Objektivne političke, ekonomske i sociološke analize potvrđuju da pravo pitanje već odavno nije da li je globalizacija dobra ili loša , nego kako da iziđemo na kraj sa lošim stranama globalizacije
Upitan zašto se protivi nekim zakonima i običajima koji vladaju u Atini, kada je on sam građanin Atine, Sokrat je odgovorio:”Ja sam građanin svijeta.” Na grčkom jeziku: “Kosmopolit”. U ovoj rečenici, formulisana je suština kosmopolitizma: najviši cilj ljudskog života je živjeti u skladu sa razumom. Svaki čovjek jeste građanin svoje države, ali je, kao biće razuma, ujedno i kosmopolit – građanin svijeta. Kao građanin svijeta, čovjek je dužan da poštuje Logos – Razum, što znači, univerzalne vrijednosti, iskrenost, uzajamno povjerenje i zajedničko dobro, a ne Hijerarhiju – što podrazumijeva i potčinjenost vladajućim lokalnim, nacionalnim, kulturnim i političkim predrasudama, koje ga ograničavaju kao građanina konkretne države! – da se pozovemo na objašnjenje koje je o ovom Sokratovom stavu dao Aristotel.
Međutim, s obzirom da realno postoje samo ovozemaljske države, činjenica je da niko nije ‘kosmopolit’, nego da je svaki čovjek građanin neke od tih realno postojećih država. Koncept globalizacije, koji precizno rečeno, podrazumijeva ekonomsko i teritorijalno širenje u pravcu standardizovanog multikulturalizma kao jedinstvenog pogleda na svijet, u praksi znači nametanje elitističke političke i ekskluzivne vrijednosne matrice, uz nepravednu ekonomsku raspodjelu u kojoj dominantne trans-nacionalne kompanije, podržane pravnim i političkim regulativima njihovih država, zapravo nasilno nameću svoju vlast globaliziranim državama, u perspektivi – cijelom svijetu. Ovaj proces podrazumijeva eroziju multi-nacionalnih država, narušava njihovu tradicionalnu koheziju, raspiruje konflikt među različitim interesnim grupama unutar tih država, da bi im postepeno nametnuo svoje hegemonističke interese.
Tipičan primjer predstavlja ‘Vašingtonski sporazum 1980’ (‘1980s Washington consensus’), kao agenda “globalističkog usaglašavanja”. Iako je doveo do ekonomskog buma davanjem praktično neograničene kredite lokalnim režimima za realizaciju njihovih lukrativnih ambicija, ovaj dogovor je izazvao globalni disbalans i “sekularnu stagnaciju”, tj. pretjeran rast ušteda na račun smanjenih investicija, što je aktiviralo efekat ekonomske zategntosti među susjednim državama, nazvan “dotjeraj susjeda na prosjački štap”.
Zbog svega ovoga, objektivne političke, ekonomske i sociološke analize potvrđuju da pravo pitanje već odavno nije da li je globalizacija dobra ili loša, nego kako da iziđemo na kraj sa lošim stranama globalizacije? U savremenom digitalnom svijetu, poseban problem predstavlja dominacija elitističkih mreža koje uspostavljaju kontrolu nad najvećim medijskim korporacijama, preko kojih se sve većem broju ljudi nameće jedan isti homogeni model kulture, pred kojim iščezavaju lokalne, tradicionalne kulture a s njima i sam koncept ‘građanina’ kao kulturno prazna odrednica.
Nasuprot globalizaciji, koncept kosmopolitizma afirmiše suvereni status pojedinca, njegovo pravo na lični izbor i moralni stav. Iako počiva na premisi o jednakosti svakog pojedinca bez obzira na kulturnu, političku i socijalnu sredinu iz koje potiče, ta premisa ne može isključiti realno postojeće stvarne razlike socijalnih sredina u kojima se svaki pojedinac formirao i koje su presudno odredile njegov “pogled na svijet”. Budući da je Svjetska država( Kosmo polis), puka fikcija, sve vrijednosti koje toj fiktivnoj državi pripisuje Sokrat, zapravo su vrijednosti preuzete iz konkretnih kuturnih tradicija realnih država a “kosmopolit” Sokrat je uistinu građanin svog rodnog polisa – Atine. Njegov navodni kosmopolitizam u stvarnosti je apstraktna projekcija iz koje je izostavio sopstvene internalizirane temeljne vrijednosti i shvatanja svoje sredine, dok je zadržao samo opšte principe života svake ljudske zajednice i promovisao ih u zakone Kosmopolisa a sebe proglasio kosmopolitom. Ono što važi za Sokrata, važi i za svijet kosmopolitizma: lišen konkretne sadržine realnih društvenih i kulturnih tradicija, sveden samo na najopštije postulate moralnih vrijednosti, svijet bi se pretvorio u mlaku baru a čovječanstvo u milijarde punoglavaca koji se po ničemu ne bi uzajamno razlikovali, niti bi se razvili u definisane vrste.
Da sumiramo:
Globalizacija promoviše princip Hijerarhije, koji je imanentno antinomijski – s jedne strane nužno se zasniva na supremaciji jednog konkretnog modela kulture na osnovu njegove predpostavljene superiornosti nad svim drugim modelima, dok s druge strane previđa da se kulture po definiciji ne dijele na “superiorne” i “inferiorne”, te da objektivnoi ne stoje u nikakvom hijerarhijskom odnosu.
Kosmopolitizam afirmiše princip Logosa, ali time što ga proglašava za apsolutni kriterij, prekida vezu čovjeka sa društvenom sredinom, lišava ga interakcije sa sopstvenim životom. Kosmopolitiski ideal kulturno jedinstvenog/unitarnog čovječanstva je par excellence imperijalna ideja! Njegov antinomijski karakter potvrđuje se u činjenici da bi izvorni humanistički kosmopolitizam degenerisao u ekonomsku hegemoniju, politički neo-kolonijalizma i kulturni supremacionizam.
Priroda nije isključiva. Svi žive svojim životom: mravi i slonovi, planktoni i kitovi. Ne postoji ni obavezna, ni zabranjena boja cvijeća.
Možda bismo iz toga mogli nešto naučiti.
Ferid MUHIĆ
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice