Amnezija političkog uma i zloupotreba međunarodnog prava, kao dominatni faktori kojima najmoćniji predstavnici međunarodne politike ,,rješavaju“ nisu novijeg datuma

Ovih dana Moskva je zahtjev za međunarodnim priznanjem već završenog postupka aneksije okupiranih teritorija Ukrajine argumentirala, između ostalog i pozivanjem na odredbe međunarodnog prava kojima je legitimisano otcjepljenje  Kosova od tadašnje SR Jugoslavije. SAD, EU i gotovo sve države svijeta odbacile su ovu odluku Kremlja kao pravno neodrživu, dok je Beograd uz to i najoštrije osudio  paralelu Ukrajine sa Kosovom.

Ova paralela jeste neargumentirana zato što se Kosovo otcijepilo, ali nije ušlo u sastav nijedne države, dok su sporni dijelovi Ukrajine (formalno-pravno), već pripojeni Rusiji. Pozivanje Moskve na primjer Kosova, bilo bi validno u dva slučaja: 1. Da je neka druga država (recimo Albanija) izvršila agresiju na državu u čijem sastavu je bilo Kosovo i zatim ga aneksijom (i referendumom) uključila kao integralni dio svoje teritorije; 2. Da je Ukrajina brutalnom vojnom intervencijom ugušila pokret za nezavisnost spornog dijela svoje teritorije, a da se zatim, nakon međunarodne vojne akcije protiv Ukrajine, tom dijelu priznala nezavisnost, s tim da se taj dio ne uključi u sastav nijedne druge države nego da se prizna kao nova, suverena država.

Pravno sporno je i tvrđenje Srbije, da se Kosovo otcijepilo od Srbije. Striktno govoreći, 2000 godine Kosovo se nije otcijepilo od Srbije, nego od Savezne Republike Jugoslavije, proglašene 1992. godine a disolvirane 2006. godine, što znači da formalno-pravno nikada nije ni bilo dio teritorije  Republike Srbije kao države.

Amnezija političkog uma i zloupotreba međunarodnog prava, kao dominatni faktori kojima najmoćniji predstavnici međunarodne politike ,,rješavaju“ nisu novijeg datuma. Kada je Austro-Ugarska 1878. godine okupirala Bosnu i Hercegovinu koja je tada bila u sastavu Osmanlijske carevine, a zatim je 1908. godine i anektirala u sopstveni sastav, velike sile nisu preduzele nikakve sankcije protiv Austro-Ugarske, kao što to čine protiv Rusije, niti su oružjem i svim  političkim sredstvima pomogle Osmanlijsku državu, kao što danas pomažu Ukrajinu.

U istom konktekstu, proglašenje SRJ (Srbije i Crne Gore) 1992. godine, predstavljalo je akt otcjepljenja od dotadašnje SFR Jugoslavije, podržan vojnom intervencijom,  tako da se pravno potpuno poklapa sa otcjepljenjem Kosova od SR Jugoslavije, jer nakon otcjepljenja, ni tadašnja Srbija i Crna Gora nisu bile anketirane od neke druge države, kao što to nije bilo ni Kosovo. Amnezija međunarodnog političkog uma žalosno i bezuspješno se prikriva i u slučaju njegove podrške pritiscima na Republiku Makedoniju da se, najprije promjenom imena obezliči država a dodatnim odredbama, da se Makedoncima, njenom matičnom i najbrojnijem narodu, oduzme pravo na sopstveni jezik,  izbriše etnički identitet i nacionalna posebnost,  sopstvena istorija i kulturna tradicija,  da bi se zadovoljili politički hirovi Grčke odnosno, pretenzije Bugarske da anektira Republiku Makedoniju  a njene građane proglasi za Bugare.

Zaboravilo se da su, uz aktivnu ili prećutnu podršku međunardonog političkog uma, to isto činile i do danas čine Srbija i Hrvatska u Bosni i Hercegovini, kako nepriznavanjem autohtonog, matičnog naroda  Bošnjaka, negiranjem njihovog jezika, istorije, kulturne i duhovne posebnosti, te njihovim proglašavanjem za islamizirane Hrvate (,,Cvijeće Hrvata“), odnosno, za Srbe, (,,Izdajice srpskog roda“ i ,,Poturčene Srbe“), tako i kontinuiranim oružanim pohodima na BiH, s ciljem da rasparčaju i između sebe podijele njenu teritoriju. Riječ je, očito o akutnoj amneziji političkog uma, koji kao da je već sasvim zaboravio  da je do konstituisanja RS na pola teritorije BiH (49 posto), došlo vojnom agresijom izvršenom od SR Jugoslavije i Republike Hrvatske planiranom da se preko genocida i progona, Bošnjaci kao narod unište i trajno prognaju iz sopstvene države.

Uz amneziju političkog uma, prisutna je i licemjernost kritičkog mišljenja, koje se već više od dvije decenije ne usuđuje odlučno i javno kritikovati već dugo prisutnu praksu kršenja univerzalnih ljudskih prava i gaženja najviših principa morala, kada su akteri te prakse vodeće svjetske sile. Paradigmatičan primjer je intervju  Slavoja Žižeka u kom je, osporivši pokušaj Zelenskog da u aktuelnoj situaciji Ukrajinu izjednači sa Izraelom, stao uz žrtve agresije, ustvrdivši: ,,Ukrajina  je Palestina, a ne Izrael!“ – s tom razlikom što SAD,  EU i NATO Ukrajinu pomažu milijardama dolara i oružjem, dok Palestinu ne pomaže niko. I tu je stao! U trenutku kada je stigao do ključnih, ali i osjetljivih pitanja: Zašto Ukrajinu svi pomažu a Palestinu ne pomaže niko? Ako su SAD, EU & ostali, uveli najoštrije sankcije Rusiji zbog onoga što radi Ukrajincima, zašto ih ne uvedu Izraelu koji već 70 godina radi Palestincima ono što Rusi šest mjeseci rade Ukrajincima!?

Ako ova pitanja nije otvorio zbog straha ili iz konformizma, ljudski je, može se desiti svakome, iako se filozofu ne smije desiti nikada. Onaj ko smije reći istinu o narodu, ali se plaši da kaže istinu o vladaru, jeste čovjek, ali nije filozof.

Ferid MUHIĆ