Nema, činilo se, ničega što bi moglo narušiti idiličnu sliku koju su pripadnici vladajuće kaste godinama po svijetu gradili o sebi i svojoj Crnoj Gori – lideru u regionu. I ništa ih, tvrdili su, ne može skrenuti sa puta evroatlantskih integracija: odbjegli narkobosovi, nekažnjene ubice i lopovi, investitori sa potjernica, radnici bez posla, bolesnici bez lijekova, studenti bez perspektive… Ništa. Onda su evropski parlamentarci crnogorskim kolegama predložili da se u tekstu zajedničkog dokumenta nađe zaključak o potrebi ,,procesuiranje predmeta korupcije među visokim zvaničnicima sve do konačne presude”. I organizacija na vlasti je pokazala pravo lice.
U izlivu bijesa, kako i dolikuje, prednjačio je DPSSDP alfa mužjak. Milo Đukanović je optužio neistomišljenike iz opozicije, civilnog sektora i medija da „štete nacionalnim interesima napadajući investitore i pokušavajući iskonstruisati tezu da su DPS, njihov lider i prethodna Vlada korumpirani”. Đukanović se tu nije zaustavio.
„Kada bi hapšenja navodno bilo put za bržu integraciju Crne Gore u Evropu”, osvrnuo se predsjednik DPS u Herceg Novom na ono što ga odavno tišti. Potom je, u skladu sa slikom koju o njemu grade obožavaoci i sljedbenici – britva, primus, otac nacije, šef mafije, preuzeo ulogu vrhovnog sveštenika.
,,Odavde ću im učiniti mali prilog ko je najpodesniji da ga žrtvujemo u cilju evropeizacije Crne Gore”, saopštio je Novljanima Đukanović i pobrojao ljude koji su, prema njegovim kriterijumima, ,,podesni za žrtvovanje”!? Jedan, kaže gazda DPS-a, voli da piše za novine, drugi ne zna padeže, treći je, zamislite, štrajkovao glađu… Kud će jače preporuke za Spuž?
,,Mogli bismo im ponuditi da sastav proširimo sa nekim od aktuelnih medijskih tajkuna u Crnoj Gori”, nastavio je Đukanović, neodoljivo podsjećajući na samoga sebe iz devedesetih, sa blistavim idejama i uz jasnu prijetnju ,,ljudima koji imaju sumanutu ideju da hapse po Crnoj Gori da bi se dodvorili nekoj evropskoj adresi”.
Treba priznati: nije lagodno slušati kako o sumanutim hapšenjima govori osoba koja je kao predsjednik Vlade, u najmanju ruku, tolerisala okupaciju Pljevalja i zločine u Morinju i Bukovici, pod čijom komandom je granatiran Dubrovnik, izbjeglice iz BiH deportovane pravo u smrt, dok su na ulicama crnogorskih gradova orgijale plaćene ubice iza kojih je do danas ostao niz od 30-tak nerazjašnjenih ubistava.
Đukanović (toliko) zna – ratni zločini ne zastarijevaju. A o njegovoj ulozi u zločinu deportacije bosanskih izbjeglica nijesu svjedočili ni mediji, ni NVO sektor, već njegov nekadašnji najbliži saradnik Momir Bulatović. I to je samo vrh problema sa kojima će se otac režima suočiti prije ili kasnije.
Afera Telekom, odnosno potvrda onoga što smo svi znali – da gospodari crnogorskog procesa privatizacije nijesu naivni nego korumpirani, donijela je nove glavobolje Đukanoviću i njegovim poslovnim partnerima. Uzalud su dokumenta iz Amerike njemu, Igoru Lukšiću i Ranki Čarapić smiješna toliko da skoro dva mjeseca nijesu u stanju da napišu valjanu zamolnicu i od SAD zatraže prikupljene dokaze. Prije ili kasnije istina će izaći na vidjelo. Prije – ukoliko se Oleg Deripaska i njegovi Rusi (stvarni ili izmišljeni) naljute pa obznane detalje javnih i tajnih dilova sklapanih tokom privatizacije KAP-a. Kasnije – ako se smanje cijene energenata na svjetskim berzama, pa građani Crne Gore ne budu egzistencijalno motivisani da spoznaju zbog čega plaćaju najskuplje gorivo u ovom dijelu Evrope, uz najave da im to prvenstvo neće izmaći ni kada su u pitanju cijene struje. Uglavnom, pitanje nije da li će, već: kada će?
Da ne ponavljamo sada priču o švercu i tranzitima: oružja, nafte, duvana, fabrika, hotela i poljoprivrednih kombinata, nekretnina, novca i nakita. Zadržimo se samo na onome što se, tvrdi Đukanović, u Crnoj Gori nikada neće dogoditi, a zapravo je već počelo. Sanaderizacija.
Ivu Sanaderu se u Hrvatskoj sudi zbog toga što je kao premijer reketirao državne kompanije u ime vladajuće partije. Prikupljeni novac dijelom je koristio HDZ za crne fondove, dijelom ga je odnio Sanader. Prepoznajete li bilo kakvu sličnost između tog procesa i načina na koji se finansira DPS? Sanaderu se sudi u zato što je, kao Tuđmanov čovjek od povjerenja, reketirao hrvatske privrednike uzimajući im dio kredita koje su, uz njegovo nezvanično posredovanje, dobijali od austrijske HAAB. Nema podataka da je Đukanović radio nešto slično. Prosto, nekadašnji premijer, predsjednik i biznismen ima svoju banku. A država je tu ako treba pokriti gubitak ili sakriti neku nezakonitost u poslovanju. Ostaju privatizacioni marifetluci, nekad i sad, najuticajnijih ljubitelja skupih časovnika u Hrvatskoj i Crnoj Gori. Sanaderu se, zamislite, sudi i zato što je omogućio mađarskom MOL-u da nekontrolisano upravlja INOM iako nije njen većinski vlasnik. Mađare je, navodno, ta privilegija koštala 10 miliona eura.
Identični sporazumi u Crnoj Gori ne izazivaju nikakve sumnje. Zapravo, to je pravilo – od Jugopetrola, preko KAP-a, Željezare, Elektroprivrede, pa do privatizacionih fondova i mnogobrojnih preduzeća koja su ovako ili onako pala u ruke Đukanovićevih kumova.
Čak i kada nam iz inostranstva dođu, prvo sumnje a potom i dokazi da je riječ o nezakonitim radnjama i korupciji, uvijek se nađe neko ko će, poput doktora ekonomskih nauka univerzitetskog profesora i predsjednika Vlade Igora Lukšića, ustvrditi da to nije problem Crne Gore, nego Mađarske. U aferi Telekom. Ili Srbije. U kokainskoj aferi iza koje je stajao pljevaljski narko klan i njegov šef Darko Šarić. Ili Njemačke. Kad bi se poneko zainteresovao za porijeklo bogatstva Safeta Kalića, jednog od DPS–ovih omiljenih biznismena sa sjevera Crne Gore.
Tu su i Naser Keljmendi, Stanko Subotić, Taskin Šinavatra… sve zvanični i nezvanični finansijeri crnogorskih vlasti i njenih eksponenata. Gdje god da su oni danas – na nekoj crnogorskoj, evropskoj ili nekoj trećoj adresi, ni naši čitaoci, a ni mi iz Monitora, nemamo ni potrebu ni obavezu da im se dodvoravamo na bilo koji način. Mi im nijesmo ništa dužni.
A kome su oni dužni? Do danas ne znamo ko je zemunce snabdijevao službenim legitimacijama, oružjem i registarskim tablicama; ko je Kalićima i Šarićima pružio utočište i obezbijedio ugled; u šta je, odnosno u koga investirao Šinavatra da bi postao crnogorski državljanin…
Ne znamo ni kome je sve od domaćih i stranih investitora (uz Olega Deripasku i Dragana Brkovića) Ministarstvo finansija pod komandom Igora Lukšića omogućilo da ne plaća poreze i doprinose. Kada je i na šta Regionalni vodovod potrošio onih 11 miliona koje je Lukšić (kao personifikacija Ministarstva) u jednom danu poslao na račune Prve banke Aca Đukanovića, a ova ih, k’o svoje, vraćala u državni trezor namirujući dug? Da li je i kome sve Vlada pod komandom Igora Lukšića – poput svojih prethodnika – garantovala amnestiju od krivičnih djela kao što su utaja poreza ili zloupotreba službenog položaja? Na osnovu kojih su sve analiza i računica donošene odluke da se državnim novcem plaćaju otpremnine zaposlenih u privatnim preduzećima, garantuju krediti stranim, često anonimnim, investitorima koji u Crnu Goru nijesu uložili ni djelić novca koji im je tako poklonjen, ili prolongiraju rokovi iz privatizacionih ugovora… Da li su ti poslovi dogovarani na sjednicama Vlade ili u džakuzijima Amanovih ljetovališta u Monaku?
Kada budemo imali makar dio odgovora na ova pitanja znaćemo i koliko je Igora Lukšića strah od briselskih mantri ,,visoki zvaničnici do konačne presude”. I ne samo njega.
Kada evropski parlamentarci kažu ,,do konačne presude”, stiče se utisak da tačno znaju o čemu govore. Eto, NVO MANS još čeka odgovor Ranke Čarapić na krivičnu prijavu koju su podnijeli protiv podgoričkog gradonačelnika Miomira Mugoše zbog njegovog, sumnjaju nezakonitog, poslovanja sa Carinama Čedomira Popovića. Činjenica da je Vrhovni sud taj posao proglasio za nezakonit i poništio ga, nije ništa značio za Vrhovnu državnu tužiteljku. Uostalom, ništa nije značio ni za Mugošu: On je ponovo Popoviću faktički poklonio 15 hiljada kvadrata u širem centru Podgorice, pravdajući to ,,kompletiranjem parcele” – pošto su Carine tu imale pet put manji plac.
Višedecenijski gospodar Podgorice postao je sinonim za gradonačelnike koji, bez pardona, krše zakon: i kada tolerišu ili podstiču divlju gradnju, troše bez rezona i opravdanja, kupuju dezodoranse kao medicinsku opremu, a onda nagone apotekare da je kao takvu knjiže i skladište, zlostavlja zaposlene – čak i slabovide, tuče novinare (,,Nisam ga udario na ulici nego na trotoaru”), ne plaća kazne ili izbjegava da izvrši sudske presude. Recept su, tvrde upućeni službenici Uprave policije, preuzeli u Budvi, Baru, Bijelom Polju, Pljevljima, Šavniku… Za sada, ceh plaća Rajko Kuljača.
Problem vlasti je što on, ipak, nije ,,visoki zvaničnik”. Kao što je, na primjer, onaj čije se ime u medijima i krivičnim prijavama, povlačilo od prvog dana objelodanjivanja afere Zavala. Nije riječ o tadašnjem ministru urbanizma Branimiru Gvozdenoviću. Govorimo o čovjeku koji je optuženim Kuljači i Đorđu Pinjatiću bio partijski šef, optuženom Draganu Maroviću stariji brat, optuženom Draganu Sekuliću poslovni partner, a bankrotiranim Rusima Sergeju Polanskom i Vječeslavu Lajbmanu ,,vladin čovjek” i sufinansijer projekta u koji su ušli potpuno ilegalno. Svetozar Marović nije optužen.
I zato Milo Đukanović može da kaže da u Crnoj Gori nema organizovanog kriminala i korupcije. Njegovi moraju da mu vjeruju.
Nada u zaborav
Filip Vujanović, aktuelni predsjednik države, a nekadašnji premijer još duguje neke odgovore crnogorskoj javnosti. Ili ovdašnjem pravosuđu. Na primjer: kako je i zašto, mimo propisa i procedura, potpisan ugovor KAP-a i Glenkora uz priznanje stotina miliona duga koje su od podgorička kompanija navodno potraživali Glenkor, Vektra i Standard banka. Kako smo, skupa sa Stankom Subotićem, novcem od šverca duvana, kupovali vladin avion, a kako smo ga ubrzo prodali upola jeftinije? Šta je zaista bilo u središtu afere Koding, u kojoj je glavni akter bio Vujanovićev ministar Dragan Šoć? Čime je Šoć ,,urazumio” Vujanovića i njegove kolege iz DPS-a, pa su zataškali cio slučaj. Da li je neko tada, na primjer, potegao priču o aferi Timor, i činjenicu da je Vujanovićeva vlada zamalo uzela kredit od 15 miliona maraka od nepostojeće kompanija (skeptici bi rekli da je u pitanju klasična šema pranja novca).
Posao je, podsjetimo se, obustavljen tek nakon višemjesečnog zgražavanja javnosti. Da li je Filip Vujanović znao da je njegov savjetnik za energetiku Vojin Lazarević pregovarao sam sa sobom, kako bi struju svoje EFT-e prodavao državnoj Elektroprivredi? Zna li on nešto o navodnim provizijama za taj posao? Kako je iskusnom pravniku promakla činjenica da ugovor o privatizaciji Jugopetrola, sačinjen tako da je kupac, faktički, unaprijed oslobođen obaveze da izvrši dokapitalizaciju kupljene kompanije. Da li je neko naplatio svo to neznanje?
Da li se Vujanović danas prisjeti tih vremena i poslova, makar kada Đukanović na njega lakonski prebaci odgovornost za privatizacione promašaje (,,Ja u to vrijeme nijesam bio na čelu vlade”, ćosa se šef), ili se uzda da će sve ove priče pokriti zaborav. Kao što misli da je zaboravljeno njegovo obećanje da će ,,u roku od nekoliko dana” saznati čije su ilegalne benzinske pumpe na Kuli i o tome obavijestiti crnogorsku javnost. A svi smo znali čije su. Samo Vujanović nije htio, ili nije smio ništa da kaže. Kao što je prećutao i naslovnu stranicu Monitora koji je donio dokaze da se aktuelni predsjednik Crne Gore svrstao među zaista malobrojne državnike modernog doba koji se mogu pohvaliti da su potpisali amnestiju i za pravosnažno osuđenog nasilnika, koji je svojoj službenici pesnicom slomio nos.
Zoran RADULOVIĆ
ČEGA SE BOJE KRUPNE RIBE
A za kuma – zatvor
IN ENGLISH2 sedmice
IN ENGLISH2 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
SVIJET4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS4 sedmice