Povežite se sa nama

OKO NAS

AKCIJA LIM, DVADESET ČETIRI GODINE KASNIJE: Državni zločin bez kazne

Objavljeno prije

na

Crnogorska policija, u akciji pod šifrom Lim, krajem januara i početkom februara 1994. godine uhapsila je kompletno rukovodstvo Stranke demokratske akcije za Crnu Goru i više njenih članova. Hapšenje su obavili pripadnici Specijalne jedinice MUP-a Crne Gore, pod komandom Vasa Baošića.

Služba državne bezbjednosti Crne Gore saopštila je ,,da su optuženi htjeli putem oružane sile da naprave Nezavisnu državu Sandžak”. U policijskom saopštenju od 31. januara 1994. godine, navedeno je i ovo: ,,SDB Crne Gore, u neposrednoj saradnji sa resorom Državne bezbjednosti Srbije, otkrio je da su ti ljudi, inače članovi Stranke demokratske akcije, organizovali vojne i paravojne oružane formacije kako bi stvorili preduslove za teritorijalno otcjepljenje, nasilnim putem i upotrebom oružane sile, dijela teritorije Crne Gore”.

U specijalnoj TV emisiji Televizije Crne Gore, emitovanoj istog dana, prikazano je otkopavanje oružja uhapšenih. Prikazana je i “neprijateljska štampa”, koju su optuženi čitali: nekoliko primjeraka Monitora.

Akcija Lim zvanično je otpočela 25. januara 1994. godine kada su crnogorski specijalci uhapsili Rasima Šahmana, bivšeg poslanika u crnogorskom parlamentu, u tom trenutku sekretara SDA za Crnu Goru.

Monitor je ubrzo objavio da su svi okrivljeni izjavili da su bili podvrgnuti fizičkoj i psihičkoj torturi. Zbog toga niko iz SDB-a i policije Crne Gore nije odgovarao. Poslije dvoipogodišnjeg robijanja, u decembru 2005. godine, okrivljene je abolirao tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović.

Predsjednik SDA Harun Hadžić bio je osuđen na sedam godina zatvora. U razgovoru za Monitor, Hadžić, danas profesor na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru, ovako je prokomentarisao taj događaj:

,,Zamislite državnu vlast u čijem je Ustavu i krivičnom zakonodavstvu strogo pisalo i piše da je zabranjena svaka tortura, mučenje, ponižavajuće postupanje, iznuda priznanja, odnosno iskaza, od uhapšenih, osumnjičenih, optuženih. Zamislite da vas vlast te države muči elektrošokovima, prebija, izvodi na simulirano strijeljanje, a pri tome je ta ista država potpisnik – sukcesor Konvencije o zabrani mučenja i ponižavajućeg postupanja… Zamislite zvaničnu policiju, koja je u uniformama i pod zvaničnim državnim simbolima – grbom i zastavom te države, a da vam tokom hapšenja, tokom tzv. pretkrivičnog ili predistražnog postupka psuje tursku majku, da vam više od tri dana ne kaže jeste li stvarno kidnapovani ili ste i zašto uhapšeni i šta vam se stavlja na teret, da vam ne dozvoljava branioca ne samo u predistrazi nego ni u istrazi, da vam ne obavještavaju porodicu niti uopšte javnost – gdje ste, već vam kažu da ste kidnapovani i da vas vode na razmjenu za zarobljene Srbe u Bosni. Zamislite da vas drže u samici čak i po sedamnaest mjeseci. To su činjenice i bruka za državu tipa najgoreg staljinizma a kamo li za neku nazovi demokratsku, evropsku zemlju”.

Kad su počela hapšenja njegovih stranačkih kolega, Hadžić je, kaže, pošao kod tadašnjeg ministra pravde Filipa Vujanovića da se raspita – ko to kasno noću nasilno upada u kuće i stanove ljudi, hapsi rukovodstvo i aktiviste SDA, i da li ih stvarno hapse zvanične vlasti Crne Gore ili su kidnapovani, kako je bila puštena glasina u narodu.

,,Gospodin Vujanović me primio, sa još nekoliko članova porodica uhapšenih, ali nam je rekao da on o tome ne zna ništa. Uputio nas je kod ministra policije Nikole Pejakovića, koji je odbio da nas primi. Kada smo pošli iz Podgorice kući, za Rožaje, i prošli naselje Zlaticu, primijetili smo policijsko auto koje nas je pratilo. Kad smo prošli Moraču, zaustavilo nas je i mene su uhapsili”, sjeća se Hadžić.

Prema njegovim riječima, cilj akcije bio je da se uništi SDA Crne Gore, koja nije bila po volji režimu.

,,Ništa mi nismo učinili što je bilo krivično djelo i što je imalo za cilj nasilno stvaranje države Sandžak. Tada je Crna Gora , odnosno SRJ, bila u agresivnom i genocidnom ratu protiv BiH i u tim uslovima ljudi su osjećali ugroženost, dešavala su se ubistva, etnička čišćenja, podmetanja eksplozivnih naprava i slično, pa su se neki od njih samoinicijativno naoružavali, radi eventualne samoodbrane.

SDA jeste imala program koji je insistirao na rješavanju statusa Bošnjaka u Crnoj Gori i statusa Sandžaka, mirnim putem i političkim sredstvima. To je bio program jedne legalne i legitimne političke stranke. Zamislite – ta stranka nije zabranjena, a pohapšeni su svi njeni najviši lideri. Nažalost, režim je uspio da nas eliminiše sa političke scene. Stvorio je jedno neslobodno društvo u kome nema kritičke misli, nema kreativnosti, nema razvoja, nema pomaka u pravcu dalje emancipacije građana”, kaže Hadžić.

Ibrahima Čikića optužnica je teretila da je diverzant, iako je imao nalaz Kliničke bolnice grada Beograda da mu je trajno vidna sposobnost umanjena za 100 odsto.

,,Policijska akcija Lim je brižljivo planirana od strane najvećeg državnog, policijskog i vojnog establišmenta Savezne Republike Jugoslavije u Kraljevu 1993. godine. Dakle, u jeku agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima. Udružena zločinačka organizacija zločinca Slobodana Miloševića (SPS) Bulatovićevog i Đukanovićevog DPS-a odlučia je da pohapse kompletno rukovodstvo tada parlamentarne Stranke demokratske akcije. O brutalnosti policije u pomenutoj akciji dovoljno svjedoči i saopštenje State Departmenta u kojem izražavaju ‘ozbiljnu zabrinutost za stanje Bošnjaka Sandžaka’ . Tada su u Novom Pazaru uhapšena 24, a u crnogorskom dijelu Sandžaka 21 funkcioner i simpatizer stranke. Strašnu torturu prema navodima Helsinškog komiteta za zaštitu ljudskih prava Sandžaka prošlo je oko 17.500 Bošnjaka, a trajno raseljeno oko 100.000. U montiranom sudskom procesu osuđeni smo na 168 godina stroge robije”, podsjeća za naš list Čikić.

On je, kako kaže, radi budućih naraštaja, da se zlo iz prošlosti nikada više nikome ne bi ponovilo u budućnosti, odlučio da o tome napiše knjigu Gdje sunce ne grije.

,,Vjerovao sam da će određeni političari prepoznati prvorazrednu priliku za lustraciju crnogorskog društva i demokratsku tranziciju vlasti. Nažalost, i danas, dvadeset i četiri godine poslije policijske akcije Lim, glavni organizatori, nalogodavci i izvršioci zločina i dalje zauzimaju visoke pozicije u vlasti. Lider Socijaldemokratske partije Ranko Krivokapić je najodgovorniji političar za izostanak lustracije i nesmjenjivost DPS-a. Zahvaljujući višedecenijskoj koaliciji SDP-a sa vladajućim režimom, sačuvan je od krivično-pravne odgovornosti Milo Đukanović i zaustavljena demokratsku tranziciju vlasti. Jedino se meni sudilo. Zahvaljujući režimskom priručnom sudstvu, osuđen sam na 5.500 eura. Ostaće trajno zapisano da je u Đukanovićevoj Crnoj Gori sutkinja Sanja Konatar donijela osuđujuću presudu žrtvi. U montiranom političkom suđenju osuđen sam zato što sam se usudio da javno u najblažoj formi iznesem istinu i sačuvam od zaborava jedan od najtragičnijih događaja Bošnjaka Sandžaka, Srbije i Crne Gore”, kaže Čikić.

Čikić je razočaran što je „zahvaljujući nacionalnim penzijama, ministarskim foteljama i ostalim vidovima privilegija zločin brzo zaboravljen”.

,,Upravo oni koji ni po koju cijenu nisu smjeli sebi dozvoliti takav luksuz su pohrlili u zagrljaj vladajućeg režima. Meni najveću bol nanosi zaglušujuća šutnja mnogih Bošnjaka. Čak i neki koji su prošli najstravičniju torturu u Foči glasaju za DPS! Žrtva je počela obožavati dželata. Čak i njihova djeca govore na promotivnim skupovima te stranke i pozivaju Bošnjake da glasaju upravo one koji su se iživljavali nad njihovim roditeljima! Ako se ne kazne zločinci, zlo će ponoviti”, uvjeren je Čikić.

Akcije Lim dobro se sjeća i dr Ivo Đurišić.

Kao bivši funkcioner DPS-a imam moralnu obavezu da ispričam istinu o akciji Lim koja će biti početak lažnih akcija DPS-a u borbi sa neistomišljenicima, kaže za Monitor Đurišić.

„Počelo je tom akcijom protiv Stranke demokratske akcije i njenih vođa na čelu sa Harunom Hadžićem, a nastaviće se aferom Snimak i lažnim državnim udarom iz 2016. godine. U akciji Lim su članovi DPS-a, pod rukovodstvom visokih policijskih funkcionera, zakopali noću oružje, a ujutru doveli članove SDA da ga otkopaju uz prisustvo kamera Televizije Crne Gore. Da bi izvukli priznanje od članova SDA spuštali su ih kao i članove njihovih porodica u bunar. Funcioneri i članovi SDA su potpuno nevini završili u zatvoru”, podsjeća Đurišić.

Ovo je, po njegovom mišljenju, državni zločin.

,,O njemu se uglavnom ćuti, a to DPS-u daje snagu da sličnim akcijama sije strah, ne samo u opoziciji nego i među građanima Crne Gore. Taj strah zadržao se danas i zato, uz izborne krađe, DPS godinama dobija izbore. Znate ono – strah čovjeku često obraz kalja”, kaže Đurišić.

I tako, zahvaljujući DPS-u, evo skoro četvrt vijeka.

Harun Hadžič:
Nalogodavci Bulatović i Đukanović

MONITOR: Ko su bili nalogodavci akcije Lim?
HADŽIĆ: Nema sumnje najviše državno rukovodstvo Crne Gore – gospodin Momir Bulatović i gospodin Milo Đukanović, a izvršioci zvanični organi Crne Gore.

MONITOR: A zašto crnogorska vlast o tome zločinu ćuti dvadeset četiri godine?
HADŽIĆ: Zato što joj ipak savjest nije mirna, nema suvisli odgovor na jedan bezrazložni zločin, osjeća da je kriva, i sama je uvidjela da je javnost shvatila da se radilo o jednom montiranom političkom procesu koji ima sve odlike zločina protiv čovječnosti.

MONITOR: Zašto niko nije odgovarao za taj zločin?
HADŽIĆ: Zato što je i dan danas na vlasti ista ona politička garnitura koja nas je hapsila i ona neće samu sebe da pozove na odgovornost.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo