SVIJET
AMERIKA U HAOSU POSLIJE UBISTVA DŽORDŽA FLOJDA: Zločin i bijes

Objavljeno prije
5 godinana
Objavio:
Monitor online
Džordža Flojda je na ulici usred dana u Mineapolisu ubio policajac sa višegodišnjom istorijom grubih prestupa u službi. Derek Šovin koji je gotovo devet minuta nogom gnječio vrat bespomoćnom čovjeku, koji je vapio da ne može da diše i molio da ne bude ubijen, optužen je za nenamjerno ubistvo. Flojdova smrt je posljednji u nizu slučajeva policijske brutalnosti prema Afroamerikancima. Čaša gnjeva je prelivena
Protekla je sedmica haosa u Sjedinjenim Američkim Državama, pokrenutog smrću Afroamerikanca Džordža Flojda u Mineapolisu u saveznoj državi Minesota, koga je 25. maja ubio policajac policajac Derek Šovin poslije sumnje da je proturio lažnu novčanicu od 20 dolara. Flojd je preminuo u bolnici pošto mu je policajac držao koljeno na vratu skoro devet minuta, dok je uhapšeni bespomoćno ponavljao: „Ne mogu da dišem”. Policajac sa višegodišnjom istorijom grubih prestupa u službi je optužen za nenamjerno, ubistvo trećeg stepena.
Flojdova smrt je posljednji u nizu sličnih slučajeva policijske brutalnosti prema Afroamerikancima, od kojih su mnoge snimili prolaznici mobilnim telefonima. U oko 400 gradova u SAD, ali i u nizu zemalja širom svijeta organizovani su protesti zbog pretjerane upotrebe policijske sile u najmoćnijoj državi svijeta i kao podrška zahtjevu demonstranata za reformu policije. Najmanje 13 osoba, pretežno Afroamerikanaca, je tokom protesta izgubilo život, od policije, pljačkaša ili nepoznatih napadača.
U većim i manjim gradovima i predgrađima se odvija jedna od najvećih kampanja za građanska prava, protiv policijskog nasilja i rasne nejednakosti. Protesti se dešavaju u vrijeme pandemije korona virusa koja je u SAD odnijela do srijede, 3. juna preko 108.000 života i zbog koje je više od 40 milioni ljudi ostalo bez posla. Prema anketi Rojters /Ipsos od 2. juna, 64 odsto odraslih Amerikanaca reklo je da „simpatiše ljude koji trenutno protestuju”, 27 procenata je bilo protiv, a devet procenata nisu sigurni.
Poslije mirnih dnevnih protesta, noći obilježavaju nasilje, pljačka i vandalizam, uprkos policijskom času koje su uvele lokalne vlasti u desetinama gradova širom SAD. Više od 20.000 pripadnika Nacionalne garde je mobilisano u 29 saveznih države da bi suzbili nasilje.
Predsjednik SAD Donald Tramp pojačao je pritisak na guvernere i gradonačelnike da budu oštriji prema demonstrantima i da pozovu nacionalnu gardu. Zaprijetio je vojnom akcijom protiv nereda i pljačke. „Njujork su preuzeli pljačkaši, lupeži, radikalna ljevica i sve druge vrste bijednog života i ološa”, napisao je Trump na Tviteru.
Flojd se pridružio dugoj tužnoj listi crnačkih imena. Rasistički stavovi koji vode policiju do gušenja prava Afroamerikanaca (kao što se dogodilo sa Erikom Garnerom 2014. u Njujorku, što je, takođe, zabilježeno na snimku) isti su oni koji isključuju Afroamerikance i onemogućavaju im zapošljavanje i pristup investicijama.
Ti stavovi se pojavljuju u istraživanjima koja pokazuju nesrazmjeran broj zaustavljanja, hapšenja i presuda koje su pretrpjeli Afroamerikanci, kao i nezakonitih ubistava poput Flojdovog. Rijetko šta ukazuje koliko Afroamerikanci nisu poželjni poput policajaca koji ih ubijaju. Mineapolis i njegov grad blizanac Sent Pol imaju neke od najvećih brojki kada je riječ o rasnoj nejednakosti u SAD.
Prosječna afroamerička porodica na području Gradova blizanaca ima prihode od 38.178 dolara godišnje – manje od polovine od prosječnih prihoda bijele porodice od 84.459 dolara godišnje. Među gradovima, u SAD je gore stanje samo u susjednom Milvokiju, u saveznoj državi Viskonsin. Minesota kao cjelina ima drugi najveći jaz u nejednakosti između Afroamerikanaca i bijelaca u čitavoj zemlji. Lošije je samo u Distriktu Kulumbija, u kome je i glavni grad Vašington.
Prije pandemije, stopa nezaposlenosti među Afroamerikancima u Minesoti bila je na istorijskom minimumu, ali i dalje dvostruko veća od stope nezaposlenosti bijelaca. Stopa nezaposlenosti Afroamerikanaca u Gradovima blizancima 2016. bila je trostruko veća od stope nezaposlenosti bijelaca.
Prema najnovijim podacima, stopa siromaštva među Afroamerikancima u Gradovima blizancima bila je 25,4 posto, preko četiri puta više od stope siromaštva bijelaca, koja iznosi 5,9 posto. Oko tri četvrtine bijelih porodica u Gradovima blizancima ima u vlasništvu nekretnine, a samo jedna četvrtina Afroamerikanaca. U ovoj oblasti dugo je bio na snazi „rasni dogovor” prema kome je bilo teško Afroamerikancima da postanu vlasnici nekretnina i žive u bjelačkim susjedsvima.
Država Minesota ima jedan od najvećih jazova između Afroamerikanaca i bijelaca i u pogledu dostignuća u obrazovanju.
Ovi podaci se ne odnose direktno na policijsku pristrasnost. To su postojane, uznemiravajuće brojke koje su u osnovi rastućeg osjećaja nepravičnosti, frustracije, očaja i bijesa viđenog prošle nedjelje. Sve ove brojke su bile slika situacije „prije” ekonomskog kolapsa izazvanog korona virusom.
Uopšte, uprkos visokim stopama rasta na berzama i niskoj nezapaposlenosti uoči pandemije, siromaštvo u SAD je prožimajuće. Broj ljudi koji zarađuje manje od 25.750 dolara po četvoročlanoj porodici raste bez obzira na rasnu pripadnost i geografska odredišta. Prema analizi agencije za istraživanje javnog mnenja Pju, siromaštvo je između 20016. i 2018. poraslo za 30 posto u svim okruzima u SAD.
Istraživanje vašingtonskog strateškog instituta Bruking je otkrilo da 54 odsto radnika Afroamerikanaca i 63 procenata latino ili radnika iz špankog govornog područja nesrazmjerno više rade na poslovima sa niskim platama, u poređenju sa bijelcima.
Istinske ekonomske razlike podstakle su postojeću rasnu i regionalnu podjelu u SAD. Pri tome stvari treba sagledati i na osnovu budućih demografskih kretanja u toj zemlji. Nove statistike projektuju da će nacija postati „manjinski bijela” 2045. godine. Te godine će bijelci činiti 49,7 posto stanovništva prema 24,6 posto Hispanoamerikanaca, 13,1 posto Afroamerikanaca, 7,9 posto Azijaca i 3,8 posto multirasne populacije.
Manjine će u doglednoj budućnosti biti izvor rasta mladog i radno sposobnog stanovništva u SAD, broja glasača, potrošačke i baze poreskih obveznika. Sve mnogobrojnija starija bjelačka populacija će biti sve zavisnija od doprinosa manjina nacionalnoj privredi i vladinim programima poput Mediker i Socijalna sigurnost. To nagovještava potrebu za nastavkom ulaganja u raznoliku populaciju mladih (do 30 godina) i maloljetnika u SAD, dok stanovništvo bude nastavilo da stari.
Previše ljudi i dalje pati u „najboljoj ikada dosad“ ekonomiji. U SAD siromašni ljudi različitog porijekla dijele zajedničku patnju. Bolesti, gubitak posla ili smrti člana porodice mogu danas otjerati osobu – bez obzira na rasu ili političku orijentaciju – u siromaštvo.
Rješavanje siromaštva u SAD moglo bi potencijalno premostiti rasne, geografske i političke podjele koje urušavaju koheziju u zemlji. Borba protiv siromaštva, upozoravaju stručnjaci, način je ujedinjavanja u duboko podijeljenim SAD.
Nemiri i predsjednička kampanja
Nemiri postavljaju ozbiljne izazove predsjedniku Trampu i bivšem potpredsjedniku Džou Bajdenu dok rade na kampanji za predsjedničke izbore ovog 3. novembra. Ova kampanja može biti jedna od najzapaljivijih u istoriji SAD.
Trampovi kritičari napali su njegove postupke tokom korone i tokom pobune, postavljajući pitanje da li on može efikasno voditi zemlju u vrijeme krize. Od Frenklina Ruzvelta u Drugom svjetskom ratu, tokom mandata ni jednog od poslijeratnih predsjednika SAD nije zabilježena smrt tolikog broja Amerikanaca od jednog uzročnika.
Amerikanci se nisu ujedinili u borbi protiv virusa. Dozvolili su da katastrofa javnog zdravstva produbi podjele na rasnoj, ekonomskoj, regionalnoj i ideološkoj osnovi.
Tramp je nastojao da se okoristi takvim podjelama. No, veličina i ozbiljnost dvaju kriza sa kojima je sada suočen, njegovu situaciju čini veoma veoma teškom. Prema brojnim mjerilima, Trampovo predsjedavanje je u krizi.
Tramp će pokušati da nađe načine kako da obje tragedije iskoristi u vlastitu korist i pogorša izglede izazivača.
Nastaviće da insistira da je virus izazvao njegov veliki geostrateški protivnik Kina. Trampu ide u prilog što je Mineapolis grad, a Minesota država koji pouzdano glasaju za Demokratsku stranku. Gradiće kampanju na neuspjehu lidera Minesote iz Demokratske stranke da odgovore na potrebe crnih glasača.
Njegova podrška među republikanskim glasačima nikada nije opadala, ma koliko šokantno bilo njegovo ponašanje. Uživao je u stabilnom odobravanju 80 odsto među glasačima Republikanske stranke tokom krize korona virusa. Tako mu je u vrijeme pandemije podrška među svim biračima ostala stabilna između 40 i 50 odsto.
Mnogi građani koji dijele ciljeve demonstracija odbijaju nasilje. „Haranje po prodavnicama, uništavanje biblioteka, paljenje restorana – to šteti ljudima za koje se demonstranti zapravo zalažu“, pišu mediji. Tu leži Trampova šansa da upotrebom vojske uspostavi red i mir.
Tramp u potrazi za neprijateljima
U želji da nađe neprijatelja koga bi okrivio za nasilne proteste koji potresaju SAD, predsjednik Tramp je poručio da se sprema da kao „domaće teroriste” označi one koji se povezuju sa Antifa pokretom. Pravni eksperti kažu da bi takav potez bio neustavan, a čak i da je legalan, bio bi teško sprovodiv.
Antifa, skraćeno od antifašisti, nije konkretna grupa, već više pokret. Antifašisti iz tog pokreta teže da se grupišu na lijevom krilu političkog spektra SAD, a mnogi od njih sebe doživljavaju kao socijaliste, anarhiste, komuniste ili antikapitaliste.
Osim protivljenja desničarskim ideologijama, pristalice Antifa pokreta međusobno imaju malo zajedničkog. Neki se fokusiraju na pitanja zaštite životne sredine ili prava domorodaca, drugi se bave pravima LGBT aktivista.
Antifašistički pokret se može pratiti od Evrope prije Drugog svjetskog rata, a tu ideologiju u SAD su decenijama mnoge grupe njegovale bez korišćenja naziva „Antifa”. Prva grupa u SAD koja se tako nazvala bila je Rouz Siti Antifa (RCA) osnovana 2007. u Portlandu, savezna država Oregon. RCA i slične grupe imaju za cilj da razbijaju – ukoliko je potrebno nasilnim putem – skupove i organizacione napore bijelih supremacista i njima sličnih. Izbor Trampa 2016. podstakao je aktivnosti Antifa, pošto su pristalice postale sve uvjerenije da fašizam i druge desničarske ideologije imaju jak upliv u politiku.
Dok antifašisti najviše pažnje dobijaju zbog povremenog nasilnog ponašanja, mnoge pristalice zagovaraju nenasilna sredstva za širenje poruka – postavljanjem postera, javnim govorima ili marševima. Ima mišljenja da bi ljudi sa različitim motivima mogli stajati iza djela nasilja u brutalnim protestima protiv policije. Sumja se na djelovanje provokatora iz bjelačkih supremacionističkih grupa i „duboke države”.
Milan BOŠKOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
HORHE MARIP BERGOLJO – PAPA FRANJO (1936 – 2013 – 2025.) N: Golemo nasljedstvo čovjeka iz naroda

Objavljeno prije
1 danna
25 Aprila, 2025
Noći 13. marta 2013. papa Franjo je ušao u globalnu svijest sa skromnošću, pognute glavu u molitvenom stavu, tražeći blagoslov od srećne mase na Trgu Svetog Petra i miliona koji su ga pratili putem televizije i interneta. Napustio je ovaj svijet sa istom skromnošću 21. aprila, ali ne prije nego što je pokazao da je jedan od najsvjetlijih primjera čovječnosti u ovom mučnom vijeku
Tužna vijest uskršnjeg ponedjeljka stigla je iz Vatikana.„ Jutros u 7:35, biskup Rima, Franjo, vratio se u kuću Oca. Učio nas je da živimo vrijednosti Jevanđelja s vjernošću, hrabrošću i univerzalnom ljubavlju, posebno u korist najsiromašnijih i najisključenijih“, obišlo je svijet. Vijest nije uzdrmala samo katolike, već sve one širom planete koji su njemu vidjeli istinskog pomiritelja.
Na tron Svetog Petra zasjeo je ovaj Jezuita iz Argentine 2013. Bilo je to nakon što je papa Benedikt podnio ostavku. Bila je to prva ostavka u Vatikanu u posljednjih 600 godina. Sastanak kardinala radi izbora njegovog nasljednika – poznat kao konklava – počeo je brzo, a već 13. marta spaljeni su glasački listići. Hemikalija kojom su poliveni proizvela je bijeli dim koji je ploveći iznad katedrale Svetog Petra obavještavao o novom poglavaru. Zvona sa bazilike i čuveno Habemus Papam toga martovskog dana najavila su dolazak Horhe Maria Bergolja.
Skromni Argentinac je postao 266. poglavar Rimokatoličke crkve i prvi papa iz Latinske Amerike, prvi jezuita, prvi koji je uzeo ime Franjo, po svetom Franji Asiškom, svetitelju koji se odrekao bogatstva da bi pomogao siromašnima. Dodatno, prvi je papa van područja Evrope više od milenijuma.
Sjetiće se mnogi nevjerice nakon proglašenja Franja za papu i brojnih kladioničarskih kvota koje mu nijesu išle u korist. Nevjerica je dobrim dijelom bila vezana i za percepciju Vatikana i njihove politike u očima svijeta. Malo je onih koji su vjerovali u toliku promjenu u srcu papske palate i politike. Nakon izbora, znalo se da se radi o istoriji u nastajanju.
Te noći 13. marta, papa Franjo je ušao u globalnu svijest sa skromnošću, pognuvši glavu u molitvenom stavu, tražeći blagoslov od srećne mase na Trgu Svetog Petra i miliona koji su ga pratili putem televizije i interneta. Papa Franjo je napustio ovaj svijet sa istom skromnošću 21. aprila, ali ne prije nego što je pokazao da je jedan od najsvjetlijih primjera čovječnosti koji je obilježio 21. vijek.
Brzo nas je navikao da povlači slobodoumne reformatorske poteze za kakve ni pape ni državnici nijesu imali hrabrosti. Svijet je pričao o njemu kao o ličnosti godine. Zvanično tu titulu su mu između ostalih dodijelili američki magazin Tajm i najstariji časopis za gej populaciju u SAD – Advokat. I Monitor. 2015. godine.
Oni koji su ga poznavali prije preuzimanja konaca u Vatikanu, znali su šta se može očekivati. Znali su ga po skromnosti i zalaganju za socijalnu pravdu. Njegov maleni stan u Buenos Airesu, u kom je kuvao sam za sebe i onoga ko svrati, te gradski prevoz koji je koristio bili su znaci jednog drugačijeg papinstva. Odrekao se papske limuzine. Noć nakon izbora odbio je vožnju famoznim papamobilom i putovao autobusom sa kardinalima koji su ga izabrali. Ovaj gest brzo je postao simbol. Kasnije će se voziti u Renou 4 koji je prešao 300.000 kilometara.
Njegov pontifikat bio je fascinantno poglavlje o tome šta treba da predstavlja crkva. Pozivao je crkvu da postane bolnica na bojištu za ranjene u srcu, duši i tijelu; donosilac radosti onima kojima je očaj ukrao osmijeh; kanal milosrđa za one koji su potisnuti na marginu.
Svoj 77. rođendan, prvi koji je dočekao kao papa, proslavio je na doručkujući u društvu četvorice beskućnika u hotelu Sen Mart unutar Vatikana. Ovim gestom podcrtao je svoje nakane i svoju bliskost sa marginalizovanima i posvećenost jevanđeoskim vrijednostima skromnosti, solidarnosti i milosrđa.
„Kad sretnem nekog klerikalca, u trenu postajem antiklerikalac”, govoriće kasnije papa Franjo. Možemo zamisliti kojom jekom su odzvanjale ove riječi hodnicima Vatikana. Ili: ,,Poglavari Svete stolice su često bili narcisoidni te podložni laskanju dvorjana, a dvorjani su papska kuga…” ili „Ponekad se vjerom u Boga, nažalost, manipuliše kako bi se potaknule podjele i povećala mržnja umjesto da se promiče mir, zajedništvo, dijalog, poštovanje, saradnja i bratstvo”. Zbog ovakvih stavova često su ga optuživali da je komunista u crkvenim redovima, na šta je na prvu odgovarao: „Ono što govorim nije komunizam nego Jevanđelje“.
Optužbama o ,,komunizmu” pape pozabavio se i dugogodišnji dopisnik lista Bild iz Vatikana Andreas Engliš u knjizi Franja – Znaci nade. U Južnoj Americi još ima bijede kakve se u Evropi više niko ne može sjetiti. Tu govoriti o nekakvoj ideologiji Karla Marksa – je besmislica, poručio je Engliš. U Evropi smo zaboravili što to znači kad se jedino ,,crna zemlja” može dati svojoj djeci za jelo. Sveštenik koji je radije odlazio u naselja siromašnih nego sjedio za bogatom trpezom još bogatijih sunarodnika, jedva da se i može mjeriti evropskim ideološkim mjerilima, pisao je Engliš.
A onda su mračna vremena zadesila cijelu Evropu. Baš ona kakvih se ne sjećaju generacije nakon Drugog svjetskog rata. Preko dva miliona Evropljanki i Evropljana pokosio je COVID-19. Padale su vlade i državnici širom svijeta kao domine zbog lošeg vladanja situacijom, pogrešnih odluka, represije, neznanja, osionosti… Ni većina vjerskih poglavara nije se pokazala. I u tu prazninu zakoračio je ovaj Jezuita. Jasno je svima pokazao suštinu trenutka: „Gusta tama nadvila se nad našim trgovima, ulicama i gradovima; obuzela je naše živote, ispunivši sve zaglušujućom tišinom i tjeskobnom prazninom koja sve zaustavlja“. Možda se neko i sjeti praznog i kišom oblivenog trga Svetog Petra sa kraja marta 2020. godine na kom je predvodio Urbi et Orbi molitvu. Odjekivale su riječi jezivom šupljinom usred Berninijevih kolonada zamišljenih da kao ruke majke crkve obgrle vjernike: „Nalazimo se u istoj oluji, svi mi krhki i dezorijentisani, ali u isto vrijeme važni i potrebni, svi pozvani da veslamo zajedno”.
Nije stao na riječima. Svojim primjerom, pozvao je vjernike na vakcinaciju. Taj čin je nazvao činom ljubavi prema svom bližnjem. Pozivao je na molitve unutar porodičnog okruženja i liturgije koje su održavane online. Poštovao je mjere opreza i otkazao većinu putovanja i javnih okupljanja tokom najtežih faza pandemije. Tako rijetka scena u religioznim krugovima širom svijeta. Rijedak je još u nečemu. Shvatio je podmuklost momenta i pozivao na ravnopravnu raspodjelu vakcina. Kritikovao nacionalni pristup tom procesu i zalagao se za zaštitu siromašnih zemalja.
Nije ovo prvi put da njegov pristup uzdrma bogate. Znao je on i ranije reći: ,,Idol današnjeg vremena je novac, a mi moramo u centar vratiti čovjeka. Gospode, pomozi nam da obuzdamo egoizam”.
I kako dolikuje, prvo je krenuo od svoje kuće. Primjerom. Prvi organizacioni potez pape Franja u Vatikanu bilo je temeljno restruktuiranje Istituto per le Opere di Religione, poznatije kao Božija banka. Sem što je promijenio rukovodstvo institucije uvodeći u upravu i stručnjake laike, koji su zamijenili raniju isključivu praksu da se radi o klericima, naredio je da banka mora transparentno poslovati po svim pravilima finansijskih ustanova. Reviziju poslovanja naredio je da izvode za to ovlašćene agencije van aparata crkve. Poslije 125 godina finansijskih zakulisnih radnji koje su podrazumijevale, kako tvrde italijanski mediji, i pranje novca (navodno i za račun mafije), Banca di Dio je prvi put u svojoj istoriji objavila bilans.
Papa Franjo je, zalažući se za socijalnu pravdu, povodom Prvog maja apelovao na političke lidere svijeta da učine sve što je u njihovoj moći da se otvore nova radna mjesta. Tih dana u jednoj fabrici tekstila u Bangladešu kada se urušila osmospratnica smrt je susrelo više od od 400 ljudi. ,,Naslov koji me je posebno pogodio na dan tragedije bio je Živjeti sa 38 eura mjesečno. Toliko su bili plaćeni oni koji su umrli. To je ono što zovemo robovskim uslovima rada”, rekao je papa tih dana pred hiljadama vjernika u Rimu. Znao je dobro da bez posla i zarade, nema dostojanstva i života vrijednog čovjeka. „Idemo protiv Boga ako ne platimo ljude pošteno, ne damo im posao zato što isključivo vodimo računa o finansijskim rezultatima i zaradi”, upozoravao je i osvještavao da ako u javnom životu i u politici nema etike, sve je moguće. Kada ovakve poruke dođu sa takvog mjesta stvari postaju neugodne. Naravno, svijet je nastavio da se vrti.
Imala je Franjova crkva tokom proteklih dvanaest godina razumijevanja i za prokazane, nevjernike, homoseksualce i transrodne… „Potrebno je da se upoznajemo, da slušamo jedni druge, da proširujemo obim mišljenja…” – u ovu rečenicu mogao bi se sumirati taj dio njegove misije. „Ne mogu se osuđivati osobe zato što su homoseksualne. Treba uvijek cijeniti osobu, čovjeka. Ko sam ja da im sudim?”, govorio je prvi čovjek katoličanstva. Još jedan citat iz nepresušne zbirke njegovih govora: ,,Moramo razumjeti one koji se razvedu. Moramo razumjeti ženu koju je muka natjerala da posegne za abortusom. Moramo proširiti prostor ženama u Crkvi. Izazov je pokazati više rezumijevanja za specifično mjesto žena i njihovih genijalnih sposobnosti. Žena Marija vrjednija je od biskupa. Uostalom i Crkva je riječ ženskog roda”.
Povrh svega i ovo. U vremenima sveprisutne mržnje i nacionalizma svaki vjernik, ne samo onaj koji je makar po položaju iznad svih – dužan je da ruši zidove. I opet je to radio primjerom! Vrhovni predstavnik katoličke crkve prvi put je posjetio Arapsko poluostrvo, kolijevku islama. To putovanje ulilo je makar na trenutak nadu u napredak u dijalogu religija. Te 2019. godine Franjo je u Abu Dabiju služio misu pred oko 180.000 ljudi. Bila je to najveća javna hrišćanska ceremonija u istoriji UAE.
Usred turbulentnih vremena i nebrojenih improvizovanih plovila koja su prenatrpana lutala Sredozemnim morem prevozeći nevoljnike iz ratom opustošenih zemalja, govorio je da bi hrišćani trebalo da islamske doseljenike primaju s naklonošću i poštovanjem. Onako kako bismo se i mi nadali da budemo primljeni u njihovim zemljama. Istovremeno je uputio i poziv da i te zemlje zagarantuju hrišćanima onu i onakvu slobodu kakvu muslimani imaju na Zapadu.
Jasno se oglasio i povodom stradanja u ratovima posljednjih decenije. Molio za mir u Ukrajini i Palestini, a svijet je znao da to nijesu samo riječi. Nedeljnik Vreme zabilježio je da je svake večeri, godinu i po dana, zvao jedinog preostalog katoličkog sveštenika u Gazi da ga pita kako može da pomogne ljudima tamo. U jednom intervjuu, novinarka ga pita – pa šta mu kažete svaki dan, a Franja odgovara: „Ja slušam“.
Usudio se da se uhvati u koštac i sa najvećim žigom katoličke crkve. Pedofilijom. Javno je priznao da je Crkva predugo ignorisala i prikrivala zlostavljanja. Više puta se izvinio žrtvama, govorio da osjeća bol i sramotu zbog toga. Donio je važne reformske korake, uključujući dekret koji obavezuje sve biskupe da prijave sumnju na zlostavljanje, bilo od strane sveštenika ili biskupa. Ukinuo je pontifikalnu tajnu u slučajevima seksualnog zlostavljanja. Stvorio Komisiju za zaštitu maloljetnika. Podržao istrage protiv biskupa, pa čak i izbacivanje pojedinih iz svešteničkog reda. Kritikovan je da je spor u ovim akcijama. No, napravio je više konkretnih koraka protiv seksualnog zlostavljanja od većine svojih prethodnika. Pokazao je spremnost da sluša, traži oproštaj i mijenja sistem – ali ovaj problem i dalje leži ukorijenjen u strukturi Crkve.
Ovoga aprila, baš na blagdane svijet je izgubio Čovjeka. Onog koji se u životu bavio različitim poslovima, od pranja podova i izbacivača u noćnom klubu do rada u laboratorijama. Onog koji je svim srcem navijao za fudbalski klub San Lorenzo de Almagro. Onog koji je svo to iskustvo ponio sa sobom u Vatikan, odbio papinsku palatu i obuo obične crne cipele umjesto onih crvenih papinskih. Poniznost, autentičnost, čovječnost!
Možda je jedan od njegovih uspjeha i to što se među najvjerovatnijim kandidatima za njegovog nasljednika nalazi dosta onih koji su mu slični po svjetonazoru. Možda Vatikan nastavi njegovim stopama. Ipak! Obične crne cipele su golemo nasljedstvo.
Dragan LUČIĆ
Komentari

Svijet nemoćno gleda dok izraelski bombarderi ravnaju palestinsku rivijeru uz blagoslov prekoatlantskog saveznika. Bombe padaju po Deir el-Balahu, al-Mavasiu i neizostavnoj Gazi. Zato je Generalni sekretar UN-a Antonio Guterres nazvao Gazu „poljem smrti“. Izrael je, prema lokalnim zdravstvenim vlastima, ubio više od 50.000 Palestinaca
Naočigled svijeta, pakao u Gazi se nastavlja. Nakon primirja i njegovog neslavnog, ali očekivanog kraja, više od mjesec dana nijedna komercijalna niti humanitarna pomoć nije uspjela da posjeti taj prostor.
Više od 2,1 milion ljudi je zarobljeno, bombardovano, gladuje… Na dohvat ruke, na graničnim prelazima gomilaju se zalihe hrane, ljekova, goriva… Ključna oprema i namirnice blokirani su od strane Tel Aviva.
Nakon skoro 20 mjeseci masakra, ne postoje dovoljno snažne riječi koje bi opisale stanje na ovom komadu zemlje. Najnoviji podaci UNRWA kažu da je preko 1000 djece ubijeno ili ranjeno samo tokom prve sedmice nakon kraja primirja. To je najveći broj dječjih žrtava u jednoj sedmici u Gazi tokom posljednje godine.
Zločin traje. Nove izraelske naredbe o preseljenju natjerale su stotine hiljada Palestinaca da ponovo bježe, bez sigurnog skloništa. Ni humanitarci nijesu bezbjedni. Do sada ih je stradalo preko četiri stotine. Svijet gleda dok izraelski bombarderi ravnaju palestinsku rivijeru uz blagoslov prekoatlantskog saveznika. Bombe padaju po Deir el-Balahu, al-Mavasiu i neizostavnoj Gazi. Zato je i Generalni sekretar UN-a Antonio Guterres nazvao Gazu „poljem smrti“. Izrael je, prema lokalnim zdravstvenim vlastima, ubio više od 50.000 Palestinaca.
Pozivajući se na Ženevske konvencije koje regulišu postupanje prema ljudima tokom rata, Gutereš je naglasio obavezu okupacione sile da obezbijedi isporuku hrane i medicinskih potrepština stanovništvu. „Ništa od toga se danas ne dešava. Humanitarna pomoć ne može da uđe u Gazu,“ rekao je Gutereš.
Prema navodima AFP-a, portparol izraelskog ministarstva spoljnih poslova Oren Marmorstein odbacio je optužbe, rekavši da „nema nestašice humanitarne pomoći u Pojasu Gaze“. Marmorstein je dalje tvrdio da je Hamas iskoristio nedavnu pomoć Gazi da ponovo izgradi svoju ratnu mašinu.
Gutereš se osvrnuo i na nedavne izraelske prijedloge o kontroli pomoći za Gazu, za koje je izvor iz UN-a rekao AFP-u da uključuju i praćenje unosa kalorija kako bi se spriječila zloupotreba od strane Hamasa.
„Novopredloženi izraelski ‘mehanizmi odobravanja’ za dostavu pomoći prijete da dodatno kontrolišu i bezdušno ograniče pomoć – do posljednje kalorije i zrna brašna,“ rekao je Gutereš novinarima u sjedištu UN-a u Njujorku.
U međuvremenu haos se širi i dalje od Gaze. Vazdušne snage SAD-a u Jemenu pojačavaju smrtonosni bilans. Mediji prenose da je tamo među metama bio i jedan stambeni objekat u Hodeidi.
Sve ovo dolazi u danima tokom posjete i nakon povratka Benjamina Netanjahua iz Vašingtona. On je sa Donaldom Trampom u Bijeloj kući razgovarao o prisilnom protjerivanju Palestinaca iz Gaze i drugim pitanjima, uključujući i ono iransko.
Iranska priča je važan dio bliskoistočne slagalice. Predsjednik SAD-a je u ponedjeljak iznenada najavio da su njegova zemlja i Iran spremni da započnu direktne pregovore o nuklearnom programu Teherana, ali je iranski ministar spoljnih poslova odgovorio da će razgovori u Omanu ipak biti indirektni. Kao dodatni znak koliko je put ka bilo kakvom dogovoru između ova dva geopolitička suparnika težak, Tramp je izdao oštro upozorenje da će, ukoliko pregovori ne uspiju, Iran biti u velikoj opasnosti. Već viđeno.
Predsjednik SAD-a izjavio je tokom ove posjete da bi volio da se rat u Gazi završi, te da vjeruje da će se to desiti relativno uskoro. Na novinarsko pitanje da li će ispuniti predizborno obećanje i okončati rat u Gazi, Tramp je rekao: “Volio bih da vidim kraj rata, i mislim da će rat stati u nekom trenutku, koji nije tako daleko”.
Nakon primirja u januaru tokom kojeg su neki taoci oslobođeni, Netanjahu je rekao: „Izrael radi na novom dogovoru za koji se nadamo da će uspjeti. Posvećeni smo oslobađanju svih talaca, ali i eliminisanju zle tiranije Hamasa u Gazi i omogućavanju narodu Gaze da slobodno odluče kuda žele da idu”. “Kuda žele da idu”, ostalo je da odzvanja etrom i priziva Trampovi AI vizuelizaciju budućeg odmarališta za bogate. Mediji su podvukli ovu velikodušnu ponudu izrečenu tokom sastanka dvojice lidera i partnera u zločinu.
Netanjahu je rekao da je s Trampom razgovarao i o hrabroj viziji američkog predsjednika za budućnost Gaze, aludirajući na prijedlog da SAD preuzmu kontrolu nad enklavom – ideju koju je Tramp više puta iznio u ranim nedjeljama svoje administracije. Trampov plan je globalno osuđen kao prijedlog etničkog čišćenja. On je, ne hajući za osude, opet u ponedjeljak izjavio da bi mirovne snage poput SAD-a koje bi kontrolisale i upravljale Pojasom Gaze bile dobra stvar i ponovo predložio da se Palestinci iz Gaze preseljavaju u druge zemlje.
Odnosi ove dvije zemlje ulaze u novu fazu. Izraelski mediji javljaju da će Itamar Ben-Gvir, krajnje desni ministar nacionalne bezbjednosti, otputovati u SAD nakon praznika Pesah koji se završava 20. aprila. Ben-Gvir, poznat po rasističkim izjavama i podsticanju mržnje protiv Palestinaca, planira sastanak sa američkom sekretarkom za unutrašnju bezbjednost Kristi Noem. Znakovito je da će ovo biti njegova prva posjeta SAD-u u svojstvu ministra. Administracija bivšeg predsjednika Džo Bajdena ga je ranije kritikovala, a spekulisalo se čak i o sankcijama.
Ima u Izraelu i drugačijih glasova. Mediji su zabilježili da su stotine izraelskih rezervista, uključujući pripadnike Ratnog vazduhoplovstva, potpisali pismo protiv nastavka borbi u Gazi, smatrajući ih politički motivisanim.
Na bojnom polju drugačija priča. CNN je prenio, pozivajući se na izvore iz izraelske vojske, ali i satelitske snimke, da je u toku čišćenje terena. Širi se tampon zona uz izraelsko palestinsku granicu. Izraelska vojska je pretvorila svaki pedalj teritorije Gaze, unutar otprilike pola milje od izraelske granice, u pustoš, piše ovaj medij. CNN je od svojih izvora saznao da vojnici pod komandom Tel Aviva imaju odriješene ruke, te da mogu pucati na svakoga ko bi se usudio da zakorači unutar ovog neoznačenog perimetra..
Oklopni buldožeri su sistematski rušili jednu po jednu kuću. Vojni inženjeri su postavljali eksplozive i izvodili kontrolisane detonacije unutar nekada živih fabrika. Vojnici su uništili i onemogućili Palestincima pristup plodnoj zemlji koja je nekada hranila porodice i podržavala njihovu egzistenciju. Naravno, Tel Aviv ovo nije službeno priznao. O ovim i sličnim akcijama Izraela često smo pisali na našim stranicama.
Izrael je agresivno proširio svoje prisustvo u Pojasu Gaze otkako je prošlog mjeseca ponovo pokrenuo rat. Mediji navode da trenutno kontroliše više od 50 odsto teritorije i potiskuje Palestince u sve manja područja.
Najveća povezana oblast pod kontrolom izraelske vojske, već smo rekli, nalazi se oko granice Gaze, gdje je vojska sravnila palestinske kuće, poljoprivredno zemljište i infrastrukturu do tačke neupotrebljivosti. Ova vojna tampon zona se udvostručila u posljednjim sedmicama.
Izrael predstavlja svoje pojačano prisustvo kao privremenu mjeru kojom želi izvršiti pritisak na Hamas da oslobodi preostale taoce zarobljene tokom napada 7. oktobra 2023. godine. Svjetska kavnost ne vjeruje ovim pričama. Na kraju krajeva i premijer Netanjahu je prošle sedmice izjavio da će Izrael, čak i nakon poraza Hamasa, zadržati bezbjednosnu kontrolu u Gazi i podsticati Palestince da napuste teritoriju.
Dragan LUČIĆ
Komentari

Marin Le Pen je prije par dana diskvalifikovana iz trke za predsjedničke izbore 2027. godine. Kako se radi o predsjednici najbrojnije stranke, istaknutoj figuri krajnje desnice, ali i vodećoj kandidatkinji u anketama za predsjedničke izbore, ova sudska odluka bi mogla značajno uticati na francusku, ali i globalnu politiku
Marin Le Pen i još 24 osobe iz RN-a, uključujući stranačke zvaničnike, zaposlene, poslanike EP i asistente, osuđeni su za pronevjeru miliona eura iz fondova Evropskog parlamenta u sklopu afere „fiktivnih poslova“. Suđenje je otkrilo da je stranka koristila novac iz EP kako bi plaćala osoblje u Francuskoj.
Francuska liderka krajnje desnice prije par dana je diskvalifikovana iz trke za predsjedničke izbore 2027. godine. Kako je predsjednica stranke Nacionalno okupljanje (RN), istaknuta figura evropske krajnje desnice i vodeća kandidatkinja u anketama za predsjedničke izbore u Francuskoj 2027. godine, ova sudska odluka bi mogla značajno uticati na francusku, ali i globalnu politiku.
Le Pen je osim zabrane bavljenja politikom, dobila petogodišnju zabranu obavljanja javne funkcije, koja ne može biti suspendovana žalbom, ali će zadržati svoje mjesto u parlamentu do kraja mandata. Takođe joj je izrečena četvorogodišnja zatvorska kazna – dvije godine uslovno i dvije kućnog pritvora, te novčana kazna od 100.000 eura. Na ove kazne ima pravo žalbe.
„Oni žele moju političku smrt“, tvrdila je Le Pen još u novembru. Šta se krije iza ovog procesa piše se naveliko po medijima, ali još više u komentarima i na mrežama. Nekako se čini da se većina slaže da će to oslabiti ionako poljuljanu viziju Emanuela Makrona, i pojačati globalni bijes desničarskih lidera, te dodati goriva u njihove motore. U konačnici ovo bi osim toga što će desnicu prikazati kao žrtvu i dati vjetar u njena leđa, moglo očistiti Francusku od balasta porodice Le Pen.
Višedecenijsko prisustvo Marin i njenog nedavno preminulog oca u strukturama ultra desnice je možda poslednja kočnica koja te ideje drži dalje od preuzimanja vlasti u ovoj zemlji.
Ne treba zaboraviti – Le Penin uspjeh je ogroman. Nacionalni front je najveća stranka u fragmentiranom francuskom parlamentu. Ovakvom razvoju situacije se pomalo vesele upravo oni na desnom kraju političkog spektra. Politički analitičar Dominik Moizi za CNN sugeriše da bi neki unutar RN-a mogli čak i tiho slaviti ovu odluku. „U javnosti će vrištati, osuđivati, govoriti ‘kakva strašna nepravda’. Ali duboko u sebi, mnogi će možda biti zadovoljni, misleći: ‘Ovo je mlađi kandidat. Privlačniji je široj publici. I što je najvažnije – ne nosi prezime Le Pen.’“, konstatovao je on ove moguće promjene na francuskoj desnici misleći na Le Peninog kolegu Žordana Barelu.
„Ovo je ludo. Pravna borba je pogrešna bez obzira koga cilja“, napisao je grčki ekonomista i bivši političar Janis Varufakis na X. I dodao: „Francuski neo-fašisti će samo imati koristi od ovoga“.
Među prvima u njenu odbranu se oglasio milijarder Ilon Mask, koji je ranije pozivao na opoziv američkih sudija koji blokiraju agendu Donalda Trampa i otvoreno podržavao evropske krajnje desničare. Prisjetimo se favorizovao je njemačke desničare iz redova AfD i privatnim pozivom čestitao njihovoj liderki na nedavnim uspjesima. Iza diskvalifikacije Le Penove, tvrdi Trampov vojnik stoji zavjera establišmenta. “Kada radikalna ljevica ne može pobijediti demokratskim putem, zloupotrebljava pravni sistem da zatvori svoje protivnike. Ovo je njihov standardni metod širom svijeta”, napisao je Mask na mreži X.
Bivši brazilski predsjednik Žair Bolsonaro, koji je do 2030. diskvalifikovan iz političke trke zbog zloupotrebe moći, nazvao je presudu lijevim pravosudnim aktivizmom. “Je suis Marine!” napisao je Viktor Orban na mreži X.
Belgijski političar Tom Van Griken, lider flamanske krajnje desničarske stranke Vlaams Belang, komentarisao je presudu riječima: „Kada nacionalistički političari steknu popularnost, sistem pronalazi druge, nedemokratske načine da ih ućutka“.
Španski lider stranke Vox, Santjago Abaskal, takođe je pružio podršku: „Nikada neće uspjeti da ućutkaju glas francuskog naroda.“ Pisali smo na ovim stranama da je Abaskal u februaru ugostio Le Pen, Orbana i druge krajnje desničarske lidere na političkom skupu u Madridu.
Zanimljivo i u regionu. Lider bosanskih Srba, Milorad Dodik, uporedio je presudu protiv Le Pen sa sopstvenom situacijom: „Baš kao u mom slučaju, presuda nije donesena zbog zakona – već zbog politike.“
Naravno, dosta je onih koji misle drugačije, a koje sumira izjava Nik Aiosa, direktora Transparensi Internešnela; „Pravda je ispravno sprovedena u ovom slučaju, gdje je francuska krajnja desnica bezobrazno pronevjerila sredstva“.
Vijesti su stigle i do Kremlja, pa je Dmitrij Peskov, portparol Vladimira Putina, izjavio da “slučaj Marin Le Pen predstavlja kršenje demokratskih normi”. Peskov je ustvrdio još jednom ono što je odavno narativ Moskve i njoj naklonjenih sistema, vlada i pojedinaca: „sve više evropskih prijestonica krši demokratske norme“. Slične riječi podrške stigle su i od holandskog populiste Gerta Vildersa i lidera italijanske Lige Matea Salvinija. On je izjavio: „Ovo je loš film koji gledamo i u drugim zemljama, poput Rumunije. Ali nećemo se dati zastrašiti, nećemo stati: punom brzinom naprijed, prijateljice moja!“
Osvrnimo se kratko na Rumuniju. U martu je rumunska izborna komisija odbila kandidaturu desničarskog političara Kalina Georgeskua za predsjedničke izbore u maju. Georgescu, poznat po oštroj kritici EU i NATO-a, iznenada je osvojio najviše glasova u prvom krugu izbora u novembru, a onda je Ustavni sud poništio glasanje zbog navodnog „ruskog miješanja“ i masovne propagande na društvenim mrežama. Georgesku je poništenje izbora nazvao formalizovanim državnim udarom, a zabranu kandidature direktnim udarcem u srce demokratije. “Evropa je sada diktatura, Rumunija je pod tiranijom!” poručio je on.
Iako su stotine protestanata izašle na ulice nakon što je Georgescu diskvalifikovan iz trke za predsjednika, masa nije ni izbliza dostigla broj prikazanih u online video zapisima i fotografijama među kojima je , tvrde upućeni, bilo i slika iz Beograda.
Georgescu se predstavljao kao ultra podržavalac Donalda Trampa. Visoki članovi administracije SAD javno su ga podržali. Potpredsjednik te zemlje JD Vens kritikovao je ustavni sud zbog odluke da poništi predsjedničke izbore, optužujući rumunsku vladu da otkazuje izbore jer im se ne sviđa rezultat i optužujući ih da su toliko uplašeni od svog naroda da ih ućutkuju. Osim Georgeskua, zabranjena je i kandidatura desničarke Diane Sosoaka iz S.O.S. partije.
I nakon uklanjanja desnih kandidata, jedan od glavnih takmaca, opet je desničar. Rumunski mediji na novim predsjedničkim izborima velike šanse daju George Simionu. Ovaj političar je rekao: „Ciljanje ili uništavanje vašeg političkog protivnika bilo kojim sredstvima je iz uputstava totalitarnih režima“. Zanimljivost vezana za njega je da mu je još od 2018. godine zbog radikalnih stavova zabranjen ulazak u Moldaviju. Jedna od ključnih stavki njegove politike je unifikacija Rumunije i Moldavije.
Mnogi vjeruju da je priča o sukobu uticaja u rumunskoj politici naduvana. Ipak, granice koje ova zemlja ima sa Ukrajinom i Orbanovom Mađarskom pričaju drugu priču. U susjedstvu je i Slovačka koja je na istim talasima. Stvaranje ovog koridora na čijem čelu bi bili ljudi koji u Putina i Trampa gledaju sa oduševljenjem bi dodatno pocijepalo ionako uzdrmanu Evropu.
Upravo zato sa pažnjom treba pratiti retoriku Vašingtona. „Isključenje ljudi iz političkog procesa je naročito zabrinjavajuće, s obzirom na agresivnu i korumpiranu pravnu borbu protiv predsjednika Donalda Trampa ovdje u Sjedinjenim Državama,“ rekla je Tami Brus, glasnogovornica Stejt dIpartmenta aludirajući na pravne procese protiv bivšeg američkog predsjednika. Brus je dovela u pitanje i karakterizaciju Le Pen kao krajnje desničarke. Le Pen je, inače, godinama odbacivala etiketu krajnje desnice, pokušavajući da normalizuje svoju stranku i poveća izborne šanse. Rebrendiranje stranke očigledno nije uradilo mnogo na maskiranju ideologija, ali jeste na masovnosti biračkog tijela.
Podsjećajući na minhenski govor američkog potpredsjednika JD Vensa od prije par mjeseci, Brusova je istakla: „Moramo da činimo više od pukog pričanja o demokratskim vrijednostima – moramo ih i živjeti“. Vens je, sjetimo se, u Minhenu osudio evropske stare, ukorijenjene elite, optužujući ih da se kriju iza ružnih, sovjetskih izraza poput dezinformacija i dezinformisanja kako bi ugušile alternativne stavove i spriječile autsajdere da pobijede na izborima. „Podržavamo pravo svih da izraze svoje mišljenje u javnom prostoru, bilo da se slažemo ili ne,“ rekla je Brus, ponavljajući Vensovu retoriku.
Mediji prenose da je Trampova administracija vršila pritisak i na Rumuniju da dozvoli pro-ruskom političaru krajnje desnice da se kandiduje na predsjedničkim izborima. Pomenuli smo njihov upliv i u njemačku politiku, a zabilježena je i nedavna podrška Konoru MekGregoru, UFC borcu, da postane predsjednik Irske. Elon Musk otvoreno podržava Tomija Robinsona u Britaniji. Valjalo bi imati lojaliste svuda.
Cilj desnih struktura svakako je napraviti od Le Penove žrtvu. Neku vrstu totema oko kojeg će se okupljati njihove snage u ratu za tradicionalne vrijednosti, slobodu govora… Onakve kakvima ih oni vide.
Dragan LUČIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


PARLAMENT USVOJIO SPORAZUME SA UAE: Šta bi rekao Ustavni sud da nije partijski

SRPSKI PATRIJARH I USKRS SRPSKO – RUSKOG SVETA U KREMLJU: Za vrh SPC-a Crna Gora je otvoreno pitanje

VANJA ĆALOVIĆ MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS-A: Otvorena je Pandorina kutija
Izdvajamo
-
DRUŠTVO4 sedmice
NOVA HAPŠENJA ZBOG ŠVERCA CIGARETA: Pao i drugi vlasnik Tehnomaxa
-
IN ENGLISH2 sedmice
Government Summons Ambassadors for Consultations and Instructions: A Foreign Policy Tightrope
-
IN ENGLISH2 sedmice
TWILIGHT OF MONTENEGRIN INTERESTS IN AMERICA: Prayer Breakfast Instead of Real Diplomacy
-
DRUŠTVO3 sedmice
MUKE TRETMANA OTPADNIH VODA: Projekti koje prate predrasude i loša iskustva
-
Izdvojeno4 sedmice
VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku
-
SVIJET3 sedmice
SLUČAJ MARIN LE PEN: Za desnije sjutra
-
INTERVJU2 sedmice
SANJA RAONIĆ, SLIKARKA: Događanje umjetnosti kao čin otpora
-
INTERVJU1 sedmica
SANJA DAMJANOVIĆ, NAUČNICA, BIVŠA MINISTARKA NAUKE: Šansa koja ne smije biti izgubljena