Povežite se sa nama

DUHANKESA

Abdulkadir, junak iz Srebrenice

Objavljeno prije

na

„Ja mislio, četnici su vojska, a vi ste obični kradljivci tuđe obuće i koljači ljudi sa vezanim rukama! Nećeš se ni ti nanosati mojih patika, ako Bog da“ – presjekao je oštro vojnika koji mu je uzeo patike i još jače zategao žicu na zglobovima, Abdulkadir Velić, ispravljen i ponosit devetnestogodišnjak

 

Kradljivci tuđe obuće!

Satima sam se dvoumio kako da započnem ovu priču. Tražio sam prvu rečenicu, a prije nego što osjetim i čujem kako glasi ta prva rečenica, ne mogu početi priču. Osamio sam se uz svoju lulu, sve dok se nije pojavila ta jedino moguća i zato, prava rečenica. Moramo biti sami i svi nas moraju napustiti ako želimo pronaći prave riječi za svoje prave misli.

13. juli 1995, četvrtak, oko deset sati ujutro. Pred osnovnom školom u mjestu Luke, opština Vlasenica, srpski okupatorski vojnici iz jedinice interventnog voda Spomenka Garića, od ranog jutra, iz kolone kamiona i autobusa privode civile ukrcane u Srebrenici. Među prvima doveden je i Abdulkadir Velić, visok, simpatičan momak; u svojoj devetnaestoj godini, ponositog držanja, sa dugom crnom kosom što se presijava na ljetnjem suncu, farmerkama, bluzom dugih rukava i novim bijelim patikama „Nike“, izgleda kao reklamni lik neke od vodećih svjetskih modnih kuća. Sjedi na klupi sa rukama na leđima. Čim je doveden, ruke su mu čvrsto vezane žicom. Šake su već pomodrile, prsti su mu odavno sasvim utrnuli. Jedan srpski vojnik ga zagleda u prolazu. Zastaje i prilazi klupi:

„Ma jesi li to ti, Abdulkadire, života ti?! Otkud ti ovdje? Što su te doveli?“

„To bi ja tebe trebao pitati, Stanimire, ti svakako znaš bolje od mene i otkud ja ovdje i zašto ste me doveli!“ – odgovori Abdulkadir pa dodade: „Nego, bi li mi malo popustio ovu žicu, skroz mi se usjekla u ruke!?“

„Ne smijem to, Abdulkadire, zabranjeno nam je pomagati neprijatelja! Vidi što ti je rat! Ja i tvoj otac smo godinama kućni prijatelji, moj sin i ti do juče ste zajedno išli u školu, a sad…“ Stanimir zastade, kao da čeka hoće li ga Abdulkadir još jednom zamoliti da mu popusti žicu na vezanim rukama, pa kad molba izostade, produži dalje veselo zviždukajući kolo „Čačak“. U to, Abdulkadiru je već prišao drugi vojnik iz iste Garićeve jedinice:

„Pođi sa mnom, na kratak razgovor!“, naredi oštro, uhvati ga ispod vezanih ruku i na sporedni ulaz uvede u školu. Poslije petnaestak minuta, pojaviše se na istom ulazu. Mjesto patika, Abdulkadiru su na nogama bile neke stare vojničke cokule.  Kad sjede na klupu, Abdulkadir upita vojnika: „Bi li mi malo popustio ovu žicu na rukama?“

„Šta je, da ne misliš da zbog tvojih patika treba još i da ti popuštam žicu!? Tebi i tako više ne trebaju“ – odbrusi ljutito mršavi kradljivac, pa još jače uvi i stegnu krajeve žice na Abdulkadirovim zglobovima!

„Ja mislio, četnici su vojska, a vi ste obični kradljivci tuđe obuće i koljači ljudi sa vezanim rukama! Nećeš se ni ti nanosati mojih patika, ako Bog da“ – presiječe ga oštro Abdulkadir, ispravljen i ponosit!

„Ubij baliju, Nemanja, šta ga maziš!“ – doviknu jedan od vojnika koji je čuo Abdulkadira. Ohrabrenje nije bilo potrebno; udarcem puščane cijevi, ovaj rasiječe usnu Adulkadiru, a onda ga i kundakom svom snagom udari u prsa. Abdulkadir se održa na nogama i isprsivši se, nasmija mu se u lice. „To junače, udri vezanog!“

Dvadeset i jedan dan kasnije, 24. jula 1995. godine, grupa vojnika interventne jedinice Spomenka Garića, upala je u zasjedu boraca oslobodilačke Armije BiH. Jedan agresorski vojnik je odmah bacio oružje i predao se. Dok je kumio i bogoradio da ga ne ubiju, vadio je novac iz tajnih pregrada na uniformi, a iz ranca je izvadio i par novih, bijelih patika „Nike“. Jedan od boraca Armije BiH preblijedi.  Uze patike i viknu na prestravljenog zarobljenika: „Odakle ti ove patike!?“

„Kupio sam od holandskih vojnika u Srebrenici!“ – promuca ovaj.

„Tvoja jedinica nije uopšte ni bila u Srebrenici! Zna se da ste pare pljačkali od ljudi prije nego što ste ih ubijali, ali ti si pravo đubre!“ – dok je to govorio,  borac izvrati jezike patika sa dvije prišivene trake na kojima je pisalo:

„Abdulkadir Velić!“

Vi bijedni kradljivci tuđe obuče i ubojice ljudi sa vezanim rukama, znajte da se nećete nahodati po tuđoj zemlji ni u ukradenoj, ni u svojon obući, a na vama i na svim vašim potomcima zauvijek će ostati imena svih 8372 ljudi, opljačkanih i ubijenih u genocidu koji ste izvršili 1995. godine u Srebrenici.

Prezime i ime: Velić Abdulkadir; Ime oca: Avdurahman; Pol: M; Datum rođenja: 15. 12. 1975; Mjesto rođenja: Pobuđe; Općina rođenja: Bratunac; Datum nestanka: 12. 07. 1995; Mjesto nestanka: Tišća; Općina nestanka: Šekovići

Datum identifikacije: 8. 03. 2010; Ekshumaciju vršio: Sud Tuzla; Početak ekshumacije: 25. 05. 2009; Završetak ekshumacije: 29. 05.2 009; Općina ekshumacije: Vlasenica; Lokacija ekshumacije: Mršići; Datum ukopa: 11. 07. 2010; Mjesto ukopa: Potočari; Općina ukopa: MC Srebrenica

Izvor:

CIP – katalogizacija

HABIBOVIĆ, Kadir

Život protiv smrti / Kadir Habibović

Sarajevo: Dobra knjiga, 2014–228. str.; 20 cm

ISBN 978-9958-27-195-3

COBISS.BH-ID 21339654

Napomena. Kadir Habibović je sa samog stratišta izmakao krvnicima, i poslije punih 25 dana se probio na slobodnu teritoriju. Bio je jedn od ključnih svjedoka optužbe protiv počinitelja genocida u Srebrenici na Haškom tribunalu.

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Dijalektika ljudskog života

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez zla nema ni dobra, bez vrline, nema ni poroka; bez ropstva nema ni slobode; bez mržnje, nema ni ljubavi; bez smrti nema ni života

 

A ja vam opet kažem: Bez zla nema ni dobra, bez vrline, nema ni poroka; bez ropstva nema ni slobode; bez mržnje, nema ni ljubavi; bez smrti nema ni života!   Ako je tako – a jeste! – onda ni zlo nije zlo po sebi, nego je nužni uslov za postojanje dobra; ni dobro nije dobro po sebi, nego  je nužni uslov za postojanje zla! Sada ću prvu rečenicu dopuniti sa dvije riječi: “…i obratno!“ Što znači da  bez dobra, nema ni zla; bez poroka, nema ni vrline;  bez slobode nema ni ropstva; bez ljubavi, nema ni mržnje; bez života, nema ni smrti!

I gle, zlo postade nužni uslov dobra, i dobro se preokrenu u nužni uslov zla! Od apsolutnih kategorija, i dobro, i zlo; i vrlina, i porok; i sloboda, i ropstvo; i ljubav, i mržnja; i život, i smrt – postadoše relativne kategorije! I tako je svugdje i u svemu.  Sve naše društvene aktivnosti i instituicije nastaju iz dijalektike napetosti između dvije dijametralno suprotne  kategorije. Bez sportista, dakle, bez  ljudi koji žele da se takmiče, ne bi bilo ni pobjednika, ni poraženih. I obratno. Jer, kao što je postojanje pobjednika nužni uslov za postojanje poraženih, bez poraženih,  ne bi bilo ni pobjednika. Njihova dijalektika je uslov za postojanje sporta.  Bez pacijenata, dakle, bez ljudi koji pristaju da se liječe, ne bi bilo ni doktora. I obratno. Bez doktora, dakle, bez ljudi kojima je posao da liječe, ne bi bilo ni pacijenata. Njihova dijalektika je uslov za postojanje zdravstvenog sistema.

Bez građana, dakle, bez ljudi voljnih da bitan dio svoje slobode prenesu na vlast, ne bi bilo ni vlasti. I obratno. Bez vlasti, dakle, bez ljudi koji su preuzeli dio predate slobode, ne bi bilo ni građana. Bez jednih  i drugih, ne bi bilo  demokratske države. Ali otvorite sada oči! To zapravo znači da je demokratska država moguća samo dok vlast uskraćuje punu slobodu građanima i dok se građani bore da vrate što više dobrovoljno ustupljene slobode!  Pogledajte koju god demokratsku državu hoćete i vidjećete  da ona  nije ono što većina prihvata zdravo za gotovo – institucija utemeljena na principima slobode, čak i ako se desi da ponekad malo  skrene sa pravog puta. Sve država,  pa tako i demokratske države,  postuliraju sopstvenu nepogrešivost, pa su utoliko direktno  suprotne principima slobode. Ne samo što između bilo koje države i slobode ne postoji ništa zajedničko, nego su to dva, iz temelja različita i antagonistički suprotstavljena principa. Jedan predstavlja oholost, silu, samoljubivost, stagnaciju i smrt: drugi, srdačnost, saosjećajnost, blagost, napredak, i život,

Tako je i sa ljudima. Iako je međunarodnim pravom proglašena jednakost svih ljudi u cijelom svijetu, među ljudima vlada krajnja nejednakost. Desetak ili stotinu hiljada celebrities – ljudi koji su imali uslove, snagu, upornost, sreću, da steknu nezamislivu moć, neprocjenjivo bogatstvo, besmrtni slavu, i u svojim očima i u očima “običnih“ ljudi, uzdigli su se u nadzemaljska bića. Diviti im se i pratiti svaki detalj njihovog privatnog života, predstavlja najviši smisao i razlog postojanja za milijarde  “običnih“  ljudi širom svijeta koji u tome nisu i nikada neće uspjeti.

Nije pravda. Nije  ni nepravda. Prosto, dijalektika ljudskog života.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

“Preča posla”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stalno odlaganje ličnih ciljeva zbog “prečih poslova“ završava tako što čovjek na kraju odloži cijeli  svoj život

 

Sigurno vam se mnogo puta desilo da vas prekinu u nečemu što radite ili odvrate od onoga što ste planirali raditi, uzvikom:“Imaš preča posla!“ Svejedno da li je riječ o nekom prijatnom trenutku – ćaskanju sa prijateljem, relaksiranom posmatranjem prolaznika ili mislima u koje ste se zadubili – preča posla predstavljaju ultimatum pred kojim i najhrabriji  polože oružje. Što je još gore, brzo naučimo da bespogovorni autoritet ove  sintagme iskoristimo kao izgovor da u nedogled odlažemo neki svoj namjeravani posao samo zato što nije hitan. Razlijenimo se a sebe tješimo pozivajući se na  “preča posla“.  Čak i kada namjeravamo uraditi  nešto do čega nam je stalo, nešto što je nama važno, naviknemo se da uvijek nađemo nešto “preče“,  što se mora baš sada uraditi! Zaboravljamo da život nikada nije bez prijekih i prečih stvari, ali i da promišljen, osmišljen, planiran život, treba slijediti svoje trajne ciljeve i ideale završavajući te preče poslove,  usput, rutinski, takoreći u hodu. Stalno odlaganje ličnih ciljeva zbog “prečih poslova“ završava tako što čovjek na kraju ‘odloži’ cijeli  svoj život i  proćerda ga u ništa!

