INTERVJU
ANITA GARIBALDI JALET, PRAUNUKA ĐUZEPEA GARIBALDIJA: Heroj dva svijeta

Objavljeno prije
6 godinana
Objavio:
Monitor online
Anita Garibaldi, praunuka Đuzepea Garibaldija, predsjednica Nacionalnog udruženja dobrovoljaca i veterana garibaldinaca i docentkinja, posjetila je ove nedjelje Crnu Goru. Za Monitor oživljava sjećanje na revolucionara
Anita Garibaldi Jalet, praunuka Đuzepea Garibaldija je predsjednica Nacionalne organizacije dobrovoljaca i veterana garibaldinaca -ANVRG. Anita Garibaldi je 2006. izabrana za generalnog sekretara Italijanskog savjeta Pokreta Europea, internacionalne organizacije prisutne u svim zemljama, članicama Evropske Unije. Oduvijek se bavila i sjećanjem na svog oca Santea Garibaldija u organizacijama veterana otporu nacizmu i fašizmu u Italiji i inostranstvu. Aktivna je u Nacionalnoj organizaciji veterana i preživjelih garibaldinaca, gdje je vice predsjednik. Trenutno je predsjednica Sekcije u Riofredu kao i u Federaciji organizacija u Regiji Lazio. Predavala je do 1985. godine Ustavno komparativno pravo na Univerzitetu LUISS u Rimu i Sieni kao i Istoriju evropskih integracija. Autorka je brojnih političkih i istorijskih eseja na temu italijanskog nacionalnog preporoda, evropskih institucija, pisala o istoriji pokreta žena. Od 1985. sarađuje sa etno antropološkim muzejem u Riofredu koji je osmislio i osnovao Rikoti Garibaldi djed Anite Garibaldi i najmlađi sin Đusepea Garibaldija. Anita Garibaldi je 1999. imenovana za počasnog inspektora Ministrastva kulturnih dobara Italije.
MONITOR: Veče Garibaldi i Crna Gora održano je 2. septembra u prostorijama Narodne biblioteke Radosav Ljumović u Podgorici, u saradnji sa SUBNOR-om Crne Gore. Ovaj događaj upriličili ste prisustvom. Kakvi su Vaši utisci?
GARIBALDI: Veče je za mene bilo lijepo, simpatično i korisno. Bila sam prijatno iznenađena brojnom publikom i gostoprimstvom koje mi je ukazano. Večeri su prisustvovali ambasador Italije u Crnoj Gori Luka Zelioli i istoričari Slavko Burzanović i Erik Gobeti, zbog čega mi je posebno drago. Svi izlagači su bili divni, ali sam najveće povjerenje ukazala Eriku Gobetiju koji je specijalista za Diviziju Garibaldi. I sama imam još mnogo da naučim o Crnogorcima jer se o njihovom učešću u Ujedinjenju Italije mnogo manje zna nego o učešću Mađara ili Poljaka. Sa direktorom Istorijskog instituta Radoslavom Raspopovićem razgovarali smo o crnogorsko-italijanskih odnosima i zaključili da je dugo prijateljstvo Crne Gore i Italije svima poznato, ali mnoge istorijske ličnosti koje povezuju ove dvije zemlje nisu. Na tome bi trebalo raditi.
MONITOR: Kako sa ove vremenske distance, nakon skoro 160 godina od Ujedinjenja Italije, gledate na zaostavštinu Đuzepea Garibaldija, patriote, borca za slobodu, pisca i čovjeka koga je svijet volio?
GARIBALDI: Mislim da je obilježio svoje vrijeme. U italijansko ujedinjenje ušao je Pohodom hiljade, ratnim pohodom koji mu je obezbijedio vječno mjesto u istoriji Italije. On je romantični heroj, ali i heroj koji živi od snage sopstvenog mita. On prije predstavlja jednu istoriju koja se završava nego istoriju koja počinje. U ovoj eri modernih sredstava rata i diplomatije, jednog novog Garibaldija teško je zamisliti. Đuzepe Garibaldi prevazilazi politiku, on predstavlja vrijednosti poput slobode i morala, koje se i danas traže. U ovom smislu on ostaje aktuelna istorijska ličnost.
MONITOR: Autorka ste brojnih studija o Garibaldiju. Šta smatrate interesantnim u njegovoj ulozi u istoriji Crne Gore?
GARIBALDI: U crnogorskoj istoriji impresivan utisak ostavlja povjerenje koje je crnogorski narod ukazao Garibaldiju. On je, u vremenu kada je komunikacija bila otežana i kada je dobar dio stanovništva bio nepismen, uspio da Crnogorcima stvori sliku o jednom jednostavnom i čistom heroju. To je pravo čudo, zar ne? On je heroj u crvenom ponču i na bijelom konju. Bio je mladog duha, ličnost koja ostavlja bez daha. Vjerujem da je znao da je za uspjeh morao da osvoji ljude. Ovo je svakako ostvario među crnogorskim narodom. Bio je privržen Crnoj Gori. U njegovo doba ona je bila država koja se gradila, sa stanovništvom koje je bilo poprilično ujedinjeno. I crnogorski politički sagovornici bili su mu vjerodostojni. Garibaldija je zanimalo odakle dolaze lideri na Balkanu koji su tražili oslobođenje od Turaka, ali još više od toga, u čije ime su govorili? Ovo nije bio slučaj u Crnoj Gori, gdje je postojala dinastija Petrović-Njegoš rijetkog kontinuiteta od čak sedam generacija. Oko nje se stvarao otpor. Pretpostavljam da bi Garibaldi, bez obzira na proporcije i mali broj stanovnika, za Pijemont Balkana prije izabrao Crnu Goru nego Srbiju, čiji je narod u to vrijeme bio izgubljen. Pretpostavljam, jer ovo nije ozbiljna istorijska ideja, nego moje mišljenje.
MONITOR: U jednom od Vaših tekstova pisali ste o karakteristikama Garibaldijeve epohe i njegove borbe za slobodu i nezavisnost. Kakve su one?
GARIBALDI: Devetnaesti vijek je bio vijek ratova, a borba za slobodu, kakvu je Đuzepe Garibaldi predlagao, nije bila način ratovanja koji se vezuje za velike nacionalne vojske. Umjetnost ratovanja naučio je u Južnoj Americi, gdje je njegovao koncept vaninstitucionalnog rata. Garibaldi je želio da unese tehnike gerilske borbe u tada moderne ratove. One su se podudarale sa operativnim načinom borbe balkanskih naroda i ostaće karakteristika otpora svih porobljenih na tom prostoru. Specifičnost Garibaldijeve gerile je visoka vrijednost dobrovoljačkog gesta: ratovao je sa dobrovoljcima inspirisanim idealima, ne sa plaćenim vojnicima. Ovaj stil Garibaldi je prenio u Italiju. Kasnije ga je preuzeo i ostatak svijeta, stvaranjem dobrovoljne vojske tokom Prvog i Drugog svjetskog rata.
MONITOR: Garibaldi je imao veliki učinak u pokušajima ujedinjenja ne samo u Italiji, već i na Balkanu, u Grčkoj i Francuskoj. Da li se on može smatrati internacionalnim borcem za slobodu?
GARIBALDI: Svakako. On se nije borio samo za Italiju. Jednom prilikom je balkanskim narodima rekao: ,,Ja u ime Italije, pružam i poklanjam bratsko prijateljstvo i pomoć. Ujedinite se, borićemo se protiv despotizma. Ujedinite se, pokrenućemo ustanak za ostale porobljene narode. Najzad je uništen ponos austrijske monarhije i protjerani su Otomani. Obije obale Jadrana biće naseljene slobodnim ljudima, sposobnim da se razumiju i da se vole, kao što to samo sestre znaju”. On se borio za ideju o slobodi svih naroda. Često su namjerno pogrešno tumačene njegove riječi da bi se, ako bi se Italija protivila slobodi nekog drugog naroda, borio na strani tog naroda. On time nije želio da kaže da bi se uz drugi narod borio protiv Italije, već da bi uz njega stao u slučaju da Italija poželi da ugrozi njegovu slobodu. Borio se uz Francuze kada ih je 1870-ih godina napala Prusija. Garibaldi nije samo branio narod od neprijatelja slobode, on je branio ideje. Prema Grcima Garibaldi je osjećao strast. Italijanskog pjesnika Uga Foskola, koji je rođen u Grčkoj, volio je toliko da ga je nazivao svojim unukom. Iako nikada nije otišao u Grčku da ratuje, osjećao je neobičnu povezanost sa zemljom koja mu je bila blizu i čiju je istoriju dobro poznavao.
MONITOR: Zbog činjenice da ste njegova potomkinja, nosite težak teret oživljavanja sjećanja na Garibaldija. Šta to za Vas znači?
GARIBALDI: Niko me na to nije obavezao, jer to nije profesija. Oduvijek sam rasla u takvoj atmosferi, gledajući i svog oca kada se i on u svoje vrijeme borio protiv nacista. Za mene je to bila normalna stvar, kao i kada sam se i sama angažovala u italijansko-francuskim odnosima ili u pitanjima koja se tiču Evropske unije. Nije me zaobilazilo pitanje da li sve to radim samo zato jer nosim prezime Garibaldi, ali ja sam naučila da ono što želim da radim u životu uskladim sa svojom nepobitnom porodičnom istorijom.
MONITOR: Zanimljiva je i životna priča Vašeg oca, Santea Garibaldija. Kako se Drugi svjetski rat odrazio na Vašu porodicu?
GARIBALDI: Moj otac nije bio partizan u pravom smislu te riječi. Na relaciji Italija-Francuska okupljao je ljude koji su imali slične političke vizije. Podržavao je antifašističku ideologiju, ali nije bio partijski čovjek. Jedan očev brat bio je veliki fašista, pa je do neslaganja u porodici nerijetko dolazilo. Zbog svojih uvjerenja moj otac je hapšen dva puta, prvo 1941. godine, a potom krajem naredne godine. Poslat je i u njemačke koncentracione logore u kojima provodi dvije godine. Ubrzo nakon što je izašao iz Dahau logora, umro je. Moja majka je tokom rata mnogo propatila i odlučila je da ostane u Francuskoj, ne želeći dalje da ima bilo kakve veze sa Garibaldijevima. Ja sam ostala sa njom. Kada sam se 1982. godine vratila u Italiju, povodom stogodišnjice smrti mog prađeda, Đuzepea Garibaldija, zatekla me je činjenica da u Italiji nije bilo jasnog dijeljenja ljudi po tome ko je tokom rata bio zakleti fašista a ko protivnik totalitarnih režima.
MONITOR: Tokom Drugog svjetskog rata Italija je okupirala Crnu Goru. Nakon kapitulacije 1943. godine u Crnoj Gori dolazi do stvaranja divizije Garibaldi. Kako komentarišete to što prezime Garibaldi putuje kroz vrijeme i nastavlja da spaja ove dvije države?
GARIBALDI: Rekla bih da je ‘ponovno rođenje’ Garibaldija u ovom slučaju spontano. Prezime Garibaldi bilo je instrumentalizovano od strane Benita Musolinija, ali je vjerovatno nešto značilo jugoslovenskom narodu. Divizija Garibaldi nije bila komunistička, mada su brigade Garibaldi u Italiji odgovarale komunističkoj partiji. Prezime je živjelo u svijetu partizana, a kasnije i u svijetu komunista, ali ovog puta njime nije manipulisano. Predstavljalo je herojstvo. Divizija Garibaldi bila je individualna, nije ulazila u unutrašnji politički život Crne Gore, borila se isključivo protiv nacizma. To je oduvijek i bio put Garibaldija, borba za slobodu naroda, a ne za lične političke ciljeve.
MONITOR: Italijanski vojnici, koji su nakon kapitulacije Italije sačinili diviziju Garibaldi, odigrali su važnu ulogu u otporu Crne Gore nacizmu i fašizmu. Da li je ovo pokušaj ispravljanja grešaka iz prošlosti?
GARIBALDI: Postoje publikacije Vojske Italije u kojima su ovi bivši vojnici okarakterisani kao željni herojstva, ali da nisu imali prava na odluku da stanu uz Crnu Goru. Iako u poslednjem trenutku, odlučili su se za pravu stranu u ratu. Nije to bio čin solidarnosti već jedini način da se spasi čast Italije. Garibaldija su vezali za otpor nacizmu.
MONITOR: Gdje u današnjem svijetu prepoznajete Garibaldija u grupama ili organizacijama koje se bore za slobodu i demokratiju?
GARIBALDI: Prepoznajem u građanskim pokretima. U protestima. U institucijama. Srećni smo što živimo u demokratski uređenim društvima i što smo slobodni da kažemo kada se sa nečim ne slažemo. Proteste treba prenijeti u institucije, raditi zajedno sa njima, inače slijede haos i beznađe. Demokratija nije savršena, zato bi svako od nas trebalo da radi na njenom usavršavanju.
MONITOR: Bili ste generalna sekretarka Italijanskog savjeta Pokreta Evrope. Dugo ste radili u raznim institucijama pri Evropskoj uniji. Kako komentarišete sve primjetnije jačanje nacionalizama u Evropi?
GARIBALDI: Stvaranje Evropske unije bio je odgovor na ratove, na strahote koje je vidio dvadeseti vijek. Države koje su EU pristupile naknadno bile su motivisane drugim stvarima, prije svega ekonomskim boljitkom. Ljudi prema EU ne osjećaju patriotizam. Spajanje različitosti donosi mnoge poteškoće, od socijalnih do ekonomskih. Mnogo je faktora koji utiču na trenutno stanje u EU, a politike koje bi mogle da srede unutrašnje razmirice još uvijek nisu osmišljene. Važno je biti otvoren za rješenja.
Vesna ŠĆEPANOVIĆ
Andrea JELIĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
POTRAGA ZA OMBUDSMANOM: Ono kad Đukanović predlaže a DPS bira
-
ANA MARIA ROSSI, REDITELJKA: Metafora koja ima ukus i miris kao nijedan drugi
-
Čist račun, dug, a ljubav ništa
-
NOVE IDEJE ZA SPREČAVANJE ODLASKA LJEKARA: Ostajte ovdje, al’ na silu
-
POLITIKA, NAŠKI: Sveobuhvatno ništa
-
HRVOJE KLASIĆ, ISTORIČAR I PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Crno-bijelu sliku zamijenili smo bijelo-crnom

Ne vidim identitetske teme na mjestima odlučivanja, na tim mjestima vidim samo „nadmudrivanje“ i borbu za privilegije. Identitske teme su za narodne mase, plasiraju ih u javnost da bi uznemiravali ljude
MONITOR: Politička kriza još traje, iako su poslanici opozicije u parlamentu. U fokusu su uglavnom identitetske teme. Kako vidite političku situaciju danas ?
KOVAČEVIĆ: Vrlo sam pesimistična. Više i ne vidim krizu i haos,vidim laž koja funkcioniše i vidim bespomoćnost da se to promijeni. Postavljaju se pogrešna pitanja i ne traže rješenja problema. Svi politički subjekti bježe od stručnosti i odgovornosti. Ne vidim identitetske teme na mjestima odlučivanja, na tim mjestima vidim samo „nadmudrivanje“ i borbu za privilegije. Identitske teme su za narodne mase, plasiraju ih u javnost da bi uznemiravali ljude. Prizivanje/prozivanje identiteta ne samo vjerskih i nacionalnih(mada su ovi najmaligniji) u Crnoj Gori je pogonsko gorivo za mentalno oslepljivanje, za stvaranje osjećanja ugoženosti, mržnje i straha.
MONITOR: Sporazum sa Emiratima doveo je do dodatnih, kako se to popularno kaže, „disonantnih“ tonova u Vladi. Znači li to šta za njen opstanak?
KOVAČEVIĆ: Nisam vidjela „disonantne“ tonove u Vladi jer je izvještaj da je samo jedna osoba bila uzdržana.Tonovi apsolutno nisu bitni,oni nemaju potencijal za promjene. Prestali su da budu istinska Vlada kada su se proširili samo da bi svi nedostojnici dobili poziciju. Ta Vlada je tijelo koje zadovoljava pojedinačne interese. Pragmatični premijer je to razumio . Tolerantan je prema njihovim dometima, ne ometaju ga u njegovoj ambiciji u sferi finansija. Sporazum sa Emiratima ima funkciju da ih fascinira brojevima i otvori vrata mladalačkim snovima. Ostala raja treba da bude sluđena i prezrena.
Strategija otimanja našeg novca i dijeljenje njihovim target grupama mu je bila uspješna do sada. Vjeruje da će i otimanje teritorije i dijeljenje bogatima imati isti efekat, održavanje na vlasti. Oslonac je u strategijama ekonomskih malverzacija bivšeg režima i argumenti su na istom nivou. Od obećanog Singapura to je dovoljno.
MONITOR: Episkop budimljansko nikšićki Metodije uputio je otvoreno pismo predsjedniku Jakovu Milatoviću da u inicijativu o rehabilitaciji golootočkih žrtava uvrsti, kako je rekao, „žrtve revolucionarnog terora“. Kako to komentarišete?
KOVAČEVIĆ: Naježim se svaki put kada se crkveni velikodostojnici SPc obraćaju ljudima na čelnim pozicijama u Crnoj Gori jer to nikada ne sluti na dobro, iza toga je ili ideologija ugroženog srpstva ili odbrana četničke ideologije . Istorijski revizionizam me ne zanima. Stojim iza toga da je partizanska borba bila antifašistička i da su četnici bili bliski fašistima.
Smatram da je poslije tog rata trebalo sprovesti proces suočavanja sa prošlošću ali smo ušli u „svijetlu budućnost“ sa mnogim zločinima ispod tepiha. Iz razloga što političari selektivno izvlače zločine nad „svojima“ onda kada se spremaju za novi rat za teritorije značajan dio mog života posvetila sam zagovaranju da se Crna Gora suoči sa ratoviima devedesetih koje sam svjedočila. Da ne ostavljamo balast onima poslije nas. Otpori su bili preveliki jer umjesto da govorimo o onome u čemu smo svi učestvovali, govorimo o prošlosti sve do srednjeg vijeka, o čemu istinski pojma nemamo ali sigurno se sjećamo u koga smo pucali ako smo bili na ratištu. Žao mi je što ljudi koji bi trebali biti posvećeni pomirenju i istini, umjesto da otvraju ljudima oči za sadašnjost oni im oči zatvaraju prošlošću i mržnjom.
MONITOR: A odnos političke klase prema ratnim zločinima i prošlosti generalno?
KOVAČEVIĆ: Svakoj političkoj klasi je važno da zločine preko kojih je došla do vlasti negira, relativizira i pokrije zaboravom. Istorija je popločana ovakvim zločinima i zaboravima i zato se obnavlja.Nemam iluzija da je ova vlast drugačija jer su dio strategije i ideologije koja je dovela do zločina.
MONITOR: Protesti koje je predvodila studentska grupa Kamo sjutra stali su. Odgovornost za tragediju na Cetinju od strane nadležnih nije preuzeta. U autorskom tekstu kritikovali ste one koji su u fokus stavljali pitanje ko dolazi na proteste.
KOVAČEVIĆ Da, kitikovala sam način na koji su se odnosili svi tzv društveni činioci ( političari, mediji, intelektualci) prema njihovoj inicijativi. Patranalistički, potcjenjivački i sa nerealnim očekivanjima.Smatrala sam da je to grupa mladih ljudi užasnutih zločinima na Cetinju i neodgovornošću institucija i odgovornih u njima. Tražili su odgovornost, istinu i pravdu, pokazivali interesovanje. Djelovali su, i to mi se svidjelo.
Minorna je priča o protestima Kama sutra u odnosu na ono što se na Cetinju dešava. Trenutno se svakodnevno dešavaju protesti grupe građana koji traže odgovornost a odjeka nema kod odgovornih a ni u javnosti. Odnos institucija prema njima je ciničan i neodgovoran. Cetinje je grad sa teretom višegeneracijskih trauma pa je promjena višedecenijskog načina vladanja tražila od nove vlasti da sa pažnjom i sa uvažavanjem sprovodi promjene, poštujući ljude, istoriju grada i značaj za Crnu Goru. To je izostalo.
Zločini na Cetinju su pokazali velike propuste u radu i nefunkcionalnost dva važna resora u Vladi – sistem bezbjednosti i sistem zdravstvene zaštite( naročito sistem zaštite mentalnog zdravlja). Umjesto da se usmjere na hitne reforme tih sistema oni su odbili da preuzmu čak simboličnu odgovornost kroz smjenu ministara. I nastavili su u tom stilu, lagano.
Prvi zločin su potpuno negirali i ignorisali patnju ljudi. Porodice još nemaju odgovore na mnoga postavljena pitanja o uzrocima, odgovornostima, istrazi. Ignorisali su čak napor porodica koje su smogle snage da svoj bol i bijes pretvore u zahtjev za izmjenom krivičnog zakona – inicijativu za Mašanov i Markov zakon sa ciljem da se poveća stepen bezbjednosti svih ljudi u Crnoj Gori i smanji mogućnost ponavljanja zločina. Umjesto prihvatanja i izvinjenja, oni ih i dalje iscrpljuju.
Zločin 1.januara. desio se u drugačijim uslovima i vjerovatno sa drugačijim uzrocima. Ponovo je prozvao iste sisteme koji za dvije godine nisu ni mrdnuli. Resor bezbjednosti i u ovom slučaju odbija da preuzme odgovornost, da javnost upozna sa analizom situacije, a samim tim odbija i da se na sistemski i dugoročan način pozabavi posljedicama ovoga što se desilo i urgentno da na usvajanje već spreman zakon. Neke mjere koje se preduzimaju čini se da više uznemiravaju građanstvo nego što ih štite. Slučaj sa Srednjom školom to potvrđuje.
Zdravstvenom sistemu se još manje žuri, pišu se strateški i akcioni planovi mjesecima. Sistem je apsolutno nespreman za ozbiljan pristup institucionalnom liječenju trauma. Čeka se valjda novi zločin da ubrza. Kontinuirana i organizovana briga o onima koji su u stanju PTSD-a nakon zločina izostaje. Već danas (tri mjeseca nakon tragedije) je trebalo da javnost bude upoznata sa planom sljedećih koraka psihosocijalne podrške unesrećenima u zločinima kao i sa dugoročnim planom stvaranja sigurnosti i mira na Cetinju.
Ono što slučajno znam je da se neopravdano kasni sa svim odgovorima i aktivnostima i da to doprinosi dodatnoj patnji svih, a posebno članova porodica koje su pretrpjele gubitak i imale traumatsko iskustvo. Nisu dovoljne aktivnosti lokalne zajednice, jer su i oni nužno obilježeni jakim sentimentima zato što su dio zajednice koja je ugrožena i trpe posledice. Njihova odgovornost se ne moža zaobići ali u ovakvim slučajevima odgovor se traži na nacionalnom nivou i oni ga moraju imati, ne da zaštite sebe nego sigurnost življenja na Cetinju.
MONITOR: Kako vidite studentske proteste u Srbiji?
KOVAČEVIĆ: Kao mogućnost drugačije politike i voljela bih da se njihove ideje institucionalizuju. Plaše me velika očekivanja i to što se u Srbiji ovaj pokret suviše glorifikuje. Dobro bi bilo da se obespravljeni pobune(zaposleni u institucijama) i da se ta energija kanališe za promjenu sistema. Vidjećemo.
MONITOR: A poziciju Crne Gore u regionu ?
KOVAČEVIĆ: Crna Gora je na rubu dešavanja i beznačajna i dobro bi bilo da političke elite shvate da to može biti prednost a ne nesigurnost. Suviše smo mala država da bi bila neki uticajan politički faktor. Ovo nije tako loša pozicija ako se vodi autonomna politika. Naša geopolitička situacija je interesantna većima iz okruženja, važno je da nas političari ne svedu na priljepak.
MONITOR. Kako vidite odnos EU prema onome što se dešava u regionu?
KOVAČEVIĆ: EU se zabavila sobom naspram Trampove politike. Nikako mi se ne sviđa pomama za naoružavanjem. Ne sviđa mi se ni odnos prema protestima u Srbiji, a ni odnos prema dešavanjima u BiH. Dobro bi bilo da ne budu arogantni i nauče nešto iz procesa raspada Jugoslavije.
MONITOR: Kreće li se Crna Gora ka EU?
KOVAČEVIĆ: Trenutno sam više zabrinuta za to u kom se pravcu kreće EU i svijet. Čitam analize stručnjaka i one me ne ohrabruju. Crna Gora je zaglavljena u permanentnoj partitokratiji i strahu od neuravnoteženih poteza vlasti.
Milena PEROVIĆ
Komentari
INTERVJU
ALEKSANDAR JANIĆ, MUZIČAR, TVORAC KAMPANJE ,,KROKODILI DOLAZE”: Igre za nesreću

Objavljeno prije
1 satna
4 Aprila, 2025
Tri su naša cilja – protiv agresivnog reklamiranja kladionica, da se javne ličnosti zamisle. Drugi će se odnositi na izgled fasada i taj disko izgled kladionica. Treća stvar su ti bonusi dobrodošlice, fri spinovi. To je isti mehanizam kada diler heroina dođe ispred osnovne škole i podijeli pet paketa besplatno. Gotovo, to se geometrijskom progresijom širi
Kampanja Krokodili dolaze (krokodilidolaze.com) protiv agresivnog reklamiranja kockanja i klađenja počela je nedavno premijerom spota sa obradom istoimene pjesme sastava Električni orgazam, uz učešće brojnih regionalnih muzičara. Pjesmu i spot su snimili, pored autora Krokodili dolaze Srđana Gojkovića Gileta iz Električnog orgazma, pjevači Zoran Kostić Cane iz Partibrejkersa, Darko Rundek, Mile Kekin, Zlatan Stipišić Džiboni i drugi. Tu su gitarista Vlatko Stefanovski, pjevači Dejan Cukić, Zoe Kida, Zoran Predin, Rambo Amadeus, Milan Mumin, kao i sastavi Atheist Rap, Letu štuke, TBF, Detour, Zoster, kao i Zoran Maddox i nekadašnji didžej Aleksandar Janić Jana, idejni tvorac kampanje.
,,Radim u rehabilitacionom centru već 15 godina i sam sam bio zavisnik pre toga, jedva sam živu glavu od heroina sačuvao. Godinama ovde dolaze ljudi sa tužnim pričama, to su mahom bile alkoholne i heroinske priče, a pre tri ili četiri godine pojavila se prva porodica sa problemom zavisnosti od kladionica. Kad sam ja saslušao njihovu priču, shvatio sam da je ta zavisnost nekoliko puta agresivnija nego bilo koja sa kojima sam radio do sada i da je propast porodice nekoliko puta brža nego kod bilo kog drugog zavisnika. Ja sam jedan bivši panker-emotivac, nisam mogao stajati sa strane i gledati ljudsku muku. Pukao sam kada mi je bila jedna porodica koja je za dva meseca isterana iz kuće. Izvršitelji su došli. Dečko, od 18 godina, bez znanja oca i majke, pozajmio je 46.000 evra, što je za jednu, ne samo prosečnu, nego i iznad prosečnu srpsku porodicu – kraj. Ta porodica sa troje dece je završila na ulici. Tako da, ne da je agresivna zavisnost, nego je prilično ljigava i iz tog razloga smo odlučili da se pokrenemo i da utičemo na nas same”, priča Janić na početku razgovora za Monitor.
MONITOR: Izjavili ste da se fokusirate na promjenu svijesti.
JANIĆ: Akcija Krokodili dolaze nije usmerena na borbu protiv kladionica, nego borbu protiv laži koje se medijski plasiraju. To više nije reklamiranje nego ubeđivanje. Zamke su na svakom mestu i mi želimo na to da obratimo pažnju. Vlada mišljenje da je to zabavan način da bi se popravilo finansijsko stanje. To su priče koje su isprazne i koje mogu doneti samo nesreće. Dakle, problem je veliki.
MONITOR: Znamo li razmjere tog problema?
JANIĆ: Počeli smo malo da istražujemo. Brojnost kladionica u Srbiji je druga na svetu, po glavi stanovniku. Prva je Bosna, a vi, u Crnoj Gori i Makedonci baš grabite da nas stignete. U Srbiji ima oko 2900 kladionica, po toj cifri smo mi drugi na svetu po glavi stanovnika, odmah iza Bosne. To je jedan sistem koji utiče ne na čitavu celinu našeg društva, zato što porodice nestaju. Oni završe u nekim iznajmljenim stanovima. A toga ima i previše.
MONITOR: Krenuli ste u kampanju, kada i sa kim?
JANIĆ: Pokrenuo jednu malu grudvu, ispade lavina. Ovo je jedan regionalni problem, i razmišljao sam kako bih to mogo da uradim. Ono što ja mogu je da zalarmam. Ne mogu ništa više, ali nekada je i larma i buka dovoljna da ljudi razmišljaju drugačije.
Ja sam bivši muzičar i producent i DJ. Jedan sam od prvih DJ-eva, možda čak i u Jugoslaviji. Najviše sam radio ovde na Đavi, koja je bila jedna od kultnih diskoteka. Bio je Salon u Zagrebu, Nana u Beogradu i bila je Đava u Novom Sadu, diskoteka na Petrovaradinskoj tvrđavi. Tu sam stekao mnoga poznanstva. Muzika mi je bila najveća ljubav. E onda sam zabrljao, nisam znao sa tim silnim novcima da se nosim i otišao sam u heroinsku zavisnost 17 godina. Zavisnost te nauči da grizeš kao staford. Nema u heroinskoj zavisnosti – Alo Pero, daj mi tri grama, nema, aj čujemo se sutra, nema toga. Znači grizeš, tako ja i grizem i dan danas, ali ljubazno.
Krokodili dolaze je pesma koja mi se nekoliko meseci vrtela u glavi, a ja znam kad mi se to dešava da imam nešto od čega nešto treba napraviti. Cijela ideja se rodila u Hrvatskoj kada sam bio na turneji sa Atheist repom u Zadru. Otišao sam kod Ateista i pitao sam ih- ljudi, da li biste napravili konstrukciju ove pesme i objasnio sam im ideju. Oni su rekli, sviđa nam se ideja, nervira nas taj problem. Otišao sam kod Gileta jedan dan u Beograd. Kada sam mu rekao o čemu se radi, kaže, ne da dajem pesmu, nego hoću ja da učestvujem. Tu sam već namirisao da postoji nekako kolektivna svest o problemu. I još uvek sam bio fokusiran na srpske zvezde.
MONITOR: Kampanja je, međutim, vrlo brzo dobila regionalni karakter.
JANIĆ: Zvao me je muzičar Saša Antić,iz splitske grupe TBF, kaže, je li može Gibo? Ja kažem, ja ne znam ko je Gibo, pa kaže, znaš, mi u Splitu tako zovemo Džibonija. I onda sam krenuo da zovem, nikada niko nije odbio. Dakle, mi smo poslali matricu u Split, Zagreb, Mostar, u Sarajevo, Beograd, posle u Skoplje.. A gospodina Zorana Predina koji je predstavnik Slovenije, njega smo napecali u Beogradu. Ja mu kažem o čemu se radi, a meni Zoran kaže u jednom momentu – mi u Sloveniji baš nemamo takav problem, ali pevaćemo za vas. I razumete, ja sam tu jednostavno bio ohrabren takvim stavovima, takvom toplinom ljudi.
MONITOR: Kampanja je proširena i na Crnu Goru.
JANIĆ: Skupio sam hrabrost i nazovem Ramba, jer sam ja već s 90-ih radio sa njim i onda me je bilo sramota moje heroinske greške, pa smo 20 i nešto godina izgubili svaki kontakt. Iz te naše saradnje je nastala i ona pesma Džemo, voli džem. Uglavnom, skupio sam hrabrost i nazvao ga. Kad je čuo o čemu se radi za dva dana bio je u Novom Sadu. Došao je da se sretnemo i ponudio pomoć. Rekao mi je- mene ova tema jako dotiče, posle ću objasniti razloge, ja želim ne samo da budem tu, nego želim u organizaciju. Mi za sada nismo organizacija, mi smo samo na neki način projekat, što miriše da će preći u nešto malo veće. Sve se raširilo kao šumski požar.
MONITOR: Vaš cilj primarno je suzbijanje agresivnog reklamiranja kladionica i uticanje na umjetnike i ostale koji se do sada nisu libili da se reklamiraju?
JANIĆ: Početkom ove godine na konferenciji za štampu jednih od kladionica je stigla najava da u 2025. očekuju porast profita za 75 odsto. Znači, mora 75 odsto više ljudi da bude na nasamareno.
Problem klađenja postoji otkako je sveta i veka. Spominje se i u starim knjigama, on samo napreduje i menja lice, ali taj mehanizam uvek postoji. Borimo se protiv te agresivnosti. Jedan mlad čovek može zaključiti da je hijerarhijski više u svom društvu ako ima novaca, a novac će zaraditi u kladionici. Obično su te reklame tako napravljene da je on zagledan sa neke dve lepojke i na nekom kabrioletu… Moramo ući u mozak mladog čoveka koji je konzument još uvek i koji naseda na te stvari.
Jedna od naših misija je simbolička i možda je neostvarljiva, ali nervira. Mi ćemo proglasiti da se više ne zovu igre na sreću, nego igre na nesreću.
Tri su naša cilja – prvo je bilo ovo sa reklamiranjem, da se javne ličnosti zamisle, drugi će se odnositi na izgled fasada i taj disko izgled kladionica. A treća stvar su ti bonusi dobrodošlice, fri spinovi. To je isti mehanizam kada diler heroina dođe ispred osnovne škole i podeli pet paketa besplatno. Gotovo, to se geometrijskom progresijom širi.
MONITOR: Već 15 godina pomažete zavisnicima. Šta bi poručili ljudima koji se susreću s tim, roditeljima, porodicama?
JANIĆ: Najviše bih voleo da utičem na roditelje, staratelje i ljude koji rade sa decom. Mi smo napravili jedan video, uskoro će ga videti cela regija, koji se zove Da li ste obavili razgovor sa decom. Jako je važno da roditelji od samog početka razgovaraju sa decom na tu temu. Ta tema se prečutkuje, deca vide sa strane, vide šljašteće, vide sve… Siguran sam da od kuće mora krenuti prvo upozorenje i prva signalna raketa. Ali isto tako bih rekao roditeljima da oni koji dođu ovamo u Centar Duga, gde ja radim i u Epicentar, imaju problem, jer iza svake zavisnosti stoji pretjerana ljubav i pretjerana zaštićenost dece. Hoću da kažem roditeljima da se slažem, i ja sam nekad takav, ali da je nekada veća ljubav reći – ne. I to samom sebi govorim, jer emocija uvek ide ispred nas, očigledno pre racija, tako da pokušavam da utičem da je i ljubav reći ne, nekada. Mi smo u pozicijama da budemo mehanizmi odbrane umesto naše dece. Dakle, moramo biti, jer oni još nisu spremni da prepoznaju sve te društvene mehanizme koje prave haos.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
INTERVJU
DR SREĆKO ĐUKIĆ, BIVŠI DIPLOMATA, ČLAN FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE U SRBIJI: Evropo – davno si usnula, stigle su nove generacije

Objavljeno prije
2 satana
4 Aprila, 2025
EU je u problemu, u klišeima, stereotipima, vlada potrošenim riječima. Ona ne želi da vidi i čuje da je u Srbiji na djelu pobuna naroda! Ali zato podržava režim na svakom koraku .Iz godine u godinu se konstatuje da evropske integracije u Srbiji stoje čitavu deceniju, bez izgleda da krenu naprijed, a sa ovim režimom nikada neće ući u EU. Brisel to perfektno zna, ali ništa ne čini, dok dalje gubi povjerenje srpskih građana
MONITOR: Studenti su najavili još jednu veliku akciju – ovog puta je to odlazak biciklima u Strazbur. Neki od članova EU parlamenta su izjavili da će ih tamo rado dočekati. Kako vidite dosadašnje napore studenata u blokadama i ovaj najnoviji nastavak „uznemiravanja“ EU institucija?
ĐUKIĆ: Studenti suvereno demonstriraju novu političku snagu potrebnu Evropi, zato su rešili da putuju biciklima u pokušavaju da razbude njene institucije i čelnike EU. Studentska mladost će se boriti za revitalizaciju evropskih vrednosti! Studentska i druga omladina Srbiju politički i moralno protresa i podigla je na noge građane naše zemlje. To je bunt protiv osione i korumpirane vlasti što je naišlo na podršku najširih slojeva stanovništva, do poslednjeg sela u Srbiji. Studenti pokazuju da su jedina snaga sposobna da izvede narod na ulice i trgove od najmanjih mesta do glavnog grada. Nezampamćeni je skup naroda 15. marta na ulicama Beograda, a pre toga u Nišu, Kragujevcu, Novom Sadu gde je sve i počelo. Zato pozdravljamo njihovo putovanje biciklima u Strazbur, da probude Evropu – davno si usnula, stigle su nove generacije!
MONITOR: Podrška akademsko-narodnoj pobuni u Srbiji prešla je granice regiona. Tu su i Madona i Bob Geldof…EU visoka birokratija kao da je ne primjećuje. Najviše je izjava da se „situacija pažljivo prati“ i da se od svih očekuje „inkluzivnost“ i dijalog-kako naglašava komesarka Marta Kos. Vi ste predložili da neke pro-EU organizacije u Srbiji prekinu saradnju sa Briselom?
ĐUKIĆ: Divne poruke podrške stižu iz sveta od znanin i nezananih. Ali EU ćuti. EU je u problemu, u klišeima, stereotipima, vlada potrošenim rečima. Ona ne želi da vidi i čuje da je u Srbiji na delu pobuna naroda! Ali zato podržava režim na svakom koraku. Čak šta više zvaničnici EU pozivaju na večeru iz Srbije nenadležnog i da ga na vrhuncu protesta naroda podrže. Prosto prkose studentima i narodu Srbije. Ignorišu ih! A studenti su se pobunili protiv nepravde, korupcije, kriminala, nemorala, zbog nepoštovanje evropskih vrednosti. Evropska unija i njena „vlada“, Evropska komisija, i predsednica Ursula von der Lajen kao da „nisu obaveštene“ šta se dešava u Srbiji. Jedina svetla tačka jeste Evropski parlament, ali i on je blokiran zbog neprincipijelne narodnjačke solidarnosti.
Iz godine u godinu se konstatuje da evropske integracije u Srbiji stoje čitavu deceniju, bez izgleda da krenu napred, a sa ovim režimom nikada neće ući u EU. Brisel to perfektno zna, ali ništa ne čini, dok dalje gubi poverenje srpskih građana. Ustvari igra se igrokaz. Beograd kao obećava Briselu da će nešto učiniti da se pomeri na evropskom putu, Brisel podržava pusta obećanja. I to tako godinama. Zar nije red da EU zamrzne i onako zamrznute evropske integracije Srbije, da konstatuje faktičko stanje? Kada Srbija stvori potrebne uslove proces se može odmrznuti i krenuti napred. Igra se igra mačke i miša, međusobnog obmanjivanja i zamajavanja. Beograd obmanjuje Brisel, Brisel zna da ga Beograd obmanjuje itd itd. Brisel Beogradu obećava nove klastere i poglavlja (otvaranje), Beograd zna da su to pusta obećanja. „Igru mimikrije“, obmana i laži, niko od proevropskih organizacija ne prekida, nema hrabrosti da kaže: obustavljamo, zamrzavamo, prekidamo, proces integracija sa EU stvarno nema nade da krene napred?
MONITOR: Veći dio opozicionih stranaka je predložio Vladu narodnog povjerenja kao sredstvo za izlazak iz krize. Manji dio-u kojem je i DS, smatra da sa režimom ne bi trebalo uopšte sarađivati. Kakvo je Vaše mišljenje o odlukama opozicije i predlozima „iz naroda“ da studenti i profesori naprave svoju političku organizaciju?
ĐUKIĆ: Predlog se pokazao kao nemoguć a i nije nov. Opozicija ga gura godinama. Pri tome opozicija ne vidi, prvo, da sama nije pozicionirana kao nezaobilazan politički faktor u zemlji (nije na vlasti čak ni u opštinama, sem čini mi se u jednoj), i drugo, upravo zbog toga što opozicija nema relevantnu težinu u zemlji, nema ni podršku međunarodne zajednice, zbog te svoje irelevantnosti. Zato je podrška režimu neupitna.
MONITOR: Posle niza nasilnih akcija protiv studenata i građana koji su već pet mjeseci u protestima, Aleksandar Vučić je i dalje jedina instanca za razgovore ne samo sa zvaničnicima EU-, već se planira i aprilski susret sa Emanuelom Makronom. Istovremeno, traju i kontakti sa Vladimirom Putinom-sa kojim se Vučić čuo poslije dužeg vremena. Kako razumijete ovakav „raspored snaga“ – dok se sa „pobunjenicima“ niko ne sastaje
ĐUKIĆ: Da parafraziramo studente: najnenadležniji se ponaša kao najnadležniji u Srbiji. Sedi na više stolica, uspeo je da reši nerešivu kvadraturu kruga. Jedno je njegova neograničena vlast, drugo je da EU sve gleda kroz prste Srbiji kao kandidatu. Međutim, glavno je pitanje: a koliko košta, i koliko će tek da košta, ta politika građane Srbije sedenja na više stolica, kada računi sa kamatom počnu da pristižu na naplatu?
Žalosna je činjenica da Evropska unija ignoriše studentski pokret. Nije ga prepoznala i našla načina da komunicira sa mladima koji govore evropskim jezikom budućnosti.
MONITOR: Donald Tramp šalje Marka Brnovića kao novog ambasadora SAD, dok je Vučić u Vašington poslao Dragana Šutanovca. Kako vidite ova diplomatska kadriranja, šta su mogući ciljevi njihovih diplomatskih misija i u kom pogledu Donaldu Trampu mogu biti važni Srbija i ovaj region?
ĐUKIĆ: Ambasador postupa u okviru mandata koje dobije. Sve preko toga je u domenu neobaveznog. Gospodin Brnović, preko oca poreklom iz Crne Gore, imaće za tako nešto zahvalan teren. Novi srpski ambasador u SAD dugo je i u potaji radio na svojoj ambasaduri.
Zapadni Balkan nije na prenatrpanoj agendi Donalda Trampa. Ako je suditi po prvim reakcijama (debata u SB OUN o BiH, kvinte) nova administracija sklona je održanju stabilnosti i predvidivosti. Ali Srbija kao najtrampiskija zemlja na svetu, kako je rečeno sa najvišeg mesta, ostaje da veruje u čuda.
MONITOR: Za neke „trampovce“ je veliko iznenađenje bila oštra reakcija državnog sekretara Marka Rubia na odluke Milorada Dodika i parlamentarne većine u RS.. Kako vidite ovu krizu u BiH i njenu perspektivu?
ĐUKIĆ: Po dostupnim elementima i analizama bosansko-hercegovačka kriza, generirana od strane predsednika RS, ulazi u prirodnu završnicu. Postojeća kriza neće se rešavati novom i većom krizom. Akutnu treba demontirati i dovesti do logičnog razrešenja. A to znači da međunarodna zajednica dovlači pojačanja da stvari postavi na svoje mesto, jer očito da domaći faktori za to nemaju snage. Valjda je sada svakome jasno da nadzor međunarodne zajednice u BiH nije slučajan.
MONITOR. EU se sve više uvjerava u nesigurnost transatlantskog saveza dok se bori da održi uticaj u postizanju mirovnog rješenja za rat u Ukrajini-za šta im je, očigledno, potrebna podrška Ujedinjenog kraljevstva i Vladimira Zelenskog. Do sada Trampova mirovna inicijativa nije dala značajnije rezultate. Da li je ovo ignorisanje Evrope od strane SAD, politički tajm-aut za Putina?
ĐUKIĆ: Tramp je uspeo da se posvađa sa američkim prijateljima, saveznicima, susedima. Kako misli bez saveznika? Sam? SAD nisu mogle same ni u Iraku, ni u Avganistanu… Tramp od Putina nije napravio prijatelja. SAD i RF su strateški rivali. Rusija se neće okrenuti protiv Kine. SAD ostavljaju Evropu, ali i Amerika ostaje bez Evrope, najvećeg, najvažnijeg saveznika. Evropa je to shvatila i gradi nezavisnu poziciju posebno. To nužno ne znači kidanje transatlantskog savezništa i evro-američkih veza. Zapadne podele ide na ruku Putinu, a upad u Ukrajinu testira novi evropsku snagu. Tim pre jer Trampov mirovni plan klizi ka neuspehu. Putin želi mir pod svojim uslovima.
MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnje domete nove administracije SAD, posebno Trampovo insistiranje na naglašavanju uloge carinske politike u spoljnopolitičkoj aktivnosti kao i „rivijera“ mirovni plan za Bliski istok i najnovije prijetnje bombardovanjem Irana u vezi sa Trampovom verzijom novog nuklearnog sporazuma?
ĐUKIĆ:: Mnogo, premnogo je frontova otvorila američka administracija. Mislim da se precenjuju američke sposobnosti. Neka se osvrnu na nedavnu istoriju, Vijetnam, Avganistan, Irak… Osiona ekonomska politika Donalda Trampa, „carinski rat“ mora doći na naplatu, ekspanzionizam, oligarhijski kapital. Zemlja koju je izgradio liberalizam, pribegava protekcionizmu, a to već vodi stagnaciji, recesiji, inflaciji.Trampove mere Americi donose kontramere. Trampova Amerika pogrešno misli da celom svetu može diktirati, od Gaze praviti plaže, da se upustiti u rat protiv Irana a sama je uništila zaključeni nuklearni sporazum…
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


ZARADE U PRAVOSUĐU: Vrh i preko četiri hiljade, ostali duplo manje

KOLIKO KOŠTA LOŠ KREDITNI REJTING CRNE GORE: U vrtlogu zaduživanja

POTPISAN SPORAZUM VLADE I UJEDINJENIH ARAPSKIH EMIRATA: Čekajući Skupštinu
Izdvajamo
-
INTERVJU3 sedmice
BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati
-
DRUŠTVO4 sedmice
VLADA DALA SAGASNOST ZA GRADNJU NA PLATAMUNIMA FIRMI KOJA SE POVEZUJE SA OLEGOM DERIPASKOM: Radunović odobrio davno osmišljeni plan
-
DRUŠTVO2 sedmice
ŠEIK MOHAMED ALABAR – MEGA INVESTITOR NA VELIKOJ PLAŽI: Planove izradili planeri Beograda na vodi
-
DRUŠTVO4 sedmice
NIŠTA OD DEPOLITIZACIJE DRŽAVNE UPRAVE: Spremni za nove uhljebe
-
Izdvojeno4 sedmice
SAD, RUSIJA, UKRAJINA, EVROPA: Istorija, sada i ovdje
-
Izdvojeno4 sedmice
VLADIKE I SRPSKI POLITIČARI U CRNOJ GORI: Srpski svet, Kremlj i Vučićeva drama
-
Izdvojeno4 sedmice
SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETNI ODBOR ZA CRNE TROJKE: Politička podgrijavanja