Ćutanje koje govori
Neki put, ćutanje više govori nego sve reči ovog sveta. Tako i ćutanje o ratnom zločinu deportacija protiv civilnog stanovništva u Crnoj Gori u zlo proleće 1992. O političkom spektru današnje Crne Gore, dvadesettri godine posle, ćutanje o ovom nekažnjenom zločinu, više govori, nego sve pa i najbolje stručne analize.
Na prvom mestu ovog spektra je, naravno, DPS. Stranka čije je ćutanje o ovom zločinu najlogičnije. Jer je upravo ova stranka, u vreme izvršenja ovog zločina, bila na vlasti, i zbog toga, za taj zločin, politički najodgovornija. Pa je i ćutanje ove stranke o ovom zločinu sasvim razumljivo. A njeno svakodnevno zaklinjanje u takozvane zapadne vrednosti, samo alat i maska.
Ćutanje današnjih satelita DPS, o ovom i sličnim zločinima 1990-ih, ipak je najporaznije. Zbog toga što je najveći broj njih, naslednik antiratnih partija, koje o ovom i sličnim zločinima, nisu ćutali, ni 1990-ih, kada je bilo najteže.
Na kraju, tu je i ćutanje onog dela političkog spektra današnje Crne Gore, danas u vlasti, koji je u strašnim 1990-im, formalno bio opozicija DPS-u, ali ne antiratna, nego ratna, i to tako što je, po pravilu, kritikovao DPS, zbog toga što, kao, nije bio dovoljno ratni. Pa je i njihovo ćutanje o ovom i sličnim ratnim zločinima, sasvim logično.
O ćutanju o kojem je ovde reč, još samo jedna stvar. Dvadesettrogodišnje ćutanje, dalo je, naravno, i ukupan negativni rezultat. Posle skoro dve i po decenije, DPS je i danas pojedinačno najjača stranka u našoj maloj i jedinoj. Zajedno sa starim i novim satelitima, možda i sa svih osamdeset procenata. Više nego što ih je bilo 1990-ih. Pa neka sledbenici dogme progresa, i o ovome malo razmisle.
A nekažnjeni ratni zločin deportacija 1992. u ovom tekstu je izdvojen, fokusiran i zumiran, dvadesettri godine posle, najviše zbog toga što je ovaj zločin, u svakom, pa i u pravnom odnosno krivično-pravnom pogledu, potpuno nesporan, očigledan i notoran.
A šta je to notorno u ovom nekažnjenom zločinu? Pa, pre svega ostalog, njegov notorni nalogodavac. Milo Đukanović. Vrhovnik ove male i prelepe ali nesrećne zemlje. Već tridesetpet godina.
A ko su, u ovoj stvari, neposredni svedoci? Dva čoveka koji više nisu živi, ali čija su svedočenja sačuvana. Pokojni policijski inspektor Slobodan Pejović, prvi i najhrabriji. I pokojni Momir Bulatović, tada predsednik Crne Gore, koji je priznao, Svi smo sve znali, a Milo najviše, upravo ovako je na sudu svedočio.
A ko o ovoj notornosti, i o ostalim najznačajnijim krivično-pravnim aspektima ratnog zločina deportacija iz 1992, želi da sazna i nešto više, dovoljno je samo da pročita Krivičnu prijavu protiv Mila Đukanovića i ostalih za ovaj zločin od 3. maja 2012., koju su, tadašnjem Vrhovnom državnom tužilaštvu Crne Gore, podneli autor ovog teksta, Esad Kočan, doskorašnji glavni urednik a sada direktor izdavačke politike Monitora, i sada na žalost pokojni Koča Pavlović, tada poslanik PZP. Ova prijava je 2015. i objavljena, u knjizi Genezis autora ovog teksta.
A ako ste se već zapitali, kolika su očekivanja autora ovog teksta, od nedavnog ponovnog pokretanja ratnog zločina deportacija iz 1992., od strane vrha današnjeg tužilaštva, najkraći odgovor je da ta očekivanja nisu velika. Ali, da odmah preciziramo, ne zbog samog tužilaštva, naprotiv ovo tužilaštvo, a posebno njegov Glavni specijalni, Vladimir Novović, spadaju u retke svetle tačke i heroje današnje Crne Gore. Nego zbog aktuelnog unutrašnjeg i međunarodnog političkog kompleksa. Koji je dosta loš i nepovoljan. Kada je o unutrašnjem kompleksu reč, imamo na umu, pre svega, onaj unutrašnji politički spektar, sa kojim je i započet ovaj tekst. A kada je o aktuelnom međunarodnom kompleksu reč, tu je stvar još lošija i nepovoljnija, ukoliko je to uopšte moguće. I zove se Donald Tramp. I njegove deportacije. I njegovo sve ostalo.
Milan POPOVIĆ