagrada Hrvatskoj) formalno kao rezultat naknadnog dvostranog dogovora. A radi se, ponavljam, o prostoru podobnome baš za sukob ratnih sandolina dviju strana.

MONITOR: Kako ocjenjujete rezultate samita u Trstu o integracionim procesima u zemljama Zapadnog Balkana?
PUHOVSKI: Zapravo nema rezultata, prometno povezivanje funkcionira u osnovi i bez ovih modela, a sve drugo je, opet, odgođeno. Veliki dečki (i djevojke) imaju drugih problema.

MONITOR: Neki tvrde da ovakvo povezivanje zemalja Zapadnog Balkana može da omete te zemlje da uđu u EU. Jesu li u pravu?
PUHOVSKI: Povezivanje je, ako do njega doista i dođe, u punome smislu riječi utješna nagrada, jer će proces pristupa EU trajati godinama, vjerojatno i dulje od desetljeća (osim, eventualno, za Crnu Goru).

MONITOR: Kakvi su odnosi između Hrvatske i Srbije i Hrvatske i BiH?
PUHOVSKI: Sa Srbijom je Hrvatska prošla fazu izrazito loših odnosa, no sada se, izgleda, stvari nešto popravljaju. Puno ovisi o tomu koliko će trijumfalizma na hrvatskoj i iredentizma na srpskoj strani doći do riječi u povodu još jedne godišnjice akcije „Oluja”. Odnosi s BiH ovise prije svega o stalno istome pitanju – može li se BiH konačno uspostaviti kao prava država. Tek potom se može reći što je od hrvatskih zahtjeva racionalno i dopušteno, a što bi moglo biti miješanje u unutrašnje poslove (jer se trenutno ni sama BiH ne bavi svojim „unutarnjim” problemima).

MONITOR: Svjedoci smo intenzivne revizije istorijske prošlosti. U Srbiji se rehabilituju četnici, u Hrvatskoj ustaše, jačaju desničarski pokreti, fašizam, nacionalizam… Ko se i kako može uspješno tome suprotstaviti?
PUHOVSKI: To su, doduše zakašnjeli, rezultati postkomunistički logičnoga antikomunizma. Trebalo je „prevrednovati sve vrijednosti”, pa su oni koje je komunistički pokret pobijedio shvaćeni kao žrtve, a žrtvama se svagda olako pripisuju pozitivne značajke. Nezainteresiranost većine presudit će ovim eskapadama razmjerno skoro, no njihovi će aktivisti – kao i posvuda u Evropi – ostati javno i politički djelatnima još dugo (srećom, s pretežito u jednodimenzionalnim postotkom podrške). Najbolji način suprotstavljanja tim huškačima jest uporno, argumentirano (prije svega moralno) sramoćenje njihovih idola iz prošlosti.

MONITOR: Evropski komesar za proširenje Johanes Han svojevremeno je izjavio da je na Zapadnom Balkanu dovoljna samo jedna varnica i sve je u plamenu, te da se dugoročno pomirenje u regionu može postići samo kroz evropsku perspektivu. Da li su mogući novi ratni sukobi na ovim prostorima?
PUHOVSKI: Nije mu to prva glupost. On je samo jedan od tipičnih poluznalaca iz Bruxellesa, koji misle da im moć pripuštanja u klub daje i pravo na svekoliko ocjenjivanje kandidata bez punoga poznavanja konteksta. Neće biti ratnih sukoba, uvjeren sam – ali ni skore pomirbe u punome značenju. No, treba se ozbiljno bojati dugotrajnoga, postupnog, gmižućeg crkavanja – kako u socijalnome, tako i u demokratskom pogledu

MONITOR: Zašto na sve to rijetko reaguju intelektualci, tako da imamo na djelu svojevrsnu krizu javnog uma?
PUHOVSKI: Meni se čini da se – s obzirom na kvalitetu izrečenoga – i previše toga čuje u javnosti. Ponajprije zbog stalnoga repetiranja, a zatim i zbog velike količine besmislica i takmičenja u „prejakim rečima”. Oni koje bi se ozbiljno moglo smatrati intelektualcima (i, naravno, intelektualkama) nisu tek stavotvoritelji, nego, prije svega, oni koji ne prihvaćaju glupost i neistinu ni kod „svojih” (u nacionalom, svjetonazorskom, rodnom i inom postavu). Takvih je, nažalost, malo – no to nije bitno kvantitativan problem; javni um ne ovisi o brojnosti, nego o argumentaciji, a to znači da i pojedinac koji je u pravu obavlja tu funkciju – i ako mu trenutno to i ne priznaju.

Problem Prevlake biće lako riješen

MONITOR: Da li odluka Međunarodnog arbitražnog suda o Piranskom zalivu može srušiti dogovor Crne Gore i Hrvatske o Prevlaci?
PUHOVSKI: Ne, radi se o zasebnome problemu, a arbitražna će odluka s mukom, ako uopće, biti primijenjena i na hrvatsko-slovenske odnose. Vjerujem da će ovaj problem biti razmjerno lako riješen, jer je Crna Gora pod pritiskom zbog nakane ulaza u EU, kao što je Hrvatska bila u odnosu na Sloveniju. A Hrvatska, nadajmo se, nema pravih motiva odviše koristiti svoju prednost. Izvorno su taj sporazum bili postigli Mesić i Svilanović u austrijskom Stadtschlainingu, posve usputno, na marginama jedne konferencije, no ne vjerujem da će dugogodišnja mudrovanja naći mnogo bolje rješenje.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ĐORĐE PAVIĆEVIĆ, PROFESOR NA FPN BU I NARODNI POSLANIK ZELENO-LIJEVOG FRONTA: Ne vidim razloge za veliku brigu kako će se studentski protesti razvijati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Razlog za brigu jeste mogućnost da se režim odluči za oštriju represiju i da se društvo usled nekih poteza vlasti vrati u nasilje. To je teren gdje se tvrdo jezgro pristalica vlasti najbolje snalazi

 

MONITOR: Aleksandar Vučić je najavio „kontrarevoluciju“ i dolazak cijele Srbije u Beograd. Kako ocjenjujete načine kojima se on nosi sa studentskim manifestacijama i podrškom koju oni dobijaju iz raznih djelova društva?

PAVIĆEVIĆ: On je pokušavao sve iz svog repertoara kako bi ugušio proteste: pretnje, pritiske, nasilje, privođenja, targetiranja, razne ponude, sada je na red došla kontrarevolucija. Aleksandar Vučić se sa rečima igra kao Jajčić Ovalčić (Humpty Dampty) iz Alise, a u stvari očajnički pokušava da skrene temu sa zahteva protesta i ubistva ispod nadstrešnice u Novom Sadu i zaustavi pad podrške, ali mu to ne ide. Sada mu je cilj da se ta podrška ne okrene ka bilo kom političkom akteru i pokušava da političke partije i pokrete izoluje od protesta i društva, tako što će davati direktne ustupke, poput donošenja Zakona o visokom obrazovanju.

MONITOR: Studenti stalno ističu da njihovi zahtjevi nisu ispunjeni i da će u blokadama biti do njihovog ispunjenja. Mnogi se pitaju: Šta poslije? Kao da su se svi protivnici režima toliko oslonili na studentsku istrajnost i konzistentnost a, prije svega, na njihov mobilizatorski potencijal, da ne mogu bez njih?

PAVIĆEVIĆ: Trenutno je situacija takva jer su studenti uradili fenomenalnu stvar, ono što niko nikada nije uradio od pojave masovnih medija. Oni su svojim telima preneli poruku i pokrenuli neverovatan lanac solidarnosti u društvu. Ne vidim razloga za veliku brigu o tome kako će se njihovi protesti razvijati. Ne smemo zaboraviti i druge aktere, pre svega prosvetne radnike i radnice. Razlog za brigu jeste mogućnost da se režim odluči za oštriju represiju i da se društvo usled nekih poteza vlasti vrati u nasilje. To je teren gde se tvrdo jezgro pristalica vlasti najbolje snalazi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIRSAD TOKAČA, DIREKTOR ISTRAŽIVAČKO DOKUMENTACIONOG CENTRA, SARAJEVO: VP Šmit se uzdržao od korišćenja Bonskih ovlašćenja, da bi ojačalo BiH pravosuđe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dodik se pogubio u panici jer se, prvi put, susreće sa situacijom koju ne može kontrolisati i diktirati. Ovaj put on  ne može računati na jednodušnu podršku opozicije.  I njima je jasno da se radi o ličnom problemu Dodika, a nikako problemu koji dotiče entitet… Populističke poruke Dodiku trebaju da bi  obezbijedio političku podršku i podršku naroda. Jučerašnje okupljanje par hiljada ljudi u Banja Luci pokazalo je da je i ta podrška izlapila

 

 

MONITOR: Milorad Dodik je prvostepeno-nepravosnažno, proglašen krivim za nepoštovanje odluka Visokog predstavnika. Skupština RS je odluku Suda BiH nazvala državnim udarom, Savjet za nacionalnu bezbjednost Srbije je reagovao sa sedam zaključaka…Očito je:   pravosuđe BiH priznaje odluke VP Kristijana Šmita kao  zakonodavne. Šmit je “pobijedio”, a da nije morao da koristi Bonska ovlašćenja?

TOKAČA: Od samog početka je jasno da se sudilo po Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine i da su dopune tog zakona koje je inicirao Visoki predstavnik zasnovane na njegvim ovlaštenjima, kao i svih njegovih prethodnika. On nije koristio Bonske ovlasti jer je intencija da se državne institucije Bosne i Hercegovine osposobe za samostalno  donošenje odluka i time ojačava vladavina zakona. Da je cilj drugačiji, bilo mu je mnogo jednostavnije da je upotrijebio Bonske ovlasti i trajno ga eliminirao iz političkog života. Mislim da je ovakav pristup  koji jača ulogu bosanskog pravosuđa potpuno ispravan.

Što se tiče marginalnih tipova koji Dodiku daju podršku, ona neće proizvesti nikakve posljedice, osim utiska koji oni žele proizvesti kod vlastite javnosti da predstavljaju nekakav politički faktor.

MONITOR: Visoki predstavnici EU parlamenta osudili su pritiske na Tužilastvo i Sud BiH, Altea snage su pomno pratile događaje…Aleksandar Vučić je, međutim, brzo došao u Banja Luku. Odluke donijete malo ranije u Beogradu  potcrtavaju stav da stranci ne bi trebalo da se miješaju u BiH prilike. Da li se Srbija- a Vučić se poziva na Deklaraciju Svesrpskog sabora, u stvari-miješa?

TOKAČA: Kada bi Bosna imala prijateljsko okruženje, a ne agresivne susjede koji imaju teritorijalne pretenzije, onda ne bi bilo ni potrebno za bilo kakvim prisustvom međunarodnog faktora. S jačanjem državnih institucija i ta uloga će slabiti. Mada je- već sada jasno, da se Bosna i sama može braniti od nasrtaja susjeda. Zar to nije dokazano devedesetih? Upravo bi Dodik i Vučić trebali biti zahvalni međunarodnim faktorima koji su bosansku armiju zaustavili pred Banja Lukom i častili ih entitetom.

Tzv. „srpski svet“ je roba upotrebljiva samo za srpsku mitomansku ideologiju. Osim toga, sva ova šarada je pokušaj Vučića i njegovog režima da skrene pažnju sa događaja u Srbiji-na jednoj strani, i testiranja bosanske odlučnosti da brani suverenitet i integritet države, na drugoj strani. Cilj je da se u miru postigne ono što nije uspjelo ratom. Ipak, svjestan je Vučić da nisu ovo devedesete. A miješanje u unutrašnja pitanja samo dugoročno šteti odnosima Bosne i Srbije.

Interesantan je sinoćnji poziv Dodika na pregovore. Svakom racionalnom je jasno da su razgovori u miru i bez tenzija i ucjena dobrodošli. Samo, on mora znati da se ti pregovori vrše unutar institucija bosanske države, u Predsjedništvu i Parlamentu. Dakle, Dodik je nenadležan i treba svoju funkciju obavljati unutar entiteta. Prije bilo kakvih pregovora mora povući sve antiustavne zaključke i odluke entitetskog parlamenta.

MONITOR: Podršku je prisustvom u Banja Luci Miloradu Dodiku, dao bivši tužilac i gradonačelnik Njujorka-a u skorije vrijeme i advokat Donalda Trampa, Rudolf Đulijani. Koliko se tu radi o motivima lične i „komercijalne“ prirode a koliko to može imati veze i sa promjenom administracije u Vašingtonu?

TOKAČA: Utopljenik se za slamku hvata. Đulijani-kao i mnogi slični njemu, ima svoje interese, a oni su striktno komercijalne prirode. Pitanje je da li ćemo ikada saznati kolika je cijena njegovog dolaska u Banja Luku?! Radi se o aktivnosti pojedinca koji, moguće, ima veze s novom administracijom, ali to neće proizvesti nikakve posljedice. Sve je to uzaludno bacanje novca poreskih obveznika.

MONITOR: Otvorenu podršku Dodiku dao je i predsjednik Hrvatske, Zoran Milanović. On ovaj proces  smatra pokušajem da se Dodik „izbaci iz politike“. Milanović pominje i položaj Hrvata u Federaciji BiH. Dodik je, godinama,   rado viđen Milanovićev gost koji je podržavao intencije HDZ BiH i dijela zvanične Hrvatske, o samostalnom hrvatskom entitetu. To je savezništvo koje se, izgleda, lako ne napušta?

TOKAČA: Antibosanske snage u Hrvatskoj su uvijek na strani velikosrpskih namjera, a sve s ciljem da ostvare svoje velikohrvatske ciljeve. Takva politika je proizvela stanje u kojem trenutno u Bosni živi između 8 i  10% etničkih Hrvata, s tendencijom rapidnog smanjivanja. Ne postoji niti jedno Ustavom utvrđeno pravo Hrvata koje nije ispoštovano. Treba pogledati činjenice, jer oni na državnom nivou participiraju u vlasti s 33,33 posto a na nivou Federacije sa 50 posto.  Postoji li zemlja na svijetu u kojoj manjina ima takav stepen zastupljenosti u vlasti? Priča o novom „entitetu“ su pusti snovi, jer su i ovi koji postoje rezultat rata i zločina i nestat će, prije ili kasnije.

Što se tiče „izbacivanja iz politike“ Milorada Dodika, bilo bi interesantno čuti šta misli Milanović o učešću presuđenih kriminalaca u vlasti i političkom životu Hrvatske nakon odluka njihovih sudova?! On kao „europejac“ je valjda čuo za vladavinu zakona?! Njegovo petljanje u odluke pravosudnih institucija Bosne je diplomatski skandal i trajno remeti dobrosusjedske odnose između Bosne i Hrvatske.

MONITOR: Kako  gledate na Dodikove tvrdnje da je on bio jedini čovjek u Evropi kojem je suđeno za nepostojeće krivično djelo? Pozivao se na procedure donošenja zakona u Parlamentarnoj skupštini BiH, a da odluke Visokog predstavnika ne spadaju u zakonsku legislativu…

TOKAČA: Pa, i Bosna je jedina država u Evropi koja ima Visokog predstavnika s neograničenim ovlastima! Sada kada je njegova koža u pitanju, on se tako zdušno i patetično poziva na Parlament i institucije države, odjednom je samarićanski spreman na razgovore i dogovore. Pri tome, svjesno ignoriše „kraljevske“ ovlasti Visokog predstavnika koji su godinama postojanja postdejtonske Bosne donosili različite odluke i zakone koji su štitili ustavni poredak i mir u Bosni. Nekada su takve odluke odgovarale nekim političkim akterima, a ponekada nekim drugim. Treba biti jasno da su to populističke poruke koje Dodiku trebaju obezbijediti političku podršku i podršku naroda. Jučerašnje okupljanje par hiljada ljudi u Banja Luci pokazalo je da je i ta podrška izlapila i da je mogao napabirčiti paritjske funkcionere i entitetske službenike te simboličan broj onih koji su dovoljno indoktrinirani njegovom retorikom koja je galimatijas bemislenih ideja-tumačenja Ustava države kako se njemu svidi, te u isto vrijeme prijetnji sukobom i poziva na mir.

MONITOR: Dodik je izjavljivao  da će se od navodnog političkog progona „boriti do kraja“. Opozicija u RS nije bila spremna na podršku ovoj najavljenoj borbi, a Dodik je čak optuživao SDS da je „izdala Radovana Karadžića“. SDS je, tražio od Dodika da podnese ostavku. Koliko se i da li, opozicija u RS, politički razlikuje od SNSD i Dodika?

TOKAČA: Ako pažljivo analizirate njegov narativ vidite da je on kontradiktoran, da čas prijeti-čas nudi razgovore, čas ucjenjuje, čas optužuje vlastitu opoziciju, a čas Sarajevo. On se potpuno pogubio u panici koja ga je uhvatila, jer se  prvi put susreće sa situacijom koju ne može kontrolisati i diktirati. Priča o pregovorima sa Federacijom je besmislena. Bilo kakvi pregovori mogu se odvijati samo u okvirima institucija države, a ne između entiteta.

Drugo,  prvi put on ne može računati na jednodušnu podršku opozicije, jer je i njima jasno da se radi o ličnom problemu Dodika, a nikako problemu koji dotiče entitet. Razlike između SNSD i opozicije svode se na metode borbe za vlast i svijest opozicije da se ciljevi koje postavlja Dodik ne mogu realizirati mirnim putem. Gospodin Mirko Šarović je u nedavnom intervjuu jasno rekao da njegove političke pristalice neće izdati Bosnu-. To je radikalno suprotno onome što i Dodik i neki iz opozicije žele, a tu izjavu nisu s radošću primili.

MONITOR: BiH je u velikom zastoju sa EU integracijama. Dodik je u svom „planu B“, kao krajnje mjere pomenuo zahtjev Srbiji za konfederacijom sa RS, a kasnije i federacijom i monetarnom unijom.  Da li su ovo sasvim nerealni planovi ili im „vetar u leđa“ daje sve komplikovanija globalna situacija, posebno lakoća sa kojom Tramp i Putin uspostavljaju vezu?

TOKAČA: Zastoj je rezultat komplikovanog političkog sistema na jednoj strani, ali i radikalno različitih političkih ciljeva aktrera u procesu EU integracija. Mi smo zarobljeni u sukobu dva nepomirljiva koncepta. Na jednoj strani je većinska Bosna koja želi uređenje države na građanskim principima i visokim standardima ljudskih prava, dok je na drugoj strani koncept etničkih zajednica i pokušaji dominacije etničkog nad građansko-liberalnim. Plan rasta je blokiran jer se u njemu koristi terminologija koja entitete tretira kao države.

Dodatno, još su prisutne političke snage koje uz pomoć instruktora iz susjedstva žele ostvariti ratne ciljeve političkim sredstvima-jer to nije uspjelo ratom, genocidom i zločinima.

Mnogo je različite retorike koju Dodik koristi u zavisnosti od toga kome se obraća. U konačnici, svjestan je on da se to ne može ostvariti bez sukoba. Sve se svodi na retoriku očajnika koji se potpuno pogubio u iščekivanju sudske presude.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo