INTERVJU
ANDRIJA MARDEŠIĆ I DAVID KAPAC, REDITELJI FILMA STRIC: Ispunjujuće emocionalno putovanje

Objavljeno prije
3 godinena
Objavio:
Monitor online
Nije nam namjera bila raditi politički film. Makar danas kad se radi bilo koja vrsta umjetnosti, često je neizbježno da umjetnost, da bi bila dobra, mora imati stav, biti aktualna i na neki način rezonirati sa stvarnosti
Velika Zlatna mimoza – gran pri 35. Filmskog festivala Herceg Novi – Montenegro film festivala pripao je hrvatskom filmu Stric Davida Kapca i Andrije Mardešića, koji je dobio i posebno priznanje – plaketu Zoran Živković. Filmu je pripala i nagrada za najbolju mušku ulogu Predraga Mikija Manojlovića. To je bio povod za razgovor sa autorima Strica.
MONITOR: Koliko obojici znači nagrada iz Crne Gore, jer je konkurencija definitivno bila jaka?
MARDEŠIĆ: Većinu tih filmova smo gledali i za nijedan ne mogu reći ništa manje nego da je dobar ili odličan. A posebno veseli činjenica da su to sve dragi ljudi ili prijatelji. I sad smo se svi našli u istoj konkurenciji!
Možemo reći da je Festival u Herceg Novom preuzeo onu ulogu koju je Pula imala prije 40-ak godina, prikazuje najbolje od regionalnih kinematografija, i stvarno je čudo i velika čast da smo u toj konkurenciji baš mi uspjeli dobiti Zlatnu mimozu.
KAPAC: Ja sam se prije početka festivala šalio da nas u Herceg Novom čekaju Igre gladi, filmofilskom terminologijom, tako da smo se nadali samo izvući živu glavu. Ogromno priznanje i čast nam je da smo dio te odabrane skupine filmova, autora koje iznimno cijenimo i volimo, posebno jer su nam većina njih bliski kolege i prijatelji. Nagrada nam je došla samo kao šlag na tortu.
MONITOR: Andrija, Vi ste se obratili publici prije projekcije filma riječima – obično se kaže uživajte u filmu, a ja vam kažem – srećno. Da li Vas obojicu iznenađuje reakcija publike?
KAPAC: Redatelj je zapravo uvijek prva publika filma, a mi smo prvenstveno radili film kakav bi i sami htjeli gledati. Stric je spoj naših iskustva i stavova zapakiranih u dramski okvir svojevrsnog hightened genre-a, ali u suštini nešto naše iskreno i osobno. Naravno da smo razmišljali kako će publika doživjeti film, ali nismo se vodili aktualnim trendovima ni regionalne niti svjetske kinematografije. Mislimo da bi takvo kalkuliranje ispalo jeftino i neiskreno.
MARDEŠIĆ: To sa sretno je počelo kao šala na premijeri u Karlovim Varima, ali je zapravo postala neka vrsta našeg iskaza poštovanja prema našoj publici. Jer na početku svakog putovanja se zaželi sreća da se sigurno stigne na odredište. Kao što je David rekao, teško je ući u bilo kakav oblik kreativnog procesa sa nekakvim kalkulantskim primislima. Podilaženje trendovima ili publici se uvijek osjeti.
I da smo se upustili u takav proračunat proces, trebali smo tada, 2015. kad je prva scena Strica stavljena na papir, imati kristalnu kuglu da nam prikaže kakvi će biti trendovi u festivalskom i svjetskom filmu sedam godina kasnije. Drago nam je ako smo uspjeli u tome da film gledateljima ostaje dugo u glavi, da pričaju o njemu, razmišljaju i debatiraju. Jer važno je da se u filmovima aktivno sudjeluje, a ne da su gledatelji pasivni promatrači kojima autori sve serviraju na pladnju. U tome je i veći izazov gledanja i doživljaja filma.
Naravno da se filmovi rade za publiku, ali filmovi ne moraju nužno biti i zabava, već nekakvo ispunjujuće emocionalno putovanje koje kao i stvarni život, ne mora uvijek biti opuštajuće, zabavno i ugodno iskustvo.
MONITOR: Kažete da je rad na filmu trajao sedam godina. Kakav je bio proces? Kakav je bio zajednički rad vas dvojice autora?
MARDEŠIĆ: Nas dvojica se znamo 18 godina, još od Akademije kada smo počeli jedan drugome asistirati na filmskim vježbama. Pa smo krenuli zajedno pisati, pa i zajedno režirati promo-filmove i spotove.
Tako da nije bilo teško ući u svojevrsnu simbiozu koja je potrebna da se upustiš u nešto tako zahtjevno kao što je dugometražni igrani film. Oboje smo control freakovi i volimo sve temeljito i detaljno izanalizirati prije nego se bacimo u realizaciju. Zato je najveći izazov bio ispeglati strukturu filma do razine da taj Stričev zadani scenarij po kojem Obitelj glumi Božić iz dana u dan ne djeluje repetitivno. Zbog toga smo se trudili da u svakom danu imamo neku specifičnu situaciju koja će malo više otkriti i o priči i o likovima i gurati radnju naprijed.
A inspiraciju smo tražili u tome kako obične, svakodnevne pripreme i rituali oko Božića mogu postati mehanizmi maltretiranja. Usredotočili smo se na sve one apsurdne, groteskne i bizarne elemente naših obiteljskih okupljanja i nije nam bilo teško zamisliti kako bi stvari vrlo brzo mogle eskalirati i krenuti na loše.
KAPAC: Sama ideja filma od početka je bila dosta čvrsta, a najviše su se mijenjali načini kako smo film zapisivali. Počelo je s rukom pisanim bilješkama u tekicu po raznim birtijama, notesima u mobitelima pa napokon do profesionalnog formata scenarija. Jedina velika promjena dogodila se dosta kasno u procesu, nedugo pred samo snimanje, kad smo nakon scenarističke radionice Razvana Radulescua odlučili izmijeniti kraj filma, kraj koji jedini od samog početka nismo dovodili u pitanje. Sama ideja je ostala ista, ali kraj je postao manje nasilan, ali vjerujemo daleko više emotivan i potresan.
MONITOR: Kako su glumci reagovali kad su pročitali scenario, kad je krenulo snimanje jer ima baš dosta mučnih i zahtjevnih scena?
KAPAC: Nisam siguran da bi smo uopće i snimili Strica do sada, a svakako ne u ovom obliku, da Miki Manojlović nije pristao na ulogu.
U ranijim verzijama scenarija, Stric je bio zamišljen kao dosta mlađa uloga. Nakon dugog castinga, shvatili smo da Strica mora igrati stariji, iskusniji glumac, s težinom životnog iskustva, s tihim autoritetom, ali i nekom tugom i blagošću. Željeli smo da publika na trenutke suosjeća sa Stricem i razumije ga, bez obzira što je psihopat. Htjeli smo da se iz Strica osjeća tuga izgubljenog i potrošenog života u pokušaju da se uhvati neko sjećanje i emocija iz prošlosti.
Miki nam je zbog toga bio jedina opcija i nakon pročitanog scenarija i upoznavanja, dao nam je bezuvjetno povjerenje koje, nadam se, nismo iznevjerili. Ali, da smo bili svjesni pritiska i odgovornosti – jesmo.
MARDEŠIĆ: Imamo luđačku sreću ili blagoslov da su neki od ponajboljih glumaca Hrvatske i regije naši prijatelji. Tako i prije nego što smo i ušli u proces rada na Stricu smo se već jako dobro poznavali. Likovi su zato i pisani i prilagođavani njima i njihovom glumačkom izričaju. Nakon čitanja scenarija nije ih uopće iznenadilo što smo im priredili jer s obzirom što su navikli od nas u našim prijašnjim filmovima, Stric je bio kulminacija svih motiva i tema kojima smo se bavili u zajedničkim i pojedinačnim filmovima u kojima su Gogo, Ivana i Roko glumili (Goran Bogdan, Ivana Roščić, Roka Sikavica – prim. Monitora).
Tako da je ulazak u teške dramske scene bio zapravo dosta normalan proces, ne samo jer su oni glumačke zvijeri i titani, nego i zbog toga jer već desetak godina međusobno gradimo povjerenje i imamo nekakav uhodan, zajednički sistem komunikacije, zezancije i razumjevanja. A posebno nam je drago da se Miki lako uklopio u našu malu obitelj, kao da je oduvijek i bio s nama u ekipi.
MONITOR:. Mnogi su komentarisali film kao svojevrsnu alegoriju na Hrvatsku, na zemlje Balkana, na kritiku društva i stvarnosti koja nas je devedesetih, a i sad okruživala?
MARDEŠIĆ: Išli smo za time da se radnja filma može događati bilo gdje. Ne iz ideoloških razloga, već iz produkcijskih (smijeh). Ta jedna vikendica i obitelj može biti bilo gdje u bilo kojem dijelu svijeta koje je bilo spremno financirati naš film. Šalu na stranu, nije nam namjera bila raditi politički film. Makar danas kad se radi bilo koja vrsta umjetnosti, često je neizbježno da umjetnost, da bi bila dobra, mora imati stav, biti aktualna i na neki način rezonirati sa stvarnosti.
Naše polazište je da su patološki odnosi unutar obitelji, kao najmanje društvene zajednice, zapravo represivni. Da pod pritiskom, zajednica više nije toliko složna i tu se događa jedan krug nasilja, uglavnom psihološkog. A u represivnim sistemima se pojavljuje određena vrsta konformizma u kojemu pojedinac ne želi mijenjati status quo da slučajno ne bi bilo gore, jer će možda izgubiti i ono što imaju. Taj motiv konformizma – dokle ljudi mogu trpjeti nečije maltretiranje i represiju, koliko ih to mijenja nagore i otupljuje potrebu za pobunom – nas je zapravo odveo u jednom drugom smjeru. Počeli smo sa premisom: obitelj jednako nasilje. Ali s obzirom kroz što sve naša disfunkcionalna obitelj prolazi i pod kakvu cijenu, oni se ipak drže zajedno, bez obzira što su disfunkcionalni i letargični, završili smo na loglineu ,,obitelj iznad svega”.
KAPAC: Nas je prvenstveno zanimala dinamika obiteljskih odnosa za koje vjerujemo da sami po sebi mogu biti represivni i traumatični za pojednica. Inspirirali su nas odnosi s vlastitim obiteljima, koji su u filmu dovedeni do ekstrema, naravno. Pozadina 1980-ih godina u koju je radnja filma smještena, inspirirana je našim sjećanjima iz djetinjstva, a s obzirom na taj kontekst, nadali smo se da će odnosi među likovima funkcionirati i kao metafora za represivne sisteme. Drago nam je što za različite gledatelje film predstavlja različite stvari i vjerujemo da baš to i čini film posebnim. Gledatelj može pratiti osobnu, i nadamo se napetu, dramu likova, ali u širem kontekstu svatko može prepoznavati i čitati nešto što mu je na ovaj ili onaj način blisko ili važno.
MONITOR: Neobično je da dva autora režiraju film i pišu scenario. Kako ste to postigli i da li planirate opet zajedno neki projekat?
MARDEŠIĆ: John Huston je rekao da je režiranje filma zapravo izlazak iz svoje individualne samoće i preuzimanje kontrole u kreiranju malih svjetova. Koliko se često redatelji nađu usamljeni sa dilemom jesu li donjeli pravu odluku i to nikad ne razriješe čak i nakon premijere. Kreiranje svjetova je nevjerojatna muka, pogotovo ako si sam, ali zato u dvoje, svaka odluka je temeljito preispitana i donešena sa sigurnošću da je u tom trenutku najispravnija moguća. Tako da, puno je lakše s prijateljem, nekim tko te razmije i s kim dijeliš slične afinitete donositi odluke o bilo čemu, a kamoli ne o nečemu tako teškom kao što je pravljenje filmova.
KAPAC: Režirati film je samo po sebi teško, a režirati film u dvoje je duplo teže. Mi smo prije svega prijatelji i u većini slučajeva dijelimo ukuse o filmu, glazbi, hrani, humoru… a, tamo gdje se razilazimo i nadopunjavamo nastaje nešto posebno i najbolje od nas dvojice. Već sam jednom prilikom rekao kako svi kažu da je režija samotna profesija, a evo ja sam imao priliku režirat s najboljim prijateljem. Novi projekat je već debelo u razvoju, radi se ponovno o dugometražnom filmu, a pošto je rok za predaju scenarija kroz par dana, čim završimo ovaj intervju – vraćamo se pisanju, ponovno u birtiji naravno.
Miroslav MINIĆ
Komentari
INTERVJU
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije
7 danana
28 Marta, 2025
Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a
MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?
ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.
MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?
ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.
Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.
MONITOR: Kako vidite političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da arbitriraju o pitanjima od javnog interesa?
ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.
Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.
MONITOR: Važne obaveze koje moramo ispuniti koje se tiču Reformske agende, čekaju. Gdje je Crna Gora kada je u pitanju evropski put?
ULJAREVIĆ: Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a.To je trebalo da bude podsticaj da se radi više, sadržajnije i kvalitetnije, da sistem bude transparentniji, da se podstiče inkluzivan dijalog sa različitim stranama kako bi evropska posla koja su domaća posla nosio što širi dio društva.
Vlast je sve to bagatelizovala kroz jeftini marketing za svoje partikularne potrebe, još više se zatvorila kad je riječ u uvidima u procese donošenja odluka i od sebe udaljila sve one koji ne pristaju da budu podrška njihovom površnom i populističkom pristupu. Zato se dragocjena energija gubi na dnevnopolitičke igre između koalicionih partnera vlasti, koja više liči na raštimovani orkestar nego na političku snagu spremnu da povuče zemlju naprijed, jer su povezani isključivo željom da zadrže kontrolu nad državnim resursima.
Osim što vlast nije otvorila javne konsultacije oko Reformske agende niti usvojila sugestije van svog malog i u kapacitetima ograničenog kruga, njenoj primjeni se pristupa formalistički- Time se gubi šansa da građani osjete konkretne koristi i rizikuje dodatno usporavanje procesa.
MONITOR: A gdje smo kada je u pitanju region, koji pumpaju Aleksandar Vučić i Milorad Dodik?
ULJAREVIĆ: Crna Gora se u regionalnim odnosima nalazi na klackalici između deklarativne posvećenosti evropskim vrijednostima i sve izraženijeg uticaja političkih struktura koje destabilizuju region.
Ako ne ojačamo sopstvene institucije, nećemo imati ni rezistentnost prema tim negativnim spoljnim pritiscima, bilo da dolaze iz Beograda, Banjaluke ili drugih sličnih centara moći. No, to postaje Gordijev čvor, jer su mnoge od tih institucija pod značajnim uticajem tzv. veto-igrača koji koče demokratizaciju i evropeizaciju Crne Gore.
MONITOR: Studentski protesti u Beogradu pokazuju najljepše evropsko lice Srbije. No, šta dalje?
ULJAREVIĆ: Ti protesti vraćaju nadu da u Srbiji postoji snaga koja vjeruje u slobodu, odgovornost i demokratiju. Nose novu, do sad neviđenu energiju, sa potencijolom da se prelije i izvan Srbije. Njihova snaga je u tome što su se kapilarno proširili – do djelova Srbije gdje je takav otpor bio nezamisliv, kao i do grupa koje su ranije bile pasivne, oblikujući stavove prema vlasti. Ovo je istaklo integritet akademske zajednice u Srbiji, koja je većinski stala uz studente – za razliku od od iskustva u Crnoj Gori, gdje je takva podrška tokom posljednjih studentskih protesta izostala.
Ipak, bez organizovanog političkog odgovora teško je zamisliti širu sistemsku transformaciju. Građanski bunt je sjeme promjene, studenti su uzdrmali režim i artikulisali potrebu za reformama i balansom vlasti. Imaju široku podršku, ali potrebna je politička artikulacija kako bi se sve to pretočilo u institucionalni okvir. Vjerujem da će ta artikulacija doći, u nekom obliku i kroz neke nove ljude. Pitanje je samo kada, ali je jasno da je Vučićeva piramida vlast na staklenim nogama i da je odbrojavanje njenog kraja počelo. Demokratski svijet to ne gleda bez emocije, iako su zvanične rekacije međunarodnih aktera za sad suzdržane upravo zato što ne vide ko može da zamijeni Vučića.
MONITOR: Region ubija korupcija, nalaz je nakon još jedne tragedije, ovog puta u Makedoniji. Kuda ide region?
ULJAREVIĆ: Korupcija je zajednički imenitelj gotovo svih skorašnjih tragedija u regionu, izazivajući ogorčenje i frustraciju građana i građanki. Manje vidljivo ali vrlo razorno – korupcija podriva institucije, normalizuje kriminalizaciju društva, potiskuje mlade i talentovane, urušava povjerenje i ugrožava samo tkivo zajednice.
Dok god političke strukture na vlasti korupciju dominantno vide kao alat za očuvanje moći, a ne kao direktnu prijetnju životima i dostojanstvu građana i građanki, region će se kretati unazad. Riječ je o sistemskom problemu, a ne samo o „lošim pojedincima“. Zato nije dovoljna promjena vlasti – potrebna je promjena kvaliteta političkih struktura.
Primjer Crne Gore pokazuje da ni dolazak tzv. „novih snaga“ nije donio poboljšanje. Naprotiv, mnogi su nastavili i intenzivirali loše prakse, a u brojnim segmentima pokazali veći stepen neodgovornosti, bahatosti i otvorenosti prema koruptivnom ponašanju.
Bez sistemske i dubinske promjene političke kulture, region ostaje talac istih obrazaca koji ga decenijama drže zarobljenim.
MONITOR: Nakon trageije na Cetinju, pa i uprkos ovdašnjim protestima, izostala je odgovornost ?
ULJAREVIĆ: To je tužan i porazan primjer neodgovornosti vlasti, čak i u trenucima najteže tragedije. Ovaj slučaj je posebno upečatljiv jer se radi o ponovljenom izostanku reakcije, nisu se izvukle lekcije iz prethodne tragedije na Cetinju niti je došlo do suštinskih, sistemskih promjena, kako u sektoru bezbjednosti, tako i u drugim povezanim oblastima.
Nalazi našeg CG Pulsa, iz marta ove godine, ukazuju da gotovo 60 posto građana i građanki smatra da neko mora snositi odgovornost za događaje od 1. januara, što podvlači potrebu za političkom i institucionalnom odgovornošću. Ovaj se stav ne odnosi na jednu demografsku, političku ili regionalnu grupu – već predstavlja šire društveno očekivanje. Odgovornost se u javnosti prvenstveno locira u državnim institucijama, a naročito u Upravi policije, dok se kao lično odgovorna figura najčešće pominje ministar unutrašnjih poslova. To sugeriše da se ovaj događaj ne percipira kao izolovani incident, već kao simptom sistemske disfunkcionalnosti unutar bezbjednosnog sektora.
Ni tri mjeseca kasnije vlast nije pokazala nikakav osjećaj odgovornosti. Zastrušujuće je i odsustvo empatije koju su pojedini predstavnici vlasti demonstrirali prema žrtvama ovog masakra.Počevši od toga da nijesu prisustvovali ni komemoraciji, ni sahranama stradalih, da ne ulazimo u to kako su se odnijeli prema onima koji su se trudili pobuditi kod njih osjećaj odgovornost ili empatiju.
MONITOR: Kako povratak Mila Đukanovića na političku scenu utiče na stanje u DPS-u, ali i generalno na političu scenu?
ULJAREVIĆ: Njegovo pozicioniranje na funkciji počasnog predsjednika DPS-a najviše govori o stanju unutar te partije, koja i dalje ne prepoznaje potrebu za unutrašnjom reformom, smjenom generacija i novim pristupom politici. Iako trenutno većina birača DPS-a podržava ovu odluku, nesumnjivo su time usporeni procesi nužni za redefinisanje partije.
Važno je ovo sagledati i šire. Šta god neko mislio o Đukanoviću, činjenica je da on već godinama nije na vlasti i da nema formalne poluge moći. Odgovornost za (ne)demokratizaciju društva danas leži na onima koji vrše vlast, a kojih ima dovoljno da, uz političku volju i konsenzus, mogu aktivno oblikovati otvoreno, evropsko i građansko društvo, kada bi zaista baštinili te vrijednosti i imali kapacitet da ih sprovedu. Njima je ova pozicija Đukanovića novi izgovor za nekompetentnost ili nedostatak političke hrabrosti.
Crna Gora danas stagnira zbog sadašnjih aktera koji ne pokazuju spremnost da (iz)grade funkcionalne institucije i kulturu odgovornosti, a to ponajmanje zavisi od DPS-a.
Milena PEROVIĆ
Komentari
INTERVJU
SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije
7 danana
28 Marta, 2025
Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona bila nekoherentna
MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?
DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?
Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.
MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?
DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.
Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.
U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.
MONITOR: U 2009. godini pojavila se Vaša knjiga „Akteri bez društva“, koja sumira efekte 20 godina od masovnije pojave organizacija civilnog društva. Da li je uticaj NVO u međuvremenu u nekom pravcu bitnije promijenjen i kako gledate na pojavu plenuma i zborova kao pokušaja direktne demokratije u Srbiji?
DVORNIK: Treba bitno razlikovati NVO-e i civilno društvo. Civilno društvo je prešutno u mnogo širem dijelu svijeta usvojeno kao oznaka za društvo koje se aktivno, ali bez borbe za vlast (kao partije) ili za neke regulativne funkcije (poput sindikata) postavlja prema “javnim stvarima”. Bilo sudionički, bilo javno kritički ili na druge načine. NVO-i su samo institucionaliziran vid organiziranja nekih od tih aktivnosti po modelu poduzeća, ali neprofitnog, bez nekog velikog aktivnog članstva. Utoliko, one su i jedan oblik otuđenja djelatnog potencijala od samog civilnog društva, često bliže fondacijama i državnim agencijama. One utječu više pregovaranjem s državnim institucijama nego javnom mobilizacijom.
Plenumi i zborovi izraz su nastojanja da građanke i građani zainteresirani za javna pitanja (dakle, civilno društvo) ostanu redovno okupljeni i aktivno prisutni. Održavanje takvog djelovanja traži veliku energiju i angažman, pa teško mogu postati stalan dio sistema. Sada su se u Srbiji neočekivano pokazali kao široko usvojena forma, ali nitko ne može prognozirati koliko će uspjeti. Zasad, potencijala ima.
MONITOR: Zagreb je sigurno zainteresovan za razvoj krize u BiH. Dok Milorad Dodik lamentira nad svojom borbom za prava Hrvata u BiH, šef HDZ-BiH Dragan Čović je Dodikov SNSD nazvao „prethodnim partnerom“.. Ko bi mogao biti „naredni partner“ Čoviću?
DVORNIK: HDZ se iz ideoloških razloga ne može odreći podrške “hrvatskom entitetu “, ali ekonomski i pragmatično-politički Hrvatska već i sada ima u BiH – uključujući RS – sasvim povoljnu situaciju za svoje, prije svega, ekonomske interese. Kako se BiH ipak postupno pluralizira i unutar etničkih “zajednica “, raste i broj mogućih kombinacija, a stvari ne poznajem dovoljno detaljno da bih mogao procijeniti kako će se one kretati.
MONITOR: Neizvjesnost američke spoljne politike sve se više osjeća. Kako ocjenjujete istovremeno taktiziranje EU sa SAD i širenje fronta „voljnih“ i jačanje pozicije Kira Starmera i UK u brizi za Ukrajinu i krizi transatlantskog partnerstva?
DVORNIK: O vanjskoj politici premalo znam, ali po dojmu iz medija čini se da je onima kojima je u interesu da EU postane djelatno tijelo a ne labava konfederacija nacionalnih vlada, ovo dobro došla prilika da razviju sistem odlučivanja na području obrane. Budući da Trumpova politika obezvređuje međunarodne organizacije – ne samo EU nego i NATO – te se zemlje konačno moraju organizirati same. Do toga je još daleko, ali je možda početak. Pogotovu ako se na putu oslobode dviju predrasuda – da je Rusija strahovito nadmoćan opasan neprijatelj, a da su SAD ipak još uvijek nekakav saveznik. Trumpova politika ne čini mi se toliko ekspanzionistička koliko bezobzirna spram ikakvih međunarodnih normi.
MONITOR: Tramp kaže da Putinu nije dao nikakav rok u vezi sa prekidom vatre u Ukrajini . Primirje u Gazi se ne obnavlja. I dalje se gine. Ima li šanse da UN preuzmu predvodništvo u efikasnijim mirovnim pregovorima?
DVORNIK: UN može djelovati samo ako postoji kompromis između SAD, Kine i Rusije – dakle zadugo nikako. Trumpova politika samo formalno nastupa kao da traži sporazuman prekid sukoba, ali pritom bezočno favorizira jače – Izrael i Rusiju – jer one više kontroliraju situaciju, čineći pritom ogromne zločine. Trumpova vrhuška po svemu sudeći svemu tome pristupa poslovno, radi političkog i ekonomskog profita, posve neimpresionirana ikakvim pravom i pravdom.
Sklapanje sporazuma poput ovog Hrvatske sa Albanijom i Kosovom nije čudno
MONITOR: Nedavno je sklopljen regionalni bezbjednosni sporazum između Hrvatske, Albanije i Kosova, što je naišlo na nezadovoljstvo i protest Beograda. Kako razumijete interese ove tri zemlje za ovakvom vrstom povezivanja- da li se radi i o interesu NATO, s obzirom da su Hrvatska i Albanija članice, a Kosovo nije?
DVORNIK: U paraleli s EU, nije čudno sklapanje takvih sporazuma, koji su dio postupnog integriranja u širi savez. Sličnih je npr. trgovinskih ili energetskih sporazuma već bilo s potencijalnim članicama EU. Oni mogu imati neki funkcionalan značaj, premda su često samo formalni, pa i simboličko ‘potvrđivanje identiteta’. NATO uglavnom ne zna što bi sa sobom, a neka racionalna reakcija na stvarnu opasnost od agresije (dakako-od Srbije, o Rusiji da ne govorimo) može postojati samo u glavama paranoidnih nacionalista.
Najviše je pluralizma, paradoksalno, na desnici
MONITOR: Hrvatska je imala niz izbora 2024-25. Na čelu države je ostao dvojac Andrej Plenković-Zoran Milanović. A iznenađenje je koalicija HDZ sa Domovinskim pokretom. Možemo nije napravilo značajniji prodor. Zašto je hrvatska politička scena ukopana u jednu vrstu dvostranačja?
DVORNIK: Jer stupove političkog organiziranja još nije dotakao pluralizam: HDZ je utemeljen u nacionalizmu, SDP u potrebi za sigurnošću. Zbog toga u SDP-u više nije ostalo ništa od ljevice, ništa što ide dalje od defanzivne sigurnosti naspram nacionalističkog porobljavanja države, sa svim njenim institucijama, javnim službama, medijima. Liberalni centar se nije mogao razviti jer nema samostalne poduzetničke – kapitalističke klase.
Novije (za zapadni svijet već stare) alternative poput zelenih se probijaju sporo i mukotrpno, kako društvu postaje jasno da ono najpoželjnije – ekonomski prosperitet – ujedno ubija i potkopava prirodnu osnovu samog života. Većini je još uvijek na prvom mjestu materijalna sigurnost i potiskivanje sjećanja na siromaštvo.
Najviše je pluralizma, paradoksalno, na desnici, gdje niču stalno novi kandidati za ulogu nacionalnog šampiona, uvijek na istoj podlozi – talambasanja o nacionalnoj ugroženosti i zazivanja autoritarnog poretka. Samo su nekoć glavni neprijatelji, jedno žrtve unutrašnjeg nasilja tokom rata i nakon njega, bili Srbi, a danas su to izbjeglice iz siromašnih zemalja globalnog jugoistoka.
U tom otimanju oko uskog skupa nekih tobože temeljnih vrijednosti, najbliži su istodobno i najveći neprijatelji. HDZ-ov režim-primjerice, po svemu je sudeći odgovoran za smrt dvojice prvaka Stranke prava u 90-ima. Zbog toga se i može činiti da je koalicija s Domovinskim pokretom neobična, obzirom na žestinu međusobnih verbalnih napada. No, taj “pokret” nema ništa osim ekstremnije varijante ideologije HDZ-a i sada, kad ima udio u vlasti i mora zaboraviti ekstremizam, utopit će se u HDZ, a vlastitim aferama izgubiti privid čistoće. Kao što je već prije 30 godina doživio i sam HDZ. Jedina mu je šansa da sada iznutra ukazuje na korupcijske afere, ali tako ne može dugo opstati u koaliciji.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije
2 sedmicena
21 Marta, 2025
Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?
BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.
Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.
I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.
Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.
Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…
To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.
Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.
MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?
BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.
Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.
Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.
Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…
Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.
MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine donio političkoj sceni u Crnoj Gori?
BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.
MONITOR: U Crnoj Gori oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?
BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.
Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.
Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.
Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…
U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.
MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?
BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.
Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.
Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…
Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.
Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?
BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.
A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.
Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…
MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?
BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…
Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.
Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.
Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


PRIJAVA PROTIV BIVŠEG I AKTUELNOG VRHA UPRAVE CARINA: Zviždač o carinskim prevarama

ODLAZAK SVETLANE BROZ: Preko rijeke

Preteći vokali
Izdvajamo
-
INTERVJU3 sedmice
BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati
-
DRUŠTVO4 sedmice
VLADA DALA SAGASNOST ZA GRADNJU NA PLATAMUNIMA FIRMI KOJA SE POVEZUJE SA OLEGOM DERIPASKOM: Radunović odobrio davno osmišljeni plan
-
DRUŠTVO2 sedmice
ŠEIK MOHAMED ALABAR – MEGA INVESTITOR NA VELIKOJ PLAŽI: Planove izradili planeri Beograda na vodi
-
DRUŠTVO4 sedmice
NIŠTA OD DEPOLITIZACIJE DRŽAVNE UPRAVE: Spremni za nove uhljebe
-
Izdvojeno4 sedmice
VLADIKE I SRPSKI POLITIČARI U CRNOJ GORI: Srpski svet, Kremlj i Vučićeva drama
-
Izdvojeno4 sedmice
SAD, RUSIJA, UKRAJINA, EVROPA: Istorija, sada i ovdje
-
Izdvojeno4 sedmice
SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETNI ODBOR ZA CRNE TROJKE: Politička podgrijavanja