Povežite se sa nama

MONITORING

AFERA ATLAS GODINU KASNIJE: Ko je prao pare a ko pere ruke

Objavljeno prije

na

U sve krimi priče o Atlas grupi i njenom vlasniku umiješana su i lica sa visokim pozicijama u jednoj, dvije a, možda, i sve tri grane vlasti u Crnoj Gori. Zato nadležni tim sumnjama pristupaju sa posebnom pažnjom: udalje se od njih koliko god je potrebno

 

Neki jubileji, jednostavno, nijesu za slavlje.

Negdje u ovo doba prošle godine Centralna banka (CBCG) i Specijalno državno tužilaštvo (SDT) privodili su kraju pripreme za ulazak (neki bi to radije nazvali upad) u IMB i Atlas banku koje su, pokazaće se, bile srce ovdašnje poslovne imperije biznismena Duška Kneževića.

Rezultat tih operacija poznat nam je samo djelimično. Znamo da su – nakon što je CBCG obznanila nelikvidnost Kneževićevih banaka i uvela prinudnu upravu, a Specijalno državno tužilaštvo skupa sa Upravom policije „realizovalo predmet Beta“ i pripremilo krivičnu prijavu protiv 174 osobe i preduzeća zbog sumnji da su preko ovih banaka „počinili krivično djelo pranje novca u iznosu većem od pola milijarde eura“ – obje banke otišle u stečaj, pa je CBCG započela postupak njihove likvidacije. Vlasnik Atlas grupe pobjegao je u London, odakle se  nekadašnjim partnerima sveti objavljujući dokumenta (i nedokumentovane glasine) o zajedničkim poslovima. Više od sto miliona eura sa računa klijenata tih banaka nije vraćeno vlasnicima. Možda nikad neće biti. Iz Fonda za zaštitu depozita malim deponentima (depoziti manji do 50 hiljada eura) isplaćeno je oko 100 miliona. Shodno Zakonu o zaštiti depozita bez prava na naknadu novca ostala je država, lokalne samouprave, javna i komunalna preduzeća…).  Atlas grupa je pokrenula sudski spor protiv Crne Gore u kome, kažu, zahtijevaju naknadu štete od pola milijarde eura.

Guverner Radoje Žugić je, u minulih 12 mjeseci, prešao put od optimiste bez razloga do pesimiste bez objašnjenja, da bi se danas pretvarao kako sa operacijom Atlas nema dodirnih tačaka.

Prvo je, lani,  sredinom novembra,  u razgovoru za Monitor(tekst  Ko krije Kneževićev sunovrat, a ko će to da plati) , tvrdio kako „banke imaju realne šanse za oporavak“ zahvaljujući blagovremenim mjerama CBCG. Nekoliko nedjelja kasnije Žugić je u parlamentu izjavio kako „više ne može da garantuje da u Atlas banku neće biti uveden stečaj“. Kada se to desilo (5. aprila) guverner tvrdi kako finansijski sistem „nikad nije bio jači“, te da shodno zaključku „ne postoji nijedan razlog zbog koga bi on podnio ostavku“.

U nekoj paralelnoj stvarnosti guverner Žugić bi javnosti bio dužan objašnjenje zbog čega je, kao guverner CBCG pa ministar finansija i ponovo guverner, godinama ignorisao zvanična upozorenja o stanju u Kneževićevim bankama (nalazi revizije i kontrole CBCG). Iako su prva upozorenja stigla još 2011. godine, on i njegovi saradnici iz prinudne oprave  tvrde da su tek po preuzimanju kontrole nad Atlas bankom „našli nekoliko skrivenih mana“. Finansijska analitičarka Mila Kasalica još tada tvrdi kako su službenici CBCG sa višegodišnjim zakašnjenjem „u brojkama pronašli ono što je u revizorskim izvještajima identifikovano još od 2014, a u izvještajima Kontrole banaka CBCG u 2015. godini“.

Da je započeta debata na temu (ne)činjenja CBCG i njene odgovornosti za propast IMB i Atlas banke i gubitke koje su pretrpjeli njihovi klijenti i povjerioci – a nije – guverner bi imao obavezu da odgovori i na neka pitanja „lične prirode“. Recimo, da li se nepostupanje monetarnih vlasti prema Atlas banci s početka ove decenije samo slučajno podudara s periodom kada je pripremao i branio doktorat na visokoškolskoj ustanovi (Beogradska bankarska akademija) koju je osnovao Duško Knežević. Tamo su mu mentor i predsjednik komisije bili Zoran Grubišić i Hasan Hanić, članovi a kasnije i predsjednici Upravnog odbora Atlas banke. Treći član komisije bio je Nikola Fabris, viceguverner CBCG jedno vrijeme zadužen i za kontrolu banaka. Trefilo se.

Nije na odmet pomenuti kako je Velibor Marković, nekadašnji viceguverner CBCG pod čijom komandom je 2015. urađen izvještaj koji pokazuje ogromne, a možda već tada i nepopravljive, dubioze u Kneževićevim bankama pritvoren pod sumnjom da je član kriminalne organizacije odbjeglog tajkuna.

I tužilačka priča o pranju para krenula je iz najviših visina (550 miliona eura), da bi se potom SDT Milivoje Katnić i njegovi saradnici iz Specijalnog tužilaštva i Specijalnog policijskog tima korigovali. Tako smo stigli do brojke od 63 miliona eura. Toliko su, navodno, banke i njihovi klijenti od države utajili na ime poreza (PDV).  I toliko je novca SDT blokiralo na računima sada već propalih banaka.

Prije nekoliko dana iz kabineta v.d. Vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića stigla je obavijest da se  ta istraga privodi kraju. Uspije li da kompletira optužnicu za pranje novca i dokaže je na sudu, Tužilaštvo bi iznenadilo mnoge koji su takav ishod godinama očekivali u nekim neuporedivo jednostavnijim slučajevima (Šarić, Kalić…). Uzalud.

Istovremeno sa obavještenjem o skorom kraju istrage o pranju novca koje je, navodno, počelo početkom 2011. i trajalo sve do pred kraj prošle godine, VDT je poslanika Aleksandra Damjanovića obavijestilo kako je odbacilo njegovu krivičnu prijavu podnijetu zbog nezakonitog umanjenja depozita Atlas banke za vrijeme prinudne uprave. U pitanju je više od 20 miliona koji su, izgleda, potrošeni tako što su novcem sa računa pojednih klijenata, uz njihovu saglasnost, zatvarani tuđi krediti. Privilegovani su – mogućnost ovih transakcija nije bila opštepoznata stvar – na taj način iz banke izvukli novac koji bi im ostao zarobljen do okončanja stečajnog postupka.

Damjanović je uvjeren da Zakon zabranjuje ovaj vid „kompenzacije“.  Tužilaštvo, očito, ne dijeli to mišljenje. Obrazloženje njihove odluke još nijesmo čuli.

SDT nije okončalo ni istragu protiv Slavoljuba Stijepovića, nekadašnjeg gradonačelnika i ministra a sada generalnog sekretara predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića.

Javno, ona se vodi od kada smo, krajem prošle godine, ugledali Kneževićev kućni video na kome on Stijepoviću predaje goleme koverte sa novcem namijenjenim za predizborne troškove DPS-a. Nezvanično, istraga je počela godinu ranije, u oktobru 2017, kada je po nalogu SDT-a privedeno nekoliko Kneževićevih saradnika iz Atlas grupe, pod sumnjom da su učestvovali u nezakonitom finansiranju DF. Ta iIstraga je, makar javno,  zamrla kada je jedan od privedenih objasnio da je novac nosio – Stijepoviću. Misleći da je njegov. Potom se javio Knežević. „Ako nekoga morate da privodite zbog tog, ja vam stojim na raspolaganju čim se vratim iz Beograda“, poručio je insistirajući da je novac njegov i da tu nema ništa nezakonito.

Predomislio se. I oko  „raspolaganja“ (pred sudom u Londonu započet je postupak po ovdašnjem zahtjevu za izručenje D. Kneževića) i oko zakonitosti posla. Sada Knežević kaže da je to bio dio reketa koji je morao da plaća DPS-u,  kao i mnogi crnogorski biznismeni.

Njegove tvrdnje negirao je Đukanović. On je u ime DPS objasnio da nema govore o prinudi, već poslovni ljudi njegovu partiju pomažu na osnovu principa koji je definisao kao interesnu dobrovoljnost. Novac je ,,završavao u računovodstvu DPS, sve je pažljivo evidentirano“, pojasnio je Đukanović, „a državnim organima dostavljani su onakvi izvještaji kakve su oni tražili”.  Tužilaštvo u njegovoj priči nije pronašlo ni trag udaljene sumnje o, recimo, nedozvoljenoj trgovini uticajem!?

Ništa im nije bilo neobično ni u dokumentima koje je objavio Knežević, a koji su pokazali da je VIP klijentima Atlas banke, među kojima je bio i Đukanović, on – ali tuđim novcem – izmirivao dugove po kreditnim karticama.

Za Tužilaštvo nije sporan aranžman između Kneževićevog vozača i predsjednika Skupštine Ivana Brajovića, iako odbjegli tajkun tvrdi da je dao novac i poslao svog službenika da od predsjednika SD kupi plac, kako bi tim novcem Brajović izmirio dugove Atlas banci. Mnogo je zanimljivije istraživati Nebojšu Medojevića i deset hiljada eura koje je, navodno, Kneževićev vozač odnio vozaču predsjednika Pokreta za promjene (i Knežević i Medojević negiraju tu transakciju).

Knežević je, manje ili više, dokumentovao svoje privatne aranžmane: sa Milom Đukanovićem koje je predsjednik i nekadašnji premijer godinama tajio od ovdašnje javnosti (žirant za prvi milion, plaćeni izleti u Dubai i Monte Karlo); Branimirom Gvozdenovićem (izleti, nevraćeni krediti, hvatanje veze u SDP-u za ulazak u vladu); Dušankom Jeknić (provizija za prodaju akcija koje je A2A kupila od naših privatizacionih fondova); Budimirom Šegrtom (plaćanje specijalizacije u Londonu), ali Tužilaštvo za to ne haje.

Njih ne interesuju ni priče o nezakonitom aranžmanu kojim su milioni u vlasništvu Aerodroma Crne Gore stavljeni na raspolaganje Atlas banci, o načinu na koji je Knežević u Crnu Goru unio osam miliona eura u kešu (ko je i pošto to omogućio nagađaju pojedini opozicioni portali), o tome kako je od lažnih vlasnika, u bescjenje, kupio preduzeće sa višemilionskim nekretninama, kako je uz pomoć direktora Atlas banke (danas je to Katnićev svjedok saradnik) banku opljačkao za 15 miliona (garancije u slučaju Kaspija…).

Koliko god različite, sve te krimi priče imaju i nešto zajedničko. Njihovi akteri nijesu samo u Londonu i Spužu (Istražni zatvor), već i na visokopozicioniranim mjestima u jednoj, dvije a možda, čak, i sve tri grane vlasti u Crnoj Gori. Zato nadležni tim sumnjama pristupaju sa posebnom pažnjom: udalje se koliko god je potrebno, da ne bi vidjeli ništa nezakonito.  I da ih ne pokvase dok peru ruke od davnih poslova sa nekadašnjim drugom.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

Izdvojeno

SUDBINA IZMJENA I DOPUNA PROSTORNO URBANISTIČKOG PLANA GLAVNOG GRADA: Kako Slaven kaže

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz vlade (resornog Ministarstva)  brojne primjedbe zainteresovane javnosti na ponuđeni dokument, nijesu željeli ni da ih čuju. Ko želi, može da im piše, saopštio je ministar Slaven Radunović, najavljujući skoro usvajanje pripremljenog PUP-a Podgorice

 

Obećano je pretvaranje Podgorice u „modernu metropolu“. Dobićemo građevinsko zemljište umjesto šuma u Rogamima i na Gorici. Višespratnicu umjesto gradskog bazena u Tološima (ulica Baku), stambena naselja umjesto igrališta i prostora za rekreaciju u Zagoriču, Zlatici, na Marezi. Potencijalna šetališta uz rijeke Moraču (Zlatica) i Širaliju (Rogami) takođe će postati prostori za stanovanje i komercijalne djelatnosti. Park prirode Zeta dobiće – kolektor. U dijelu zaštićenog prostora vodoizvorišta Mareza mogao bi nići dio novog grada Velje brdo.

Duž bulevara Podgorica –Tuzi, 300 metara sa lijeve i desne strane, umjesto vinograda uzgajaće se će –zgrade. Takođe na zahtjev Plantaža, i zemljište u Kokotima  (42 hektara) koje im je nekada dato na korišćenje, za podizanje vinograda, a sada se izgleda vodi kao njihovo vlasništvo, biće prenamijenjeno iz poljoprivrednog u zamljište „za centralne djelatnosti“ (magacini, hale…). Samo njima, ali ne i ostalim vlasnicima okolnog zemljišta. „Prođe li im što su zamislili, Plantaže će se proizvodnjom vina baviti samo iz hobija“, čuli smo od verziranih.

Ko se ne sjeća lekcija iz osnovne škole da je Crna Gora oskudna s poljoprivrednim zemljištem, moraće da ih pritvrdi. Usvoji li Vlada pripremljeni prijedlog izmjena i dopuna Prostorno urbanističkog plana Glavnog grada, na prostoru opštine Podgorica biće izgubljeno oko 10.000 hektara poljoprivrednog zemljišta (od sadašnjih oko 30 hiljada urbanizaciju će preživjeti 22.018 hektara). Najbolje poljoprivredno zemljište – čak i ono sa postojećim sistemima za navodnjavanje –postaće građevinsko.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KADRIRANJE  U BEZBJEDNOSNOM SEKTORU: Familija, opet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kumovi, ujaci, partijski drugovi, supruge, politički dogovori,  prate imenovnja u bezbjednosnom sektoru.  Prema dobro obaviještenim izvorima Monitora odlučujući uticaj na izbor  Ivice Janovića na čelo ANB imao je Janovićev kum Branko Krvavac,  šef kabineta premijera

 

Zaspali smo s jednim, probudili se s drugim šefom ANB-a. Na telefonskoj sjednici, u sitnim večernjim satima, Vlada je krajem prošle sedmice na brzinu izabrala vršioca dužnosti direktora Agencije za nacionalnu bezbijednost, Ivicu Janovića. Prethodni  šef ANB, Boris Milić  je  „iz ličnih razloga“ podnio  ostavku.  Lični razlozi pojavili su se nakon razgovora sa premijerom Milojkom Spajićem.  Ne smetaju da  ostane u Agenciji.

Janović je četvrti direktor ANB u protekle četiri godine. Njegov izbor nijesu podržali samo potpredsjednik Vlade za infrastrukturu i regionalni razvoj Milun Zogović i ministarka saobraćaja Maja Vukićević, oboje iz redova Demokratske narodne partije.  Sudeći po naknadnim i  rijetkim pojašnjenjima mnistara koji su glasali Janovića, svi ga mahom površno poznaju.  Preporuka mu je, kako je to objasnio ministar pravde Bojan Božović –   premijerovo povjerenje.  “Za mene je najveća preporuka Spajićeva odluka. Spajić ima veliko povjerenje u njega”, objasnio je Božović.

Da se premijer oko izbora novog šefa ANB nije konsultovao  sa partnerima u vladi, tvrdi lider DNP Milan Knežević. “Spajić nikoga nije upoznao sa radnom biografijom novoimenovanog šefa ANB-a”, kazao je.

Novog direktora ANB ne poznaju ni u  bezbjednosnom sektoru.. Prosto, ne dolazi iz tog resora. Privatni je preduzetnik, a prema registru Privrednog suda među osnivačima je dvije kompanije –   La Bottega Company  i Gvardija. Bio je oficir Plovidbene straže na Italijanskoj kompaniji MSC. Od 2018. godine se bavi turizmom, vlasnik je Vile L Palace u Budvi.

Janovića dobro poznaju u vrhu  Pokreta Evropa sad (PES).  Mediji su već objavili, on je rođak poslanika te partije Tonćija Janovića, suprug predsjednice Upravnog odbora Morskog dobra Zvezdane Janović, imenovane na tu funkciju u aprilu ove godine.  Novi šef ANB je  i kum Spajićevog šefa kabineta Branka Krvavca.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROGRAM ES2, FUNKCIONERI I OSTALI: A kolika je vaša plata?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svaka od zarada sa popisa 2.000 najvećih, isplaćenih iz budžeta za mjesec oktobar, podigla je do državnog prosjeka između pet i 15 osoba koje su tog mjeseca primile minimalnu zaradu. Sve skupa, to je između 20-25 hiljada zapošljenih koji postanu statistički prosjek dok u stvarnosti jedva sastavljaju kraj s krajem

 

 

Ovih dana bili smo, ne bez razloga, zatrpani zanimljivim statističkim podacima serviranim iz državnih službi koji se tiču najvećih, najmanjih, prosječnih zarada u Crnoj Gori.

Od Poreske uprave saznali smo da je najveća obračunata i isplaćena zarada u ovoj godini iznosila 187.308,22 eura bruto (oko 140.000 eura neto). Srećni dobitnik bio je državljanin Crne Gore zaposlen u sektoru koji se vodi pod šifrom djelatnosti “nespecijalizovana trgovina na veliko“. Koji dan ranije, iz Ministarstva finansija stigao nam je, nakon višemjesečnog zatišja, popis 2.000 najvećih zarada isplaćenih iz državnog budžeta za mjesec oktobar. Prethodno se oglasio i Monstat, saopštavajući da je prosječna oktobarska neto zarada iznosila 944 eura neto (1.137 eura bruto).

“Prosječna zarada u statističkom istraživanju za mjesec oktobar ne odnosi se na sve oktobarske zarade koje veliki broj izvještajnih jedinica isplaćuje u novembru, već će one biti sastavni dio istraživanja za novembar koje će biti objavljeno 30. decembra”, napominje se u saopštenju kojim se objašnjava da su u njihovu računicu ušle samo isplaćene oktobarske zarade. Zato, zaključili su u Monstatu, “efekti Vladinog programa Evropa sad 2 nisu u potpunosti sastavni dio ovog saopštenja, već će biti potpuno obuhvaćeni narednim”.

Ovaj dodatak saopštenju kupuje vrijeme premijeru Milojku Spajiću koji je, ne jednom, obećao kako će podnijeti ostavku ukoliko, sa isplaćenom oktobarskom zaradom, prosječna (neto) plata u državi ne bude 1.000 a minimalna 700 eura. U skladu sa predizbornim obećanjima Pokreta Evropa sad iz proljeća prošle godine. Ne bi trebalo da začudi ukoliko Monstat objavi kako je novembarska, a možda i korigovana oktobarska prosječna zarada, bliža zacrtanom cilju od sada nedostajućih 56 eura. Ako, i ne dosegne obećanu hiljadarku. U prosjeku.

To će pokazati da je premijer bio u pravu, uz malo finansijske gimnastike kojom smo dobili dva minimalca (u zavisnosti od školske spreme ali i od sistematizacije radnih mjesta). Ali neće utješiti mnogobrojne na ovdašnjem tržištu rada koji  su se nadali da će, dolaskom na vlast Milojka Spajića i njegovog PES-a, minimalac koji primaju porasti na 700 eura. A on je  600, ili 16 posto manji. Tako će, za 12 mjeseci, zapošljeni koji primaju minimalnu zagarantovanu zaradu  biti uskraćeni tačno za dvije plate.

Drugi problem uočljiv iz prilično šture statistike pokazuje da su minimalna i prosječna zarada sve bliže jedna drugoj. Što znači da je sve više zapošljenih u Crnoj Gori čija se zarada kreće u rasponu od stvarne minimalne (600 eura) do iznosa koji je od minimalca veći do 50 odsto. Ili tek nešto preko toga (prosječna zarada je oko 57 odsto veća od minimalne). Zvanično nemamo te podatke, ali je osnovano predpostaviti da je riječ o ubjedljivoj većini onih koji imaju zvaničan posao i primaju legalno obračunatu zaradu.

Za primjer: onaj Crnogorac što je jednog mjeseca u ovoj godini primio 140.000 eura (država se tu ovajdila za skoro 50 hiljada eura) tada je, statistički, 407 isplaćenih minimalnih zarada pogurao do državnog prosjeka. Iako su ti ljudi kući ipak donijeli samo 600 eura. Jasno nam je da to nije redovna plata, jer da jeste primao bi istu ili sličnu svakog mjeseca, ali sistem je tako prepoznaje.

Može i ovako: svaka od zarada sa popisa 2.000 najvećih isplaćenih iz budžeta za mjesec oktobar, podigla je do državnog prosjeka između pet i 15 osoba koje su tog mjeseca primile minimalnu zaradu. Sve skupa, to je između 20-25 hiljada zapošljenih koji postanu statistički prosjek dok u stvarnosti sastavljaju kraj s krajem. Ni onima koji stvarno primaju zarade u visini državnog prosjeka nije mnogo lakše.

Da se razumijemo, nije problem što jedan mali dio zapošljenih ima plate koje liče na evropske, ili su u rangu sa njima. Problem je što velika većina preostalih nije u sličnom položaju, uprkos svom znanju i trudu.

Kada bi se Monstat, Poreska uprava, Fond PIO, ili svi skupa, potrudili da izračunaju medijalnu zaradu – to je iznos u odnosu na koji tačno polovina zapošljenih prima veću, a druga polovina manju platu – dobili bi mnogo realniju sliku o stvarnom standardu zapošljenih, ali i o tome šta i u kojoj mjeri utiče na raspon zarada u Crnoj Gori (obrazovanje, zvanje, politička podobnost,  državi/privatni poslodavac, sektor u kome se zarađuje…).

Možda je to i razlog što ne znamo medijalu. Bez nje, možemo pratiti samo podatke po sektorima, onako kako ih selektuje i prezentuje Monstat. Ti podaci kažu da zapošljeni u državnoj upravi i odbrani (23 hiljade zapošljenih, 996 eura prosječna oktobarska plata) zarađuju, u prosjeku, 13 eura više od 15 hiljada zapošljenih u zdravstvu i 41 euro više od prosječne zarade u obrazovanju (18 hiljada zapošljenih). Istovremeno, u prerađivačkoj industriji prosječna plata je skoro 250 eura (ili 25 odsto) manja nego u državnoj upravi. Za sada.

Vlada je pripremila Nacrt izmjena i dopuna Zakona o zaradama u javnom sektoru, javna rasprava je završena 8. decembra i sada čekamo da prema Skupštini krene prijedlog novog Zakona. Jedna od novina koja je izazvala najveću pozornost javnosti jeste naum da se plate javnim funkcionerima, izmjenom koeficijenata, povećaju za 30 odsto.

Vlastima nije pomoglo ni objašnjenje da javni funkcioneri nijesu samo političari (poslanici, ministri, predsjednici Skupštine, Vlade i države) već i rukovodeći ljudi sudske vlasti, VDT, glavni i ostali tužioci Specijalnog državnog tužilaštva, lokalni funkcioneri, članovi Senata Državne revizorske institucije, ombudsman, predsjednik Državne izborne komisije…

Sada  pojedini službenici u sistemu imaju veću platu od nadređenih rukovodilaca, pokušao je opravdati taj naum ministar finansija Novica Vuković. Ni to se  objašnjenje u javnosti nije primilo kako treba. Jedni su insistirali da je političarima i sadašnja plata prevelika u odnosu na učinak, drugi nabrajali privilegije: od službenih automobila i telefona, preko zapošljavanja savjetnika, službenih putovanja i dnevnica, naknada za članstvo u raznoraznim komisijama i plaćanje “dodatnih” angažmana koji, često, podrazumijevaju isti posao za koji su i redovno plaćeni.

Zato su u Ministarstvu finansija odlučili da obnove praksu objavljivanja 2.000 najvećih plata isplaćenih iz budžeta. Ne bi li javnost uvjerili kako, za razliku od ljekara-specijalista, univerzitetskih profesora, sudija i tužilaca sa vrha hijerarhije pravosudog i tužilačkog sistema, po kojeg policajca… političari ne stoje baš najbolje sa zaradama.

Tu je praksu ministar Vuković uveo na početku svog mandata, ali su brojne falinke u evidenciji dobar naum učinili krajnje upitnim. Pokazalo se da Ministarstvo finansija ne razlikuje zaradu i naknade, redovne ili vanredne, koje se periodično isplaćuju (godišnje, polugodišnje…). Pa sabira babe i žabe. Istovremeno, Vlada nije  javnostii ponudila podatke o zaradama političara koji platu zarađuju upravljajući državnim, lokalnim i javnim preduzećima. Po dubini. Iako dobar dio njih nije plaćen ništa manje od onih koje su se našli na vrhu objavljenih lista. Dok je dio njih od javnosti skrivao svoju zaradu. Tako podaci NVO Institut alternativa pokazuju da trećina izvršnih direktora i više od polovine članova odbora direktora crnogorskih državnih preduzeća nije prijavilo zaradu.

Uglavnom, na listi 2.000 najvećih  ni jednom nijesmo imali dva puta istu osobu na njenom vrhu. Tako je ovomjesečni pobjednik – direktor Instituta za biologiju mora (oktobarska zarada 5,56 hiljada eura) na prethodno objavljenoj listi imao zaradu nešto veću od dvije hiljade eura, što ga je pozicioniralo na 1.177 mjesto. Valjda jedina korist od ovih nepotpunih i ponekad netačnih podataka bilo je što je direktor RTCG Boris Raonić odlučio da sebi smanji platu nakon što je u februaru zasjeo na čelo liste. Sada je 39. sa platom od skoro  3,4 hiljade eura.

Da država, i kada su plate u pitanju, može biti i majka i maćeha pokazuje i podatak o prosječnoj zaradi u zdravstvu. Koja je jedva desetak eura iznad državnog prosjeka, i ako vidimo da na listi 2.000 ljekara ne fali. Ali ih zato nema dovoljno u državnim bolnicama. Pošto su negdje drugo spremni da ih plate više, uz manje rada.  Kao što ni mladih sudija i tužilaca nema u sudnicama, uprkos stalno otvorenim konkursima. Dok Vlada istrajava na stavu da se trogodišnji pripravnički staž u pravosuđu odrađuje za minimalac od 600 eura. Baš toliko će, otprilike, porasti plata ovdašnjim političarima kada izglasaju već pripremljeni zakon.

Zoran RADULOVIĆ    

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo