„Ja mislio, četnici su vojska, a vi ste obični kradljivci tuđe obuće i koljači ljudi sa vezanim rukama! Nećeš se ni ti nanosati mojih patika, ako Bog da“ – presjekao je oštro vojnika koji mu je uzeo patike i još jače zategao žicu na zglobovima, Abdulkadir Velić, ispravljen i ponosit devetnestogodišnjak
Kradljivci tuđe obuće!
Satima sam se dvoumio kako da započnem ovu priču. Tražio sam prvu rečenicu, a prije nego što osjetim i čujem kako glasi ta prva rečenica, ne mogu početi priču. Osamio sam se uz svoju lulu, sve dok se nije pojavila ta jedino moguća i zato, prava rečenica. Moramo biti sami i svi nas moraju napustiti ako želimo pronaći prave riječi za svoje prave misli.
13. juli 1995, četvrtak, oko deset sati ujutro. Pred osnovnom školom u mjestu Luke, opština Vlasenica, srpski okupatorski vojnici iz jedinice interventnog voda Spomenka Garića, od ranog jutra, iz kolone kamiona i autobusa privode civile ukrcane u Srebrenici. Među prvima doveden je i Abdulkadir Velić, visok, simpatičan momak; u svojoj devetnaestoj godini, ponositog držanja, sa dugom crnom kosom što se presijava na ljetnjem suncu, farmerkama, bluzom dugih rukava i novim bijelim patikama „Nike“, izgleda kao reklamni lik neke od vodećih svjetskih modnih kuća. Sjedi na klupi sa rukama na leđima. Čim je doveden, ruke su mu čvrsto vezane žicom. Šake su već pomodrile, prsti su mu odavno sasvim utrnuli. Jedan srpski vojnik ga zagleda u prolazu. Zastaje i prilazi klupi:
„Ma jesi li to ti, Abdulkadire, života ti?! Otkud ti ovdje? Što su te doveli?“
„To bi ja tebe trebao pitati, Stanimire, ti svakako znaš bolje od mene i otkud ja ovdje i zašto ste me doveli!“ – odgovori Abdulkadir pa dodade: „Nego, bi li mi malo popustio ovu žicu, skroz mi se usjekla u ruke!?“
„Ne smijem to, Abdulkadire, zabranjeno nam je pomagati neprijatelja! Vidi što ti je rat! Ja i tvoj otac smo godinama kućni prijatelji, moj sin i ti do juče ste zajedno išli u školu, a sad…“ Stanimir zastade, kao da čeka hoće li ga Abdulkadir još jednom zamoliti da mu popusti žicu na vezanim rukama, pa kad molba izostade, produži dalje veselo zviždukajući kolo „Čačak“. U to, Abdulkadiru je već prišao drugi vojnik iz iste Garićeve jedinice:
„Pođi sa mnom, na kratak razgovor!“, naredi oštro, uhvati ga ispod vezanih ruku i na sporedni ulaz uvede u školu. Poslije petnaestak minuta, pojaviše se na istom ulazu. Mjesto patika, Abdulkadiru su na nogama bile neke stare vojničke cokule. Kad sjede na klupu, Abdulkadir upita vojnika: „Bi li mi malo popustio ovu žicu na rukama?“
„Šta je, da ne misliš da zbog tvojih patika treba još i da ti popuštam žicu!? Tebi i tako više ne trebaju“ – odbrusi ljutito mršavi kradljivac, pa još jače uvi i stegnu krajeve žice na Abdulkadirovim zglobovima!
„Ja mislio, četnici su vojska, a vi ste obični kradljivci tuđe obuće i koljači ljudi sa vezanim rukama! Nećeš se ni ti nanosati mojih patika, ako Bog da“ – presiječe ga oštro Abdulkadir, ispravljen i ponosit!
„Ubij baliju, Nemanja, šta ga maziš!“ – doviknu jedan od vojnika koji je čuo Abdulkadira. Ohrabrenje nije bilo potrebno; udarcem puščane cijevi, ovaj rasiječe usnu Adulkadiru, a onda ga i kundakom svom snagom udari u prsa. Abdulkadir se održa na nogama i isprsivši se, nasmija mu se u lice. „To junače, udri vezanog!“
Dvadeset i jedan dan kasnije, 24. jula 1995. godine, grupa vojnika interventne jedinice Spomenka Garića, upala je u zasjedu boraca oslobodilačke Armije BiH. Jedan agresorski vojnik je odmah bacio oružje i predao se. Dok je kumio i bogoradio da ga ne ubiju, vadio je novac iz tajnih pregrada na uniformi, a iz ranca je izvadio i par novih, bijelih patika „Nike“. Jedan od boraca Armije BiH preblijedi. Uze patike i viknu na prestravljenog zarobljenika: „Odakle ti ove patike!?“
„Kupio sam od holandskih vojnika u Srebrenici!“ – promuca ovaj.
„Tvoja jedinica nije uopšte ni bila u Srebrenici! Zna se da ste pare pljačkali od ljudi prije nego što ste ih ubijali, ali ti si pravo đubre!“ – dok je to govorio, borac izvrati jezike patika sa dvije prišivene trake na kojima je pisalo:
„Abdulkadir Velić!“
Vi bijedni kradljivci tuđe obuče i ubojice ljudi sa vezanim rukama, znajte da se nećete nahodati po tuđoj zemlji ni u ukradenoj, ni u svojon obući, a na vama i na svim vašim potomcima zauvijek će ostati imena svih 8372 ljudi, opljačkanih i ubijenih u genocidu koji ste izvršili 1995. godine u Srebrenici.
Prezime i ime: Velić Abdulkadir; Ime oca: Avdurahman; Pol: M; Datum rođenja: 15. 12. 1975; Mjesto rođenja: Pobuđe; Općina rođenja: Bratunac; Datum nestanka: 12. 07. 1995; Mjesto nestanka: Tišća; Općina nestanka: Šekovići
Datum identifikacije: 8. 03. 2010; Ekshumaciju vršio: Sud Tuzla; Početak ekshumacije: 25. 05. 2009; Završetak ekshumacije: 29. 05.2 009; Općina ekshumacije: Vlasenica; Lokacija ekshumacije: Mršići; Datum ukopa: 11. 07. 2010; Mjesto ukopa: Potočari; Općina ukopa: MC Srebrenica
Izvor:
CIP – katalogizacija
HABIBOVIĆ, Kadir
Život protiv smrti / Kadir Habibović
Sarajevo: Dobra knjiga, 2014–228. str.; 20 cm
ISBN 978-9958-27-195-3
COBISS.BH-ID 21339654
Napomena. Kadir Habibović je sa samog stratišta izmakao krvnicima, i poslije punih 25 dana se probio na slobodnu teritoriju. Bio je jedn od ključnih svjedoka optužbe protiv počinitelja genocida u Srebrenici na Haškom tribunalu.
Ferid MUHIĆ