Nedavno završene neuspjele pregovore vlasti i dijela opozicije komentarišu univerzitetski profesori, politički analitičari, blogeri i književnici
Blagoje Grahovac, analitičar geopolitike
Đukanović je država Crna Gora
– Ishod parlamentarnog dijaloga je očekivan, jer ne postoji takva prevarna radnja koju Đukanović neće primijeniti u cilju očuvanja njegove apsolutne vlasti. On je sada veoma zaokupljen kako da obmane sagovornike iz međunarodne zajednice. Iz onoga kako on želi pokazati „velikodušnost” o ponudi opoziciji, a koju je ona odbila, mnogi sagovornici bi mogli zaključiti da se radi o neodgovornoj opoziciji. Međutim, njegovi sagovornici vrlo brzo utvrđuju da su sve te njegove ponude besmislene, jer institucije u Crnoj Gori nemaju nikakvu snagu. Apsolutna vlast je tamo gdje je Đukanović.
Parlamentarni dijalog je ipak dao djelimičan rezultat. Sada je vidljivije ono što je odavno poznato – Milo Đukanović je država Crna Gora. On ima svoja dva ključna egzekutorska mehanizma: prvi je ANB, koji nije ništa drugo nego je mračna udbaška ćelija, a drugi je politički agitpropovski DPS komesarijat u liku takozvanog Javnog servisa.
Formula za demokratizaciju Crne Gore je veoma jednostavna – može se raditi jedino isključivanjem Mila Đukanovića, ANB-a i takozvanog Javnog servisa iz svih tih procesa. Sve drugo je samozavaravanje i obmana. Iz ovoga slijede jednostavni zahtjevi opozicije: prvo, ne prihvatati bilo kakav dijalog u kome učestvuje, a kamoli da odlučuje Milo Đukanović; drugo, preuzeti rukovođenje ANB-a; i treće, preuzeti upravljanje Javnim servisom.
Nemam dilemu da će se ovo morati uraditi kad-tad, bez obzira na to da li će do toga doći upotrebom meke ili tvrde sile. Ako opozicija pokaže odlučnost na ovakvom putu, možda će i međunarodni faktor pokazati onu treću silu koja se koristi u savremenim političkim doktrinama, a koja se zove „pametna sila”. Svaka podrška Milu Đukanoviću i DPS-u da ostanu na vlasti je akt državne veleizdaje koju istorija nikada neće izbrisati.
Andrija Đukanović, profesor Filozofskog fakulteta u Nikšiću
Na pogrešnom putu
– Propast pregovora vlasti i opozicije za mene je očekivan. Optimizam nakon premijerove ponude bio je bez velikog pokrića. Teško se moglo očekivati da vlast preda u ruke opoziciji sve što su tražili. Svoje glavne poluge moći vlast će sigurno braniti do kraja. Očekujem da će se pregovori nastaviti i to najviše pod pritiskom međunarodne zajednice. Problem je ogromno nepovjerenje između pregovaračkih strana. Svako čvrsto drži svoju stranu. Ne želi se rješenje.
Možda na strani opozicije nema spremnosti da se prihvati odgovornost. Da su prihvatili ponudu Đukanovića imali bi velika ovlašćenja da kontrolišu državne resurse i da stvore uslove za kvalitetniji i pravedniji izborni proces. Boje li se dobijanja vlasti?
Drugo pitanje je i to da li možemo očekivati jedinstvo opozicije? Mislim da nijesu uradili puno na tome. DF kritikuje sve druge opozicione strukture zbog pregovora. Unutar nove opozicione scene je sad i SDP koji je na dijametralno suprotnim stranama od DF-a, DEMOS-a, SNP-a. Odnosi lidera opozicije su prepuni sujete i sukoba. Svako predlaže svoju platformu kao jedinu ispravnu.
Mislim da, kako trenutno stoje stvari, Đukanović ima više razloga za „slavlje”, međunarodne strukture pozdravljaju njegov poziv na razgovore i apeluju da se sa istim nastavi. Dok s druge strane opozicija samo ispostavlja nove zahtjeve. Trenutno ne vidim način za dogovor, osim ako se međunarodni faktor jače ne uključi u proces. To je, nažalost, rješenje koje čeka nezrela društva. Bilo bi poželjno da se konačno organizuju slobodni izbori kako bi i mi kao i sva normalna društva prevazišli probleme koji ne postoje u pristojnim demokratijama.
Ono što najviše brine jeste imamo li mi zaista zrelu, opštim interesima okrenutu političku elitu ili se radi o grupicama koje okupljaju određeni jednokratni interesi. Kakve su vrijednosti naše političke elite i u vlasti i u opoziciji? Mislim da je politika koju vodi većina partija u Crnoj Gori pogrešna i ne doprinosi onome za što se deklarativno zalažu. Neke od partija su i verbalno i suštinski na pogrešnom putu dok se neke kriju iza lijepih riječi.
Filip Kovačević, profesor Univerziteta Crne Gore
Nema promjena bez zajedničkih opozicionih protesta
– Ako pogledamo proces smjene komunističkih režima u Istočnoj Evropi od prije četvrt vijeka, uočićemo da su postajala dva generalna tipa tranzicije vlasti: kroz dogovor između političkih elita i kroz građanske, masovne proteste. Mislim da specifičan zakašnjeli slučaj demokratske smjene vlasti u Crnoj Gori zahtijeva da se težište stavi na ovaj drugi tip.
– Bez dobro organizovanih, zajedničkih opozicionih protesta, stvar se neće pokrenuti sa mrtve tačke. Đukanović nema namjeru da preda vlast dogovorom, niti ima namjeru da se pridržava dogovorenoga. On i ,,prljavi” inostrani faktori koji ga podržavaju radi ostvarivanja prvenstveno privatnih, a sekundarno i geopolitičkih interesa, moraju biti dovedeni pred svršen čin tj. suočeni sa svom silinom narodnog gnijeva. Zbog toga se sada mora raditi na stvaranju sinergije svih protivnika režima kako u zemlji, tako i u inostranstvu kroz objedinjenu platformu i djelovanje. To je proces za koji će trebati i strpljenja i mudrosti, kao i vremena, jer postoji izuzetno mnogo nepovjerenja u okviru same opozicije. Ipak, to je jedina opcija kojom se može izbjeći opasna spirala otvorenog nasilja kojoj je Crna Gora svakoga dana opstanka Đukanovićeve vlasti sve bliže i koju, ako krene, neće biti moguće zaustaviti u dogledno vrijeme.
Duško Kovačević, bloger
Ovakvi političari mogu dogovoriti samo dublji pad
– Iako može zazvučati defetistički, iracionalno i zlurado, propast pregovora između dijela opozicije i vlasti držim za nešto optimistično, obećavajuće. Naravno, ukoliko to nije taktički potez kojim se priprema naivna javnost za dogovor u drugoj fazi, što je česta strategija u politikanskim igrarijama. Ovo kažem jer pripadam onoj ,,školi mišljenja” koja smatra da je bilo koji vid razgovora, pa i sudjelovanja u tzv. prelaznoj vladi sa Đukanovićem – samo zavaravanje, gubljenje vremena i produžavanje agonije, jer čemu ministarstva i funkcije kada odlično znamo da su administrativne i vladine ingerencije izmještene u paradržavno ili u ,,uži kabinet smrti”, da upotrijebim sintagmu Ratka Kneževića.
Zato smo se malo zaletjeli u oštrim optužbama na račun ,,pregovaračke” opozicije, misleći da je njihov prevashodni cilj primicanje izdašnim sinekursko – birokratskim izvorima, u dobroj mjeri zavedeni cijelom dosadašnjom traumatskom poviješću crnogorske opozicije – s njenim bitnim likovima i razdobljima, uključujući i skorašnji političko-prevarantski dil Pozitivne CG i DPS-a. Međutim, ovakav ishod pregovora ipak nas koriguje i donekle uvjerava da motivi ,,pregovaračke” opozicije nijesu bili tako oportune, sebične i konformističke prirode, i eto napokon lijepe vijesti. Ili kratke iluzije? Jer u cikličnom i višedecenijskom iskorišćavanju crnogorske opozicije Đukanoviću je još jedino ostalo da u završnom činu jednog mučnog politikanskog spektakla do te mjere ponizi opoziciju – tako što će je natjerati da kroz prelaznu vladu negira svu svoju dosadšnju metodologiju i retoriku. Šta je to nego nivelisanje i ,,legalizacija” čitave Đukanovićeve mračne karijere. Pogledajte ko danas trči kroz medije dok u anksioznom grču objašnjava društvu kako je Đukanović opoziciji nudio i više nego korektne i velikodušne uslove. Nijesu to ni Gvozdenović, ni Jelić, nego Pajović i Jasavićeve.
Da se opozicija dogovorila kojim slučajem sa premijerom, njegov najagilniji potparol, uz ,,Pozitivce”, bio bi vjerovatno Danilović. Bivši ministar policije Raško Konjević, jedan od onih koji je takođe kao opozicionar ušao u Vladu da je obuzda i demokratizuje, tek danas govori o Limenci. Danas, kada je daleko od realne moći jednog ministra policije, a moć ministra je u činu koji on nikad nije preuzeo. Naravno, nije ga sramota. Zato me raduje propast pregovora opozicije i vlasti, jer velike društvene dogovore na opštu dobrobit društva mogu iznijeti samo veliki lideri, upravo oni koji nedostaju Crnoj Gori već četvrt vijeka, a ,,nijedan oblik vladavine nema toliku potrebu za velikim liderima kao što to ima demokratija”, kako to cinično ali sasvim tačno primijeti Dzejms Brajs. Naši političari, ovakvi kakvi su, režimski i opozicioni, mogu samo dogovoriti dublji pad.
Đuro Radosavović, književnik
Uzaludnici čekaju ustupak Gospodara
– Pregovori su veličanstvena riječ koje nisu dostojni ljudi što sjede za stolom. Iz pravih pregovora može se nešto naučiti. Komedija je ozbiljan žanr, a ovo to nije, tako da je posrijedi najobičnija smijurija. Film Bridge Of Spies govori o advokatu Džejmsu Donovanu i pregovorima SAD i SSSR-a o razmjeni zarobljenih agenata za vrijeme Hladnog rata. Maniri i preciznost, konkretni potezi i gospodstvo u pregovaranju, sa obje strane. Ništa od toga nema u našem pregovaranju, sve je piljarski sindrom. Cilj je ćar. Dio opozicije koji ne pregovara, zapravo prigovara na ulici, Tviteru i Facebooku, jedan dio njih ide do Kremlja i srdi se. Užas da nakon četvrt vijeka ne možemo odlučiti da li je gora vlast ili opozicija, iako svim srcem želimo da vidimo leđa parazitima koji su rasprodali državu. Opozicionari koji pregovaraju su uzaludnici koji očekuju da će im gospodar Đukanović ustupiti mjesta i dati u ruke uzde uz pomoć kojih četvrt vijeka jaše Crnu Goru. Sve je samo dimna zavjesa za strance. Satelit partije poput Pozitivne, o kojoj se može čuti samo negativno, odlično se uklapa u imidž vlasti. Bezobrazluk i umišljenost, šizofrenija kao patriotski čin. Previše je za stolom konvertita, što dokazuje da ideologija ne postoji, već samo interes. Nema tu partija, to su samo firme, neke fantomske, neke sateliti, a sve u svemu – niko dostojan pregovora. Nema ko da pregovara sa kim. Pitanje je koliko će vremena proći dok gladan narod ne krene na ulice, bez lidera. Slutim haos, a ne priželjkujem ga.
Pripremio: Veseljko KOPRIVICA
DANAS, SJUTRA3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno1 sedmica
INTERVJU3 sedmice
OKO NAS3 sedmice
ANKETA4 sedmice