Ta nespremnost da se ozbiljno osmisli sopstveni život i da se neumorno slijedi sopstveni san, našla je svoj notorno popularni izgovor u svaljivanju krivice na nikog drugog nego na – babu, prijekorom: “Selo gori, baba se češlja!“  Upečatljiva slika, što jeste – jeste. Dovoljno sugestivna da u ljudima izazove revolt  protiv te lude “babe koja nema preča posla nego da se češlja“, dok je selo u plamenu. Niko da se sjeti da baba nema nikakve veze sa požarom, ni požar sa babom, pa da podvikne: “Gasite požar ljudi, ne gledajte šta radi baba !“ Jer, pod 1. Baba selo nije ni zapalila, zašto očekujete da ga baš baba prva gasi!?; pod 2. Ako ste spali na to da baba gasi požar, teško vama!; pod 3. Uvijek negdje gori neki požar, znači li to da se nijedna baba nikada ne smije ni počešljati?; pod 4. Možda se baba sprema za smrtni čas pa se  češlja da uredna iziđe pred Gospodara Svjetova?; pod 5. Metaforički rečeno, mnogi pisci, naučnici, umjetnici, izabrali su da budu “babe koje se češljaju“ čak i kada je svijet gorio, dok je bjesnio požar svjetskih ratova! Iznjedrili su iz tog “babinog češljanja“ velika književna poetska i prozna ostvarenja, epohalne izume, briljantna umjetnička remek djela i time su i za sebe i za čovječanstvo učinili mnogo više od miliona onih koji su bezglavo jurili, uzaludno pokušavajući ugasiti požar i prozivajući ni krivu ni dužnu babu zato što se češlja! Uhavizajte se, o ljudi! Gasite požare, treba i to,  ali neka vas ni jedan požar ne odvrati od onoga što je najvažnije – od vas samih! Svako je sebi najpreči posao! Omogućite onoj  “babi“ u sebi da se na miru “češlja!” – ne prekidajte je nikakvim “prečim poslovima” nego pišite svoje knjige, smišljajte svoje izume, stvarajte svoja umjetnička djela, živite svoj život, sanjajte svoje snove!

Odazivajući se uvijek pozivu da najprije završi “preča posla”, čovjek ostavlja nezavršen najpreči posao – zanemari svoj  najvažniji cilj – ultimnu obavezu da sebi pošteno položi račun slijedi li taj cilj, slijedi li sebe, je li još uopšte svoj ili je sebe izgubio!? Ne dopustite da dođe trenutak kada više nećete znati ni ko ste, ni čiji to život živite!  Ni u Novoj 2025. ni u bilo kojoj godini!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

O “evropskom kršćanstvu“ i “neevropskom islamu“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Istorijski, sve države u Evropi mogu se podijeliti na hrišćanske i islamske,   nikako ne na države sa evropskim i države sa islamskim (neevropskim) uređenjem! Samo ako se oslobodi iluzije da je “monokulturni, ekskluzivno hršićanski kontinent“, i prihvati istinu da je njen duhovni identitet inkluzivno judeo-hrišćansko-islamski, Evropa će obnoviti svoje najplemenitije ideale

 

U najavi knjige (Dževada Suško, Faith and Loyalty; About the book, Google ), piše: “Krajem 19-og vijeka, Bosna i Hercegovina, mala ali strateški značajna (sa pretežno muslimanskim stanovništvom)…do tada dio Osmanlijske Imperije, potpala je pod Austro-Ugarsku vlast 1878. godine. Posljedice ove promjene na Bošnjački narod, koji se odjednom našao pod upravom evropske umjesto stoljećima duge islamske vlasti (The impact of this on the Bosniak people suddenly finding themselves under the authority of European rather than centuries old Islamic rule), te način na koji su rješavali ovaj prijelaz u kontekstu vjere i lojalnosti je tema ovog djela.“

Smjesta mi sinu: Opet bi da Islam i muslimane  izbace iz Evrope!

  1. Metodološki, klasifikacija je neodrživa. Geografski, teritorijalni kriterijum (“Evropskom vlašću“), nespojiv je sa religijski definisanim kriterijumom (“Islamskm vlašću”), jer implicira da je kršćanstvo evropska a islam neevropska (azijska) religija, odnosno da je vlast u kršćanskim državama navodno po definiciji evropska, dok je islamska vlast, takođe po definiciji, neevropska (azijska);
  2. Zapravo, riječ je o promjeni jednog religijski definisanog modela, drugim religijskim modelom, konkretno – islamskog sa kršćanskim; a ne promjeni evropskog i neevropskog sistema vladavine;
  3. Ovom klasifikacijom promovisana je u “činjenicu“ kobna zabluda da je kršćanstvo evropska religija, za razliku od islama koji to, navodno – nije! Međutim, nepobitan historijski fakt je da su i judejstvo i kršćanstvo i islam izvorno neevropske religije, nastale u Aziji, na Bliskom Istoku;
  4. Tako je još jednom nametnut ideološki konstrukt da je kršćanstvo domicilna evropska religija, dok je islam nekakv uljez kome u Evropi nije mjesto (??),  ne koji sam ukazao još 2011. godine u knjizi Islamski identitet Evrope, prevedenoj na više jezika, uključujući i engleski i njemački, odnosno arapski), pa je nedavno imala i svoje deseto izdanje!
  5. Ova podvala političkih centara antiislamskog ekstremizma, ignoriše ključnu činjenicu da su i judejstvo, i kršćanstvo i islam izvorno neevropske religije, što znači da je pozivanje bilo koje od njih na status navodno “evropske religije“, bez osnove. Isto tako, ignoriše se i činjenica da je Islam na tlu Evrope prisutan već 14 stoljeća (od 711. godine), i da je od samog početka svoje prisustvo uspostavio kroz tada najrazvijeniju državu sa svim svojim političkim, vojnim, kulturnim i ekonomskim institucijama, za razliku od kršćanstva koje je (iako par stoljeća ranije), u Evropu pristiglo sa  robovima, bjeguncima i emigrantima  sa Bliskog Istoka. Takođe je potpuno pogrešna slika da je Islam stigao u već potpuno “kršćansku Evropu“. U periodu od osmog vijeka do početka jedanaestog vijeka, dakle, punih 300 godina, Evropa je većim dijelom bila pod vlašću islamskih nego kršćanskih država. Naime, kroz cijeli ovaj period, daleko najveći dio Evrope – teritorija koju danas zauzimaju Danska, Norveška, Švedska, Finska, Njemačka, Poljska, Mađarska, Češka, Slovačka, Bjelorusija, Rusija, Ukrajina i najveći dio Balkanskog poluostrva, još nije primio kršćanstvo.  Prihvatanje kršćanstva, na ovom ogromnom području, uzelo je maha tek početkom 11. vijeka. U međuvremenu, Islam je zauzimao praktično cijeli bazen Sredozemlja, Španiju, Portugaliju, Južnu Francusku, prostirući se u jednom periodu do južne Švajcarske. Kada je, nakon gotovo 800 godina, često dominatnog i kroz cijeli period aktivnog kulturnog, ekonomskog, vojnog  i administrativnog prisustva, evropska islamska država  El Endelus konačno prestala postojati (1492. godine), na Jugoistoku Evrope već je uveliko najmoćnija i najrazvijenija evropska država – Osmanli Devlet – takođe bila islamska a veliki procenat njenih građana, stanovnika ovog dijela Evrope, bili su i do danas ostali – Evropljani muslimani.

Historijski, sve države u Evropi mogu se podijeliti na kršćanske i islamske,   nikako ne na države sa evropskim i države sa islamskim (neevropskim) uređenjem! Samo ako se oslobodi iluzije da je “monokulturni, ekskluzivno kršćanski kontinent“, i od srca prihvati istinu da je  multikulturni kontinent,  a da je njen duhovni identitet inkluzivno judeo-kršćansko-islamski, Evropa će pobijediti svoju najtežu bolest i obnoviti svoje najplemenitije ideale.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo