Njegošev  stvaralački opus je bio i ostao predmetom sporenja, različitih tumačenja i direktnih političkih zloupotreba. Fiktivni događaji i likovi koji su u realnoj istoriji bili nešto sasvim drugo su postali dio zvaničnog političkog narativa države Srbije još od Ilije Garašanina

Treći put zaredom proslavlja se Njegošev dan i crnogorski praznik kulture. Skupština Crne Gore ga je decembra 2021. godine ustanovila kao državni praznik sa dva neradna dana – 13. i 14. novembar. Predsjednik Skupštine Andrija Mandić je, čestitajući praznik, istakao da je „Njegoš je ostavio neizbrisiv trag u duši i srcu našeg naroda, …i (da) gradeći modernu, prosperitetnu, pomirenu i stabilnu Crnu Goru, nikada ne zaboravimo njenu bogatu i slavnu istoriju“. Mandić je i ovaj praznik iskoristio da pozove na „zajednički bratski iskorak i da se ponovo podigne Njegoševa zavjetna kapela na Lovćenu“. Time bi kapela, uz „sadašnji spomenik kulture“ tj. Meštrovićev mauzolej, bila „mjera pomirenja i ozdravljenja Crne Gore“. Kapela je samo jedna od identitetskih agendi koju forsira navodno pomirljivi Mandić i blok partija (NSD-DNP-SNP) čija glava je zvanični Beograd.

Ovakve stavove odavno zagovaraju  episkopi Srpske crkve (SPC), kao još jedna ruka beogradske vlasti i njenih službi. Crnogorski mitropolit Joanikije Mićović je krajem jula 2022. godine rekao da će kapela na Lovćenu biti obnovljena „kad napravimo otklon od zle komunističke misli i od kulta ličnosti Josipa Broza i kad se očistimo od ustašluka, koji je zahvatio donekle Crnu Goru“. Mitropolit nije  ulazio u detalje navodnog ustašluka. Ustvrdio je da je navodni direktni nalogodavac rušenja zavjetne kapele, koja je nekada krasila i crnogorski socijalistički grb, bio Josip Broz Tito.

Mitropolitu Joanikiju ne smeta rušenje Njegoševe kapele (djelimično oštećene austrougarskom granatom 1916.) posvećene Svetom Petru Cetinjskom od strane srbijanskih kolonijalnih vlasti 1925. godine. Tada je srpski kralj Aleksandar sagradio novu kapelu sa novim kamenom (iako je stara mogla da se obnovi) u čast rođenja svoga sina prijestolonasljednika Petra II Karađorđevića i posvetio je Sv. Đorđu umjesto Sv. Petru Cetinjskom. Srpski istoričar Vladimir Dedijer je 20. avgusta 1970. u Borbi napisao: „Aleksandrova zadužbina je oličenje uništenja državnosti Crne Gore posle 1918…i ujedno simbol uništenja nezavisnosti Crnogorske mitropolije…“. Kamen za Aleksandrovu kapelu je 1925. donesen iz Srbije – iz Venčaca kod Aranđelovca.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

Navodni povod za najveći mirnodobski pokolj u Crnoj Gori,  pogrom muslimanskog življa 1924., bilo je ubistvo Boška Boškovića.  Bošković je bio otjelotvorenje nasilja beogradske vlasti. Za ubistvo su optuženi muslimanski odmetnici Jusuf Mehonjić i Husein Bošković.  Boškovića su ubili Crnogorci, kolašinski glavari.  Vlasti kralja Aleksandra su zločin zataškale.  Muslimanska sela u Vraneškoj dolini su  opustjela

Ovog vikenda – 9. i 10. novembra će se navršiti 100 godina od najvećeg mirnodopskog pokolja u Crnoj Gori koja je tada bila ( obespravljeni) dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (KSHS) pod dinastijom Karađorđević. Pogrom muslimanskog stanovništva Vraneške doline pod palicom Beograda su izvršili gotovo isključivo tamošnji pravoslavci – Crnogorci i Srbi.. Među njima je bio i ne mali broj pristalica samostalne Crne Gore  razočaranih ujedinjenjem jer su smatrali da nisu adekvatno nagrađeni od nove vlasti.

U knjizi Besudna zemlja Milovan Đilas, jedan od vođa jugoslovenskog pokreta,  kasnije proganjani disident, detaljno je opisao tadašnje strahote. Učesnik tog događaja bio je njegov otac  Nikola – pobornik crnogorske nezavisnosti i dinastije Petrovića, koji je shvatajući novu realnost, neoduševljeno prihvatio komandu nad žandarmerijom u Kolašinu nakon 1918. Kasnije je kao umirovljeni oficir učestvovao u pogromu. .

Besudna zemlja je 1958. godine  objavljena u Njujorku na engleskom, u vrijeme kad je Milovan Đilas već bio u komunističkom zatvoru. Kasnije edicije objavljene u Beogradu na srpskom, od 2005. će pretrpjeti vidne cenzure navodno proevropskih srpskih vlasti.

Navodni povod za pokolj je bilo ubistvo Boška Boškovića, zagovornika Ujedinjenja i glavara nove vlasti koju je služio. Bošković je, po opisima, bio otjelotvorenje nasilja beogradske vlasti. Bio je „čovjek pogodan da brzo slomi svaki otpor i učvrsti vlast i golu silu nad ljudima“. Prema pristalicama crnogorske samostalnosti nije imao milosti. Ono što mu posebno „nije opraštano, ni zaboravljano“ su silovanja žena i djevojaka i tu se, po navodima, „nije ustezao od zloupotrebe vlasti“. Đilas navodi, da su „u njegovu kancelariju dovođene osumnjičene mlade djevojke, ili uopšte ljepše žene koje nije imao ko da zaštiti. Tada su stražari čvrsto držali stražu pred njegovim vratima, ne puštajući nikoga unutra“.

„Kada su protivnici ujedinjenja skršeni“ Boško je otišao iz Kolašina i „naglo se bogatio, pritiskajući muslimanske zemlje po Sandžaku“. U jesen 1924. godine, ubijen je iz zasjede, na putu od Šahovića ka Mojkovcu. Đilas piše da se „na sahranu slegao čitav kraj… i mnogi iz drugih krajeva Crne Gore“. Vlasti su isticale „njegovo junaštvo i slavno ime“. Kako se ubistvo dogodilo u Sandžaku, tj. s „one strane Tare – davnašnje krvave međe između dvije vjere… nije bilo teško tužbalicama, lelekačima i govornicima da pokrenu gomilu u osvetnički pohod protiv muslimana“.

Za ubistvo su optuženi muslimanski odmetnici Jusuf Mehonjić i Husein Bošković, begovi kojima je agrarna reforma uzela imanja. Osim oduzimanja zemlje ova dvojica se „nisu mogli pomiriti s prodiranjem Crnogoraca u njihove krajeve, s vladavinom krsta nad polumjesecom“. „Obično su četovali ljeti, a zimi se prebacivali u Arbaniju, gdje je Jusufa i našao metak plaćen iz Jugoslavije, dok se Husein konačno sklonio u Tursku“.

Kako navodne ubice nisu bile dostupne „u pojmovima Crnogoraca bilo je to kao da su svi muslimani krivi za Boškovu smrt“. Za masu koja se okupila na sahrani odmah se rodila teorija zavjere da se ljudi kao Boško Bošković, „ne ubijaju bez velikog dogovora“. Političari koji su forsirali tu priču masi su imali svoje porive – „da oslabe snagu i jedinstvo muslimana, koji su se pribirali nakon ratnih nedaća“. Tako je „stoljećima uvriježena mržnja na Turke, osveta za ono što su muslimani činili stoljećima…i spontana glad za turskom zemljom, koju muslimani kao bespravno drže – još od Kosova“ ponovo dobila zamah.

Odmah po sahrani, bez velikog dogovaranja se izvuklo skriveno oružje- „i krenuše na muslimane“. „Muslimansko stanovništvo, protiv kojeg su išli, bilo je nenaoružano, i inače mahom neratoborno“ tako da je „pljačka od 1918. godine bila nevina igra prema ovome“. Nikola Đilas se pravdao da je mislio da će samo biti smaknuto nekoliko muslimanskih prvaka.Prema pisanju nekih autora ubijeno je oko tri stotine pedeset ljudi, mnogi na grozovit način. Drugi autori navode znatno veću brojku ubijenih, preko hiljadu.

Stvari su se brzo otrgnule kontroli, „čak i iz ruku onih koji su predvodili rulju“, piše Milovan Đilas.  Neki su ubijali samo mušku djecu od 10, 15, 18 godina naviše, kako je ko u glavi sam sebi granicu postavio. Drugi su „otimali bebe iz naručja majki i sestara i na njihove oči ih klali“. Kasnije su se ubice pravdale da ih „ne bi klali već ubili metkom, samo da su ih majke i sestre ostavile njima same“. Hodžama su „čupali brade i urezivali im krstove na čelu“. U jednom su selu „grupu ljudi žicom vezali za plast sijena i zapalili… poslije su prepričavali da ljudi gore purpurnim plamenom“. Jedna je grupa napala usamljeno domaćinstvo gdje je seljak upravo derao jagnje zakačeno za grane drveta. Prvobitni plan je bio da ga ustrijele i spale mu kuću, ali im je dranje jagnjeta dalo monstruoznu ideju da naglavačke objese čovjeka i polako ga živog oderu. Đilas u Besudnoj zemlji navodi da je bilo je i silovanja, “ što je to do tada Crnogorcima bilo nepojmljivo“. Ovi najgrozniji opisi sadističkog divljanja rulje ne postoje u srpskom cenzuriranom izdanju knjige. Drugi djelovi su prepravljani u skladu sa narativom režimske štampe kralja Aleksandra.

Žandarmerijske vlasti u Šahovićima su „dojavile rulji da će sprovesti za Bijelo Polje veću grupu muslimana pohapšenih pod izgovorom da budu spašeni, jer im je život u opasnosti“. Crnogorci su ove „dočekali na zgodnom mjestu i pobili“ – njih pedesetak. Đilas navodi da je postojao i plan da se isti scenario desi muslimanima u Bijelom Polju koji su „miran i vrijedan narod“. Međutim, neki srpski armijski oficiri kada su saznali šta se sprema su intervenisali i u zadnjem trenu spriječili pokolj. Dio vezan za Bijelo Polje i časne srpske oficire je takođe uklonjen u srpskom izdanju.

„Moj otac, koji nije bio sklon surovostima… je osjećao stid… kakav vjerovatno osjećaju, kad se otrijezne pijanci poslije izvršenog nedjela. Ja i najstariji brat, smo bili zgranuti i užasnuti. Osuđivali smo oca što se i on poveo za ruljom, mada u pokolju nije učestvovao. Kao bivši oficir, nije mogao izostati iza svojih kolega i svojih bivših vojnika, a da ne bude osramoćen“, piše Milovan Đilas..

Boškovića su ubili Crnogorci, kolašinski glavari koji su „pobojali njegovog bogaćenja i daljeg uspona“ uz „mnogo računa neprečišćenih od ranije“. „To je moj otac doznao kasnije“ navodi  Đilas. „Glavari koji su organizovali ubistvo, međutim, nijesu ni prstom mrdnuli da spriječe pokolj muslimana…potajno se nadujući što jednim udarcem uklanjaju Boška i istrebljuju muslimane“.

Vlasti kralja Aleksandra su čitav zločin zataškale. „Da je ko god tada makar poveo i najpovršniju istragu, veoma lako bi otkrio i one koji su vršili zločine i njihove vođe“ piše Đilas. Najavljena je obimna istraga ali je „sve ispalo sprdnja s pravdom“.

Muslimanska sela su opustjela…” Počeli su da se sele mahom u Tursku, prodajući imanja budzašto. Šahovićki srez, dijelom i bjelopoljski, nešto istrebljenjem, a nešto od straha, ostali su dobrim dijelom bez muslimana i naseljeni su crnogorcima“.

Sadašnje vlasti koje navodno baštine EU vrijednosti još ćute na pozive za komemoraciju. Rezolucija o genocidu koji su potpisali poslanici Bošnjačke stranke (BS) u crnogorskoj Skupštini je i dalje na čekanju. Nacionalno ostrašćenom šefu parlamenta Andriji Mandiću se tek ne žuri.

Vujaklija definiše ćutanje kao znak odobravanja.

Jovo MARTINOVIĆ

Smailova i Mukamedžanov su osnivači Fondacije NeMolchiKZ (NeĆutanju), koja promoviše prava i slobode žena, djece, rodnu ravnopravnost i bori se protiv diskriminacije i nekažnjivosti moćnika i nasilnika u Kazahstanu. Supružnici nikada nisu bili politički aktivni ali su trn u oku tamošnjim vlastima koje traže njihovo izručenje. Izgleda da bi im MUP CG mogao izaći u susret

Pružiti utočište politički progonjenim osobama od strane totalitarnih režima u državama bivšeg Sovjetskog Saveza stvar je ne samo demokratije i ljudskih prava, već i elementarnog ljudskog morala u normalnim društvima koja žele članstvo u Evropskoj Uniji (EU). Tako bi trebalo biti i sa Crnom Gorom koja se, uz zapadnu pomoć, otarasila 30-godišnjeg režima Mila Đukanovića koji je gajio bliske veze sa diktatorima i kriminalcima širom planete. Međutim, Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) kojim rukovodi Danilo Šaranović (kadar građansko orjentisanih Demokrata) i njegov zamjenik Radovan Popović ponašaju se kao da su Đukanovićev režim i njegov sistem vrijednosti i dalje aktuelni.

Monitor je već pisao o tražiocima azila iz Bjelorusije i Rusije koje tamošnji režimi politički progone zbog javno iznesenih stavova. Njih je Popović, Šaranovićev pomoćnik i šef Direktorata za upravne poslove, državljanstvo i strance odbio uz paušalna obrazloženja da su Bjelorusija i Rusija demokratske zemlje zato što to tako piše u Ustavima tih država. Formalno im se jamče sva prava kao i u doba diktatora Staljina odgovornog za smrt miliona svojih podanika. Pomoćnika Popovića nije brinulo što u Bjelorusiji ima preko 1.400 registrovanih političkih zatvorenika i što u Rusiji maltene svake sedmice (sasvim slučajno) smrtno strada neko ko se zamjerio kremaljskom režimu, bilo u zatvoru, stanu ili na ulici.

Otprilike u isto vrijeme kada su došli nepravosnažno odbijeni tražioci azila, u Crnu Goru je stigla i Dinara Botaevna Smailova poznatija kao Dina Tansari –  svjetski priznati glas obespravljenih i borkinja protiv porodičnog nasilja i seksualnog zlostavljanja u Kazahstanu. Zajedno sa njom je došao i njen suprug Almat Mukamedžanov, takođe aktivista borbe za ljudska prava.

Smailova i Mukamedžanov su osnivači Fondacije NeMolchiKZ (prevedeno NeĆutanju), organizacije koja promoviše prava i slobode žena, djece, rodnu ravnopravnost i bori se protiv diskriminacije i nekažnjivosti moćnika i nasilnika u Kazahstanu. Supružnici nikada nisu bili politički aktivni ali su trn u oku vlastima. Njihov aktivizam i borba protiv nekažnjivosti za silovatelje, pedofile i nasilnike koji su često imali prećutnu ili otvorenu podršku policije i ljudi bliskih Vođi nacije smetali su mnogima u establišmentu koji su smatrali da oni svojim publikacijama ruše ugled države. Kazahstan je krajem prošle godine raspisao nacionalnu potjernicu za njima zbog navodne prevare i zloupotrebe donacija, što je omiljena metoda sumnjičenja i u Rusiji i Bjelorusiji. Pokušaj raspisivanja međunarodne potjernice preko Interpola, prema dostupnim podacima, nije prošao.

Kazahstan je postao samostalna država nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine i zemljom je skoro tri decenije vladao Nursultan Nazarbajev poznatiji kao Elbasi (Vođa nacije). Nazarbajev je zadržao sovjetski totalitarni stil vladanja i pretvorio Kazahstan, gasom i naftom bogatu zemlju, u privatni posjed svoje porodice, po ugledu na susjednu Rusiju Vladimira Putina. Kasnije nasilne promjene i novi predsjednik nisu puno promijenili sliku zemlje na bolje.

U proteklih sedam godina kazahstanske vlasti su „razvile obrazac progona i maltretiranja Smailove“ kako je navela Meri Lolor, UN-ova specijalna izvjestiteljka o borcima za ljudska prava u izvještaju objavljenom 30. maja ove godine. Izvještaj su potpisala još dva UN-ova specijalna izvjestioca i Doroti Estrada-Tank, predsjedavajući izvjestilac UN-ove Radne grupe za diskriminaciju žena i djevojčica u Ženevi. Lolor je pored javnog izvještaja poslala i pismo 4. marta ove godine adresirano na crnogorske ministre pravde i unutrašnjih poslova. Omaškom je pismo adresirano ranijim ministrima iz 43. vlade. U pismu specijalna izvjestiteljka UN-a Lolor moli crnogorske vlasti, da se, u slučaju Smailove i njenog supruga, „uzmu u obzir rizici sa kojima se suočavaju kao borci za ljudska prava ako bi se vratili“ u matičnu zemlju. Kazahstan protiv Smailove vodi šest krivičnih postupaka u kojima joj prijeti zatvorska kazna od deset godina.

Krivični predmeti protiv nje su, navodi se, otvarani, obustavljani ili zatvarani i ponovo otvarani 16 puta. Sve je počelo u julu 2016. godine kada je Smailova na svojoj facebook stranici objavila da je preživjela grupno silovanje u mladosti i da više ne namjerava ćutati o tome. Pozvala je žene Kazahstana da javno govore o rodnom nasilju. U aprilu 2017. godine, Smailova i njen suprug su uspostavili telefonsku liniju za žene žrtve nasilja u porodici i registrovali Javni pokret protiv nasilja ’NeMolchi.KZ’“.

Smailova u razgovoru za Monitor kaže da su njeni veliki problemi počeli nakon poziva od zamjenika generalnog sekretara UN-a da govori na 72. sjednici Generalne skupštine UN  21. septembra 2017. godine. Tada je pozvala centralnoazijske žene „da se ne stide da progovore i zatraže da se nasilnici procesuiraju!“. Ubrzo nakon njenog govora, u Almatiju, glavnom gradu Kazahstana, organizovana je konferencija za novinare na kojoj je optužena za varanje i odavanje povjerljivih podataka žena žrtava seksualnog nasilja koje su zatražile pomoć od NeMolchi.KZ. Predstavnici provladinih i „patriotskih“ nevladinih organizacija su ubrzo na internetu počeli da klevetaju aktivnosti fondacije i prijete onima koji su učestvovali u pokretu otpora nasilju i nekažnjivosti.

I pored opstrukcija i krivičnih prijava ljudi bliskih vlastima, krajem 2019. godine, zahvaljujući dobrim dijelom aktivizmu njihove fondacije i međunarodnom pritisku, u Kazahstanu je usvojen novi zakon kojim se pooštrila odgovornost za silovanje i ojačala prevencija porodičnog i seksualnog nasilja, uključujući i zakon o sprječavanju nasilja u porodici. Dina Smailova je 2018. god. odlikovana od strane šefice UN Women, Fumzile Mlambo-Ngugke, kao jedna od „žena koje su promijenile svijet“ 2017. godine. Aprilu 2020. je uvrštena u prvih pet globalnih žena aktivista prema UN Women listi na „čelu borbe protiv COVID-a“.

U pismu crnogorskim vlastima, marta ove godine, specijalna UN-ova izvjestiteljka Meri Lolor navodi da je zahvaljujući Smailovoj i njenoj fondaciji NeMolchi.KZ  pruženo preko 35 hiljada besplatnih konsultacija preko hotline telefona dok je preko 2,5 hiljade žena dobilo pravnu, i socijalnu pomoć. Aktivizam Smailove i Mukamedžanova protiv nasilja u porodici je doveo do osude 240 silovatelja. Takođe je, zbog nemara i nepostupanja, osuđeno i 10 policajaca. Više od 200 državnih službenika je disciplinski odgovaralo u postupcima na osnovu žalbi klijenata fondacije. Na kraju su supružnici ipak morali napustiti Kazahstan 6. aprila 2021. god. iz bezbjedonosnih razloga. Preselili se u Gruziju, odakle su nastavili pomagati ženama i djeci u Kazahstanu.

U julu 2022. godine, protiv Smailove je pokrenut još jedan krivični postupak od strane okružnog suda u Almatiju. Optužena je za diskreditaciju časti i dostojanstva trojice optuženih kojima se sudi za ubistvo šestogodišnje djevojčice.

Njen boravak u Gruziji je prekinut 27. septembra 2023. godine. Po povratku u Gruziju iz Turske, gdje su bili gosti na seminaru, supružnicima je uskraćen ulazak u zemlju. Samo im je rečeno da im je gruzijski MUP izdao zabranu ulaska u zemlju bez navedenog razloga. Par je nakon toga otputovao za Crnu Goru. Osim UN-a i drugih međunarodnih organizacija o njima je pisao AP, Slobodna Evropa (RFE), BBC, Vašington post (WP) itd.

Sve to nije podstaklo crnogorske vlasti da se ozbiljnije pozabave ovim slučajem i pruže ljudima pomoć. U dopisu MUP od 24. aprila 2024. godine su obaviješteni da MUP ne može donijeti odluku o njihovom zahtjevu za međunarodnu zaštitu koju su podnijeli 26. oktrobra 2023. godine u predviđenom roku od šest mjeseci. Razlog je što donošenje odluke „podrazumijeva utvrđivanje složenog činjeničnog stanja, odnosno razjašnjenja složenih pravnih pitanja“. Tako  je rok za donošenje odluke produžen za još devet mjeseci od strane MUP-a. U međuvremenu Smailova je doživjela nezgodu ovog ljeta i slomila nogu. Nakon toga je doživjela i dva infarkta. Supružnici kažu da moraju sve zdravstvene usluge plaćati iz vlastitih sredstava iako im je zbog postupka za međunarodnu zaštitu stavljeno ograničenje na sumu koja im može biti donirana iz inostranstva.

U međuvremenu Šaranović i njegov pomoćnik Popović će valjda smisliti i obrazložiti rješenje koje neće osramotiti Crnu Goru u očima civilizovanog i slobodnog svijeta.

Jovo MARTINOVIĆ