Povežite se sa nama

OKO NAS

AQUA MONTA: U PITANJU OPSTANAK: Kolaps daleko od očiju javnosti

Objavljeno prije

na

Informacije o onome što se dešavalo minulih mjeseci u kolašinskoj fabrici za flaširanje vode Aqua Monta, koju kontroliše Atlas grupa Duška Kneževića s povezanim firmama iz inostranstva, do javnosti su teško dopirale. Radnicima je, pod prijetnjom otkaza poslodavac zabranio svaku komunikaciju s novinarima, pa su oni anonimnim izjavama tek ponekad pristajali da objasne u kakvim uslovima rade. Prošlog ljeta u tajnosti su i štrajkovali. U fabrici su minulih godina nekoliko puta smjenjivani direktori, pogoni bili zatvoreni mjesecima, inspekcija rada pisala kazne, a da nijedno zvanična informacija o tome nije saopštena. I dok su radnici ponekad medijima govorili o, kako su tvrdili, sve goroj situaciji u preduzeću, višemjesečnom kašnjenju plata i neplaćanju poreza i doprinosa, Nebojša Šofran, predsjednik upravnog odbora pohvalio se kako su Atlas grupi ,,radnici na prvom mjestu”. Prema njegovim riječima, i u vrijeme ekonomske krize, fabrika je zadržala nivo ličnih dohodaka znatno iznad prosjeka.

,,Kako je ta investicija veoma bitna za nas, uložili smo velike napore da unapredimo poslovanje, uključujući i određene kadrovske promjene”, kazao je on u vrijeme kada je za novog direktora fabrike imenovan Jozo Maljević.

Minulog mjeseca Maljević je smijenjen, a dok je bio na funkciji direktora fabrika je više bila zatvorena nego što je radila. Novi izvršni direktor Aqua Monte je Miroslav Cimbaljević.

U Lipovu se od prije dva mjeseca ponovo flašira voda, a višemjesečna dugovanja radnicima za neisplaćene zarade u nekoliko navrata proteklih mjeseci pokrivali su bonovima za trgovinu u marketima.

Tokom februara devet zaposlenih radnika iz distributivnog centra fabrike u Podgorici, među kojima je bio direktor Maljević, imali su mogućnost da u jednom podgoričkom marketu trguju do iznosa od 200 eura. Prema zbirnom zaduženju u tom marketu devetoro zaposlenih trgovalo je za ukupno 1.534 eura. U julu prošle godine zaposleni su kratkotrajnom obustavom rada prinudili su poslodavce da im isplate po jednu zaradu.

Još neuspješniji direktor od Maljevića, tvrde radnici, bio je njegov prethodnik Goran Rakočević, koji je kao kadar Demokratskog fronta (DF) sada sekretar za finansije u lokalnoj upravi.

Jedan od bivših zaposlenih kaže za Monitor da su fabriku uništili nestručni direktori i javašluk radnika.

,,Naravno da su sada u teškoj situaciji, ali su prvih šest godina poslovanja bili više nego zadovoljni. Primali su plate veće nego ljekari u kolašinskom Domu zdravlja ili gimnazijski profesori, a godišnje su jedva 60 dana bili na poslu. Tada niko nikoga nije kritikovao. Veliki broj radnika u distributivnom centru u Podgorici, takođe je doprinio neuspješnom poslovanju. Na moment mi se činilo da pojedini direktori sve čine da unište fabriku”, kaže sagovornik Monitora.

Problemi su, podsjeća on, došli kasnije, a opet nije bilo nikog dovoljno stručnog da pomogne ozdravljenju preduzeća koje je polako tonulo. Sa prvim kašnjenjem plata zaposleni su pozvali i inspekciju rada.

Ta inspekcija je krajem aprila prošle godine inicirala i pokretanje prekršajnog postupka protiv fabrike Lipovo i Rakočevića, kao odgovornog lica, zbog neuplaćivanja doprinosa. Firma je zbog toga dobila kaznu od 1.300 eura, a direktor od 1.400.

Blokadom računa vlasnici fabrike prinuđeni su da uplate poreze i doprinose, jer to nijesu činili od 2012. godine.

Iz Uprave za inspekcijske poslove prošle godine informisali su novinare da je inspekcijski nadzor u fabrici obavljan u kontinuitetu od 16. aprila 2013. godine, kako na inicijativu inspektora, tako i po zahtjevima zaposlenih.

Iz Uprave su tada kazali da poslodavac duguje doprinose na zarade za 32 zaposlena od januara 2012. godine. To je konstatovano zapisnicima iz aprila i juna sljedeće godine, a kasnije je nadzor pokrenula Poreska uprava.

,,Ponovno pokretenje proizvodnje ulilo je nadu da fabrika nije u potpunom kolapsu, kako smo to imali utisak početkom godine. Proizvodnja vode je bila stala, mjesecima nijesmo primali zarade, a imovina kompanije je odavno založena zbog nevraćenog kredita. Nije bilo potrebne ambalaže za punjenje vode, a ni gasa čiji nedostatak može imati za posljedicu štetu i za mašine njemačke proizvodnje”, kaže jedan od 32 radnika, od kojih je desetak angažovano u distributivnom centru u Podgorici.

Prema njegovim riječima, u fabrici vode lako se ostaje bez posla, a sankcija za otkrivanje informacija o zaradama je otkaz. Ipak, tvrdi, zaposleni su nalazili načine da u javnost proture što je moguće više informacija o uslovima rada u tom preduzeću. Zaposleni su ranije tvrdili da u kolašinskoj kompaniji glavnu riječ vodi Nikola Gazivoda, iako je izvršni direktor u RR Gradnja, koja, takođe, pripada Atlas grupaciji.

A kada je 2006. godine otvorena, za fabriku je rečeno da je to projekat koji ne može propasti ili biti neisplativ. Bilo je najavljeno zapošljavanje više od 50 radnika, u dvije faze. Investicija je vrijedna 10 miliona eura, a polovina tog iznosa uložena je u postrojenje za flaširanje vode. Esploatiše se izvorište Ropušnica, ispod Sinjavine, na nadmorskoj visini od preko 1300 metara. Kapacitet fabrike je 12. 000 flaša na sat, odnosno 50 miliona litara godišnje. Fabrika ima i savremenu laboratoriju za mikrobiološka i hemijska ispitivanja.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo