U sve krimi priče o Atlas grupi i njenom vlasniku umiješana su i lica sa visokim pozicijama u jednoj, dvije a, možda, i sve tri grane vlasti u Crnoj Gori. Zato nadležni tim sumnjama pristupaju sa posebnom pažnjom: udalje se od njih koliko god je potrebno

Neki jubileji, jednostavno, nijesu za slavlje.

Negdje u ovo doba prošle godine Centralna banka (CBCG) i Specijalno državno tužilaštvo (SDT) privodili su kraju pripreme za ulazak (neki bi to radije nazvali upad) u IMB i Atlas banku koje su, pokazaće se, bile srce ovdašnje poslovne imperije biznismena Duška Kneževića.

Rezultat tih operacija poznat nam je samo djelimično. Znamo da su – nakon što je CBCG obznanila nelikvidnost Kneževićevih banaka i uvela prinudnu upravu, a Specijalno državno tužilaštvo skupa sa Upravom policije „realizovalo predmet Beta“ i pripremilo krivičnu prijavu protiv 174 osobe i preduzeća zbog sumnji da su preko ovih banaka „počinili krivično djelo pranje novca u iznosu većem od pola milijarde eura“ – obje banke otišle u stečaj, pa je CBCG započela postupak njihove likvidacije. Vlasnik Atlas grupe pobjegao je u London, odakle se  nekadašnjim partnerima sveti objavljujući dokumenta (i nedokumentovane glasine) o zajedničkim poslovima. Više od sto miliona eura sa računa klijenata tih banaka nije vraćeno vlasnicima. Možda nikad neće biti. Iz Fonda za zaštitu depozita malim deponentima (depoziti manji do 50 hiljada eura) isplaćeno je oko 100 miliona. Shodno Zakonu o zaštiti depozita bez prava na naknadu novca ostala je država, lokalne samouprave, javna i komunalna preduzeća…).  Atlas grupa je pokrenula sudski spor protiv Crne Gore u kome, kažu, zahtijevaju naknadu štete od pola milijarde eura.

Guverner Radoje Žugić je, u minulih 12 mjeseci, prešao put od optimiste bez razloga do pesimiste bez objašnjenja, da bi se danas pretvarao kako sa operacijom Atlas nema dodirnih tačaka.

Prvo je, lani,  sredinom novembra,  u razgovoru za Monitor(tekst  Ko krije Kneževićev sunovrat, a ko će to da plati) , tvrdio kako „banke imaju realne šanse za oporavak“ zahvaljujući blagovremenim mjerama CBCG. Nekoliko nedjelja kasnije Žugić je u parlamentu izjavio kako „više ne može da garantuje da u Atlas banku neće biti uveden stečaj“. Kada se to desilo (5. aprila) guverner tvrdi kako finansijski sistem „nikad nije bio jači“, te da shodno zaključku „ne postoji nijedan razlog zbog koga bi on podnio ostavku“.

U nekoj paralelnoj stvarnosti guverner Žugić bi javnosti bio dužan objašnjenje zbog čega je, kao guverner CBCG pa ministar finansija i ponovo guverner, godinama ignorisao zvanična upozorenja o stanju u Kneževićevim bankama (nalazi revizije i kontrole CBCG). Iako su prva upozorenja stigla još 2011. godine, on i njegovi saradnici iz prinudne oprave  tvrde da su tek po preuzimanju kontrole nad Atlas bankom „našli nekoliko skrivenih mana“. Finansijska analitičarka Mila Kasalica još tada tvrdi kako su službenici CBCG sa višegodišnjim zakašnjenjem „u brojkama pronašli ono što je u revizorskim izvještajima identifikovano još od 2014, a u izvještajima Kontrole banaka CBCG u 2015. godini“.

Da je započeta debata na temu (ne)činjenja CBCG i njene odgovornosti za propast IMB i Atlas banke i gubitke koje su pretrpjeli njihovi klijenti i povjerioci – a nije – guverner bi imao obavezu da odgovori i na neka pitanja „lične prirode“. Recimo, da li se nepostupanje monetarnih vlasti prema Atlas banci s početka ove decenije samo slučajno podudara s periodom kada je pripremao i branio doktorat na visokoškolskoj ustanovi (Beogradska bankarska akademija) koju je osnovao Duško Knežević. Tamo su mu mentor i predsjednik komisije bili Zoran Grubišić i Hasan Hanić, članovi a kasnije i predsjednici Upravnog odbora Atlas banke. Treći član komisije bio je Nikola Fabris, viceguverner CBCG jedno vrijeme zadužen i za kontrolu banaka. Trefilo se.

Nije na odmet pomenuti kako je Velibor Marković, nekadašnji viceguverner CBCG pod čijom komandom je 2015. urađen izvještaj koji pokazuje ogromne, a možda već tada i nepopravljive, dubioze u Kneževićevim bankama pritvoren pod sumnjom da je član kriminalne organizacije odbjeglog tajkuna.

I tužilačka priča o pranju para krenula je iz najviših visina (550 miliona eura), da bi se potom SDT Milivoje Katnić i njegovi saradnici iz Specijalnog tužilaštva i Specijalnog policijskog tima korigovali. Tako smo stigli do brojke od 63 miliona eura. Toliko su, navodno, banke i njihovi klijenti od države utajili na ime poreza (PDV).  I toliko je novca SDT blokiralo na računima sada već propalih banaka.

Prije nekoliko dana iz kabineta v.d. Vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića stigla je obavijest da se  ta istraga privodi kraju. Uspije li da kompletira optužnicu za pranje novca i dokaže je na sudu, Tužilaštvo bi iznenadilo mnoge koji su takav ishod godinama očekivali u nekim neuporedivo jednostavnijim slučajevima (Šarić, Kalić…). Uzalud.

Istovremeno sa obavještenjem o skorom kraju istrage o pranju novca koje je, navodno, počelo početkom 2011. i trajalo sve do pred kraj prošle godine, VDT je poslanika Aleksandra Damjanovića obavijestilo kako je odbacilo njegovu krivičnu prijavu podnijetu zbog nezakonitog umanjenja depozita Atlas banke za vrijeme prinudne uprave. U pitanju je više od 20 miliona koji su, izgleda, potrošeni tako što su novcem sa računa pojednih klijenata, uz njihovu saglasnost, zatvarani tuđi krediti. Privilegovani su – mogućnost ovih transakcija nije bila opštepoznata stvar – na taj način iz banke izvukli novac koji bi im ostao zarobljen do okončanja stečajnog postupka.

Damjanović je uvjeren da Zakon zabranjuje ovaj vid „kompenzacije“.  Tužilaštvo, očito, ne dijeli to mišljenje. Obrazloženje njihove odluke još nijesmo čuli.

SDT nije okončalo ni istragu protiv Slavoljuba Stijepovića, nekadašnjeg gradonačelnika i ministra a sada generalnog sekretara predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića.

Javno, ona se vodi od kada smo, krajem prošle godine, ugledali Kneževićev kućni video na kome on Stijepoviću predaje goleme koverte sa novcem namijenjenim za predizborne troškove DPS-a. Nezvanično, istraga je počela godinu ranije, u oktobru 2017, kada je po nalogu SDT-a privedeno nekoliko Kneževićevih saradnika iz Atlas grupe, pod sumnjom da su učestvovali u nezakonitom finansiranju DF. Ta iIstraga je, makar javno,  zamrla kada je jedan od privedenih objasnio da je novac nosio – Stijepoviću. Misleći da je njegov. Potom se javio Knežević. „Ako nekoga morate da privodite zbog tog, ja vam stojim na raspolaganju čim se vratim iz Beograda“, poručio je insistirajući da je novac njegov i da tu nema ništa nezakonito.

Predomislio se. I oko  „raspolaganja“ (pred sudom u Londonu započet je postupak po ovdašnjem zahtjevu za izručenje D. Kneževića) i oko zakonitosti posla. Sada Knežević kaže da je to bio dio reketa koji je morao da plaća DPS-u,  kao i mnogi crnogorski biznismeni.

Njegove tvrdnje negirao je Đukanović. On je u ime DPS objasnio da nema govore o prinudi, već poslovni ljudi njegovu partiju pomažu na osnovu principa koji je definisao kao interesnu dobrovoljnost. Novac je ,,završavao u računovodstvu DPS, sve je pažljivo evidentirano“, pojasnio je Đukanović, „a državnim organima dostavljani su onakvi izvještaji kakve su oni tražili”.  Tužilaštvo u njegovoj priči nije pronašlo ni trag udaljene sumnje o, recimo, nedozvoljenoj trgovini uticajem!?

Ništa im nije bilo neobično ni u dokumentima koje je objavio Knežević, a koji su pokazali da je VIP klijentima Atlas banke, među kojima je bio i Đukanović, on – ali tuđim novcem – izmirivao dugove po kreditnim karticama.

Za Tužilaštvo nije sporan aranžman između Kneževićevog vozača i predsjednika Skupštine Ivana Brajovića, iako odbjegli tajkun tvrdi da je dao novac i poslao svog službenika da od predsjednika SD kupi plac, kako bi tim novcem Brajović izmirio dugove Atlas banci. Mnogo je zanimljivije istraživati Nebojšu Medojevića i deset hiljada eura koje je, navodno, Kneževićev vozač odnio vozaču predsjednika Pokreta za promjene (i Knežević i Medojević negiraju tu transakciju).

Knežević je, manje ili više, dokumentovao svoje privatne aranžmane: sa Milom Đukanovićem koje je predsjednik i nekadašnji premijer godinama tajio od ovdašnje javnosti (žirant za prvi milion, plaćeni izleti u Dubai i Monte Karlo); Branimirom Gvozdenovićem (izleti, nevraćeni krediti, hvatanje veze u SDP-u za ulazak u vladu); Dušankom Jeknić (provizija za prodaju akcija koje je A2A kupila od naših privatizacionih fondova); Budimirom Šegrtom (plaćanje specijalizacije u Londonu), ali Tužilaštvo za to ne haje.

Njih ne interesuju ni priče o nezakonitom aranžmanu kojim su milioni u vlasništvu Aerodroma Crne Gore stavljeni na raspolaganje Atlas banci, o načinu na koji je Knežević u Crnu Goru unio osam miliona eura u kešu (ko je i pošto to omogućio nagađaju pojedini opozicioni portali), o tome kako je od lažnih vlasnika, u bescjenje, kupio preduzeće sa višemilionskim nekretninama, kako je uz pomoć direktora Atlas banke (danas je to Katnićev svjedok saradnik) banku opljačkao za 15 miliona (garancije u slučaju Kaspija…).

Koliko god različite, sve te krimi priče imaju i nešto zajedničko. Njihovi akteri nijesu samo u Londonu i Spužu (Istražni zatvor), već i na visokopozicioniranim mjestima u jednoj, dvije a možda, čak, i sve tri grane vlasti u Crnoj Gori. Zato nadležni tim sumnjama pristupaju sa posebnom pažnjom: udalje se koliko god je potrebno, da ne bi vidjeli ništa nezakonito.  I da ih ne pokvase dok peru ruke od davnih poslova sa nekadašnjim drugom.

Zoran RADULOVIĆ