Povežite se sa nama

Izdvojeno

ANKETA MEĐU GRAĐANIMA EU O PROŠIRENJU: Crna Gora jedino poželjna sa Balkana

Objavljeno prije

na

Učlanjenje Crne Gore podržava 30 odsto ispitanika dok je protiv 25 odsto. Indiferentno je 21 odsto dok 24 nema mišljenje. Kada se oduzmu indiferentni i neodlučni, ispada da ulazak Crne Gore podržava 54,5 odsto ispitanika. Poslije Crne Gore najveću podršku ima BiH sa 28 odsto za ali i 29 odsto protiv. U  slučaju Sjeverne Makedonije 26 je za,  a 27 odsto protiv ). U slučaju Srbije protiv je 35 odsto, a za  25.  Albansko članstvo je  podržalo 24 odsto anketiranih ,  35 odsto protiv. Kosovo u sastavu EU želi vidjeti 20 odsto anketiranih  dok je protiv 37 odsto

 

Anketa koju je 12. decembra objavio Evropski savjet za vanjske poslove (ECFR) otkriva nove trendove u podršci običnih građana EU kada se radi o politici proširenja ovog bloka. Podrška ranije posrnulom proširenju je ponovo u porastu od februara 2022. godine kada je Ruska Federacija otpočela oružanu agresiju na Ukrajinu. Međutim, u Evropi, u ovoj godini ponovo jačaju populističke i evroskeptične partije, i uz stagnaciju ukrajinske inicijative na frontu, ECFR smatra da je EU dužna iskoristiti sadašnji momenat.

Istraživanje je objavljeno samo dva dana prije početka Samita EU lidera (14-15. decembar) na kojem je odlučeno da se otpočnu pristupni pregovori sa Moldavijom i Ukrajinom, dok je Gruzija dobila status zemlje kandidata. Isto je obećano i Bosni i Hercegovini nakon dodatnog usklađivanja sa kriterijima za članstvo o čemu Evropska komisija (EK) treba izvijestiti u martu. Suvišno je reći da je za mnoge građane ove zemlje odluka sa samita predstavljala novo razočarenje.

Anketa je rađena na reprezentativnom uzorku od šest zemalja od kojih su četiri stare članice (Danska, Njemačka, Francuska i Austrija) i dvije nove (Poljska i Rumunija). Iako se istraživanje primarno bavi nivoom podrške Evropljana članstvu Ukrajine rezultati ispitivanja evropskog javnog mnijenja na slučaju Zapadnog Balkana zavrijeđuju pažnju. Od šest balkanskih zemalja na putu za članstvo u EU, većinsko raspoloženje građana EU za proširenjem postoji samo u slučaju Crne Gore. U totalu iz svih 6 država članica učlanjenje Crne Gore podržava 30 odsto ispitanika dok je protiv 25 odsto. Indiferentno je 21 odsto dok 24 nema mišljenje. U apsolutnim brojkama kada se oduzmu indiferentni i neodlučni građani ispada da ulazak Crne Gore podržava 54,5 odsto ispitanika. Osim naše zemlje, građani EU bi večinski podržali još učlanjenje Moldavije (30 odsto za i 28 odsto protiv) i Ukrajine (37 odsto za i 33 odsto protiv).

Poslije Crne Gore najveću podršku ima BiH sa 28 odsto za ali i 29 odsto protiv. Mala razlika od 1 procenta postoji i u slučaju Sjeverne Makedonije (26 za prema 27 odsto protiv ). U slučaju Srbije protivljenje EU građana njenom ulasku je puno veće (protiv je 35 odsto dok je za 25). To korespondira i većinskom protivljenju srbijanskog stanovništva članstvu u EU, pogotovo ako to znači obavezujuće priznanje nezavisnosti Kosova. Sadašnja srbijanska vlast je jedini izuzetak na Balkanu koja već duže vrijeme u medijima pod svojom kontrolom vodi aktivnu kampanju protiv učlanjenja u EU (iako deklarativno nije odustala od članstva i predpristupnih fondova prije svega) uz forsiranje teorija zavjere protiv srpskog naroda i svetosavlja. Kao alternativa se nudi “neutralnost” u zagrljaju Rusije i Kine čiji totalitarni sistemi služe kao  uzor za uređenje srpske države.

