Povežite se sa nama

ALTERVIZIJA

ALTERVIZIJA: Prvi korak

Objavljeno prije

na

Dva zakona, o lustraciji i o oduzimanju nezakonito stečene imovine

 

Vlada konstituisana nakon prve mirne smene vlasti, najavila je i prve slobodne izbore u novijoj, tridesetogodišnjoj, pa i u celokupnoj crnogorskoj istoriji, kao svoj glavni politički cilj, ishod i mandat. Ali je do ostvarivanja ovog cilja, dug i težak put od sedam milja. Znamo, slobodnih izbora ne može biti bez minimuma vladavine prava, a kako sa ovom stvar stoji u Crnoj Gori, to isto tako dobro znamo. Da je i jedna jedina prepreka na ovom putu, sama mračna ostavština tridesetogodišnje crnogorske mafiokratije, bila bi dovoljna. Ali nije. Svoj mandat nova vlada započinje u ekstremno teškim uslovima najmanje tri povezane katastrofe. Katastrofe pandemije KOVID-19 koja plamti, padajuće ekonomije, koja ovu prati, i jedne vrste nedovoljno primećenog, ali potencijalno opasnog, zapravo najopasnijeg, produženog političkog dvovlašća, između tek konstituisane nove vlasti i razvlašćene ali još uvek netaknute ekonomske i političke moći stare oligarhije.

U ovakvim uslovima, redosled stvari i poteza nove vlasti, nije manje značajan, od samih ovih stvari i poteza, posmatranih onako odvojeno, izolovano i samostalno. Naravno da slobodnih izbora u Crnoj Gori ne može biti dok su mafiokratski DPS i Vrhovnik na slobodi, ali se ni mafiokratski DPS ne može zabraniti (iako to članovi 55 i 149 Ustava Crne Gore od Ustavnog suda Crne Gore izričito traže), niti se Vrhovnik i njegovi mogu krivično-pravno procesuirati (na osnovu brojnih članova Krivičnog zakonika Crne Gore), sve dok je pravosuđe u Crnoj Gori ovoliko, to jest potpuno, ili skoro potpuno zarobljeno. Svaki preuranjeni pokušaj u tom smeru bio bi nepotrebno gubljenje energije i vremena, ako ne i sigurno političko samoubistvo. Zbog toga prvi korak na ovom dugom putu od sedam milja mora biti donošenje zakona o lustraciji i zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine. I uporedo sa ovim – oslobađanje pravosuđa. Tek nakon toga moguće je i sve ostalo.

Za donošenje dva navedena zakona dovoljna je prosta parlamentarna većina. A prilikom pripreme i izrade, preporučljiva, čak veoma preporučljiva, maksimalno moguća međunarodna i unutrašnja ekspertska i nevladina pomoć. I, što je isto tako značajno, najumerenija varijanta. Zbog toga što su (ne)dela našeg Vrhovnika i njegove tridesetogodišnje oligarhije toliko velika, brojna i notorna, da ih bez odgovarajuće lustracione i imovinske sankcije ne mogu ostaviti čak ni najumerenije varijante ova dva zakona. Takođe, treba ići na najnespornija, najintegrativnija i najjednostavnija rešenja. I to ne samo zbog izuzetne ideološke i političke heterogenosti nove parlamentarne većine, nego i zbog isto takve pa i veće ideološke i političke heterogenosti celokupnog crnogorskog društva. Ni jednog momenta, ne sme da se smetne sa uma, reč je o prvom koraku i novom početku za čitavo društvo, a ne samo za novu parlamentarnu većinu, vladu i vlast.

U tom smislu, umesto podrobnijeg rasvetljavanja određenih nerazumevanja, nedoumica i konfuzija, koje su se, u vezi sa ova dva zakona, već pojavile u javnosti, u nastavku sledi samo jedan sumaran, ali konkretan pozitivni predlog. Kada je o zakonu o lustraciji reč, to je, pre svega, izbor optimalnog perioda i fokusa, po našem mišljenju to su postjugoslovenski ratovi i ratni zločini 1991– 1999, a zatim, to je i izbor odgovarajuće lustracione sankcije, zabrane vršenja javnih funkcija do kraja života, za sve one koji su u rečenom periodu 1991– 1999. bili na najvišim državnim funkcijama, osim za one za koje je notorno poznato da su bili antiratno angažovani, ministri u koalicionoj vladi Crne Gore 1990-ih iz redova LS i SDP, kao i vanstranački ministar inostranih poslova Miodrag Lekić, na primer. Sankcija o kojoj je reč je za objektivnu političku, a ne za subjektivnu i individualnu krivičnopravnu odgovornost, jer će ovu drugu moći da utvrdi samo oslobođeno pravosuđe. A kada je o zakonu o oduzimanju nezakonito stečene imovine reč, tu, za početak, treba istaći samo jednu stvar, naime da se materija ovog zakona u velikoj meri preklapa sa materijom zakona o lustraciji, jer je nezakonito sticanje imovine u našem slučaju započelo upravo sa ratovima i ratnim zločinima 1990-ih, kao našom odnosno njihovom, oligarhijskom „prvobitnom akumulacijom kapitala“.

Do sada u ovom tekstu namerno nije bilo reči o tromesečnoj tranziciji nove parlamentarne većine, vlasti i vlade. I same one tri katastrofe s početka ovog teksta bile su više nego depresivne. Ali se sada nešto ipak mora reći i o ovoj tromesečnoj tranziciji. Koja je po mnogo čemu bila izuzetna. U stvari, čudo neviđeno. Period od 30. avgusta do 4. decembra 2020. Crna Gora je (is)pratila bez daha. Septembar jeste bio neočekivano pozitivan, ali su zato oktobar i novembar bili neočekivano negativni. Zapravo, šokantni. Pre svega, zbog dela nove parlamentarne većine, koji je objavio rat ne samo uobičajenoj politici, nego i elementarnoj logici, optužujući najpre svog sopstvenog lidera i mandatara za sastav nove vlade, da je čovek Mila Đukanovića i DPS-a i tome slično i još grđe i gore, a onda glasajući za njega i njegovu vladu u parlamentu. A zatim, i zbog dela same vlade, koji je u bliskoj prošlosti, bio onako intenzivno identitetski odnosno anti-„ustaški“ angažovan.

Očekivanje premijera da će ovaj anti-„ustaški“ angažman, i sve ostalo, ostati u prošlosti, jeste benevolentno, poželjno i legitimno, ali je razložan, razumljiv i legitiman i strah da baš i neće biti tako, nego da će se sve to, u najnegativnijem obliku i u najnepovoljnijem momentu, vratiti iz prošlosti u sadašnjost. A znamo, naš Vrhovni, i svi njegovi, u poslednjih trideset godina, do neba su usavršili, upravo proizvodnju, upotrebu i zloupotrebu identitetskih pitanja, trauma i strahova. To je njihov privilegovan teren. U tome im nema ravnih. Na planeti Zemlji a ne samo u Crnoj Gori. Slično je i sa onom, malo je reći, iznenađujućom antipolitikom i antilogikom dela nove parlamentarne većine. I ovde smo u produženoj i nelagodnoj zoni između nade i straha. Nade da je rečena antipolitika odnosno antilogika samo veliki tranzicioni šum koji će ubrzo proći. I straha da se iza ove dve zapravo kriju politika i logika stare-nove partitokratije. I priprema za skore vanredne izbore.

Na kraju, i jedna vrsta najkraćeg mogućeg rezimea. I isto takvog objašnjenja. Autor ove kolumne ne može da se seti da je u poslednjih tri, četiri decenije, ne samo u Crnoj Gori, nego i šire, mnogo šire, pa i u celom svetu, uopšte bilo vlade koja je imala ovoliko složen, težak i zahtevan mandat, uz istovremeno ovoliko slabu, protivrečnu i neiskrenu podršku, kao što je to slučaj sa aktuelnom odnosno četrdeset drugom vladom Crne Gore. Te, čije šanse da uspešno dočeka kraj svog četvorogodišnjeg mandata, zbog toga, i nisu posebno velike. Objašnjenje se tiče razloga zbog kojeg je ova vlada, uprkos tome, pa i uprkos svim njenim brojnim problemima, nedostacima i manama, o kojim je bilo reči i u ovom tekstu, ipak, ono najbolje, najvrednije i najviše što Crna Gora danas ima. Taj razlog je u nekoj vrsti surove ali tačne matematike i psihologije. U odnosu na nulu, to znamo iz ove matematike i psihologije, svaka, pa i najmanja veličina, porast ili šansa, beskonačno je velika. Ili, da to prevedemo na naš crnogorski teren, u odnosu na doskorašnju tridesetogodišnju nesmenjivu oligarhijsku vlast DPS i Mila Đukanovića, nova, četrdeset druga vlada Crne Gore, njena agenda i njena, odnosno naša šansa, beskonačno je velika. To je ta naša surova ali tačna matematika i psihologija.

Milan POPOVIĆ

Komentari

ALTERVIZIJA

Kraj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kiss My Ass. Početak drugog mandata Donalda Trampa. Posljednja faza hegemonije SAD, Zapada i kapitalizma

 

 

Taman pomislimo da sve ovo, ne može više i grđe od ovoga ili onoga, a ono se veoma brzo pokaže da i te kako može. Tako smo mislili da ne može više i grđe, od samog početka drugog mandata aktuelnog predsednika SAD, od one njegove neverovatne i beskonačne samohvale, tipa „Istorija“, „Revolucija“ i „Zlatno doba“, a ono, ne lezi vraže, dođe i ovo njegovo neverovatno i beskonačno vulgarno, iz podnaslova ove kolumne, od 9. aprila 2025.

Ali se ovde na tome nećemo previše zadržavati. Niti ćemo opširnije ponavljati ono, iz ove iste kolumne, od pre oko mesec dana, da su Donald Tramp i trampizam, samo vrh ledenog brega. Da je ovaj „very special“ predsednik, samo izraz vladajućeg haosa i sistema, a ne obrnuto. Te da zbog toga ovom ekstremnom egocentriku, ne treba ni pridavati, od strane njega očigledno veoma žuđenu, ali nezasluženu pažnju.

Umesto toga, treba se koncentrisati, na vladajući haos i sistem. Za početak, može se čak i složiti, sa jednom od egocentričnih opsesija našeg negativnog junaka. Onom koja ekstremno-narcistički ističe kako je ovde reč o Istoriji sa velikim I. Samo što je realni sadržaj, smer i kvalitet ove istorije, sasvim suprotan, od onoga što misli i želi, naš nesrećni narcis. A da bi videli ovo potonje, dovoljno je da se pozovu u pomoć, samo dva ozbiljna i velika mislioca.

Prvi je bio Nemac. Osvald Špengler. Koji je, odmah posle kraja Prvog svetskog rata, objavio delo koje ga je proslavilo, Propast Zapada. Njegovoj oporoj i oštroj kritici, sigurno je doprineo i poraz njegove Nemačke u ovom (i sledećem svetskom) ratu, pa i njegov izvesni reakcionarni nacionalizam, ali je ova knjiga, bila i ostala, jedna od prvih i najboljih kritika polumilenijumskog Zapada.

Drugi je bio Amerikanac. I sve do skoro naš savremenik. Imanuel Volerstin (1930-2019). Utopistics: Or Rational Choices of the XXI Century, iz 1998. The Decline of American Power, iz 2003. Does Capitalism Have a Future?, iz 2013. Ovo su samo tri knjige Imanuela Volerstina, koje se našom temom bave najdirektnije. Koga zanima stvarna, a ne donald-trampovska istorija, neka, za početak, pročita makar ove tri knjige Imanuela Volerstina, i onu jednu Osvalda Špenglera.

Pa će se lako uveriti, da su, u poređenju sa Donaldom Trampom, vođom novog fašizma, vođe starog fašizma, Benito Musolini i Adolf Hitler, bili oličenje prilične ozbiljnosti i pristojnosti. Što samo potvrđuje odmaklu odnosno poslednju fazu, velikog i opasnog kraja hegemonije SAD, Zapada i kapitalizma kao istorijskog sistema. Kojem kraju, za sada, na žalost, samo prilično nemoćno prisustvujemo.

Te čiji je današnji veliki vođa, poluludi D. T., ponovimo to, ipak, još jednom, samo izraz i reprezent. A od čitave novije filmske i umetničke produkcije, da ni ovu ovde ne zapostavimo, najsnažnije i najuverljivije predstavljen, u onoj zastrašujućoj mešavini zlikovca i klovna. U filmu Džoker iz 2019.

Mogućnosti svake pa i ove kolumne su ipak ograničene. Pa ćemo ovu kolumnu zbog toga zaključiti, jednim nevelikim, ali ozbiljnim predlogom. Da neka od ozbiljnih i kredibilnih agencija za ispitivanje javnog mnjenja, ispita koliko je u našoj maloj i jedinoj, ali i šire, u svetu, onih koji našeg klovna i džokera, podržavaju, a koliko onih koji mu se protive. Od rezultata ovog ispitivanja, u velikoj meri, zavise naše šanse. Da se apokaliptičkom kraju, ne samo hegemonije SAD i Zapada i kapitalizma kao istorijskog sistema, nego i čitavog čovečanstva, pravovremeno i delotvorno suprotstavimo.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Naša

Objavljeno prije

na

Objavio:

A nebeska

 

 

Naslov ove kolumne je najkraći podsetnik na Našu malu i jedinu. Crnu Goru 1990-ih i 2000-ih. Posebno na nas, njene tadašnje i sadašnje indipendiste. A podnaslov, najkraći, ali i najsumorniji podsetnik, na njenu današnju, mafiokratsku realnost. O kojoj je, pre nekoliko godina, počeo da nas obaveštava Europol. Preko danas već (ne)slavnih Sky odnosno nebeskih aplikacija.

Ali zbog čega uopšte podsećanje na jednu od najsramnijih stranica naše novije istorije? Zar je to uopšte bilo neophodno? Na žalost, jeste. S tim što razlog za ovo nije obična ljudska zaboravnost, nego nešto što je mnogo, mnogo složenije, dublje i jače. Elementarna politička nekonsekventnost.

A spektar ove nekonsekventnosti, u današnjem crnogorskom društvu, zaista je izuzetan, širok i sveobuhvatan. I, naravno, počinje sa DPS, a kako bi i moglo da bude drugačije. Posle čitavih trideset godina nesmenjivosti vlasti ove partije, i samo pet godina tridesetoavgustovske alternative, koja se najvećim delom pokazala kao ista ili slična, DPS je ponovo postao pojedinačno najjača politička partija u Crnoj Gori. Što, samo po sebi, dovoljno govori.

Nakon izostajanja ustavne zabrane ove partije 2020., zbog njene najveće političke odgovornosti za ratove i ratne zločine 1990-ih, a onda i za mafiokratiju, sve do danas, i danas, naravno da je morala da izostane i reforma i oslobađanje te partije, od njenog strašnog istorijskog balasta. A jedini dobitnik iz svih ovih izostanaka, do današnjeg dana, ostao je magnumkrimenski vrh ove partije, na čelu sa njenim Vrhovnikom, od skoro još i Počasnim.

Spektar elementarne političke nekonsekventnosti današnje Crne Gore, nastavlja se sa takozvanim bivšim DF, štagod to danas značilo ili ne značilo. Koji je nekonsekventnom DPS ostao kao glavni partner. U takozvanim identitetskim polarizacijama, koje su bile i ostale glavni alat i maska za one magnum krimene. Zajedno sa DPS, negde oko tri četvrtine političkog tela naše male i jedine. Kako 1990-ih, kada su se, onako udarnički, takmičili u lojalnosti nebeskoj Srbiji, tako i danas, kada se, ovako identitetski, svesno ili nesvesno, to oni najbolje znaju, takmiče u podršci našoj a nebeskoj.

Pa ipak, najtužniji deo našeg današnjeg političkog spektra, one naše elementarne političke nekonsekventnosti, jesu Naši bivši, da ih i ovde tako nazovemo. Indipendisti iz slavnih i herojskih antiratnih 1990-ih, koji su nakon ovih, postali sateliti DPS, i posluga na dvoru Vrhovnika.

U poslednjih nešto više od dve i po godine, preciznije od pada četrdesettreće vlade Crne Gore u avgustu 2022., kada sam izgubio poslednju nadu u tridesetoavgustovce, nekoliko puta sam se zalagao za takozvanu koncentracionu vladu svih. Za ovu i ovakvu vladu, kao najmanje lošu, ako ne i kao najbolju, zalažem se i danas. Ali danas znam, da ove i ovakve vlade, ne može biti, bez ispunjenja najmanje dva prethodna uslova. Bez makar početka krivičnopravnog procesuiranja Vrhovnika i vrha DPS, za najteže ratne zločine 1990-ih, i organizovani kriminal nakon toga.

Drugi prethodni uslov je manje zahtevan, ali ne manje značajan. To je ona toliko puta pominjana,  ali istovremeno i isto toliko ignorisana, minimalna politička reforma DPS. Čiji bi simbolički početak morao biti javno i principijelno odricanje od svog Počasnog, odnosno Vrhovnika.

Bez ostvarivanja ova dva minimalna prethodna preduslova, taoc mafiokratije, naše, a nebeske, ostaće ne samo DPS, uključiv i one u njemu, koji pokazuju makar prve znake političke emancipacije, nego i cela Crna Gora. A to je ipak previše.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Tramp(izam)

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrh ledenog brijega

 

 

Donald Tramp i trampizam samo su vrh ledenog brega. A vrh ledenog brega, koji je iznad površine vode, i zbog toga vidljiv, samo je dve jedanaestine ovog brega. Što znači da je mnogo veći deo ukupne mase ovog brega, njegovih devet jedanaestina, ispod površine vode, i zbog toga nevidljiv. Naravno, ne za sve, nego samo za one koji ne znaju ništa, ili čak i ne žele da znaju bilo šta, o ledenom bregu koji pluta u vodi.

Metafora iz naslova i podnaslova ovog teksta sasvim je opravdana, zbog toga što su oni koji vide dalje i dublje od samog Donalda Trampa i trampizma, kao našeg vrha ledenog brega, ne samo u Crnoj Gori, nego i u svetu, u manjini. Još gore, u manjini su i oni koji uopšte žele da vide dalje i dublje od ove dve jedanaestine. I još jedna važna, čak najvažnija stvar. Devet jedanaestina aktuelnog međunarodnog sistema i haosa, koje neki ne vide, a neki i ne žele da vide, nisu proizvod Donalda Trampa, nego upravo obrnuto, ova „very special“ osoba je proizvod tog sistema i haosa, u poslednjih više od trideset godina. Zbog toga se na ovoj osobi kao takvoj i ne treba previše zadržavati.

Ovo poslednje, posebno i zbog toga, što ne male zasluge za drugi mandat ovog ekstremnog egocentrika, ima i establišment Demokratske stranke, koji je, u poslednjih trideset i više godina, ne jednom, nego više puta, izdao radne klase koje je predstavljao, setite se samo sa koliko upornosti je ovaj establišment već dva puta odbio Bernija Sandersa, predvodnika levog krila ove stranke. I zbog toga što se isto ili slično dogodilo i događa, i na celom Zapadu, i u čitavom svetu. Tako da su ne samo SAD, nego i čitav Zapad, i čitav svet, ostali sa ostacima levice koja je daleko od kritične mase. Pa i SAD, i Zapad, i čitav svet, dramatično isklizavaju u ultrakapitalizam i novi fašizam to jest trampizam. Koji, međutim, može biti i gori, mnogo gori od starog fašizma Benita Musolinija i Adolfa Hitlera.

Ali, čak ni ovo nije sve. Teorija svetskog sistema Imanuela Volerstina, već je predvidela mogućnost ne samo jednog nego najmanje tri velika kraja do sredine našeg odnosno XXI veka. Prvi je kraj hegemonije SAD, sa otvaranjem pitanja novog hegemona, ili nekog novog, kolektivnog i koliko-toliko demokratskog upravljanja svetom. Drugi je kraj kapitalizma kao polumilenijumskog istorijskog i svetskog sistema. Treći je kraj čoveka kao vrste koja postoji već sto do dvesta hiljada godina.

A ako je za išta zaslužan nesrećni Donald Tramp, onda je to veliko i trostruko razgolićivanje. Najpre i najočiglednije, to je razgolićivanje SAD hegemonije, koja završava na najsramniji mogući način, bahaćenjem nad žrtvom, napadnutom i nejakom Ukrajinom, i izdajom višedecenijskih saveznika, EU i drugih. Ništa manje, to je i potpuno razgolićivanje tržišne i kapitalističke mitologije, uvođenjem onih krajnje voluntarističkih i haotičnih carina. Na kraju, ali i najviše preteće i zabrinjavajuće, posebno zbog toga što i ovo vide ili hoće da vide samo retki, to je pretnja samom opstanku čoveka kao vrste. Za početak, dovoljno je samo udubiti se u poglede, retorike i mimike, trojice lidera na planeti, koji raspolažu nuklearnim oružjem, u zenice i ostalo Donalda Trampa, Vladimira Putina, i Kim Džong Una. Ne morate biti neuropsihijatar da bi videli. Ludilo u kojem, pored haosa, ima i sistema.

A Crna Gora? Koliko je u njoj onih koji o svemu ovome, pa i o opasnosti za opstanak ljudske vrste, uopšte imaju svesti? Uz pomoć jedne jezičke figure, koju je svojevremeno koristio Vuk Drašković, naš odgovor na ovo pitanje, mogao bi da glasi, da se takvi u našoj maloj i jedinoj mogu nabrojati, ne na prstima jedne ruke, nego na prstima jedne, daleko bilo, invalidne ruke. Situaciju donekle olakšava to što naša mala i jedina nema nuklearnu bombu. Mada je i njena populacija deo ljudske vrste, tako da i ovo olakšavanje situacije, baš i nije neko.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo