Uskoro će popis stanovništva. Svi politički subjekti u Crnoj Gori tvrde da popis nije političko pitanje. Bojim se da će se samo vladajuća koalicija ponašati u skladu s tom tvrdnjom. Ostali će vrlo ozbiljno i snažno politički agitovati o bitnim kolektivnim identitetima. S pravom će to raditi, jer nije ovo zemlja u kojoj su kolektivni identiteti prestali biti ključni politički faktum. U Americi, primjerice, popis nije političko, nego statističko pitanje. Za njezino postojanje nije bitno koliko ima kvekera, mormona, Poljaka, budista, baptista, Iraca, katolika, crnih, bijelih, crvenih etc. Crna je Gora i u tome nešto drugo. Postoji u teškoj napetosti je li država Crnogoraca i drugih nacija ili je država Srba koji se regionalno zovu i Crnogorcima. U napetosti je govore li Crnogorci svojim crnogorskim jezikom ili su „korisnici” srpskoga jezika. Napeta je i zbog pitanja u kojoj je od crkava legitimno i istorijski utemeljeno živo pravoslavno hrišćanstvo, a koja joj je poturena kao „kukavičje jaje”. Popis stanovništa u današnjoj Crnoj Gori prvorazredno je političko pitanje. Statistički zbirovi opredijeljenih identiteta su kapitalni politički elementi za uređivanje i vođenje crnogorskog društva u većini njegovih životnih sfera! „Prosrpska” opozicija to osjeća, jer od toga joj zavisi postojanje. U strahu konačno počinju zboriti istinu, tj. nesvjesno priznavati sumnjivu konstrukciju svoga identitetskog „ideološkog” srpstva. Zato je i šćela da zamumulji i izbjegne popisno pitanje o nacionalnom identitetu.

Proces topljenja toga identiteta je zakonomjeran, jer je bio satkan od istorijski, antropološki, psihološki i politički problematičnog materijala. Analiza toga materijala zahtijevala bi podebelu knjigu. Za ovu priliku valja izdvojiti samo jedan njezin istorijsko-psihološko-logički element. Od vremena Garašaninova programa i dizajniranja ideologije svetosavlja, pa sve do Memoranduma SANU velikosrpska imperijalna propaganda koristila se i protiv Crnogoraca brojnim lažnim argumentima. Jedan od njih u logici se naziva „Argumentom mučnine” (Argumentum ad nauseam). Sastoji se u besomučnom ponavljanju lažnih tvrdnji, sve dok “žrtva” ne izgube volju i interes za suprotstavljanjem, pa počnu prihvatati laž kao istinu i identifikovati se s njom. Dovoljno puta ponovljena laž dobiva tako snagu i vrijednost najtvrdokornije istine. Crnogorci su u modernom vremenu bili žrtva ovoga lažnog argumenta. On je na mnoge od njih djelovao tako snažno da im je usadio psihologiju jednog konvertitskog „identiteta”. Istorijski etnički Crnogorci tako su postajali „politički” Srbi. Takva mutacija sama po sebi nije problem, jer sličnih etničko-nacionalnih mutacija prepuna je povijest svijeta. Problem je što ti etnički konvertiti ubjeđuju i sebe i one koji nijesu mutirali iz Crnogoraca u Srbe da je povijesno-etnički proces u Crnoj Gori bio potpuno obrnut: da su, tobože, od etničkih Srba nastali „politički” Crnogorci. Taj pervertirani stav učinjen je jednim od stubova nosača velikosrpske ideologije, a Crna Gora je dobila tragikomično određenje „srpske Sparte”.

Posljedice lažnih argumenata mogu trajati vjekovima. No uvijek dođe vrijeme njihovog razotkrivanja. Logičari dobro znaju da laž ,,argumenta mučnine” krije opasnost za onoga ko ga previše koristi. Prije ili kasnije počne ga pogađati bumerang drugog lažnog argumenta: Uzimanje željenog za stvarno (engl. Wishful thinking), po principu: ,,Želim da bude tako, dakle, tako i jeste”! Otkrivanjem lažnosti drugoga lako se otkriva i lažnost prvoga. Avetanje velikosrpskog imperijalizma u potonjih dvadeset godina, začinjeno imbecilnim strategijama besomučnog propagandnog laganja, učinilo je da se mnogim Crnogorcima desi logičko prosvjetljenje, pa da napokon počnu shvatati kako su ih vješti majstori laganja bili ubijedili da su ono što nijesu!

Još ih je mnogo kojima bi valjalo pomoći da se razaberu!

Milenko A. PEROVIĆ