Kažu – da je napravio samo Koprivu i Nikad mi se ne spava – dosta bi bilo. Jedna za tugu, druga za dernek. Al Dino je bosanski pjevač, ali ga smatraju svojim i ostali djelovi brdovitog Balkana. MONITOR: Crnogorska javnost Vas uglavnom zna po ,,Koprivi”, ali je priča o Vašoj karijeri mnogo kompleksnija. Sa pet godina ste počeli svirati..
AL DINO: Ja sam rođen u Jajcu, i to u ulici u kojoj je rođeno sedam značajnih muzičara, a kao zadnji u toj čudnoj slučajnosti dogurao sam najdalje. Moj današnji vjenčani kum, tada kao dječak od 14, 15, naštimao mi je gitaru koju sam počeo svirati sa pet godina. Od tada kreće moja priča sa muzikom, a imao sam i rahmetli dedu Zaim-bega, koji je bio najpoznatiji harmonikaš u tom kraju, tako da sam morao postati ovo što sam danas.
MONITOR: Za razliku od većine balkanskih muzičara, Vi ste muzički ,,potkovani”. Završili ste nižu i srednju muzičku školu, koliko Vam je to obrazovanje pomoglo ili odmoglo na estradi?
AL DINO: Danas su znanje i kultura toliko degradirani, da je sve od politike preko kulture do fakulteta, postalo turbo folk nekultura. Meni znanje koristi jer se osjećam kompletnijim radi samog sebe, ali mi i smeta jer mi stvara frustracije, pošto ne mogu da gledam šta se radi, a nisam toliko nemoralan da se jačem pridružim kad ga ne mogu pobijediti. Istinska umjetnost, pa i intelektualizam, otišli su u underground, jer je danas mjerilo količina novca. Znam da će i to proći, ali ne znam hoću li dočekati.
MONITOR: Nakon srednje škole, upisali ste u Frajburgu Školu džeza. Odakle interesovanje za tu vrstu muzike. I uopšte, gdje vidite povezanost ovoga što sada radite sa džezom?
AL DINO: Za džez sam saznao u 16. godini, kad sam slučajno od komšije dobio kasetu Weather reporta i fascinirao se svirkom, posebno legendom bassa Jacom Pastoriusom. Zbog njega sam počeo svirati ,,fretless”. Džez nije bio isključiva sfera mog interesovanja, uvijek sam slušao sevdah, jer sam rastao u takvoj atmosferi. To je bila i moja uspavanka. Muziku sam uvijek gledao kao veliki okean koji želim da oplovim, i svaki zaljev i ostrvo da upoznam. Ne razumijem ljude koji čitav život mogu da budu u jednom muzičkom pravcu i ne požele da vide šta ima iza ograde.
MONITOR: Nakon izdavanja prvog albuma, postali ste prepoznatljivi po baladama. Jeste li se svjesno opredjeljivali prema pjesmama sporijeg tempa, ili je to proizašlo iz interesovanja publike?
AL DINO: To je moja emocija, i samo na prvom albumu sam pravio izlete da bih dao publici da odabere koji stil kod mene najviše vole. Odabrali su baladu, a to je bila moja tiha želja. Ljudi rijetko pogriješe jer na muziku reagiraju često nagonski, primajući energiju koja je zapisana. Danas mi je mnogo lakše, jer sam raščistio sa sobom ko sam i šta sam, i radim pjesme onako kako osjećam. Moj ideal je duševno, pa onda materijalno zadovoljstvo, ali imam sreću da od mojih pjesama lijepo živim, one me vode po svijetu i upoznaju sa divnim ljudima.
MONITOR: Pravi ulazak u ono što se zove sevdahom ostvarili ste pjesmama ,,Kopriva” i ,,Nikad mi se ne spava”. Muzički i atmosferski dvije suprotne kompozicije. Ova druga je odrađena sa ,,Mostar Sevdah Reunion”, i čini se da je to bilo najsrećnije rješenje za nju, u atmosferi Safeta Isovića ili Zaima Imamovića, posebno u onim triler djelovima.
AL DINO: Obje pjesme su ta naša bosanska, pa i balkanska priča, i odražavaju moje stanje duše i podneblje u kome živim. To i jeste nastavak traga koji su utrli i Safet i Zaim, ali i jedna žena od koje sam učio najljepši triler – pokojna Ksenija Cicvarić, čiju sam nježnost upotrijebio u Koprivi. Na Youtubeu sam se potpisao imenom i prezimenom ispod njene pjesme, i to sam napisao. Mostar sevdah su donijeli svoj pristup i iskustvo u moju pjesmu, i ,,legla im je na prvu”, tako da je ljudi čak doživljavaju više kao njihovu nego kao moju.
MONITOR: ,,Kopriva” krasi melanholično obraćanje ženi i zemlji, uz obilje etno motiva, kako zvučnih, tako i u spotu. Počitelj je bio savršen ambijent za ekranizaciju.
AL DINO: Kopriva je ispala i dobro poetsko rješenje, jer je struktura teksta dovoljna da i bez muzike bude lijepa poezija. Meni je drago da su ljudi u današnje vrijeme imali vremena, i uopšte prepoznali tu emotivnu vrijednost. To dokazuje da je ono “ljudsko i istinsko” i dalje tu, samo je zatrpano raznim utjecajima i jeftinom mentalnom robom koju smo nesvjesno usvojili.
MONITOR: Mnoge je iznenadilo Vaše ulaženje u Grand, obzirom da se pominjanje te kuće uglavnom veže za silikonske pjevačice i turbo-folk. Otkud Vi u tom jatu?
AL DINO: Ja sam čovjek koji ne voli nikakve podjele u muzici. Došao sam da bih se ljudima predstavio i da možda otkriju afinitet prema meni. To je veoma profesionalna i uspješna kuća, bazirana na toj muzici, i to rade najbolje. Oni nisu ministarstvo kulture, nego privatna firma, velika samoposluga koja zna prodati ono što ima na stalažama.
MONITOR: U duetu sa Gocom Tržan pobijedili ste na ,,Radijskom festivalu”, uradili ste i pjesmu ,,Ničija” za Anu Bekutu. Odakle ta želja za saradnjom sa ljudima iz drugačije branše?
AL DINO: Nekad mi ljudi ponude saradnju, a nekad pjesma traži nekoga. Ne mogu kontrolisati šta će tačno da izađe iz mene, i tako ponekad napravim pjesmu koja nije za mene, ali jeste za Anu ili za Gocu. Te su pjesme kao kćerke koje se udaju i dobiju novo prezime. I dalje su moje, ali su i njihove.
MONITOR: Jeste li ikad željeli da se, kao školovan muzičar, okušate i u ozbiljnijim formama od popa?
AL DINO: Planiram raditi album sevdalinki i balkanske izvorne muzike, jer se to od mene potajno očekuje. Moram da odgovorim na taj izazov koji odgađam već 10 godina, pošto znam da je to velika odgovornost, jer tu možda uništim ili obnavljam narodno blago koje nemam pravo da skrnavim kao mnogi danas, koji se drznu da sevdah obogaćuju jazzom ili houseom, kompjuterima, pa ga unište. Ta muzika traje 300 godina bez reklame, bez izdavačkih kuća, medija, a ove naše danas ne mogu ni godinu uz svo guranje.
MONITOR: Dijelite li mišljenje bosanskih autora da je rat trajno ostavio posljedice i na kulturnu scenu zemlje, i na umjetničko izražavanje autora, nevezano za sferu umjetnosti.
AL DINO: Rat je najveća trauma koju ljudska psiha može da doživi i najveća opomena onima koji razum imaju. Glupo bi bilo da nije ostavio posljedice na nas, ali je još gluplje ako nismo iz toga ništa naučili. Na vlast, i u medije, došli su marginalci, iskompleksirani skorojevići koje obično takva poplava i izbaci. Trebaće puno vremena da se slegne, ali po zakonu fizike koji je neumoljiv – kad se voda bistri, mulj ide na dno.
MONITOR: Vrijeme je Eurosonga, omiljene muzičke zabave. Dva puta ste pokušali otići, ali niste uspjeli. Imate li i dalje volju za tim?
AL DINO: Nemam ga volje niti pogledati, jer je to festival trećerazrednog značaja za ozbiljan muizički svijet, osim za zemlje poput naših, koje su sretne da im se ime pomene, a da to nije rat, nemiri, tuga i čemer. U tom kontekstu je Eurosong dobar, jer ima pozitivnu stranu, a opet, jako me nervira pjevanje na engleskom i utrkivanje ko će bolje da iskopira angloamerički muzički izraz. To je isto kao da ja Vas pozovem u goste na kafu, ali Vam ne dam da pričate crnogorskim, jer neću da se patim s Vašim akcentom. Ja sam tu kruti tradicionalista, jer smatram da je uniformisanje planete etničko čišćenje na kulturnoj osnovi, “mekdonaldizacija” svijeta. Ako ipak odem na Eurosong, predstavljaću sebe kao običnog Bosanca i Balkanca, i sigurno da ću se družiti tamo sa komšijama prije nego sa Englezima ili Norvežanima.
MONITOR: U medijima je mnogo komentarisana Vaša izjava o Bregoviću kao o ,,najgoroj predstavi balkanske muzike”. Na čemu ste bazirali ovaj sud o njegovom radu u posljednjih dvadesetak godina?
AL DINO: Ja sam Bregu kritikovao kao njegova publika, a ne kao kolega. Rastao sam uz njegovu muziku, pamtio i pjevao pjesme, skidao sola na gitari, ,,bario” cure. Tužan sam jer sam ga izgubio kao omiljenog kompozitora, kao što sam zadržao Arsena, Balaša, Olivera… On je nekad mogao od čiste umjetnosti, kao što je Sve će to, o mila moja…, napraviti mega hit i takvu pjesmu prodati masama. Bio je daleko ispred svih. Sada Brega nastupa u svijetu sa nečim što se zove ,,balkanska muzika”, a zna i on i ja i svi mi da to nema veze sa istinskim Balkanom, koji je mnogo bogatiji od te muzike. Na kraju krajeva, to ,,njegovo” je muzika balkanskih Cigana, koji su fenomenalni, ali jadni nisu uspjeli autorizirati, pa im se Brega potpisuje kao autor. Opet, svaka mu čast što je uspio civilizovanom svijetu podvaliti takav bućkuriš i dobro naplatiti, a uz to ih natjerati da kao mahniti skaču, a ništa ne razumiju. To su i zaslužili. Bregu ja volim i dalje, ali mi je krivo jer znam da zna, kad hoće, bolje no svi mi.
MONITOR: Živite u braku sa Arduanom – TV licem i ambasadorom BiH u afričkim zemljama ispred ,,Pampersa” i Unicefa. Je li teško živjeti s nekim ko, po prirodi posla, ima kritički sud o svačijem, pa i Vašem radu?
AL DINO: Mislim da me dragi Bog više voli no ja sebe sam. Dobio sam ženu po mojoj mjeri i zahvalan sam na tome. Ona prva presudi o svakoj mojoj pjesmi, i beskompromisna je kad je kritika u pitanju. Nekad me uspije zacrvenjeti da se satima borim sa sujetom, ali znam da je u pravu. Nas dvoje se izvanredno dopunjujemo i dovoljne su dvije rečenice dnevno da nas održe vezanim kao da smo dane i dane skupa. I pored naših uspješnih karijera, djeca su jedina vrijednost koju imamo, i njima smo posvećeni. Ostalo ako bude, i dobro je; ako ne, i ne treba.
Sevdah ushićuje
MONITOR: U posljednjih desetak godina, i kod muzikologa se bosanski sevdah učvrstio kao posebna kategorija etno muzike.Čak i ortodoksni rokeri poput Dine Šarana prezaju da je sevdah, uz Azru, osnova njihovog odrastanja.
AL DINO: Biti ,,ortodoksni roker”, znači biti loša kopija Amerikanca. Poslušajte japanski ili mađarski rok i smijaćete se kao što se nama smiju Amerikanci, jer pjevamo njihovu narodnu muziku na svom jeziku. Ali, kad pjevamo svoju izvornu muziku, onda se ne smiju, nego se trude da razumiju i vrlo pažljivo slušaju. Kad pjevam sevdah ili nešto naše, osjećam se posebno ushićeno i znam da to iskreno osjećam, jer tada pjeva moja genetika i svaki lanac DNK poigrava. Mi smo žrtve talasa anglo-amerikanizacije opšte kulture i dotle su nam promijenili svijet da, ako nemamo njihov svjetonazor, onda smo automatski zaostali.
Aldin, italijanska verzija
MONITOR: Aldin Kurić je postao Al’ Dino. Zašto ste se odlučili za ovakvu verziju pseudonima?
AL DINO: To je , italijanska verzija mog imena Aldin, nastala tako što je gazda italijanskog restorana u Štutgartu, gdje sam pjevao, trebao njegovog zemljaka da pjeva, a ne Bosanca. Na plakat sam stavio njegov prijedlog, u stilu kao Al Paćino, Al Kapone, i posrećilo mi se to ime. Tada nije bilo Al Kaide da asocira na nju ili nešto istočnjačko. Sada je gotovo, ali nije bitno ime, no ko ga nosi.
Željko MILOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
SVIJET3 sedmice