Anita Garibaldi, praunuka Đuzepea Garibaldija, predsjednica Nacionalnog udruženja dobrovoljaca i veterana garibaldinaca i docentkinja, posjetila je ove nedjelje Crnu Goru. Za Monitor oživljava sjećanje na revolucionara

Anita Garibaldi Jalet, praunuka Đuzepea Garibaldija je predsjednica Nacionalne organizacije dobrovoljaca i veterana garibaldinaca -ANVRG. Anita Garibaldi je 2006. izabrana za generalnog sekretara Italijanskog savjeta Pokreta Europea, internacionalne organizacije prisutne u svim zemljama, članicama Evropske Unije. Oduvijek se bavila i sjećanjem na svog oca Santea Garibaldija u organizacijama veterana otporu nacizmu i fašizmu u Italiji i inostranstvu. Aktivna je u Nacionalnoj organizaciji veterana i preživjelih garibaldinaca, gdje je vice predsjednik. Trenutno je predsjednica Sekcije u Riofredu kao i u Federaciji organizacija u Regiji Lazio. Predavala je do 1985. godine Ustavno komparativno pravo na Univerzitetu LUISS u Rimu i Sieni kao i Istoriju evropskih integracija. Autorka je brojnih političkih i istorijskih eseja na temu italijanskog nacionalnog preporoda, evropskih institucija, pisala o istoriji pokreta žena. Od 1985. sarađuje sa etno antropološkim muzejem u Riofredu koji je osmislio i osnovao Rikoti Garibaldi djed Anite Garibaldi i najmlađi sin Đusepea Garibaldija. Anita Garibaldi je 1999. imenovana za počasnog inspektora Ministrastva kulturnih dobara Italije.

MONITOR: Veče Garibaldi i Crna Gora održano je 2. septembra u prostorijama Narodne biblioteke Radosav Ljumović u Podgorici, u saradnji sa SUBNOR-om Crne Gore. Ovaj događaj upriličili ste prisustvom. Kakvi su Vaši utisci?

GARIBALDI: Veče je za mene bilo lijepo, simpatično i korisno. Bila sam prijatno iznenađena brojnom publikom i gostoprimstvom koje mi je ukazano. Večeri su prisustvovali ambasador Italije u Crnoj Gori Luka Zelioli i istoričari Slavko Burzanović i Erik Gobeti, zbog čega mi je posebno drago. Svi izlagači su bili divni, ali sam najveće povjerenje ukazala Eriku Gobetiju koji je specijalista za Diviziju Garibaldi. I sama imam još mnogo da naučim o Crnogorcima jer se o njihovom učešću u Ujedinjenju Italije mnogo manje zna nego o učešću Mađara ili Poljaka. Sa direktorom Istorijskog instituta Radoslavom Raspopovićem razgovarali smo o crnogorsko-italijanskih odnosima i zaključili da je dugo prijateljstvo Crne Gore i Italije svima poznato, ali mnoge istorijske ličnosti koje povezuju ove dvije zemlje nisu. Na tome bi trebalo raditi.

MONITOR: Kako sa ove vremenske distance, nakon skoro 160 godina od Ujedinjenja Italije, gledate na zaostavštinu Đuzepea Garibaldija, patriote, borca za slobodu, pisca i čovjeka koga je  svijet volio?

GARIBALDI: Mislim da je obilježio svoje vrijeme. U italijansko ujedinjenje ušao je Pohodom hiljade, ratnim pohodom koji mu je obezbijedio vječno mjesto u istoriji Italije. On je romantični heroj, ali i heroj koji živi od snage sopstvenog mita. On prije predstavlja jednu istoriju koja se završava nego istoriju koja počinje. U ovoj eri modernih sredstava rata i diplomatije, jednog novog Garibaldija teško je zamisliti. Đuzepe Garibaldi prevazilazi politiku, on predstavlja vrijednosti poput slobode i morala, koje se i danas traže. U ovom smislu on ostaje aktuelna istorijska ličnost.

MONITOR: Autorka ste brojnih studija o Garibaldiju. Šta smatrate interesantnim u njegovoj ulozi u istoriji Crne Gore?

GARIBALDI: U crnogorskoj istoriji impresivan utisak ostavlja povjerenje koje je crnogorski narod ukazao Garibaldiju. On je, u vremenu kada je komunikacija bila otežana i kada je dobar dio stanovništva bio nepismen, uspio da Crnogorcima stvori sliku o jednom jednostavnom i čistom heroju. To je  pravo čudo, zar ne? On je heroj u crvenom ponču i na bijelom konju. Bio je mladog duha, ličnost koja ostavlja bez daha. Vjerujem da je znao da je za uspjeh morao da osvoji ljude.  Ovo je svakako ostvario među crnogorskim narodom. Bio je privržen Crnoj Gori. U njegovo doba ona je bila država koja se gradila, sa stanovništvom koje je bilo poprilično ujedinjeno. I crnogorski politički sagovornici bili su mu vjerodostojni. Garibaldija  je zanimalo odakle dolaze lideri na Balkanu koji su tražili oslobođenje od Turaka, ali još više od toga, u čije ime su govorili? Ovo nije bio slučaj u Crnoj Gori, gdje je postojala dinastija Petrović-Njegoš rijetkog kontinuiteta od čak sedam generacija. Oko nje se stvarao otpor. Pretpostavljam da bi Garibaldi, bez obzira na proporcije i mali broj stanovnika, za Pijemont Balkana prije izabrao Crnu Goru nego Srbiju, čiji je narod u to vrijeme bio izgubljen. Pretpostavljam, jer ovo nije ozbiljna istorijska ideja, nego moje mišljenje.

MONITOR: U jednom od Vaših tekstova pisali ste o karakteristikama Garibaldijeve epohe i njegove borbe za slobodu i nezavisnost. Kakve su one?

GARIBALDI: Devetnaesti vijek je bio vijek ratova, a borba za slobodu, kakvu je Đuzepe Garibaldi predlagao, nije bila način ratovanja koji se vezuje za velike nacionalne vojske. Umjetnost ratovanja naučio je u Južnoj Americi, gdje je njegovao koncept vaninstitucionalnog rata. Garibaldi je želio da unese tehnike gerilske borbe u tada moderne ratove. One su se podudarale sa operativnim načinom borbe balkanskih naroda i ostaće  karakteristika otpora svih porobljenih na tom prostoru. Specifičnost Garibaldijeve gerile je visoka vrijednost dobrovoljačkog gesta: ratovao je sa dobrovoljcima inspirisanim idealima, ne sa plaćenim vojnicima. Ovaj stil Garibaldi je prenio u Italiju. Kasnije ga je preuzeo i ostatak svijeta, stvaranjem dobrovoljne vojske tokom Prvog i Drugog svjetskog rata.

MONITOR: Garibaldi je imao veliki učinak u pokušajima ujedinjenja ne samo u Italiji, već i na Balkanu, u Grčkoj i Francuskoj. Da li se on može smatrati internacionalnim borcem za slobodu?

GARIBALDI: Svakako. On se nije borio samo za Italiju. Jednom prilikom je balkanskim narodima rekao: ,,Ja u ime Italije, pružam i poklanjam bratsko prijateljstvo i pomoć. Ujedinite se, borićemo se protiv despotizma. Ujedinite se, pokrenućemo ustanak za ostale porobljene narode. Najzad je uništen ponos austrijske monarhije i protjerani su Otomani. Obije obale Jadrana biće naseljene slobodnim ljudima, sposobnim da se razumiju i da se vole, kao što to samo sestre znaju”. On se borio za ideju o slobodi svih naroda. Često su namjerno pogrešno tumačene njegove riječi da bi se, ako bi se Italija protivila slobodi nekog drugog naroda, borio na strani tog naroda. On time nije želio da kaže da bi se uz drugi narod borio protiv Italije, već da bi uz njega stao u slučaju da Italija poželi da ugrozi njegovu slobodu. Borio se uz Francuze kada ih je 1870-ih godina napala Prusija. Garibaldi nije samo branio narod od neprijatelja slobode, on je branio ideje. Prema Grcima Garibaldi je osjećao strast. Italijanskog pjesnika Uga Foskola, koji je rođen u Grčkoj, volio je toliko da ga je nazivao svojim unukom. Iako nikada nije otišao u Grčku da ratuje, osjećao je neobičnu povezanost sa zemljom koja mu je bila blizu i čiju je istoriju dobro poznavao.

MONITOR: Zbog činjenice da ste njegova potomkinja, nosite težak teret oživljavanja sjećanja na Garibaldija. Šta to za Vas znači?

GARIBALDI: Niko me na to nije obavezao, jer to nije profesija. Oduvijek sam rasla u takvoj atmosferi, gledajući i svog oca kada se i on u svoje vrijeme borio protiv nacista. Za mene je to bila normalna stvar, kao i kada sam se i sama angažovala u italijansko-francuskim odnosima ili u pitanjima koja se tiču Evropske unije. Nije me zaobilazilo pitanje da li sve to radim samo zato jer nosim prezime Garibaldi, ali ja sam naučila da ono što želim da radim u životu uskladim sa svojom nepobitnom porodičnom istorijom.

MONITOR: Zanimljiva je i životna priča Vašeg oca, Santea Garibaldija. Kako se Drugi svjetski rat odrazio na Vašu porodicu?

 GARIBALDI: Moj otac nije bio partizan u pravom smislu te riječi. Na relaciji Italija-Francuska okupljao je ljude koji su imali slične političke vizije. Podržavao je antifašističku ideologiju, ali nije bio partijski čovjek. Jedan očev brat bio je veliki fašista, pa je do neslaganja u porodici nerijetko dolazilo.  Zbog svojih uvjerenja moj otac je hapšen dva puta, prvo 1941. godine, a potom krajem naredne godine. Poslat je i u njemačke koncentracione logore u kojima provodi dvije godine. Ubrzo nakon što je izašao iz Dahau logora, umro je. Moja majka je tokom rata mnogo propatila i odlučila je da ostane u Francuskoj, ne želeći dalje da ima bilo kakve veze sa Garibaldijevima. Ja sam ostala sa njom. Kada sam se 1982. godine vratila u Italiju, povodom stogodišnjice smrti mog prađeda, Đuzepea Garibaldija, zatekla me je činjenica da u Italiji nije bilo jasnog dijeljenja ljudi po tome ko je tokom rata bio zakleti fašista a ko protivnik totalitarnih režima.

MONITOR: Tokom Drugog svjetskog rata Italija je okupirala Crnu Goru. Nakon kapitulacije 1943. godine u Crnoj Gori dolazi do stvaranja divizije Garibaldi. Kako komentarišete to što prezime Garibaldi putuje kroz vrijeme i nastavlja da spaja ove dvije države?

 GARIBALDI: Rekla bih da je ‘ponovno rođenje’ Garibaldija u ovom slučaju spontano. Prezime Garibaldi bilo je instrumentalizovano od strane Benita Musolinija, ali je vjerovatno nešto značilo jugoslovenskom narodu. Divizija Garibaldi nije bila komunistička, mada su brigade Garibaldi u Italiji odgovarale komunističkoj partiji. Prezime je živjelo u svijetu partizana, a kasnije i u svijetu komunista, ali ovog puta njime nije manipulisano. Predstavljalo je herojstvo. Divizija Garibaldi bila je individualna, nije ulazila u unutrašnji politički život Crne Gore, borila se isključivo protiv nacizma. To je oduvijek i bio put Garibaldija, borba za slobodu naroda, a ne za lične političke ciljeve.

 MONITOR: Italijanski vojnici, koji su nakon kapitulacije Italije sačinili diviziju Garibaldi, odigrali su važnu ulogu u otporu Crne Gore nacizmu i fašizmu. Da li je ovo pokušaj ispravljanja grešaka iz prošlosti?

GARIBALDI: Postoje publikacije Vojske Italije u kojima su ovi bivši vojnici okarakterisani kao željni herojstva, ali da nisu imali prava na odluku da stanu uz Crnu Goru. Iako u poslednjem trenutku, odlučili su se za pravu stranu u ratu. Nije to bio čin solidarnosti već jedini način da se spasi čast Italije. Garibaldija su vezali za otpor nacizmu.

MONITOR: Gdje u današnjem svijetu prepoznajete Garibaldija u grupama ili organizacijama koje se bore za slobodu i demokratiju?

 GARIBALDI: Prepoznajem u građanskim pokretima. U protestima. U institucijama. Srećni smo što živimo u demokratski uređenim društvima i što smo slobodni da kažemo kada se sa nečim ne slažemo. Proteste treba prenijeti u institucije, raditi zajedno sa njima, inače slijede haos i beznađe. Demokratija nije savršena, zato bi svako od nas trebalo da radi na njenom usavršavanju.

MONITOR: Bili ste generalna sekretarka Italijanskog savjeta Pokreta Evrope. Dugo ste radili u raznim institucijama pri Evropskoj uniji. Kako komentarišete sve primjetnije jačanje nacionalizama u Evropi?

GARIBALDI:  Stvaranje Evropske unije bio je odgovor na ratove, na strahote koje je vidio dvadeseti vijek. Države koje su EU pristupile naknadno bile su motivisane drugim stvarima, prije svega ekonomskim boljitkom. Ljudi prema EU ne osjećaju patriotizam. Spajanje različitosti donosi mnoge poteškoće, od socijalnih do ekonomskih. Mnogo je faktora koji utiču na trenutno stanje u EU, a politike koje bi mogle da srede unutrašnje razmirice još uvijek nisu osmišljene. Važno je biti otvoren za rješenja.

                                                                           Vesna ŠĆEPANOVIĆ
                                                                            Andrea JELIĆ