Povežite se sa nama

INTERVJU

ALEKSANDAR POPOV, DIREKTOR CENTRA ZA REGIONALIZAM IZ NOVOG SADA: Srbiju osvaja palanački duh

Objavljeno prije

na

Svaki razlog je dobar sadašnjim turbo patriotama iz vladajuće stranke da u svaku poru društva usade klicu nacionalizma, pa i populizma, zavijajući najveće gadosti u patriotsku oblandu. Na taj način iz njih izbijaju samo sitne palanačke duše

 

MONITOR: Beograd je ovih dana skrenuo na sebe pažnju šire javnosti zbog najave da će biti promijenjena imena ulicama koje nose nazive po „geografskim pojmovima iz republika bivše Jugoslavije”. Kako to Vi komentarišete?

POPOV: Ovo je samo deo šire priče gde se na sve načine – kroz razne rijalitije, kroz primitivističko ponašanje i izjave političara, satanizovanje i saplitanje po vlast nepodobnih kulturnih radnika, ne samo u Beogradu, nego i u celoj Srbiji, stvara jedan palanački duh, koji će ostaviti skoro nepopravljivu štetu koju će trpeti buduća pokolenja. Beograd je u vreme legendarnih gradonačelnika Branka Pešića, Živorada Kovačevića i Bogdana Bogdanovića bio pravi evropski grad sa mundijalističkim duhom, a u vreme samita nesvrstanih 1961. godine, pa i Titove sahrane 1980. i centar sveta. U vreme nekadašnje Jugoslavije Beograd je postajao utočište i za intelektualce iz drugih republika gde su zbog svojih disidentskih stavova bili na udaru vlasti, jer je imao tolerantniji duh u odnosu na drugačije misleće intelektualce. I sada dođoše ljudi sitnih duša, još sitnijih intelektualnih i stvaralačkih dometa da i na ovaj način verifikuju svoj palanački mentalitet i istu takvu politiku, sve ih zavijajući u patriotsku oblandu. I još se time ponose, umesto da se stide što su od jednog otvorenog grada, koji je bio poznat po svojoj širini, napravili jedno mrzilačko mesto prema svemu što nije srpsko i srpskoga duha. I što je najgore oni se time ponose.

MONITOR: Ne treba da budemo mazohisti i da imamo imena ulica koja su iz sredina gde se zatire sve što podseća na srpstvo”, rekao je zamjenik gradonačelnika Beograda Goran Vesić.

POPOV: Svaki razlog je dobar sadašnjim turbo patriotama iz vladajuće stranke da u svaku poru društva usade klicu nacionalizma, pa i populizma, zavijajući najveće gadosti u patriotsku oblandu. Na taj način iz njih izbijaju samo sitne palanačke duše.

MONITOR: Vesić, glavna Vučićeva poluga u Bogradu, kazao je i ovo: „Ne može Matija Gubec biti zaslužniji za Srbiju od Ružice Sokić, koja nema svoju ulicu u Beogradu”.

POPOV: Ima toliko ulica u Beogradu koja nose imena bez ikakve simbolike da je moglo biti mesta i za Matiju Gupca, koji je na jugoslovenskim prostorima bio simbol pobune potlačenih, ali i za Ružicu Sokić, posebno u novim delovima grada čije ulice tek treba da dobiju imena. Loše opravdanje za lošu nameru.

MONITOR: Beogradski list Danas objavio je da je od 2000. u Beogradu čak devet hiljada ulica dobilo nova imena. Kako to Vi komentarišete?

POPOV: Od promena imena ulica nisu bili imuni ni oni koji su bili na vlasti nakon 5. oktobra 2000. godine. Jedan od nonsensa je bio da su ukinuli imena i našim i sovjetskim vojskovođama koji su komandovali jedinicama koje su oslobađale Beograd. Tek kada je Putin prilikom jedne od prvih poseta Beogradu rekao da je nedozvoljiv čin ukidanje imena sovjetskih generala koji su učestvovali u bici za Beograd, generalu Ždanovu i još nekim generalima su vraćene njihove ulice. Tako da sada imamo karikaturalnu situaciju da na uglovima nekih ulica, radi lakšeg snalaženja stoje tri imena iste ulice.

MONITOR: Istoričari kažu da promjena imena ulica i u Srbiji i u Hrvatskoj predstavlja brisanje sjećanja na antifašističku borbu i jugoslovensko nasljeđe.

POPOV: Prilikom promene imena ulica prvi su se našli na udaru baš borci protiv fašizma, koji su zbog svoje pripadnosti komunističkom pokretu simbolično proterani iz Beograda i na taj način se pokušalo da se proteraju i iz kolektivnog sećanja na njih i antifašističku borbu. Tu su posebno pre naprednjaka bili agilni Koštuničini članovi Komisije za imena ulica u Beogradu. To se, naravno, nastavilo i sa dolaskom naprednjaka na vlast. Međutim, opet na Putinov prigovor oko ukidanja imena ulica oslobodiocima Beograda, Koča Popović i Peko Dapčević su ponovo dobili svoje ulice. Ali ni tu nije mogla da bude izbegnuta domišljatost bahatih junaka urbicida jer je nekadašanja Zagrebačka ulica postala ulica Koče Popovića. Verovatno se i mrtav Koča Popović od ovoga okreće u grobu.

MONITOR: Istoričarka Dubravka Stojanović smatra da se radi o učvršćivanju novog talasa nacionalizma u Srbiji, koji predstavlja pokušaj vlasti da skrene pažnju javnosti od gorućih problema.

POPOV: Dubravka Stojanović je apsolutno u pravu, jer većina režima u državicama nastalim raspadom nekadašnje Jugoslavije opstaje na populizmu i nacionalizmu, pa i ovaj u Srbiji. Kod nas je taj proces išao postepeno, od Vučićevih pomirljivih tonova kada je tek došao na vlast, do sadašnjih izjava da niko neće baciti Srbiju na kolena i da on neće dozvoliti da je iko ponizi. To liči na ono Miloševićevo: „Srbija se saginjati neće”. To od Srbije niko nije ni tražio niti traži, sem da se konstruktivno ponaša u odnosu na susede, a da na domaćem terenu neguje demokratske vrednosti. I kako ističe Dubravka Stojanović, sve to je u funkciju da se skrene pažnja sa urušavanja vladavine prava, slobode medija, urušavanja institucija i visoke korupcije.

MONITOR: Dubravka Stojanović, poznata kao borkinja protiv istorijskog revizionizma u Srbiji, kazala je da je poseban problem davanje ulice Blagoju Jovoviću, atentatoru na Antu Pavelića, jer „davanje ulice tom čoveku znači da Beograd podržava uzimanje pravde u svoje ruke, da slavi krvnu osvetu, ubice i nasilnike”. Jovović, inače rodom iz Crne Gore, prvo je bio na strani partizana, da bi potom prešao u četnike i bio u jedinicama koje su se borile na strani italijanskih fašista i njemačkih nacista.

POPOV: I ovde ne mogu da ne podržim Dubravku Stojanović, jer stvarno takvi ljudi ne zaslužuju da se po njim daju imena beogradskim ulicama. To tim pre što je i istorijski i činjenično krajnje problematičan lik ovog čoveka. Čudno je da je neko u ovom trenutku iskopao njegovo ime ističući ga kao borca protiv fažizma, samo zato što je izvršio atentat na Pavelića. To nije u funkciji namirivanja istorijske pravde, nego rehabilitacije četnika i na ovaj način. Kada je 2014. godine uz Putinovo prisustvo obeležavana sedamdeseta godišnjica oslobođenja Beograda, pokušano je da se među zastave partizanskih jedinica koje su oslobađale Beograd ubaci poneka četnička, ali je ipak pobedila činjenica da su četnici jedini doprinos oslobađanju Beograda dali tako što su se povukli zajedno sa svojim nemačkim saveznicima.

MONITOR: Na internetu se pojavila peticija „Protiv legalizacije fašizma od strane Dubravke Stojanović i Nikole Samardžića”, a objavljeno je i protestno pismo 26 univerzitetskih profesora koji istupe Dubravke Stojanović i Nikole Samardžića smatraju „uvredom na račun srpskog naroda, struke, zdravog razuma i osnovnog ljudskog morala”.

POPOV: Nije ovo jedina peticija koju su do sada pokrenuli vladajući krugovo protiv ljudi koji su im se suprotstavili na bilo koji način. Na kraju krajeva i Memorandum SANU nisu pisali radnici i seljaci nego ljudi iz akademskih krugova.

MONITOR: Hoće li i Srpska pravoslavna crkva promijeniti naziv Zagrebačko-Ljubljanske eparhije i da li će se ostvariti Šešeljev predlog da FK Crvena zvezda postane FK Beli orlovi, a FK Partizan – FK Četnik?

POPOV: Kada je reč o crkvi, dotle sigurno neće ići, jer bi se onda promenilo celo njeno ustrojstvo van Srbije. A kad je reč o fudbalskim klubovima, imena su ipak isuviše utemeljena kod navijača da bi se tek tako olako menjala. Poučan je primer Dinama koji je Tuđman pokušavao da preimenuje u HAŠK Građanski, pa u Croatia, ali u tome nije uspeo, nego je svaki put kada bi se pojavio na stadionu bio izviždan i dobijao pogrdne povike od navijača. Na kraju je Dinamo ipak ostao Dinamo.

MONITOR: U Srbiji već sedam godina raste nezadovoljstvo zbog Vučićeve politike i on se s pravom smatra direktno odgovornim za sva dešavanja u državi. Kako će se narednih mjeseci odvijati situacija u Srbiji?

POPOV: Ima više faktora od kojih to zavisi. Jedan od njih je svakako Kosovo, jer se sada nalazi pod velikim pritiskom i Evrope i Amerike da se ovo pitanje reši u dogledno vreme. Drugi faktor je COVID-19 zbog kojeg će veliki broj ljudi ostati bez posla, a privreda zabeležiti osetan pad što će ugroziti opstanak mnogih porodica. To može da bude ona prava inicijalna kapisla koja može ozbiljno da ugrozi njegovu vlast. Ali mislim da će sve to da kulminira tek na proleće 2021. godine.

                                                                                 Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo