Povežite se sa nama

INTERVJU

ALEKSANDAR TRIFUNOVIĆ, UREDNIK PORTALA BUKA IZ BANJA LUKE: Važni koraci, obazrivo s euforijom

Objavljeno prije

na

Važno je da su se nove partije i nova lica pojavila u dva najveća grada u BiH. Ali je činjenica da su najveći broj glasova u cijeloj BiH uzele partije koje su ih i dosad imale. Osvajanje nekih narednih izbora počinje prvim korakom. Ogroman broj ljudi je dao glas opozicionim partijama, pa je njihova obaveza da na narednim izborima ostvare što bolji rezultat, ne samo u Sarajevu i Banju Luci nego i u ostalim gradovima u BiH

 

MONITOR: Da li su za vas, kao novinara i urednika, neočekivani rezultati lokalnih izbora u BiH, posebno u Banja Luci i Sarajevu, koji će dobiti gradonačelnike iz redova dosadašnje opozicije?

TRIFUNOVIĆ: Za mene nisu neočekivani rezultati ovih izbora. Mi koji pratimo politiku očekujemo da će ljudi početi glasati za partije koje su kontra partija koje su dosad na vlasti, koje su napravile toliko katastrofalne rezultate tako da nikome od nas nije jasno zašto se to nije ranije desilo. Iznenadio me je broj ljudi koji je izašao s obzirom na pandemiju. Ljudi se nisu uplašili, izašli su na izbore i na taj način pokazali veliki interes za svoju budućnost. Predizborne ankete su, barem što se tiče Banjaluke, govrile čas u prilog jednom čas u prilog drugom kandidatu, ali radilo se o razlici u malom postotku. Nekog velikog vođstva ni za jednog kandidata nije bilo i to su rezultati i pokazali.

MONITOR: Kako procjenjujete moguće posljedice ovih pobjeda opozicije u Sarajevu i Banja Luci nad SNSD i SDA Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića?

TRIFUNOVIĆ: Bio bih obazriv sa euforijom. Važno je da su se nove partije i nova lica pojavila u dva najveća grada u BiH. Ali je činjenica da su najveći broj glasova u cijeloj BiH uzele partije koje su ih i dosad imale. Naravno da svako putovanje počinje prvim korakom i svako osvajanje nekih narednih izbora počinje tim korakom. I on jeste važan. Ogroman broj ljudi dao je glas opozicionim partijama, pa je, neki način, obaveza opozicionih partija da se potrude i da na narednim izborima ostvare što bolji rezultat, ne samo u ova dva grada nego i u ostalim gradovima u BiH.

MONITOR: Izetbegović je prilično pomirljivo izjavio da su se „desile promjene, mada ne tektonske“. Dodik je prijetio građanima Banja Luke da će im onemogućiti normalnu egzistenciju. Kolika je i njihova faktička moć, institucionalna i vaninstitucionalna, iako su pretrpeli značajan poraz?

TRIFUNOVIĆ: I Izetbegović i Dodik su, po mom mišljenju, ma kako da su reagovali, Izetbegović pomirljivije nego Dodik, zadržali ogromnu moć. Oni, prije svega, imaju moć u ljudima koje su učinili bogatašima, ljudima koji su direktno vezani za njihov partijski rad, koji ih finansiraju, koji su se putem njihovog partijskog rada obogatili. To je njihov glavni razlog zašto se bave politikom i ti ljudi neće hteti da izgube pozicije. Tu su kompanije koje se konstantno pojavljuju oko javnih nabavki, a vrijednosti javnih nabavki su u BiH od pola milijarde do milijardu maraka, što su ogromni novci. Iako smo siromašno društvo i siromašna zemlja, ovdje se isplati baviti javnim poslovima. Najčešće su te velike kompanije vezane sa partijama na vlasti i lično. Njihovi predstavnici su tu i kao članovi.

MONITOR: Pobjedniku u Banjaluci Drašku Stanivukoviću se zamjera da je  i nacionalista. Invektiva „četnik“ može se često vidjeti uz njegovo ime, posebno u reakcijama na društvenim mrežama. Šta ona, u ovom kontekstu,  znači?

TRIFUNOVIĆ: Mislim da je važno što je gradonačelnik Banjaluke iz druge partije, nakon 22 godine i da je važno što je pokazano da je sa ovolikom ekonomskom i političkom silom, potpunom kontrolom javnog servisa, šikaniranjima koje je konstantno doživljavao Draško Stanivuković, on uspio da pobijedi. Ta su šikaniranja bila do te mjere direktna, da mu je Milorad Dodik sa skupštinske govornice rekao da neće nikad pobijediti, da će on lično voditi kampanju, da niko ozbiljan ne bi mogao nikada glasati za Draška Stanivukovića. Tako da je on na neki način porazio samog Milorada Dodika. Što se tiče povezivanja četnika sa Stanivukovićem, malo sam zbunjen kako se to sad tumači na društvenim mrežama. Prije samo godinu dana, Draško Stanivuković je predstavljan od strane sarajevskih medija kao zlatni dečko politike, bio je rado viđen gost u emisijama tamošnjih TV, predstavljan kao buduća nada politike. Činjenica je da se on nikada nije ogradio od četničkog pokreta u kontekstu u kojem su pojedini članovi njegove partije i njegovi saradnici davali vrlo jasna mišljenja da baštine taj pokret. Konkretno to je rekla njegova prva saradnica, da je Draža Mihailović prvi gerilac Evrope. Mislim da Stanivuković nije na talasu promocije četništva dobio izbore u Banjaluci niti je sa kokardom na glavi to uradio, niti je koristeći te simbole osvojio toliki broj glasova. Mislim da mu to nije bilo presudno u kampanji. Šta će on dalje i na koji način govoriti o tome, vidjećemo. U intervjuu koji je dao za naš magazin, u odgovoru na to pitanje dao je popriličan otklon od tih istorijskih tema, on ne misli da su one toliko sada bitne da on zauzima određen stav o njima. Sa njima će on svakako morati da se suoči jer su Banjaluku oslobodili partizani. To je činjenica o kojoj će on kao gradonačelnik morati da razmišlja.

MONITOR: Pominje se i ime Bogića Bogićevića, posljednjeg predratnog člana Predsedništva SFRJ iz BiH, kao mogućeg gradonačelnika Sarajeva. Ima li u tome i nekakve simbolike?

TRIFUNOVIĆ: Bogić Bogićević je bio aktivan političar prije 30 godina. Ja želim da vjerujem da je u Sarajevu, Banjaluci, Mostaru i svim ostalim gradovima, suština političkog života da mladi ljudi počnu da zauzimaju pozicije. Žalosno je ako mi nemamo da ponudimo nikog drugog u tim gradovima do ljudi koji su se bavili politikom 90-ih godina, kada najveći broj mladih ljudi koji sada žive u ovim gradovima još nije bio ni rođen. Želim da mi iznjedrimo mlađa imena, neke lidere budućnosti.

MONITOR: Dio srpske opozicije, posebno dvije građanske stranke,  Zajedno za Srbiju i GDF, čestitali su pobjednicima u Banja Luci i Sarajevu, uz komentar da promene počinju iz prestonice.

TRIFUNOVIĆ: Podsjećam da je Ana Brnabić bila u Banjaluci dan prije početka predizborne ćutnje, posjetila je, vjerovali ili ne, dio grada u kojem živi Draško Stanivuković, i tamo je otvorila objekte koje je finansirala Vlada Srbije. Simbolički, podrška opozicije ima neku snagu, ali ne pretjeranu. Jer se izbori dobijaju na nekim velikim brojevima. Ako pričamo recimo o Srbiji, odatle je uticajna podrška Vučića ili podrška Patrijarha što se ove godine nije desilo. Pretpostavljam zato što je Patrijarh bolestan, jer je on godinama dolazio i direktno ovdje podržavao Milorada Dodika.

MONITOR: Koje su vaše procjene u vezi sa kampanjama koje bi Izetbegović i Dodik mogli voditi za opšte izbore 2022. godine?

TRIFUNOVIĆ: Aktivni animoziteti između Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića, koji su u javnom prostoru sveprisutni, su njihova glavna moć. I oni crpe snagu jedan od drugog u toj politici odbrane i zaštite, oni u stvari fantastično sarađuju i ova vrsta statusa kvo-jedne beskonačne privremenosti, njima apsolutno odgovara. I mislim da će dati sve da to tako i ostane. Da se i dalje bore za svoje politike isključivosti: „BiH ili ništa“ – „RS ili ništa“, a da će ispod toga pokušavati da zadrže kontrolu nad ovim prostorom, prije svega materijalno-finansijsku. Ali, mislim i to, da ako se tako nastave ponašati, da će sigurno izgubiti naredne izbore. Da te prazne priče više niko ne želi da sluša. Mogu biti optimista i reći da im sigurno neće biti oprošteno toliko loših poteza – prije svega za vrijeme ove pandemije. Oni će morati da objasne kako su to oni postali jedni od najbogatijih u ovoj zemlji, a da oni koje su predstavljali, nisu ni blizu normalnog života. U jednom momentu oni će morati objasniti ljudima kako se to desilo i ko je napravio tu falinku sa životima ljudi ovdje. Oni već sada moraju pripremati odgovor na ta pitanja jer je sve više ogorčenih ljudi. Sada je sve pod lupom, više nego ikada. U pitanju su životi. Sposobnost države je prikazana kakva zaiste jeste, a to je jedna apsolutna nesposobnost i vi više ne možete šupljim pričama bacati mamce ljudima.

SNSD U PANICI

MONITOR: Dritan Abazović, jedan od pobjednika parlamentarnih izbora u Crnoj Gori, pozdravio je uspjehe opozicije u BiH, tvrdeći da se „talas promjena prelio iz Crne Gore u Bosnu i Hercegovinu“. Koliko su  povezane situacije i uslovi u kojima građani žive u zemljama ex-yu država?

TRIFUNOVIĆ: Zanimljivo mi je oko izjave Dritana Abazovića da je SNSD nakon lokalnih izbora usvojio nekakvu deklaraciju da rezultat tih izbora nema nikakve veze sa rezultatima izbora u regionu. Sad možete zamisliti koliko ih je uplašio taj talas promjena, konkretno u Crnoj Gori, gdje je Milo Đukanović nakon toliko godina pao sa vlasti. Njih je strah da bi se to moglo desiti i ovdje. Mislim da je SNSD u nekoj vrsti panike, jer nisu tolike godine iznjedrili nijedno ime koje bi se moglo približiti Miloradu Dodiku. Tu negdje je bio pominjan Igor Radojičić, koji je sada doživio izborni poraz. Dodik će morati da razmišlja koji su to potencijalni lideri iz njegove stranke koji će privući  ljude, pošto popularnost njegove stranke opada i to se godinama dešava i to će se desiti vjerovatno i nakon ovih izbora. Pogotovo sada pošto ljudi ne idu duboko u političke analize i njima je sada po rezultatima izbora u Banjaluci pobijedio neko drugi a ne Dodik. Biće mu teško da to eliminiše.

Mi smo svi na Balkanu povezani činjenicom da živimo jako loše. Prije neki dan sam pročitao vic čija je poenta da se danas u Norveškoj živi kao prije 30 godina kod nas. Naravno da taj romantičarski pogled na bivšu Jugoslaviju nije tačan, ali govori o nečemu: da mi jesmo bolje živjeli ranije nego što živimo sad i da smo svi mi taoci sadašnjih politika i da smo jednako nesrećni zbog toga.

 

 

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo