Povežite se sa nama

INTERVJU

ALEKSANDAR POPOV, DIREKTOR CENTRA ZA REGIONALIZAM IZ NOVOG SADA: Vučićev odlazak biće buran

Objavljeno prije

6 godina

na

Teško da će ova vlast u Srbiji otići sa političke scene demokratskim putem, odnosno izborima

 

MONITOR: Srbija je danas zemlja mitinga i kontramitinga. Može li se tim protestima srušiti režim Aleksandra Vučića?

POPOV: Građanski protesti koji traju nekoliko meseci su ipak uspeli da uzdrmaju vlast tim pre jer se ne dešavaju samo u Beogradu i Novom Sadu, nego u još preko 25 gradova u Srbiji. Vlast je učinila nekoliko ustupaka koji idu u prilog ovoj konstataciji. Smenila je,  na primer,  svoja dva gradonačelnika koji su zbog kriminalnih dela, koja su učinili, izgubili ne samo gradonačelničke pozicije, nego će najverovatnije završiti u zatvoru. Moglo bi se navesti još takvih primera, pri čemu vlast pokušava da prikaže da to nije ustupak opoziciji nego uvažavanje volje nezadovoljnih građana. Ukoliko se istraje u protesima to bi moglo ozbiljno da uzdrma vlast, da je polako kruni i dovede do neminovnog kraja.

MONITOR: Protesti su bili i građanski, a onda se pokazalo da iza njih stoje čelnici stranaka?

POPOV: Pokazalo se da je prošlo vreme narandžastih revolucija i da su postkomunistički lideri postali otporni na gandijevske građanske proteste, kao i da su spremni da upotrebe sva raspoloživa sredstva da bi ostali na vlasti (a imaju ih u izobilju od regularne do paramilicije, tajnih službi, kontrolisanih medija) i ne libe se da ih koriste u punom kapacitetu. U svim državama ex Jugoslavije imali smo u više navrata građanske proteste, zbog autoritarnih vlasti koje su građane dovele u materijalnu i moralnu bedu, međutim oni bi trajali jedno vreme, a onda se ugasili sami od sebe jer nisu imali jasno vođstvo, kao ni jasan progam. Naravno, to ne znači da stavljanje stranaka na čelo protesta garantuje pozitivan ishod, tim pre kada  u suštini po svojoj prirodi, pa i ideologiji koju zastupaju, nisu ništa bolje od sadašnje vlasti, kao što je sada slučaj u Srbiji.

MONITOR: Ko su Borko Stefanović, Vuk Jeremić i Boško Obradović,  koji se zalažu za radikalizaciju protesta?

POPOV: Borko Stefanović je levičar bez stranke, Vuk Jeremić se još iz vremena kad je bio ministar spoljnih poslova Srbije pokazao kao nacionalista koji nas je zavađao sa susedima, pa i najuticajnijim zemljama Zapada, a Boško Obradović je vođa Dveri, koja je ultra desničarska stranka koja u svom programu ima elemenata Ljotićeve ideologije. Ako tome dodamo i Đilasa, koji je nedavno osnovao sopstvenu stranku nazovi leve orijentacije, onda dobijamo ono što narod kaže – kad bi ih skuvali ne bi im se čorbe pomešale. Takva jedna šarolika grupacija, gde po eksponiranosti, pa i radikalnosti, značajno preteže desna strana u velikoj meri je doprinela smanjenju broja građana koji protestuju, a i među onima koji se okupljaju nedostaje energije, što je bilo veoma vidljivo na velikom okupljanju 13. aprila, najavljenom kao presudnom za rušenje sadašnje vlasti za vreme i nakon kojeg se ništa značanije nije desilo. Razlog što oni nisu uspeli da pridobiju veliki deo građanski opredeljenih ljudi, koji jesu opoziciono orijentisani u odnosu na Vučića, leži  u programu Saveza za Srbiju u kojem se već  u prvoj tački zalažu za zamrznut konflikt na Kosovu, a evropski put Srbije se nigde ne spominje.

Zbog sve bahatijeg ponašanja ovog režima, koje izaziva sve brojnije proteste i na cehovskoj i drugoj osnovi, sigurno je da mu se bliži kraj, ali za taj kraj neće biti najzaslužnija trojka koju ste spomenuli, mada će naravno i njihovo delovanje tome doprineti .

MONITOR: Kakve bi se mogle očekivati promjene u Srbiji i regionu ako bude smijenjen Vučić?

POPOV: Odlazak ovog režima i njegovog čelnika biće buran. Teško da će ova  vlast otići sa političke scene demokratskim putem, odnosno izborima, što nosi sa sobom brojne neizvesnosti.To tim pre jer je Srbija trenutno veoma podeljeno društvo po više osnova – u odnosu na rešavanje problema Kosova, u odnosu na evropski put, a samim tim je podeljena i na proevropski i proruski orijentisane građane. Imajući u vidu da je ova vlast podsticala te podele, nije isključeno da na toj osnovi dođe i do unutrašnjih previranja. Kakav bi njihov ishod mogao biti, to ni najupućeniji  analitičari ne mogu da predvide. Bitno je i  ponašanje  spoljnog faktora u takvoj situaciji, jer se baš preko Srbije velike sile nadmeću za uticaj na ovim prostorima, koje ponekad podseća na period Hladnog rata. Ako se ima u vidu da imamo latentnu nestabilnost BiH, da u Crnoj Gori i Albaniji traju slični protesti protiv autoritarnih vlasti, sigurno je da bi se u ovakvom raspletu nestabilnost prelila i na region.

MONITOR: Kako Vučiću uspijeva da sedam godina, kako kažu analitičari, drži Srbiju u zarobljeništvu i poručuje učesnicima protesta: „Neka šeta i pet miliona, nijedan zahtev neću usvojiti“?

POPOV: Ovaj režim opstaje po sličnom receptu koji je već viđen u Mađarskoj i drugim zemljama sa autoritarnim režimima. Vlast je urušila vladavinu prava, razorila nezavisne institucije, uvela kontrolu medija i razvila klijentelizam, tako da je danas u Srbiji teško doći do bilo kog posla ukoliko nisi član vladajuće stranke. Režim vlada ucenama i zastrašivanjem, a tamo gde to ne uspeva potkupljivanjem građana. Ali   sve ima svoje granice dokle se može trpeti. Sve to, kao i razvijena korupcija, masovni odlazak mladih, kao i sve veća bahatost režima, koja se ogleda i u navedenoj Vučićevoj izjavi, su i tempirana mina pod temeljima ovog i ovakvog režima i osnovni generator sadašnjih protesta sa nesagledivim posledicama po sam režim, ali i budući razvoj događaja u Srbiji.

MONITOR: Kako ocenjujete rezultate dijaloga na Samitu u Berlinu od 29. aprila?

POPOV: To je još jedan pokušaj da se ožive briselski pregovori bez konkretnih rezultata. Dalji razvoj događaja zavisiće  od sastava i stava nove briselske administracije, imajući opet na umu američko uplitanje u rešavanje kosovskog problema.

MONITOR: Kako je najbolje rješiti status Kosova?

POPOV: Mislim da je najbolje rešenje bilo da je primenjen deo Briselskog sporazuma o Zajednici srpskih opština, uz davanje neke vrste eksteritorijalnosti za srpske manastire na Kosovu.

MONITOR: Predsjednik Predsjedništva BiH i doskorašnji predsjednik Republike Srpske i dalje priča o ujedinjenju sa Srbijom, a to nailazi na prećutnu saglasnost i Beograda…

POPOV: Još u vreme Koštunice otvoreno je nagoveštavana mogućnost da se gubitak Kosova nadomesti pripajanjem RS, a ona i dalje nije stavljena ad akta, svojim izjavama svakodnevno je podgreva Milorad Dodik. Što je najgore od tih izjava, koje je često  na raznim javnim skupovima  iznosio i  u Beogradu, ne ograđuju se zvaničnici Srbije. Svaki iole politički pismen čovek mora biti svestan da bi razbijanje BiH na ovaj način dovelo do potpune destablizacije regiona, pa i Evrope, koja je zbog problema unutar EU nestabilnija nego ikad od Drugog svetskog rata.

MONITOR: Povodom nedavne 30- godišnjice od “jogurt revolucije” kojom je režim Slobodana Miloševića ukinuo autonomiju Vojvodine,  Vi ste izjavili da je nakon toga Vojvodina “potpuno materijalno i moralno uništena”.

POPOV: Dok je Vojvodina imala punu autonomiju na najbolji način koristila je komparativne prednosti, tako da je u nekadašnjoj Jugoslaviji, zajedno sa Slovenijom, bila u vrhu po razvijenosti. Koliko je Vojvodina osiromašila mogu ilustrovati na mikro primeru. Srbobran je varošica na glavnom magistralnom putu E 75 koji sa juga zemlje vodi prema Mađarskoj i u vreme pre Miloševića grad je imao razvijenu poljoprivredu i prehrambenu industriju i živeo punim životom, Danas je to mrtva varoš u kojoj ne možeš prodati kuću kad neko umre. Većina nekada razvijenih vojvođanskih gradova liče danas na Srbobran.

MONITOR: Vojvodina je nadaleko bila poznata po multietničnosti. Kakvo je stanje danas?

POPOV: Vojvodina je i danas, pored Istre, jedina prava multietnička regija na prostorima nekadašnje Jugoslavije. Međutim međuetnički odnosi  u Vojvodini nisu ni blizu onih koje smo imali pre Miloševićeve ere, jer seme nacionalizma koje je tada posejano i dalje klija i u Vojvodini. I u periodu posle Miloševića kroz zakonsku normativu i institucionalni okvir uveden je sistem segregativnog multikulturalizma gde deca raznih nacionalnosta nemaju mnogo prilike da se druže, idu čak u odvojene objekte, od obdaništa do završetka srednje škole. Dešava se nešto što je ranije bilo nezamislivo- u Vojvodini imamo monoetničke kafiće.

 

aokret ka Rusiji i Kini

MONITOR: Nakon prošlenedjeljnog susreta sa Putinom, Vučić se pohvalio da mu je predsjednik Rusije rekao da će podržavati Srbiju i „neće dozvoliti da je bilo ko dira“. Šta to znači u kontekstu Vučićevih izjava da je Srbija za evrointegracije?

POPOV: Srbija je po svemu sudeći uveliko skrenula sa evropskog puta. Jedan od razloga zbog kojih je Evropa tolerisala gušenje unutrašnjih sloboda u Srbiji je bilo uverenje da će im SNS na čelu sa Vučićem u dogledno vreme isporučiti rešenje kosovskog problema. Međutim, zahvaljujući opstrukciji sprovođenja dogovorenog u Briselu i od strane Beograda i Prištine, ali i labavom vođenju ovog procesa od strane Brisela, pregovarački proces je dospeo u ćorsokak i teško je predvideti kako će stvari dalje ići. Zbog toga je i opala blagonaklonost i bezrezervna podrška Brisela, a pre svega Nemačke i Francuske, kao okosnice EU, Beogradu. Beograd se još pre toga počeo okretati Rusiji kao svom najvećem zaštitniku, što je takođe bolo oči Briselu. Međutim, u poslednje vreme sve je vidljivije da se umesto Evropi Srbija sve više otvoreno okreće ka Rusiji i Kini i da evropske integracije više nisu prioritet sadašnje vlasti. Vlast je svesna da je krajnje neizvesno rešavanje kosovskog pitanja, tim pre što se u ceo proces umešala i Amerika, koja ga je sa idejom o razgraničenju skoro potpuno iščašila iz evropskog okvira. Prošle godine je Srbija otvorila samo dva pregovaračka poglavlja, što je upozorenje da ni Evropska unija nije zadovoljna tempom rešavanja kosovskog problema, a još manje stanjem u oblasti ljudskih prava i medijskih sloboda. Zbog svega toga aktuelna  vlast sve više traži alternativu u savezništvu sa Rusijom i Kinom, udaljavajući se ubrzano od svog evropskog puta.

 

U Evropi jača desnica

 

MONITOR: Šta očekujete od Evrope nakon izbora za Evropski parlament 26. maja?

POPOV: Po svemu sudeći desnica će u evropskim institucijama imati daleko jaču poziciju nego što je imala. Zbog unutrašnjih problema proces proširenja će biti zaustavljen na neodređeno vreme, a sasvim je moguće da se ostvari Makronova ideja o tome da se stvore dva kruga članica, gde će u prvom krugu biti zemlje starih demokratija, a u drugom većina od bivših socijalističkih zemalja koje nakon prijema ne samo da nisu ojačale svoj demokratski kapacitet, nego su neke od njih uvele autoritarne režime, urušile vladavinu prava, slobodu medija i nezavisne institucije, bez velike želje da se upuste u borbu protiv visokog nivoa korupcije.

 

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

5 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

5 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

2 sedmice

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo