Ne vidim identitetske teme na mjestima odlučivanja, na tim mjestima  vidim  samo „nadmudrivanje“ i borbu za privilegije.  Identitske teme su za narodne mase,  plasiraju ih u javnost  da bi uznemiravali  ljude

MONITOR: Politička kriza još traje, iako su poslanici opozicije u parlamentu. U fokusu su uglavnom identitetske teme. Kako vidite političku situaciju danas ?

KOVAČEVIĆ: Vrlo sam pesimistična. Više  i ne vidim krizu i haos,vidim laž koja funkcioniše i vidim  bespomoćnost da se to promijeni.  Postavljaju se pogrešna pitanja i ne traže rješenja problema. Svi politički subjekti  bježe od stručnosti i odgovornosti. Ne vidim identitetske teme na mjestima odlučivanja, na tim mjestima  vidim  samo „nadmudrivanje“ i borbu za privilegije.  Identitske teme su za narodne mase,  plasiraju ih u javnost  da bi uznemiravali  ljude. Prizivanje/prozivanje  identiteta ne samo vjerskih i nacionalnih(mada su ovi najmaligniji)  u Crnoj Gori je pogonsko gorivo za mentalno oslepljivanje, za stvaranje osjećanja ugoženosti, mržnje i straha.

MONITOR: Sporazum sa Emiratima doveo je do dodatnih, kako se to popularno kaže, „disonantnih“ tonova u Vladi. Znači li to šta za njen opstanak?

KOVAČEVIĆ: Nisam vidjela „disonantne“ tonove u Vladi jer je izvještaj da je samo jedna osoba bila uzdržana.Tonovi apsolutno nisu bitni,oni nemaju potencijal za promjene. Prestali su da budu istinska Vlada kada su se proširili samo da  bi svi nedostojnici dobili poziciju. Ta Vlada je  tijelo koje zadovoljava pojedinačne  interese.  Pragmatični premijer je to razumio . Tolerantan  je prema njihovim dometima, ne ometaju ga u njegovoj ambiciji  u sferi finansija. Sporazum sa Emiratima ima funkciju da ih fascinira brojevima i otvori vrata mladalačkim snovima. Ostala raja treba da bude sluđena i prezrena.

Strategija otimanja našeg novca   i dijeljenje njihovim target grupama mu je bila uspješna do sada.  Vjeruje da će i otimanje  teritorije i dijeljenje bogatima imati isti efekat, održavanje na vlasti. Oslonac je u strategijama ekonomskih malverzacija bivšeg režima i argumenti su na istom nivou. Od obećanog Singapura to je dovoljno.

MONITOR: Episkop budimljansko nikšićki Metodije  uputio je otvoreno pismo predsjedniku Jakovu Milatoviću da u inicijativu o rehabilitaciji golootočkih žrtava uvrsti, kako je rekao, „žrtve revolucionarnog terora“. Kako to komentarišete?
KOVAČEVIĆ: Naježim se svaki put kada  se crkveni velikodostojnici  SPc obraćaju ljudima na čelnim pozicijama u Crnoj Gori jer to nikada ne sluti na dobro, iza toga je ili ideologija ugroženog srpstva  ili odbrana četničke ideologije . Istorijski revizionizam me ne zanima. Stojim iza toga da je partizanska borba bila antifašistička i da su četnici bili bliski fašistima.

Smatram da je poslije tog rata trebalo sprovesti proces suočavanja sa prošlošću  ali smo ušli u „svijetlu budućnost“ sa mnogim zločinima ispod tepiha. Iz razloga što političari selektivno izvlače zločine nad „svojima“ onda kada se spremaju za novi rat za teritorije značajan dio mog života posvetila sam zagovaranju da se Crna Gora suoči sa ratoviima devedesetih koje sam svjedočila. Da ne ostavljamo balast onima poslije nas. Otpori su bili preveliki jer umjesto da govorimo o onome u čemu smo svi učestvovali, govorimo o prošlosti sve do srednjeg vijeka, o čemu istinski pojma nemamo ali sigurno se sjećamo u koga smo pucali ako smo bili na ratištu. Žao mi je što ljudi koji bi trebali biti posvećeni pomirenju i istini, umjesto da otvraju ljudima oči za sadašnjost oni im oči zatvaraju prošlošću i mržnjom.

MONITOR: A odnos političke klase prema ratnim zločinima i prošlosti generalno?

KOVAČEVIĆ: Svakoj političkoj klasi je važno da zločine preko kojih je došla do vlasti negira, relativizira i pokrije zaboravom. Istorija je popločana ovakvim zločinima i zaboravima i zato se obnavlja.Nemam iluzija da je ova vlast drugačija jer su dio strategije i ideologije koja je dovela do zločina.

MONITOR: Protesti koje je predvodila studentska grupa Kamo sjutra stali su. Odgovornost za tragediju na Cetinju od strane nadležnih nije preuzeta. U autorskom tekstu kritikovali ste one koji su u fokus stavljali pitanje ko dolazi na proteste.

KOVAČEVIĆ Da, kitikovala sam način na koji su se odnosili svi tzv društveni činioci ( političari, mediji, intelektualci) prema njihovoj inicijativi. Patranalistički, potcjenjivački i sa nerealnim očekivanjima.Smatrala sam  da je to grupa mladih ljudi  užasnutih zločinima na Cetinju i neodgovornošću institucija  i odgovornih u njima. Tražili su odgovornost, istinu i pravdu, pokazivali interesovanje. Djelovali su, i to mi se svidjelo.

Minorna je priča o protestima Kama sutra u odnosu na ono što se na Cetinju dešava. Trenutno se svakodnevno dešavaju protesti grupe građana koji traže odgovornost a odjeka nema kod odgovornih a ni u javnosti.  Odnos institucija prema njima je ciničan i neodgovoran. Cetinje je grad sa teretom višegeneracijskih trauma pa je  promjena višedecenijskog načina vladanja tražila od nove vlasti da  sa pažnjom i sa uvažavanjem sprovodi promjene, poštujući ljude, istoriju grada i značaj za Crnu Goru. To je izostalo.

Zločini na Cetinju su pokazali velike propuste u radu i nefunkcionalnost dva važna resora u Vladi – sistem bezbjednosti i sistem zdravstvene  zaštite( naročito sistem zaštite mentalnog zdravlja).  Umjesto da se  usmjere na hitne reforme tih sistema oni su odbili da preuzmu čak simboličnu odgovornost kroz smjenu ministara. I nastavili su u tom stilu, lagano.

Prvi zločin su potpuno negirali i ignorisali patnju ljudi. Porodice još nemaju odgovore na mnoga postavljena pitanja o uzrocima, odgovornostima, istrazi.  Ignorisali su čak napor porodica koje su smogle snage da svoj bol i bijes pretvore u zahtjev za izmjenom krivičnog zakona –  inicijativu za Mašanov i Markov zakon sa ciljem da se poveća stepen bezbjednosti svih ljudi u Crnoj Gori i smanji mogućnost ponavljanja zločina. Umjesto prihvatanja i izvinjenja, oni ih i dalje iscrpljuju.

Zločin 1.januara. desio se u drugačijim uslovima i vjerovatno sa drugačijim uzrocima. Ponovo je prozvao iste sisteme koji za dvije godine nisu ni mrdnuli.  Resor bezbjednosti i u ovom slučaju odbija da preuzme odgovornost, da javnost upozna sa analizom situacije,  a samim tim odbija i da se na sistemski i dugoročan način pozabavi posljedicama ovoga što se desilo i urgentno da na usvajanje  već spreman zakon. Neke mjere koje se preduzimaju čini se da  više uznemiravaju građanstvo nego što ih štite. Slučaj sa Srednjom školom to potvrđuje.

Zdravstvenom sistemu se još manje žuri, pišu se  strateški i akcioni planovi mjesecima. Sistem je apsolutno nespreman za ozbiljan pristup institucionalnom liječenju trauma. Čeka se valjda novi zločin da ubrza. Kontinuirana i organizovana briga o onima koji su u stanju PTSD-a nakon zločina izostaje.  Već danas (tri mjeseca nakon tragedije) je trebalo  da javnost bude upoznata sa planom sljedećih koraka psihosocijalne podrške unesrećenima u zločinima  kao i sa dugoročnim planom stvaranja sigurnosti i mira na Cetinju.

Ono što slučajno znam je da se neopravdano kasni sa svim odgovorima i aktivnostima i da to doprinosi dodatnoj patnji svih, a posebno članova porodica koje su pretrpjele gubitak i imale traumatsko iskustvo.  Nisu dovoljne aktivnosti lokalne zajednice,  jer su i oni  nužno   obilježeni   jakim sentimentima zato što  su  dio  zajednice koja je ugrožena i trpe posledice. Njihova odgovornost se ne moža zaobići  ali u ovakvim slučajevima odgovor se traži  na nacionalnom nivou i oni ga moraju imati, ne da zaštite sebe nego sigurnost življenja na Cetinju.

MONITOR: Kako vidite studentske proteste u Srbiji?

KOVAČEVIĆ: Kao mogućnost drugačije politike i voljela bih da se njihove ideje institucionalizuju. Plaše me velika očekivanja  i to što se u Srbiji ovaj pokret  suviše glorifikuje. Dobro bi bilo da se obespravljeni pobune(zaposleni u institucijama) i da se ta energija kanališe za promjenu sistema. Vidjećemo.

MONITOR: A poziciju Crne Gore u regionu ?

KOVAČEVIĆ: Crna Gora je na rubu dešavanja i beznačajna i dobro bi bilo da političke elite shvate da to može biti prednost a ne nesigurnost. Suviše smo mala država da bi bila neki uticajan politički faktor. Ovo nije tako loša pozicija ako se vodi autonomna politika. Naša geopolitička situacija je interesantna većima iz okruženja, važno je da nas političari ne svedu na priljepak.

MONITOR. Kako vidite odnos EU prema onome što se dešava u regionu?

KOVAČEVIĆ: EU se zabavila sobom  naspram Trampove politike. Nikako mi se ne sviđa pomama za naoružavanjem. Ne sviđa mi se ni odnos prema protestima u Srbiji, a ni odnos prema dešavanjima u BiH. Dobro bi bilo da ne budu arogantni i nauče nešto iz procesa raspada Jugoslavije.

MONITOR: Kreće li se Crna Gora ka EU?

KOVAČEVIĆ: Trenutno sam više  zabrinuta za to u kom se pravcu kreće EU i svijet. Čitam analize stručnjaka i one me ne ohrabruju. Crna Gora je zaglavljena u  permanentnoj partitokratiji i strahu od neuravnoteženih poteza vlasti.

Milena PEROVIĆ

EU je u problemu, u klišeima, stereotipima, vlada potrošenim riječima. Ona ne želi da vidi i čuje da je u Srbiji na djelu pobuna naroda! Ali zato podržava režim na svakom koraku .Iz godine u godinu se konstatuje da evropske integracije u Srbiji stoje čitavu deceniju, bez izgleda da krenu naprijed, a sa ovim režimom nikada neće ući u EU. Brisel to perfektno zna, ali ništa ne čini, dok dalje gubi povjerenje srpskih građana

MONITOR:  Studenti su najavili još jednu veliku akciju – ovog puta je to odlazak biciklima u Strazbur. Neki od članova EU parlamenta su izjavili da će ih tamo rado dočekati. Kako  vidite dosadašnje napore studenata u blokadama i ovaj najnoviji nastavak  „uznemiravanja“ EU institucija?

ĐUKIĆ:  Studenti suvereno demonstriraju novu političku snagu potrebnu Evropi, zato su rešili da putuju biciklima u pokušavaju da razbude njene  institucije i čelnike EU. Studentska mladost će se boriti za revitalizaciju evropskih vrednosti! Studentska i druga omladina Srbiju politički i moralno  protresa i podigla je na noge građane naše zemlje. To je bunt protiv osione i korumpirane vlasti što je naišlo na podršku najširih slojeva stanovništva, do poslednjeg sela u Srbiji. Studenti pokazuju da su jedina snaga sposobna da izvede narod na ulice i trgove od najmanjih mesta do glavnog grada. Nezampamćeni je skup naroda 15. marta na ulicama Beograda, a pre toga u Nišu, Kragujevcu, Novom Sadu gde je sve i počelo. Zato pozdravljamo njihovo putovanje biciklima u Strazbur, da probude Evropu – davno si usnula, stigle su nove generacije!

MONITOR:  Podrška akademsko-narodnoj pobuni u Srbiji prešla je granice regiona. Tu su i Madona i Bob Geldof…EU visoka birokratija kao da je ne primjećuje. Najviše je izjava da se „situacija pažljivo prati“ i da se od svih očekuje „inkluzivnost“ i dijalog-kako naglašava komesarka Marta Kos. Vi ste predložili da neke pro-EU organizacije u Srbiji prekinu saradnju sa Briselom?

ĐUKIĆ: Divne poruke podrške stižu iz sveta od znanin i nezananih. Ali EU ćuti. EU je u problemu, u klišeima, stereotipima, vlada potrošenim rečima. Ona ne želi da vidi i čuje da je u Srbiji na delu pobuna naroda! Ali zato podržava režim na svakom koraku. Čak šta više zvaničnici EU pozivaju na večeru iz Srbije nenadležnog i da ga na vrhuncu protesta naroda podrže. Prosto prkose studentima i narodu Srbije. Ignorišu ih! A studenti su se pobunili protiv nepravde, korupcije, kriminala, nemorala, zbog nepoštovanje evropskih vrednosti. Evropska unija i njena „vlada“, Evropska komisija, i predsednica Ursula von der Lajen kao da „nisu obaveštene“ šta se dešava u Srbiji. Jedina svetla tačka jeste Evropski parlament, ali i on je blokiran zbog neprincipijelne narodnjačke solidarnosti.

Iz godine u godinu se konstatuje da evropske integracije u Srbiji stoje čitavu deceniju, bez izgleda da krenu napred, a sa ovim režimom nikada neće ući u EU. Brisel to perfektno zna, ali ništa ne čini, dok dalje gubi poverenje srpskih građana. Ustvari igra se igrokaz. Beograd kao obećava Briselu da će nešto učiniti da se pomeri na evropskom putu, Brisel podržava pusta obećanja. I to tako godinama. Zar  nije red da EU zamrzne i onako zamrznute evropske integracije Srbije, da konstatuje faktičko stanje? Kada Srbija stvori potrebne uslove proces se može odmrznuti i krenuti napred. Igra se igra mačke i miša, međusobnog obmanjivanja i zamajavanja. Beograd obmanjuje Brisel, Brisel zna da ga Beograd obmanjuje itd itd. Brisel Beogradu obećava nove klastere i poglavlja (otvaranje), Beograd  zna da su to pusta  obećanja. „Igru mimikrije“, obmana i laži, niko od proevropskih organizacija ne prekida, nema hrabrosti da kaže: obustavljamo, zamrzavamo, prekidamo, proces integracija sa EU stvarno nema nade da krene napred?

MONITOR:  Veći dio opozicionih stranaka je predložio Vladu narodnog povjerenja kao sredstvo za izlazak iz krize. Manji dio-u kojem je i DS, smatra da sa režimom ne bi trebalo uopšte sarađivati. Kakvo je Vaše mišljenje o odlukama opozicije i predlozima „iz naroda“ da studenti i profesori naprave svoju političku organizaciju?

ĐUKIĆ:   Predlog se pokazao kao nemoguć a i  nije nov. Opozicija ga gura godinama. Pri tome opozicija ne vidi, prvo, da sama nije pozicionirana kao nezaobilazan politički faktor u zemlji (nije na vlasti čak ni u opštinama, sem čini mi se u jednoj), i drugo, upravo zbog toga što opozicija nema relevantnu težinu u zemlji, nema ni podršku međunarodne zajednice, zbog te svoje irelevantnosti. Zato je podrška režimu neupitna.

MONITOR:  Posle niza nasilnih akcija protiv studenata i građana koji su već pet mjeseci u protestima, Aleksandar Vučić je i dalje jedina instanca za razgovore ne samo sa zvaničnicima EU-, već se planira i aprilski susret sa Emanuelom Makronom. Istovremeno, traju i kontakti sa Vladimirom Putinom-sa kojim se Vučić čuo poslije dužeg vremena. Kako razumijete ovakav „raspored snaga“ – dok se sa „pobunjenicima“ niko ne sastaje

ĐUKIĆ: Da parafraziramo studente: najnenadležniji se ponaša kao najnadležniji u Srbiji. Sedi na više stolica, uspeo je da reši nerešivu kvadraturu kruga. Jedno je njegova neograničena vlast, drugo je da EU sve gleda kroz prste Srbiji kao kandidatu. Međutim, glavno je pitanje: a koliko košta, i koliko će tek da košta, ta politika građane Srbije sedenja na više stolica, kada računi sa kamatom počnu da pristižu na naplatu?

Žalosna je činjenica da Evropska unija ignoriše studentski pokret. Nije  ga prepoznala i našla načina da komunicira sa mladima koji govore evropskim jezikom budućnosti.

MONITOR:  Donald Tramp šalje Marka Brnovića kao novog ambasadora SAD, dok je Vučić u Vašington poslao Dragana Šutanovca. Kako vidite ova diplomatska kadriranja, šta su mogući ciljevi njihovih diplomatskih misija i u kom pogledu Donaldu Trampu mogu biti važni Srbija i ovaj region?

ĐUKIĆ: Ambasador postupa u okviru mandata koje dobije. Sve preko toga je u domenu neobaveznog. Gospodin Brnović, preko oca poreklom iz Crne Gore, imaće za tako nešto zahvalan teren. Novi srpski ambasador u SAD dugo je i u potaji radio na svojoj ambasaduri.

Zapadni Balkan nije na prenatrpanoj agendi Donalda Trampa. Ako je suditi po prvim reakcijama (debata u SB OUN o BiH, kvinte) nova administracija sklona je održanju stabilnosti i predvidivosti. Ali Srbija kao najtrampiskija zemlja na svetu, kako je rečeno sa najvišeg mesta, ostaje da veruje u čuda.

MONITOR: Za neke „trampovce“ je veliko iznenađenje bila oštra reakcija državnog sekretara Marka Rubia na odluke Milorada Dodika i parlamentarne većine u RS.. Kako  vidite ovu krizu u BiH i njenu perspektivu?

ĐUKIĆ:   Po dostupnim elementima i analizama bosansko-hercegovačka kriza, generirana od strane predsednika RS, ulazi u prirodnu završnicu. Postojeća kriza neće se rešavati novom i većom krizom. Akutnu treba demontirati i dovesti do  logičnog razrešenja. A to znači da međunarodna zajednica dovlači pojačanja da stvari postavi na svoje mesto, jer očito da domaći faktori za  to nemaju snage. Valjda je sada svakome jasno da nadzor međunarodne zajednice u BiH nije slučajan.

MONITOR. EU se sve više uvjerava u nesigurnost transatlantskog saveza dok se bori da održi  uticaj u postizanju mirovnog rješenja za rat u Ukrajini-za šta im je, očigledno, potrebna podrška Ujedinjenog kraljevstva i Vladimira Zelenskog. Do sada Trampova mirovna inicijativa nije dala značajnije rezultate. Da li je ovo ignorisanje Evrope od strane SAD, politički tajm-aut za Putina?

ĐUKIĆ: Tramp je uspeo da se posvađa sa američkim prijateljima, saveznicima, susedima. Kako misli bez saveznika? Sam? SAD nisu mogle same ni u Iraku, ni u Avganistanu… Tramp od Putina nije napravio prijatelja. SAD i RF su  strateški rivali. Rusija se neće okrenuti protiv Kine. SAD ostavljaju Evropu, ali i Amerika ostaje bez Evrope, najvećeg, najvažnijeg saveznika. Evropa je to shvatila i gradi nezavisnu poziciju posebno. To nužno ne znači kidanje transatlantskog savezništa i evro-američkih veza. Zapadne podele ide na ruku Putinu, a upad u Ukrajinu testira novi evropsku snagu. Tim pre jer Trampov mirovni plan klizi ka neuspehu. Putin želi mir pod svojim uslovima.

MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnje domete nove administracije SAD, posebno Trampovo insistiranje na naglašavanju uloge carinske politike u spoljnopolitičkoj aktivnosti kao i „rivijera“ mirovni plan za Bliski istok i najnovije prijetnje bombardovanjem Irana u vezi sa Trampovom verzijom novog nuklearnog sporazuma?

ĐUKIĆ:: Mnogo, premnogo je frontova otvorila američka administracija. Mislim da se precenjuju američke sposobnosti. Neka se osvrnu na nedavnu istoriju, Vijetnam, Avganistan, Irak… Osiona ekonomska politika Donalda Trampa, „carinski rat“ mora doći na naplatu, ekspanzionizam, oligarhijski kapital. Zemlja koju je izgradio liberalizam, pribegava protekcionizmu, a to već vodi stagnaciji, recesiji, inflaciji.Trampove mere Americi  donose kontramere. Trampova Amerika pogrešno misli da celom svetu može diktirati, od Gaze  praviti plaže, da se upustiti u rat protiv Irana a sama je uništila zaključeni nuklearni sporazum…

Nastasja RADOVIĆ

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

MONITOR: Važne obaveze  koje moramo ispuniti koje se tiču Reformske agende, čekaju. Gdje je Crna Gora kada je u pitanju evropski put?

ULJAREVIĆ: Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a.To je trebalo da bude podsticaj da se radi više, sadržajnije i kvalitetnije, da sistem bude transparentniji, da se podstiče inkluzivan dijalog sa različitim stranama kako bi evropska posla koja su domaća posla nosio što širi dio društva.

Vlast je sve to bagatelizovala kroz jeftini marketing za svoje partikularne potrebe, još više se zatvorila kad je riječ u uvidima u procese donošenja odluka i od sebe udaljila sve one  koji ne pristaju da budu podrška njihovom površnom i populističkom pristupu. Zato se dragocjena energija gubi na dnevnopolitičke igre između koalicionih partnera vlasti, koja više liči na raštimovani orkestar nego na političku snagu spremnu da povuče zemlju naprijed, jer su povezani isključivo željom da zadrže kontrolu nad državnim resursima.

Osim što vlast nije otvorila javne konsultacije oko Reformske agende niti usvojila sugestije van svog malog i u kapacitetima ograničenog kruga, njenoj primjeni se pristupa formalistički- Time se gubi šansa da građani osjete konkretne koristi  i rizikuje dodatno usporavanje procesa.

MONITOR: A gdje smo kada je u pitanju region, koji pumpaju Aleksandar Vučić i Milorad Dodik?

ULJAREVIĆ: Crna Gora se u regionalnim odnosima nalazi na klackalici između deklarativne posvećenosti evropskim vrijednostima i sve izraženijeg uticaja političkih struktura koje destabilizuju region.

Ako ne ojačamo sopstvene institucije, nećemo imati ni rezistentnost prema tim negativnim spoljnim pritiscima, bilo da dolaze iz Beograda, Banjaluke ili drugih sličnih centara moći. No, to postaje Gordijev čvor, jer su mnoge od tih institucija pod značajnim uticajem tzv. veto-igrača koji koče demokratizaciju i evropeizaciju Crne Gore.

MONITOR: Studentski protesti u Beogradu pokazuju najljepše evropsko lice Srbije. No, šta dalje?

ULJAREVIĆ: Ti protesti vraćaju nadu da u Srbiji postoji snaga koja vjeruje u slobodu, odgovornost i demokratiju. Nose novu, do sad neviđenu energiju, sa potencijolom da se prelije i izvan Srbije. Njihova snaga je u tome što su se kapilarno proširili – do djelova Srbije gdje je takav otpor bio nezamisliv, kao i do grupa koje su ranije bile pasivne, oblikujući stavove prema vlasti. Ovo je istaklo integritet akademske zajednice u Srbiji, koja je većinski stala uz studente – za razliku od  od iskustva u Crnoj Gori, gdje je takva podrška tokom posljednjih studentskih protesta izostala.

Ipak, bez organizovanog političkog odgovora teško je zamisliti širu sistemsku transformaciju. Građanski bunt je sjeme promjene, studenti su uzdrmali režim i artikulisali potrebu za reformama i balansom vlasti. Imaju široku podršku, ali potrebna je politička artikulacija kako bi se sve to pretočilo u institucionalni okvir. Vjerujem da će ta artikulacija doći, u nekom obliku i kroz neke nove ljude. Pitanje je samo kada, ali je jasno da  je Vučićeva piramida vlast na staklenim nogama i da je odbrojavanje njenog kraja počelo. Demokratski svijet to ne gleda bez emocije, iako su zvanične rekacije međunarodnih aktera za sad suzdržane upravo zato što ne vide ko može da zamijeni Vučića.

MONITOR: Region ubija korupcija, nalaz je nakon još jedne tragedije, ovog puta u Makedoniji. Kuda ide region?

ULJAREVIĆ: Korupcija je  zajednički imenitelj gotovo svih skorašnjih tragedija u regionu, izazivajući ogorčenje i frustraciju građana i građanki. Manje vidljivo ali vrlo razorno – korupcija podriva institucije, normalizuje kriminalizaciju društva, potiskuje mlade i talentovane, urušava povjerenje i ugrožava samo tkivo zajednice.

Dok god političke strukture na vlasti korupciju dominantno vide kao alat za očuvanje moći, a ne kao direktnu prijetnju životima i dostojanstvu građana i građanki, region će se kretati unazad. Riječ je o sistemskom problemu, a ne samo o „lošim pojedincima“. Zato nije dovoljna promjena vlasti – potrebna je promjena kvaliteta političkih struktura.

Primjer Crne Gore pokazuje da ni dolazak tzv. „novih snaga“ nije donio poboljšanje. Naprotiv, mnogi su nastavili i intenzivirali loše prakse, a u brojnim segmentima pokazali veći stepen neodgovornosti, bahatosti i otvorenosti prema koruptivnom ponašanju.

Bez sistemske i dubinske promjene političke kulture, region ostaje talac istih obrazaca koji ga decenijama drže zarobljenim.

MONITOR: Nakon trageije na Cetinju, pa i uprkos ovdašnjim protestima, izostala je odgovornost ?

ULJAREVIĆ: To je tužan i porazan primjer neodgovornosti vlasti, čak i u trenucima najteže tragedije. Ovaj slučaj je posebno upečatljiv jer se radi o ponovljenom izostanku reakcije, nisu se izvukle lekcije iz prethodne tragedije na Cetinju niti je došlo do suštinskih, sistemskih promjena, kako u sektoru bezbjednosti, tako i u drugim povezanim oblastima.

Nalazi našeg CG Pulsa,  iz marta ove godine, ukazuju da gotovo 60 posto građana i građanki smatra da neko mora snositi odgovornost za događaje od 1. januara, što podvlači potrebu za političkom i institucionalnom odgovornošću. Ovaj se  stav ne odnosi na jednu demografsku, političku ili regionalnu grupu – već predstavlja šire društveno očekivanje. Odgovornost se u javnosti prvenstveno locira u državnim institucijama, a naročito u Upravi policije, dok se kao lično odgovorna figura najčešće pominje ministar unutrašnjih poslova. To sugeriše da se ovaj događaj ne percipira kao izolovani incident, već kao simptom sistemske disfunkcionalnosti unutar bezbjednosnog sektora.

Ni tri mjeseca kasnije vlast nije pokazala nikakav osjećaj odgovornosti. Zastrušujuće je i odsustvo empatije koju su pojedini predstavnici vlasti demonstrirali prema žrtvama ovog masakra.Počevši od toga da nijesu prisustvovali ni komemoraciji, ni sahranama stradalih, da ne ulazimo u to kako su se odnijeli prema onima koji su se trudili pobuditi kod njih osjećaj odgovornost ili empatiju.

MONITOR: Kako povratak Mila Đukanovića na političku scenu utiče na stanje  u  DPS-u, ali i generalno na političu  scenu?

ULJAREVIĆ: Njegovo pozicioniranje na funkciji počasnog predsjednika DPS-a najviše govori o stanju unutar te partije, koja i dalje ne prepoznaje potrebu za unutrašnjom reformom, smjenom generacija i novim pristupom politici. Iako trenutno većina birača DPS-a podržava ovu odluku, nesumnjivo su time usporeni procesi nužni za redefinisanje partije.

Važno je  ovo sagledati i šire. Šta god neko mislio o Đukanoviću, činjenica je da on već godinama nije na vlasti i da nema formalne poluge moći. Odgovornost za (ne)demokratizaciju društva danas leži na onima koji vrše vlast, a kojih ima dovoljno da, uz političku volju i konsenzus, mogu aktivno oblikovati otvoreno, evropsko i građansko društvo, kada bi zaista baštinili te vrijednosti i imali kapacitet da ih sprovedu. Njima je ova pozicija Đukanovića novi izgovor za nekompetentnost ili nedostatak političke hrabrosti.

Crna Gora danas stagnira zbog sadašnjih aktera koji ne pokazuju spremnost da (iz)grade funkcionalne institucije i kulturu odgovornosti, a to ponajmanje zavisi od DPS-a.

Milena PEROVIĆ