U BiH javnosti nije malo onih koji smatraju da je to i presuda aktuelnom projektu takozvanog „srpskog svijeta“, iza kojeg takođe stoje sadašnje obavještajne i političke strukture Srbije

MONITOR: Međunarodni mehanizam za krivične sudove (MMKS), odlukom Žalbenog vijeća osudio je bivše čelnike SDB Srbije, Jovicu Stanišića i Franka Simatovića, na po 15 godina zatvora. Proglašeni su krivim za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja u šest mesta u BiH i jednim u Hrvatskoj. Kako se reagovalo u BiH?

BEHRAM:  Dijelim mišljenje sa brojnima u Bosni i Hercegovini koji smatraju da je nakon skoro dvije decenije dugog sudskog procesa pred Međunarodnim mehanizmom za krivične sudove (MMKS) u Hagu odlukom Žalbenog vijeća konačno izrečena istorijski važna presuda čelnicima srbijanskih obavještajnih službi, Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću. U BiH nije bilo možda i očekivanog likovanja i trijumfalizma, ali je presuda sa najvažnije pravne adrese u svijetu pozdravljena sa olakšanjem i odobravanjem u velikom dijelu javnosti. Sa više adresa, ona je protumačena kao jasan pokazatelj agresije koju je Srbija izvršila na BiH. Sa brojnih adresa političkih stranaka koje se deklariraju kao probosanskohercegovačke, poput – recimo, Naše stranke, „presuda bivšim čelnim ljudima državne bezbjednosti Srbije predstavlja najsnažniji pravni pečat na sve dosadašnje dokaze o Srbiji kao agresoru na BiH…“ Brojni građani, takođe pozdravljaju istrajnost Tribunala bez čije uloge bi danas bilo nemoguće ustanoviti barem minimum saglasnosti o događajima koji su prethodili, uzrokovali i doveli do ratova 90-tih godina. Sa više adresa izrečen je stav da je presuda Stanišiču i Simatoviću, zapravo, konačna pravna osuda projekta „Velike Srbije“. U BiH javnosti nije malo onih koji smatraju da je to i presuda aktuelnom projektu takozvanog „srpskog sveta“, iza kojeg takođe stoje sadašnje obavještajne i političke strukture Srbije. Munira Subašić, predsjednica Udruženja majki enklava Srebrenica i Žepa, podsjeća da mnoge majke Srebrenice i cijelog Podrinja nisu doživjele ovu Hašku presudu, ali ona utire put preživjelim žrtvama da se izbore za pravdu koju čekaju skoro tri decenije. „Uvijek smo govorili: bez istine nema pravde, bez pravde nema pomirenja “ – kaže Munira Subašić najavljujući razgovore u UN i na drugim relevantnim adresama uključujući Srbiju, kako bi se nakon ovako važne presude otvorili razgovori i tražila pravična ratna odšteta za žrtve. „Mi smo tužili Vladu Nizozemske, nema sumnje da ćemo tako uraditi i kada je riječ o odgovornosti Srbije i Republike Srpske“ – poruka je Munire Subašić.

MONITOR:  Može li se očekivati da Srbiji, kao posljedica ove presude, bude „ispostavljen račun“?

BEHRAM: Ovako utemeljene i presuđene činjenice sa najvažnije pravne adrese u svijetu, otvaraju potpuno novo poglavlje u odnosima BiH, Srbije i Hrvatske kada je u pitanju pravno tretiranje događaja iz bliske prošlosti. Iako su godinama postojali mnogi ubjedljivi navodi o umiješanosti vojnih i policijskih struktura Srbije u dešavanja u BiH 90-tih, ovo je prva sudska presuda koja to nedvojbeno utvrđuje i nepobitno pravno dokazuje i potkrepljuje. Dakle, Stanišić i Simatović su jedini srpski zvaničnici koje je sud UN-a – kao arhitekte rata, osudio za umiješanost u zločine u BiH. Stanišić je nesumnjivo kao kreator bio na čelu piramide zločina u regiji, a Simatović najdirektnije komandovao policijskim i paravojnim formacijama sastavljenim od iskusnih profesionalaca ali i bitangi i kriminalaca puštenih iz zatvora u zamjenu za „patriotski angažman“ na terenu gdje su vršeni ratni zločini i sprovođen plan za progon nesrpskog stanovništva. „Crvene beretke“, „Škorpioni“, Arkanovi „Tigrovi“, „Beli orlovi“, Srpska dobrovoljačka garda, kosovski „Šeširići“ i brojne druge paravojne formacije nazivane su najčešće i „frenkijevcima“, po njihovom zapovjedniku Franku Simatoviću Frenkiju. Haškom presudom potvrđeno je učešće državnih organa Srbije u oružanom sukobu u BiH i Hrvatskoj. Tužbe protiv Srbije najavljuje i Hrvatska, a tek treba vidjeti kako će se u ovoj pravnoj stvari odrediti državni organi BiH.

MONITOR:  Da li je, možda,  sa tužbom Bosne i Hercegovine Međunarodnom sudu pravde, koja je odbijena 2007,   trebalo sačekati dok se ne obezbijede svi pravno relevantnii dokazi?

BEHRAM: U odnosu na prvostepenu presudu, Mehanizam je uspio u žalbenom dijelu da prikupi dovoljno dokaza koji su jasno adresirali i dokazali sistematske ratne zločine u Bijeljini, Doboju, Bosanskom Šamcu, Zvorniku, Sanskom Mostu, Trnovu i Dalju, u periodu između 1992.

i 1995.godine. Time je poništena druga prvostepena presuda iz juna 2021.godine kojom je ranije bilo utvrđeno da Stanišić i Simatović nisu bili u zločinačkom udruženju iako su znali za njegovo postojanje. Žalbeno vijeće je u okviru konačne presude zaključilo da su svi oni „dijelili namjeru realizacije zajedničkog zločinačkog plana za prisilno i trajno uklanjanje većine nesrba s velikih područja Bosne i Hercegovine i Hrvatske“ (sutkinja Graciela Gati Santana).

U dijelu javnosti BiH Haška presuda nekadašnjim čelnicima državne bezbjednosti Srbije ponovo je aktuelizirala nikad do kraja razjašnjen slučaj propale mogućnosti revizije presude Međunarodnog suda pravde u Hagu (iz 2007.godine). Radilo se o tužbi BiH protiv Srbije i Crne Gore zbog povrede Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, a propuštanje prilike za reviziju presude je najdirektnije pripisano lideru SDA Bakiru Izetbegoviću i njegovom pravnom timu. Sada je i to pitanje u javnosti ponovo aktuelizirano a tek treba vidjeti pruža li pravosnažna presuda Stanišiću i Simatoviću pravni osnov za neke nove tužbe BiH prema Srbiji.

MONITOR: Milorad Dodik je jedan od rijetkih zvaničnika koji su sa „srpske strane“ reagovali na presudu Stanišiću i Simatoviću, rečima da bi međunarodni sud osudio svakog Srbina. Neobično je i što se zvanični Beograd ovog puta uzdržao od komentara. Kako to  tumačite?

BEHRAM: Naravno, bilo je i onih koji, poput Milorada Dodika smatraju „da Sud u Hagu odiše silom, arogancijom i nepravdom“. Dodik presudu bivšim čelnicima SDB Srbije, kao i u drugim presuđenim slučajevima, doživljava i tumači kao presudu „cijelom srpskom narodu“. Ovo su, naravno, neodgovorne, prizemne floskule kratkog dometa, izrečene tek za jednokratnu upotrebu. Ono što puno više zabrinjava jeste šutnja službenog Beograda, dok su političari i tamošnji mediji najvećim dijelom zabavljeni događajima na Kosovu. “Ćutanje zvaničnika prepoznajem kao neki vid poricanja presude“, kaže na tu glasnu šutnju časni Beograđanin, Marko Milosavljević iz nevladine inicijative mladih za ljudska prava iz Beograda. Još jedan Beograđanin, Nenad Golčevski, kaže da „ćutanje vlasti ne iznenađuje“. Službeni Beograd očigledno nije spreman da se suoči sa prošlošću iz 90-tih i to se više i ne krije. Murat Tahirović, predsjednik udruženja žrtava i svjedoka genocida kaže kako se njegovo udruženje „trideset godina muči sa dokazivanjem sudjelovanja Srbije i službenog Beograda u agresiji na BiH“. „ Radi se o osmišljenom, grubom bijegu od stvarnosti u kojoj nema spremnosti da se pogleda u ogledalo niti ima ozbiljnih javnih rasprava o događajima iz 90-tih godina.“

Osim časnih pojedinaca, teško da će te iz krugova službenog Beograda čuti jasno priznanje i prihvatanje bjelodanih, sudski procesuiranih i dokazanih činjenica u okviru riješenih sudskih predmeta. To jeste žalosno, ali se time samo troši vrijeme i odlažu razgovori o događajima za koje će jednom sigurno biti ispostavljen račun. Jer, ratni zločini ne zastarjevaju!

U Zagrebu i  Beogradu otvoreno podržavanja odbjegle osumnjenike za ratne zločine

MONITOR: I glavni tužilac MMKS Bramerc  i Visoki predstavnik, Kristijan Šmit, su  istakli da ne smiju ostati nekažnjeni osumnjičeni za ratne zločine koji nisu  obuhvaćeni djelovanjem međunarodnih pravnih institucija. Procesi pred nacionalnim sudovima su već vođeni i dalje se vode. Kako procjenjujete njihov doprinos imperativu nekažnjivosti i poslijeratnom pomirenju?

BEHRAM: Aluzije o neradu ili nedovoljnom angažmanu pravosuđa u trouglu Beograd – Zagreb – Sarajevo da se energičnije i uspješnije pozabave procesuiranjem ratnih zločina su više nego jasne. U sve tri zemlje, pravosuđa su još pod snažnim uticajem politika koje definitivno usporavaju ili čak blokiraju već započete slučajeve ratnih zločina.

Posebno frustrirajuće zvuči i Bramercovo upozorenje da se osobe osumnjičene za ratne zločine ne izručuju pravosuđu te da „ima na stotine počinitelja zločina koji su u bijegu u Srbiji ili Hrvatskoj…“ Događaju se pravni nonsensi poput otvorenog političkog podržavanja odbjeglih osumnjičenika za ratne zločine, kako u Zagrebu tako i u Beogradu. Mnogi među njima u oba ta grada bili su viđeni u počasnim ložama na stranačkim ili najvišim državnim svečanostima, što jasno ukazuje o pokroviteljstvu države. Koliko se može shvatiti, tužilac Bramerc će u svom idućem obraćanju SB UN posebno insistirati da se vlasti u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu obavežu na novi obrazac ponašanja posebno prema ratnim bjeguncima od pravde imajući u vidu da do mira, saradnje i prosperiteta u regiji neće doći dok se pravno ne procesuiraju poglavlja ratne prošlosti. I Kristijan Šmit je pozdravio je ovu presudu, pozvavši domaće sudove u regiji da se pozabave procesuiranjem preostalih predmeta ratnih zločina. Koliko će to pomoći, ostaje da vidimo.

Izetbegović još nije spreman da krene u ozdravljenje SDA

MONITOR: Uz asistenciju Visokog predstavnika u FbiH Šmita, konačno je formirana vlada sa punim mandatom. SDA je, kao i na nivou države BiH, „izbačena iz igre“, iako je pojedinačno  osvojila najveći broj glasova. Kako je ova „državotvorna“ stranka postala nepoželjna za formiranje vlasti?

BEHRAM: Volja parlamentarne većine u federalnom parlamentu je bila neumoljiva pa je izvan vlasti, prvi put u proteklih 30 godina, najuticajnija stranka kod Bošnjaka i još sa najvećim brojem glasača, ostala izvan vlasti. Pravo pitanje od kojeg bježi SDA i njen lider Izetbegović jeste zašto ni jedna od bh-a stranaka, čak i među onima koje se jasno etabliraju kao politika podrške državi BiH, neće u koaliciju sa SDA. A mnoge neće zbog sveprisutnog nepotizma, svađalačke politike, brojnih kriminalnih afera koje sada isplivavaju u sudovima a u koje su velikim dijelom umiješani do juče istaknuti kadrovi SDA. Okružen brojnim istomišljenicima u vrhu stranke, koji smatraju da je stranka bezgrešna, Izetbegović još nije spreman da sagleda sve činjenice i krene u temeljito analiziranje, podmlađivanje i ozdravljenje stranke. Ali, ove jeseni pred strankom SDA je i kongres, a to će onda biti prilika i za moguće glasnije govorenje o stanju u stranci.

Nastasja RADOVIĆ