Još veće protivljenje EU građana je prema članstvu Albanije i Kosova. Albansko članstvo bi podržalio 24 odsto Evropljana dok bi 35 odsto bilo protiv. Kosovo u sastavu EU želi vidjeti samo 20 odsto Evropljana dok je protiv 37 odsto. Evropljani su većinski i protiv članstva kavkaske Gruzije (25 za i 31 odsto protiv). U slučaju Turske postoji apsolutno većinsko protivljenje ulasku u EU od 51 odsto naspram svega 19 odsto podške.

Kada se pogledaju ankete po pojedinačnim državama članicama EU (u okviru ukupnog uzorka od 6 država) crnogorsko pristupanje ima daleko veću podršku u novim članicama EU od prilično hladnog stava “stare Evrope”.

Od starih članica Austrijanci imaju najveći postotak podrške od 34 odsto, ali se i 36 odsto protivi crnogorskom članstvu. Danska podrška stoji na 26 odsto za dok je protiv procenat više – 27. Njemačka podrška je ista kao i danska, ali se zato 33 odsto Njemaca protivi ulasku Crne Gore. Crnogorci najgore stoje kod Francuza čija podrška je svega 17 odsto dok je protiv ulaska Crne Gore u EU duplo veći broj ispitanih – 34 odsto. Ovakvi stavovi o crnogorskomm članstvu ne bi trebali čuditi budući da je trodecenijski režim Mila Đukanovića i njegove Demokratske patrije socijalista (DPS) gradio imidž Crne Gore kao mafijaške države duvanskih i narko kartela u prijateljstvu sa Putinovom Rusijom i njegovim oligarsima. Podrška evropskim vrijednostima je bila, kao i u slučaju bratskog srbijanskog režima, samo deklarativna i ciljana da omogući pristup predpristupnim fondovima.

Raduje  puno bolja percepcija Crne Gore i njenog članstva u istočnoj Evropi. Poljaci ubjedljivo podržavaju naš ulazak sa 36 odsto podrške i svega 13 odsto protiv dok je podrška Rumuna još ubjedljivija sa 38 odsto za i samo 9 odsto protiv. Interesantno je i da Poljaci i Rumuni većinski podržavaju proširenje evropskog bloka prema svim aspirantima sa izuzetkom Kosova (u slučaju Rumunije koja ionako ne priznaje njegovu samostalnost).

Osim snažne podrške Evropskog savjeta za vanjske poslove (ECFR) da se iskoristi momentum zbog rata protiv Ukrajine, na novom crnogorskom rukovodstvu je da odradi najveći dio posla i iskoristi potencijalne prednosti u slučaju malene Crne Gore. Ulazak Crne Gore u EU bi u tehničkom smislu predstavljao statističku grešku koji ni EU ni njeni građani ne bi bi osjetili, a sa prihvatanjem Crne Gore bi se poslao jasan signal da vrata EU nisu trajno zatvorena nakon ulaska Hrvatske. Međutim, sa mnogih evropskih adresa se konstantno poručuje da ostaje veliki dio posla da se uradi na razgradnji miloističkog sistema i imidža kako bi predstavili Crnu Goru u boljem svjetlu i prema starim članicama EU.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s crnogorskim ambasadorima, od Ukrajine  preko Evrope do SAD.  Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa EU

 

 

Vlada Crne Gore je preko Ministarstva vanjskih poslova (MVP) i ministra Ervina Ibrahimovića krajem februara pozvala maltene sve ambasadore u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) da hitno dođu na konsultacije. Početak konsultacija je određen za 6. mart. Mnogi su se tada uplašili reprize opoziva od 15. novembra 2024., kada je Vlada smijenila tri ambasadora.

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s ambasadorima od Ukrajine (Borjanka Simićević) preko Evrope do SAD-a (Jovan Mirković). Ispostavilo se da je strah ambasadora bio neopravdan. Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa Evropskom Unijom (EU), te odnosima između ključnih evropskih zemalja. Spajić je dao upute ambasadorima da nastave nedvosmileno podržavati EU i članstvo Crne Gore u tom bloku. Istovremeno je tražio da se uzdrže od kritike prema SAD-u i novoj administraciji i da se ne upuštaju u bilo kakve komentare trenutnih razmimoilaženja između SAD-a i evropskih saveznika.

Odmjereni stav Crne Gore se ubrzo vidio 11. marta na sastanku najviših evropskih vojnih zvaničnika u Parizu, gdje se razgovaralo o modalitetima podrške Ukrajini nakon američke najave obustave vojne pomoći. Na sastanak nije pozvana Amerika jer su Evropljani željeli pokazati da sami mogu biti veliki dio sigurnosnog okvira u slučaju primirja između Ukrajine i Rusije. Nakon što je agencija AP javila da su Crna Gora i Hrvatska jedine evropske članice NATO-a koje nisu odgovorile na poziv za sastanak u Parizu, savjetnik premijera za bezbjednost i odbranu Todor Goranović je za Radio Slobodna Evropa (RFE) potvrdio učešće Crne Gore na sastanku. Ipak, poslat je samo zamjenik vojnog predstavnika pri NATO komandi u Briselu jer je „načelnik Generalštaba Zoran Lazarević …u službenoj posjeti Bugarskoj“.

Diplomatske (ne)aktivnosti s druge strane Atlantika sadašnjeg ambasadora Mirkovića kod nekih funkcionera vladajuće koalicije izazivaju nezadovoljstvo i čak otvorenu ljutnju. Jedan od povoda je bio sastanak s američkim zvaničnicima sredinom februara u Vašingtonu kada je ambasador navodno izjavio da bi gubitak vlasti Aleksandra Vučića vjerovatno oslabio neke od njegovih crnogorskih marioneta. Detalje razgovora nije bilo moguće nezavisno potvrditi. Iako nije direktno pomenuo bivši Demokratski front (DF), izvještaj(i) ambasade ka Podgorici je naljutio koalicione partnere koji su se prepoznali u pomenutoj kvalifikaciji. To je navodno pogoršalo tinjajući antagonizam između djelova srpskog bloka i premijerovog Pokreta Evropa sad (PES). Jedan funkcioner DF-a je komentarisao da je to dovoljan razlog za opoziv jer su i oni podržali takvo kadrovsko rješenje u Vašingtonu.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Formalno, Crna Gora je u prednosti u odnosu na Albaniju. No, očigledna je sve snažnija podrška Brisela Albaniji, koju je komesarka Marta Kos nazvala i mogućom sljedećom članicom EU.  Ima još signala da je Crna Gora dobila ozbiljnu konkurenciju: Evropski parlament je umjesto u Podgorici otvorio kancelariju u Tirani, a Albanija nas je preduhitrila i u korišćenju sredstava iz programa Plana rasta

 

 

Nakon što je sredinom marta stigla vijest da Evropski parlament (EP) otvara kancelariju u Tirani umjesto u Podgorici, kod kuće je stidljivo aktuelizovana priča o tome gubi li Crna Gora titulu lidera u regionu. O tome za sada govore samo opozicija i civilni sektor, dok Vlada ćuti.

Iz EP su saopštili da je otvaranje kancelarije u Tirani dio strateškog plana o proširenju EU i da će Albanija  biti „ključna kontakt tačka“ sa Zapadnim Balkanom. „ Odluka o konkretnom gradu i mjestu uslijedila je nakon tehničke procjene dostupnosti.  Ali, naravno, status odgovarajuće zemlje kandidata za članstvo u EU je takođe imao pozitivan impuls”, saopštio je  izvjestilac Evropskog parlamenta za Albaniju Andreas Šider.

Crnogorske vlasti najavljivale su da bi Podgorica mogla biti izabrana za kancelariju EP na Zapadnom Balkanu, a incijativu je formalizovao predsjednik Jakov Milatović u decembru 2024. Iako se činilo da je stvar gotova, na kraju je izabrana Tirana.  Kao jedno od obrazloženja odluke,  evropski zvaničnici ističu bolju saobraćajnu povezanost Tirane. Ipak, očito je da Brisel polagano mijenja i retoriku o tome koja bi balkanska zemlja mogla biti 28. članica EU.

“Nastavi li ovako, Albanija bi do 2027. mogla postati sledeća članica EU”, saopštila je evropska komesarka za proširenje Marta Kos, tokom posjete Albaniji sredinom mjeseca. “Albanija je napravila izuzetan progres. Naravno, ostaje još dosta posla i dublje reforme su neophodne. Svakako, nastavi li ovim tempom, onda je sigurno da bi sve moglo biti završeno do 2027. godine i krenuti naprijed što je brže moguće. Želim da čestitam albanskim građanima na dostignućima do sada, a uz nastavak takve posvećenosti i tempa, nadam se kako EU više ne bi imala 27 članica već 28, sa Albanijom koja bi nam se pridružila”, saopštila je ona.

Ta ocjena Marte Kos, podstakla je u  Crnoj Gori i razgovor na temu gubi li Crna Gora status lidera u regionu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo