Stih iz soneta Luisa De Camoesa uzeo sam kao naslov kratke natuknice o pjesnicima, kulturama i narodima.

Ne zna se tačna godina rođenja ovog pjesnika, 1524. ili 1525, no datum njegove smrti, 10 jun 1580. slavi se kao Dan domovine.To je nacionalni praznik ne samo u Portugaliji već i u Brazilu, Angoli i svugdje gdje se govori Camoesov jezik. Camoes nije samo tvorac portugalskog jezika i stiha, već i portugalske nacije. Umro je u Lisabonu, u kojem je gomilano bogastvo opljačkano u kolonijama, ali on lično živio je u nemaštini. Godine 1572, uz pomoć prijatelja, objavio je ep „Luizitanci”(Os Lusijandes), koji će podsticati Portugalce da istraju na svojem jeziku i identitetu, nakon što su Španci zauzeli malu portugalsku kraljevinu i nametnuli joj kastiljanski kao službeni jezik.

Luizitanci su bili najveća prepreka ujedinjenju svih djelova Pirinejskog poluostrva, kazao je tri stoljeća kasnije španski pisac Juan Valera.

„Kamoesov ep sa opisima mora dolazi odmah posle Homerove Odiseje, i on je tako blistav da mu ni skromnost portugalskog jezika nije mogla spriječiti univerzalnu popularnost”. Ima znalaca koji tvrde da je Camoes veći kao lirik nego kao epski pjesnik. Njegove lirske pjesme, prije svega ljubavne, daleko su neposrednije i dublje od pjesama mnogih čuvenih lirika prije i poslije njega.

Luis De Camoes. Camoesov jezik. Dan domovine! Lous De Camoes nije crnogorski pjesnik!…

A Petar II Petrović- Njegoš, njegošev jezik, njegošev narod?!. Koji je narod Njegošev? Ima li toga naroda? Hoće li se njegov narod odreći njega? Hoće li ga izbaciti iz školskih programa? Hoće li ga zabraniti, hoće li mu suditi za genocid? Hoće li njegova zemlja zabranjivati dolazak pjesnicima?

Čudno je to sa pjesnicima!… Istorija, a posebno istorija književnosti ,poznaje mnoge pjesnike koje su knjaževi, kraljevi, kanovi, satrapi i drugi voždi progonili. Spaljivali su ih na lomačama, zašivali im usta oputom, trpali u zatvore i ludnice, u Sibire i na Gole otoke, progonili daleko izvan carstva. Djela gotovo svih preživjela

su režime, vladare i carstva, a ponekad i narode iz kojih su proganjani. Pominjući Zogovića na jednom naučnom skupu u CANU, izrekao sam dva stiha njemu u čast:

Oj zemljo i muko crnogorska
proklet je onaj koji te voli

Izostaviću storije drugih crnogorskih pjesnika više i manje značajnih, koji su emigrirali u druge jezike i kulture ili su ostali zatočeni u nahijama. Život crnogorskog pjesnika je suviše kratak za dugu crnogorsku ljubav. Zato ne pitaj čiji je Njegoš pjesnik i kome pripada. I ne razbijaj glavu hoće li i Njegoševo djelo zabraniti iz bezbjednosnih razloga ili će ga prosto prodati. Umjesto uzdaha i poziva na razmišljanje nudim jedan Camoesov ljubavni sonet:

Sedam je godina Jakob pastir bio
Labanu, ocu brđanke divne Rakele:
Ne ocu, već njoj je služio dane cijele,
I samo nju je kao nagradu htio.
S nadom u dan jedini tekli su dani i sati:
Čim pogleda je, sretniji je od sviju:
Ali se otac njezin lukavstva lati,
Mjesto Rakele dao mu je Liju.
Vidjevši tužan pastir,kako je varkom
Obmanut tako pastiricu svoju izgubio,
Kao da je nije zaslužio dvorbom žarkom.
Sedam godina novih produžio je zadatak.
Rekavši: – Služiću dalje, ako ne bude bio
Za tako dugu ljubav život tako kratak.

(Prevod: Cettineo)

Momir A. MARKOVIĆ