MONITOR: Od kada je crnogorski jezik 2007. godine proklamovan kao službeni, malo je toga urađeno na njegovoj promociji. Osim neznatnog broja institucija i pojedinaca u medijima koji ga primjenjuju, crnogorski je i dalje ostao jezik za ,,kućnu upotrebu’’. Čini se da je država veoma neozbiljno ušla u ovaj projekat? ČIRGIĆ: Ne bih se složio s ocjenom da je država neozbiljno ušla u projekt o kojem je riječ. U taj su projekt ušli neozbiljno neki koji su bili preuzeli obavezu da ga završe. Mislim prije svega na ljude iz struke. A zapravo se radilo samo o finalizaciji projekta. Jer crnogorski jezik nije jezik nekoga primitivnog plemena koji do tada nije nikad ni izučavan ni opisivan. No problem je bio (i ostao) u tome što većina naših lingvista koji rade na Univerzitetu ne mogu da se odreknu tradicionalističkih shvatanja o odnosu jezika i dijalekta, pa u skladu s tim sve današnje tipične crnogorske jezičke odlike posmatraju kao dijalektizme ili arhaizme, kao kakve ruralne osobine, a normu usklađuju s onim što je nametala nekadašnja serbokroatistika. Samo se tako i moglo desiti da žestoki protivnici crnogorskoga jezika i svih ostalih crnogorskih identitetskih posebitosti daju iste zamjerke na crnogorski pravopis i gramatiku kao i oni lingvisti koji se (samo) deklarativno zalažu za promociju crnogorskoga jezika. Ne može se govoriti o crnogorskome jeziku ako njegova norma treba da bude usklađena s onim dijelom srpske jezičke norme koji je namijenjen Republici Srpskoj. Kad se naši lingvisti i javni radnici oslobode kompleksa inferiornosti, problem primjene crnogorskoga jezika biće stavljen ad acta. Zato se ne može spočitavati državi da je neozbiljno ušla u proces standardizacije crnogorskoga jezika. Kad je postalo jasno da tijelo sastavljeno od domaćih stručnjaka neće finalizovati taj proces (zbog prevelike opterećenosti tradicionalističkim zabludama o crnogorskome jeziku), Vlada je formirala Komisiju, koja je angažovala inostrane slaviste da učestvuju u izradi crnogorske gramatike. Od domaćih stručnjaka kojima je opet bilo ponuđeno da u tome učestvuju poziv sam prihvatio samo ja. Ne može se država optuživati što u njoj nema dovoljno lingvista koji su voljni ili sposobni da učestvuju u afirmaciji, promociji i standardizaciji sopstvenoga jezika. Jedino za šta bi se država u tome pogledu mogla optužiti jeste što troši novac na finansiranje takvih ljudi koji neće da se bave svojim poslom.

MONITOR: Optužuju Vas za arhaizaciju jezika, navode imperfekat potencijala – hoćah viđeti i riječi poput ožljeda, kožušina, šnjegovi… U javnosti se često pominju i dileme o tome da će onaj koji piše ili govori đed ili śutra morati dosljedno da upotrebljava i manje frekventne oblike kao što su ćelohranitelj ili ćelivati.

ČIRGIĆ: Crna Gora je vjerovatno jedina zemlja na svijetu u kojoj javni radnici prvo donesu sud o knjizi, pa je tek onda pročitaju (ili – još češće – i nikako ne pročitaju), a da pri tome ne izgube na ugledu. Dobre, produktivne kritike u nas gotovo da i nema. A kritizerstva ne fali! Gramatika još nije ni objavljena, a svi već „znaju“ da je arhaična. Renomirani hrvatski lingvisti pomogli su da se okonča posao koji crnogorski lingvisti ili nijesu htjeli ili nijesu umjeli da obave – svejedno, a neki ih naši javni radnici optužili da su kroatizovali crnogorski jezik. Ono što oni nijesu uspjeli kroatizovati, to sam ja dočekao i arhaizovao. A onda je takvu normu Ministarstvo prosvjete nametnulo kao službenu. I sve to naša javnost „zna“ i prije no što je Gramatika objavljena. Takve dezinformacije i izmišljene teorije zavjere mogu imati samo jedan cilj: da se javnosti unaprijed nametne negativan stav prema sopstvenome jeziku i sopstvenoj jezičkoj normi. I u tome su zadružni i oni što negiraju crnogorski jezik i oni što ga samo deklarativno prihvataju. Nažalost, izgubljena je nekadašnja odgovornost govornika za izgovorenu riječ. U suprotnom se ne bi izricale kritike koje ste Vi citirali. Jer u Pravopisu crnogorskoga jezika nema oblika poput „ćelohranitelj“, „ćelivati“, „šnjegovi“, „ožljeda“ i sl. Ali zato postoje i „tjelohranitelj“ i „cjelivati“ i „snjegovi“ i „ozljeda“ – i to kao jedini dozvoljeni oblici! Dakle, i onaj koji upotrebljava oblik đed treba da koristi oblike tjelohranitelj, cjelivati, snjegovi, ozljeda i sl. podjednako kao i onaj što koristi oblik djed. To isto je, naravno, navedeno i u Gramatici crnogorskoga jezika, koja je usvojena kao službena. Oblici šnjegovi, ožljeda i sl. koje je toj gramatici u nekoliko navrata (u javnosti) pripisala gđa Božena Jelušić, kao član Savjeta za opšte obrazovanje, nijesu normativni. I to se u Gramatici jasno ističe: „Glasovne promjene tipa šljedeći/śljedeći, pošljednji/pośljednji, šnjegovi/śnjegovi, ožljeda/oźljeda i sl. nijesu uvažene kao standardnojezičke.“ Što se pak imperfekta tiče, odavno je u slavistici poznato da je on obilježje crnogorskih govora i da se u Crnoj Gori zadržao duže nego u ostalim područjima štokavštine. Zar to ne obavezuje na njegov opis u Gramatici?! Zašto bi smetao kome imperfekat potencijala, pogotovo ako se zna da je on onđe opisan uz napomenu: „Upotrebljava se u razgovornome i beletrističkom stilu (…) i u takvim je rečenicama zamjenljiv potencijalom.“ Treba li se poslije svega toga više baviti namjerama onih koji žele unaprijed osporiti novousvojeni pravopis i gramatiku?!

MONITOR: Članica Savjeta za opšte obrazovanje Božena Jelušić istakla je da se tekst usvojene Gramatike ,,u cijelosti oslanja na gramatike hrvatskih autora’’. Nedavno je i lingvista Miloš Kovačević u srpskoj štampi izjavio da je Gramatika crnogorskog jezika zapravo na crnogorski prevedena Gramatika hrvatskog jezika za gimnazije i visoka učilišta Josipa Silića i Iva Pranjkovića. Kako komentarišete ove optužbe?

ČIRGIĆ: Miloš Kovačević jedan je od potpisnika zloglasnoga Slova o srpskom jeziku. On je zastupnik davno prevaziđene ekspanzionističke ideološke teze Vuka Karadžića o svim štokavcima kao Srbima, odnosno teze po kojoj se štokavski jezički sistem izjednačava sa srpskim jezikom. S druge strane, postavlja se pitanje odakle može Miloš Kovačević komentarisati Gramatiku crnogorskoga jezika kad ona još nije ni objavljena?! Što se tiče komentara gđe Jelušić, već sam citatima iz Gramatike pokazao da su pojedini njezini komentari neistiniti. Ipak, radi čitalačke publike neke stvari moram pojasniti: Crna Gora pokrenula je proces standardizacije crnogorskoga jezika. Crnogorski stručnjaci taj proces nijesu mogli finalizovati. Zbog toga su angažovani i hrvatski stručnjaci. Budući da je i hrvatski jezik – kao i crnogorski, srpski i bosanski – jezik koji pripada štokavskome sistemu, prirodno je da će gramatika crnogorskoga jezika biti slična gramatici hrvatskoga jezika. Ali ona je u istoj mjeri slična i gramatici srpskoga i gramatici bosanskoga jezika! A zašto se to ne ističe? Sve te gramatike moraju biti slične onoliko koliko su slične osnove koje su poslužile za standardizaciju tih jezika. Ubijeđen sam da je naša javnost dosegla neophodni nivo kritičke svijesti i da neće olako naśesti na dezinformacije toga tipa. Na kraju, čemu toliki otpor prema prvoj službenoj gramatici crnogorskoga jezika ako (taj otpor) dolazi iz redova onih koji podržavaju afirmaciju toga jezika? Taj otpor nosi ovu poruku: Odbijte jedinu ponuđenu gramatiku crnogorskoga jezika i služite se dosadašnjim gramatikama srpskoga jezika! Je li i to afirmacija crnogorskoga jezika?!

MONITOR: U jednom intervjuu 2007. godine izjavili ste da je jedino normalno i praktično rješenje da se jezik nazove crnogorskim državnim imenom, te da bi se u suprotnom mogla desiti situacija koju imamo u Mostaru, da djeca u istoj školi uče prije podne na bosanskom jeziku, a poslije podne na hrvatskom jeziku. Čini se da smo sve bliži tom scenariju u kome će se u jednom odjeljenju na primjer 10 djece izjasniti za crnogorski, 10 za srpski, petoro za bosanski…

ČIRGIĆ: I dalje smatram da je crnogorski kao državni jezik jedino normalno i praktično rješenje u Crnoj Gori. Taj jezik kao službeni obavezan je za sve crnogorske građane. Ne vidim potrebu izvođenja nastave na kojem drugom štokavskom jeziku u Crnoj Gori jer među tim jezicima ne postoje komunikacijske prepreke. Ta potreba ne postoji i prije svega zbog toga što crnogorski jezik nije standardizovan prema uzusu onih koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci, već prema uzusu crnogorskih građana – bez obzira na njihovo nacionalno opredjeljenje. Svi ga oni podjednako baštine. Što se tiče ostalih štokavskih standardnih jezika, oni su standardizovani u državama u kojima se upotrebljavaju: srpski u Srbiji, bosanski u BiH, hrvatski u Hrvatskoj. U tim državama štampane su i gramatike i čitanke za nastavu iz tih jezika i književnosti. Ne znam zašto bi se Crna Gora time bavila jer ni okolne zemlje – koliko je meni poznato – ne štampaju udžbenike za nastavu crnogorskoga jezika i crnogorske književnosti.

MONITOR: Da li su realna očekivanje da bi od školske 2011/12. crnogorski jezik mogao da se predaje u osnovnim školama, te da se do tada riješi pitanje udžbenika, nastavnog kadra…?

ČIRGIĆ: Mislim da su ta očekivanja sasvim realna. Naravno, realna su samo pod uslovom da u međuvremenu ne čekamo skrštenih ruku da se sve samo od sebe završi. Novousvojena gramatika i pravopis biće polazište za izradu pravopisa i gramatike koji će biti prilagođeni školskoj upotrebi. Prije svega mislim na osnovno obrazovanje.

MONITOR: U septembru prošle godine podnijeli ste ostavku na mjesto saradnika u nastavi na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Da li pratite dešavanja na tom fakultetu, posebno na Studijskom programu za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti i kako ih ocjenjujete?

ČIRGIĆ: Koliko mi je poznato, ništa se – osim šefa – na tome studijskom programu nije promijenilo. Crnogorski jezik još uvijek nije našao svoje mjesto na Studijskome programu za crnogorski jezik. Još uvijek nije zakonski izabran nijedan nastavnik za bilo koju jezičku oblast iz montenegristike. Pravopis koji je lani usvojen kao da nije obavezan za taj studijski program na kojemu važe jedino udžbenici namijenjeni za srpski ili srpskohrvatski jezik. To je jedina katedra na svijetu na kojoj nije obavezno predavati ono zbog čega je ona osnovana. Nažalost, ne čini mi se da će se stvari na toj katedri brzo promijeniti jer ne vidim interesovanje od strane nadležnih (prije svega Univerziteta Crne Gore) da obezbijede sprovođenje zakona na njoj.

Tuđice

MONITOR: Činjenica je da malo vodimo računa o jeziku i jezičkoj baštini. Skoro smo mogli čuti ministra koji pet puta ponavlja ,,nismo još dosegli taj level’’ i direktora jedne nacionalne kompanije koji kaže ,,to je optimalan sajz za Crnu Goru’’. Da ne pominjemo – agende, transparentnost, tranziciju…

ČIRGIĆ: Što se tiče upotrebe brojnih bespotrebnih i često isforsiranih tuđica, mislim da je u pitanju pokondirenost koja još uvijek nije uzela previše maha. Neke su strane riječi nezamjenljive, kao što su npr. telefon, čarapa, filozofija i sl. Neke su apsolutno odomaćene i nije potrebno forsirati neku domaću zamjenu. Takve su npr. laptop, imejl i sl. No zašto se sve češće može čuti „konsalting“ umjesto „savjetovanje“ – to već spada u domen psiholingvistike.

Predrag NIKOLIĆ