Povežite se sa nama

DUHANKESA

Amnezija političkog uma

Objavljeno prije

na

Amnezija političkog uma i zloupotreba međunarodnog prava, kao dominatni faktori kojima najmoćniji predstavnici međunarodne politike ,,rješavaju“ nisu novijeg datuma

 

Ovih dana Moskva je zahtjev za međunarodnim priznanjem već završenog postupka aneksije okupiranih teritorija Ukrajine argumentirala, između ostalog i pozivanjem na odredbe međunarodnog prava kojima je legitimisano otcjepljenje  Kosova od tadašnje SR Jugoslavije. SAD, EU i gotovo sve države svijeta odbacile su ovu odluku Kremlja kao pravno neodrživu, dok je Beograd uz to i najoštrije osudio  paralelu Ukrajine sa Kosovom.

Ova paralela jeste neargumentirana zato što se Kosovo otcijepilo, ali nije ušlo u sastav nijedne države, dok su sporni dijelovi Ukrajine (formalno-pravno), već pripojeni Rusiji. Pozivanje Moskve na primjer Kosova, bilo bi validno u dva slučaja: 1. Da je neka druga država (recimo Albanija) izvršila agresiju na državu u čijem sastavu je bilo Kosovo i zatim ga aneksijom (i referendumom) uključila kao integralni dio svoje teritorije; 2. Da je Ukrajina brutalnom vojnom intervencijom ugušila pokret za nezavisnost spornog dijela svoje teritorije, a da se zatim, nakon međunarodne vojne akcije protiv Ukrajine, tom dijelu priznala nezavisnost, s tim da se taj dio ne uključi u sastav nijedne druge države nego da se prizna kao nova, suverena država.

Pravno sporno je i tvrđenje Srbije, da se Kosovo otcijepilo od Srbije. Striktno govoreći, 2000 godine Kosovo se nije otcijepilo od Srbije, nego od Savezne Republike Jugoslavije, proglašene 1992. godine a disolvirane 2006. godine, što znači da formalno-pravno nikada nije ni bilo dio teritorije  Republike Srbije kao države.

Amnezija političkog uma i zloupotreba međunarodnog prava, kao dominatni faktori kojima najmoćniji predstavnici međunarodne politike ,,rješavaju“ nisu novijeg datuma. Kada je Austro-Ugarska 1878. godine okupirala Bosnu i Hercegovinu koja je tada bila u sastavu Osmanlijske carevine, a zatim je 1908. godine i anektirala u sopstveni sastav, velike sile nisu preduzele nikakve sankcije protiv Austro-Ugarske, kao što to čine protiv Rusije, niti su oružjem i svim  političkim sredstvima pomogle Osmanlijsku državu, kao što danas pomažu Ukrajinu.

U istom konktekstu, proglašenje SRJ (Srbije i Crne Gore) 1992. godine, predstavljalo je akt otcjepljenja od dotadašnje SFR Jugoslavije, podržan vojnom intervencijom,  tako da se pravno potpuno poklapa sa otcjepljenjem Kosova od SR Jugoslavije, jer nakon otcjepljenja, ni tadašnja Srbija i Crna Gora nisu bile anketirane od neke druge države, kao što to nije bilo ni Kosovo. Amnezija međunarodnog političkog uma žalosno i bezuspješno se prikriva i u slučaju njegove podrške pritiscima na Republiku Makedoniju da se, najprije promjenom imena obezliči država a dodatnim odredbama, da se Makedoncima, njenom matičnom i najbrojnijem narodu, oduzme pravo na sopstveni jezik,  izbriše etnički identitet i nacionalna posebnost,  sopstvena istorija i kulturna tradicija,  da bi se zadovoljili politički hirovi Grčke odnosno, pretenzije Bugarske da anektira Republiku Makedoniju  a njene građane proglasi za Bugare.

Zaboravilo se da su, uz aktivnu ili prećutnu podršku međunardonog političkog uma, to isto činile i do danas čine Srbija i Hrvatska u Bosni i Hercegovini, kako nepriznavanjem autohtonog, matičnog naroda  Bošnjaka, negiranjem njihovog jezika, istorije, kulturne i duhovne posebnosti, te njihovim proglašavanjem za islamizirane Hrvate (,,Cvijeće Hrvata“), odnosno, za Srbe, (,,Izdajice srpskog roda“ i ,,Poturčene Srbe“), tako i kontinuiranim oružanim pohodima na BiH, s ciljem da rasparčaju i između sebe podijele njenu teritoriju. Riječ je, očito o akutnoj amneziji političkog uma, koji kao da je već sasvim zaboravio  da je do konstituisanja RS na pola teritorije BiH (49 posto), došlo vojnom agresijom izvršenom od SR Jugoslavije i Republike Hrvatske planiranom da se preko genocida i progona, Bošnjaci kao narod unište i trajno prognaju iz sopstvene države.

Uz amneziju političkog uma, prisutna je i licemjernost kritičkog mišljenja, koje se već više od dvije decenije ne usuđuje odlučno i javno kritikovati već dugo prisutnu praksu kršenja univerzalnih ljudskih prava i gaženja najviših principa morala, kada su akteri te prakse vodeće svjetske sile. Paradigmatičan primjer je intervju  Slavoja Žižeka u kom je, osporivši pokušaj Zelenskog da u aktuelnoj situaciji Ukrajinu izjednači sa Izraelom, stao uz žrtve agresije, ustvrdivši: ,,Ukrajina  je Palestina, a ne Izrael!“ – s tom razlikom što SAD,  EU i NATO Ukrajinu pomažu milijardama dolara i oružjem, dok Palestinu ne pomaže niko. I tu je stao! U trenutku kada je stigao do ključnih, ali i osjetljivih pitanja: Zašto Ukrajinu svi pomažu a Palestinu ne pomaže niko? Ako su SAD, EU & ostali, uveli najoštrije sankcije Rusiji zbog onoga što radi Ukrajincima, zašto ih ne uvedu Izraelu koji već 70 godina radi Palestincima ono što Rusi šest mjeseci rade Ukrajincima!?

Ako ova pitanja nije otvorio zbog straha ili iz konformizma, ljudski je, može se desiti svakome, iako se filozofu ne smije desiti nikada. Onaj ko smije reći istinu o narodu, ali se plaši da kaže istinu o vladaru, jeste čovjek, ali nije filozof.

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Dijalektika ljudskog života

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez zla nema ni dobra, bez vrline, nema ni poroka; bez ropstva nema ni slobode; bez mržnje, nema ni ljubavi; bez smrti nema ni života

 

A ja vam opet kažem: Bez zla nema ni dobra, bez vrline, nema ni poroka; bez ropstva nema ni slobode; bez mržnje, nema ni ljubavi; bez smrti nema ni života!   Ako je tako – a jeste! – onda ni zlo nije zlo po sebi, nego je nužni uslov za postojanje dobra; ni dobro nije dobro po sebi, nego  je nužni uslov za postojanje zla! Sada ću prvu rečenicu dopuniti sa dvije riječi: “…i obratno!“ Što znači da  bez dobra, nema ni zla; bez poroka, nema ni vrline;  bez slobode nema ni ropstva; bez ljubavi, nema ni mržnje; bez života, nema ni smrti!

I gle, zlo postade nužni uslov dobra, i dobro se preokrenu u nužni uslov zla! Od apsolutnih kategorija, i dobro, i zlo; i vrlina, i porok; i sloboda, i ropstvo; i ljubav, i mržnja; i život, i smrt – postadoše relativne kategorije! I tako je svugdje i u svemu.  Sve naše društvene aktivnosti i instituicije nastaju iz dijalektike napetosti između dvije dijametralno suprotne  kategorije. Bez sportista, dakle, bez  ljudi koji žele da se takmiče, ne bi bilo ni pobjednika, ni poraženih. I obratno. Jer, kao što je postojanje pobjednika nužni uslov za postojanje poraženih, bez poraženih,  ne bi bilo ni pobjednika. Njihova dijalektika je uslov za postojanje sporta.  Bez pacijenata, dakle, bez ljudi koji pristaju da se liječe, ne bi bilo ni doktora. I obratno. Bez doktora, dakle, bez ljudi kojima je posao da liječe, ne bi bilo ni pacijenata. Njihova dijalektika je uslov za postojanje zdravstvenog sistema.

Bez građana, dakle, bez ljudi voljnih da bitan dio svoje slobode prenesu na vlast, ne bi bilo ni vlasti. I obratno. Bez vlasti, dakle, bez ljudi koji su preuzeli dio predate slobode, ne bi bilo ni građana. Bez jednih  i drugih, ne bi bilo  demokratske države. Ali otvorite sada oči! To zapravo znači da je demokratska država moguća samo dok vlast uskraćuje punu slobodu građanima i dok se građani bore da vrate što više dobrovoljno ustupljene slobode!  Pogledajte koju god demokratsku državu hoćete i vidjećete  da ona  nije ono što većina prihvata zdravo za gotovo – institucija utemeljena na principima slobode, čak i ako se desi da ponekad malo  skrene sa pravog puta. Sve država,  pa tako i demokratske države,  postuliraju sopstvenu nepogrešivost, pa su utoliko direktno  suprotne principima slobode. Ne samo što između bilo koje države i slobode ne postoji ništa zajedničko, nego su to dva, iz temelja različita i antagonistički suprotstavljena principa. Jedan predstavlja oholost, silu, samoljubivost, stagnaciju i smrt: drugi, srdačnost, saosjećajnost, blagost, napredak, i život,

Tako je i sa ljudima. Iako je međunarodnim pravom proglašena jednakost svih ljudi u cijelom svijetu, među ljudima vlada krajnja nejednakost. Desetak ili stotinu hiljada celebrities – ljudi koji su imali uslove, snagu, upornost, sreću, da steknu nezamislivu moć, neprocjenjivo bogatstvo, besmrtni slavu, i u svojim očima i u očima “običnih“ ljudi, uzdigli su se u nadzemaljska bića. Diviti im se i pratiti svaki detalj njihovog privatnog života, predstavlja najviši smisao i razlog postojanja za milijarde  “običnih“  ljudi širom svijeta koji u tome nisu i nikada neće uspjeti.

Nije pravda. Nije  ni nepravda. Prosto, dijalektika ljudskog života.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

“Preča posla”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stalno odlaganje ličnih ciljeva zbog “prečih poslova“ završava tako što čovjek na kraju odloži cijeli  svoj život

 

Sigurno vam se mnogo puta desilo da vas prekinu u nečemu što radite ili odvrate od onoga što ste planirali raditi, uzvikom:“Imaš preča posla!“ Svejedno da li je riječ o nekom prijatnom trenutku – ćaskanju sa prijateljem, relaksiranom posmatranjem prolaznika ili mislima u koje ste se zadubili – preča posla predstavljaju ultimatum pred kojim i najhrabriji  polože oružje. Što je još gore, brzo naučimo da bespogovorni autoritet ove  sintagme iskoristimo kao izgovor da u nedogled odlažemo neki svoj namjeravani posao samo zato što nije hitan. Razlijenimo se a sebe tješimo pozivajući se na  “preča posla“.  Čak i kada namjeravamo uraditi  nešto do čega nam je stalo, nešto što je nama važno, naviknemo se da uvijek nađemo nešto “preče“,  što se mora baš sada uraditi! Zaboravljamo da život nikada nije bez prijekih i prečih stvari, ali i da promišljen, osmišljen, planiran život, treba slijediti svoje trajne ciljeve i ideale završavajući te preče poslove,  usput, rutinski, takoreći u hodu. Stalno odlaganje ličnih ciljeva zbog “prečih poslova“ završava tako što čovjek na kraju ‘odloži’ cijeli  svoj život i  proćerda ga u ništa!

Ta nespremnost da se ozbiljno osmisli sopstveni život i da se neumorno slijedi sopstveni san, našla je svoj notorno popularni izgovor u svaljivanju krivice na nikog drugog nego na – babu, prijekorom: “Selo gori, baba se češlja!“  Upečatljiva slika, što jeste – jeste. Dovoljno sugestivna da u ljudima izazove revolt  protiv te lude “babe koja nema preča posla nego da se češlja“, dok je selo u plamenu. Niko da se sjeti da baba nema nikakve veze sa požarom, ni požar sa babom, pa da podvikne: “Gasite požar ljudi, ne gledajte šta radi baba !“ Jer, pod 1. Baba selo nije ni zapalila, zašto očekujete da ga baš baba prva gasi!?; pod 2. Ako ste spali na to da baba gasi požar, teško vama!; pod 3. Uvijek negdje gori neki požar, znači li to da se nijedna baba nikada ne smije ni počešljati?; pod 4. Možda se baba sprema za smrtni čas pa se  češlja da uredna iziđe pred Gospodara Svjetova?; pod 5. Metaforički rečeno, mnogi pisci, naučnici, umjetnici, izabrali su da budu “babe koje se češljaju“ čak i kada je svijet gorio, dok je bjesnio požar svjetskih ratova! Iznjedrili su iz tog “babinog češljanja“ velika književna poetska i prozna ostvarenja, epohalne izume, briljantna umjetnička remek djela i time su i za sebe i za čovječanstvo učinili mnogo više od miliona onih koji su bezglavo jurili, uzaludno pokušavajući ugasiti požar i prozivajući ni krivu ni dužnu babu zato što se češlja! Uhavizajte se, o ljudi! Gasite požare, treba i to,  ali neka vas ni jedan požar ne odvrati od onoga što je najvažnije – od vas samih! Svako je sebi najpreči posao! Omogućite onoj  “babi“ u sebi da se na miru “češlja!” – ne prekidajte je nikakvim “prečim poslovima” nego pišite svoje knjige, smišljajte svoje izume, stvarajte svoja umjetnička djela, živite svoj život, sanjajte svoje snove!

Odazivajući se uvijek pozivu da najprije završi “preča posla”, čovjek ostavlja nezavršen najpreči posao – zanemari svoj  najvažniji cilj – ultimnu obavezu da sebi pošteno položi račun slijedi li taj cilj, slijedi li sebe, je li još uopšte svoj ili je sebe izgubio!? Ne dopustite da dođe trenutak kada više nećete znati ni ko ste, ni čiji to život živite!  Ni u Novoj 2025. ni u bilo kojoj godini!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

O “evropskom kršćanstvu“ i “neevropskom islamu“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Istorijski, sve države u Evropi mogu se podijeliti na hrišćanske i islamske,   nikako ne na države sa evropskim i države sa islamskim (neevropskim) uređenjem! Samo ako se oslobodi iluzije da je “monokulturni, ekskluzivno hršićanski kontinent“, i prihvati istinu da je njen duhovni identitet inkluzivno judeo-hrišćansko-islamski, Evropa će obnoviti svoje najplemenitije ideale

 

U najavi knjige (Dževada Suško, Faith and Loyalty; About the book, Google ), piše: “Krajem 19-og vijeka, Bosna i Hercegovina, mala ali strateški značajna (sa pretežno muslimanskim stanovništvom)…do tada dio Osmanlijske Imperije, potpala je pod Austro-Ugarsku vlast 1878. godine. Posljedice ove promjene na Bošnjački narod, koji se odjednom našao pod upravom evropske umjesto stoljećima duge islamske vlasti (The impact of this on the Bosniak people suddenly finding themselves under the authority of European rather than centuries old Islamic rule), te način na koji su rješavali ovaj prijelaz u kontekstu vjere i lojalnosti je tema ovog djela.“

Smjesta mi sinu: Opet bi da Islam i muslimane  izbace iz Evrope!

  1. Metodološki, klasifikacija je neodrživa. Geografski, teritorijalni kriterijum (“Evropskom vlašću“), nespojiv je sa religijski definisanim kriterijumom (“Islamskm vlašću”), jer implicira da je kršćanstvo evropska a islam neevropska (azijska) religija, odnosno da je vlast u kršćanskim državama navodno po definiciji evropska, dok je islamska vlast, takođe po definiciji, neevropska (azijska);
  2. Zapravo, riječ je o promjeni jednog religijski definisanog modela, drugim religijskim modelom, konkretno – islamskog sa kršćanskim; a ne promjeni evropskog i neevropskog sistema vladavine;
  3. Ovom klasifikacijom promovisana je u “činjenicu“ kobna zabluda da je kršćanstvo evropska religija, za razliku od islama koji to, navodno – nije! Međutim, nepobitan historijski fakt je da su i judejstvo i kršćanstvo i islam izvorno neevropske religije, nastale u Aziji, na Bliskom Istoku;
  4. Tako je još jednom nametnut ideološki konstrukt da je kršćanstvo domicilna evropska religija, dok je islam nekakv uljez kome u Evropi nije mjesto (??),  ne koji sam ukazao još 2011. godine u knjizi Islamski identitet Evrope, prevedenoj na više jezika, uključujući i engleski i njemački, odnosno arapski), pa je nedavno imala i svoje deseto izdanje!
  5. Ova podvala političkih centara antiislamskog ekstremizma, ignoriše ključnu činjenicu da su i judejstvo, i kršćanstvo i islam izvorno neevropske religije, što znači da je pozivanje bilo koje od njih na status navodno “evropske religije“, bez osnove. Isto tako, ignoriše se i činjenica da je Islam na tlu Evrope prisutan već 14 stoljeća (od 711. godine), i da je od samog početka svoje prisustvo uspostavio kroz tada najrazvijeniju državu sa svim svojim političkim, vojnim, kulturnim i ekonomskim institucijama, za razliku od kršćanstva koje je (iako par stoljeća ranije), u Evropu pristiglo sa  robovima, bjeguncima i emigrantima  sa Bliskog Istoka. Takođe je potpuno pogrešna slika da je Islam stigao u već potpuno “kršćansku Evropu“. U periodu od osmog vijeka do početka jedanaestog vijeka, dakle, punih 300 godina, Evropa je većim dijelom bila pod vlašću islamskih nego kršćanskih država. Naime, kroz cijeli ovaj period, daleko najveći dio Evrope – teritorija koju danas zauzimaju Danska, Norveška, Švedska, Finska, Njemačka, Poljska, Mađarska, Češka, Slovačka, Bjelorusija, Rusija, Ukrajina i najveći dio Balkanskog poluostrva, još nije primio kršćanstvo.  Prihvatanje kršćanstva, na ovom ogromnom području, uzelo je maha tek početkom 11. vijeka. U međuvremenu, Islam je zauzimao praktično cijeli bazen Sredozemlja, Španiju, Portugaliju, Južnu Francusku, prostirući se u jednom periodu do južne Švajcarske. Kada je, nakon gotovo 800 godina, često dominatnog i kroz cijeli period aktivnog kulturnog, ekonomskog, vojnog  i administrativnog prisustva, evropska islamska država  El Endelus konačno prestala postojati (1492. godine), na Jugoistoku Evrope već je uveliko najmoćnija i najrazvijenija evropska država – Osmanli Devlet – takođe bila islamska a veliki procenat njenih građana, stanovnika ovog dijela Evrope, bili su i do danas ostali – Evropljani muslimani.

Historijski, sve države u Evropi mogu se podijeliti na kršćanske i islamske,   nikako ne na države sa evropskim i države sa islamskim (neevropskim) uređenjem! Samo ako se oslobodi iluzije da je “monokulturni, ekskluzivno kršćanski kontinent“, i od srca prihvati istinu da je  multikulturni kontinent,  a da je njen duhovni identitet inkluzivno judeo-kršćansko-islamski, Evropa će pobijediti svoju najtežu bolest i obnoviti svoje najplemenitije ideale.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo