Slučaj Gimnazija, posmatramo li ga kao djelić većeg društveno političkog mozaika, svjedoči koliko su neutemeljena očekivanja da će se čelnici bezbjednosnog sektora odazvati zahtjevima da podnesu ostavke nakon prvojanuarskog masovnog ubistva na Cetinju

Najava je, u ponedjeljak, dobila zvaničnu potvrdu: ministarka prosvjete, nauke i inovacija Anđela Jakšić-Stojanović razriješila je Biljanu Vučurović, direktoricu Gimnazije Slobodan Škerović. Prethodno je Prosvjetna inspekcija utvrdila da se, sada već bivša direktorica Gimnazije, nije pridržavala propisanih procedura i preduzela neophodne radnje kada je bivša učenica obavijestila o seksualnom uznemiravanju od strane profesora R.Č.

Na nekom drugom mjestu, to bi bilo to. Samo još jedna potvrda kako sistem odlučivanja i odgovornosti postoji a institucije funkcionišu. Oštećeni bi vagali jesu li im jedan (zakašnjeli) otkaz i jedna smjena dovoljna satisfakcija za pretrpljeno. Nezadovoljni bi pravdu tražili na sudu. A uznemirena javnost okrenula bi se novim problemima.

Ali, u Crnoj Gori, priču o smjeni direktorice podgoričke Gimnazije prate neobične interpretacije i (ne)očekivane najave. Srećom, ne lete glave, kao što je to najavljivao poslanik NSD Jovan Vučurović, inače suprug smijenjene direktorice, kada je javno priprijetio onima koji su tražili njenu smjenu.

“Oni koji žele nečiju glavu, moraju biti spremni i na svoju žrtvu”, poručio je Vučurović pozivajući se na običaje i tradiciju. Pa ko kako razumije. Sad umjesto njega govori partija.

Nova sprska demokratija najoštrije osuđuje razrješenje Biljane Vučurović, saopštio je partijski portparol. “Ovaj osioni potez je finale jedne hajke i harange protiv časne, poštene i požrtvovane žene, majke i profesorice, organizovane od strane raznih struktura”, kazao je Mirko Miličić, insistirajući da se radi o interesnim grupama bliski bivšem DPS režimu “koje za cilj imaju da se pripadnici srpskog naroda ponovo eliminišu iz oblasti prosvjete”. Iz NSD su, pride, zamjerili  ministarki Jakšić-Stojanović da je “bez naročitog razloga, odlučila da podlegne  pritisku i donese ovakvu odluku”.

Ideja o nacionalno motivisanoj smjeni dopala se i poslaniku Ujedinjene Vladimiru Dobričaninu: “U par dana smijenjeni su Goran Danilović i Biljana Vučurović. Izgleda da nas Srbe teren slabo ili uopšte ne prepoznaje i da se povampiruje DPS srbofobija u punom smislu te riječi“.

Sve te kritike navele su dio ovdašnjih medija da krenu sa spekulacijama kako će ministarka Jakšić-Stojanović platiti konačan ceh afere Gimnazija. Preciznije, da će biti smijenjena nakon naredne rekonstrukcije vlade, koju  je premijer, pomalo neobavezno, najavio već za proljeće. Spajić je demantovao takve tvrdnje. “Jedna u nizu neistina, koje plasiraju građanima, je da ću smijeniti jednu od najboljih ministarki koju je ova zemlja imala”, napisao je u objavi na mreži X. Ostaje da se vidi jesu li važniji poštovanje zakona, principi i javno izrečena obećanja, ili političke kalkulacije i čuvanje jedinstva unutar vladajuće koalicije.

Slučaj Gimnazija, posmatramo li ga kao djelić većeg društveno političkog mozaika, svjedoči koliko su neutemeljena očekivanja da će se čelnici bezbjednosnog sektora odazvati zahtjevima da podnesu ostavke nakon prvojanuarskog masovnog ubistva na Cetinju, zbog objektivne, subjektivne ili  moralne odgovornosti.

Ako je smjena direktorice jedne škole, utemeljena u zakonu, proizvela nova nacionalna prebrojavanja i prozivke, šta bi tek izazvala odluka da se prvaci bezbjednosnog sektora  poguraju u pravcu podnošenja ostavke za koju, samostalno, nijesu imali kapaciteta. Lakše se skrivati iza nacionalnih i državnih interesa. I potezati DPS kao štit, strašeći građane njegovim povratkom na vlast. Dok se objektivni posmatrači, sve češće, pitaju u čemu je suštinska razlika između ovih i onih, kada je sistem vladavine ostao isti.

Zoran RADULOVIĆ

Ambasador u Briselu Petar Marković upozorio  je da ako propustimo ovaj voz za EU, drugi neće doći. Problem je, međutim, što kad u taj voz uguraš najveći dio vlasti i opozicije, partijske interese koji izjedaju davno razorene institucije, sve fotelje koje se žive ne daju, božićne poslanice SPC, on line i druge sijače mržnje, on ne mrda. Više liči na onaj iz devedesetih na pruzi Beograd Bar. Koji uzalud guraju evropske mašinovođe

„Ako propustimo ovaj voz, drugi neće doći“, saopštio je ove sedmice ambasador Crne Gore u Briselu Petar Marković, govoreći o šansi Crne Gore da nakon duže od decenije statiranja, u narednom periodu postane članica EU.  Kako to već rade diplomate,  primijetio je potom da je ova godina bila uspješna na evropskom planu, da smo dobili IBAR, da nismo stagnirali u 33 poglavlja, osim eto tog pokvarenog odnosa sa Hrvatskom.  Njegovi evropski domaćini  upozorili su da Crna Gora ne smije dozvoliti da se na evropskom putu prepriječe identitetska pitanja. Eh.

Kod kuće je  predsjednik parlamenta upravo završio s pisanjem čestitke za neustavni Dan RS,  mitropolit tradicionalno izdeklamovao božičnu besjedu o srpskom jeziku i prebrojao Srbe i  Crnogorce po aršinima iz doba kralja Nikole,  društvenim mrežama slivale su se  rijeke govora mržnje nakon tragedije na Cetinju, budvanski političari preganjali ko je pokojnom mitropolitu Amfilohiju skandirao Risto sotono, dok u tamošnjem parlamentu šetaju Bil i druga NN lica,  i niko više nema pojma kako izgleda skupština u kojoj se poštuju zakoni i procedure.  Ni u lokalu ni na državnom nivou.  Uveden je zakon sile,  po kom djeluje i vlast i opozicija. Ako ti se ne sviđa, ne daš da se održi sjednica.  U Budvi bivši DF, u Podgorici DPS.  I normalno, pričaš o Evropi i demokratiji.

Toliko nam dobro ide da je ove sedmice u  Skupštini Crne Gore Marta Kos, evropska komesarka za proširenje.  Iz EK su pojasnili  da je njena posjeta priznanje Crnoj Gori “za velike iskorake koje je napravila u prestupnim pregovorima”.  Ako ništa, domaće i evropske zvaničnike povezuje evropoougodna retorika, iza koje stoje veći ili manji interesi.  Teme o kojima će evropska komesarka  razgovarati sa parlamentarcima i  državnim zvaničnicima, nijesu međutim baš za primjer.  Jedna od njih je sukob opozicije i vlasti oko kontrole Ustavnog suda, tema koju i jedna i druga strana predstavljaju kao brigu za zakone i Ustav.  Blokada parlamenta. Kos će posjetiti i Cetinje.

Koliko smo napredovali, vidi se i po drugim vijestima.  Svakog ponedeljka isti naslov – Ministarstvo prosvjete do kraja sedmice odlučuje da li će razriješiti direktoricu Gimnazije.  Dok se čeka da Vlada prelomi,   direktoricu Biljanu Vučurović,  „otmenu Srpkinju na meti Srbofoba“, kako su je oktarakterisale suprugove partijske kolege,  posjetio je Budimir Aleksić, potpredsjednik Vlade za nauku, obrazovanje i odnose s vjerskim zajednicama, član Nove srpske demokratije.  Dao je podršku nezaštićenoj školskoj ustanovi” i direktorici koja radi odlično . Nezaštićene učenice su odavno zaboravljene.  Treba zaštititi funkcije.  Princip je isti kao i u parlamentu – dalje nećeš moći.

Funkcije nastavljaju da štite i čelnici bezbjednosnog sektora. Mjereći se i dalje sa Đukanovićem. Dok se brane njegovim mehanizmima.  Đukanović i njegovi to kritikuju.  Udruženo, zaglušuju glasove onih koji žele bolje društvo.

Evropska komesarka podučavala je domaće snage da pristupanje EU zahtijeva pristup cijelog društva. “Vlada i Skupština ne mogu taj posao same odraditi, to mora biti nacionalni projekat. Na tome svi moraju da rade – vlast, opozicija, civilno društvo, svaka regija i svaki građanin”, poručila je.

Problem je, međutim, što kad u voz za Brisel uguraš najveći dio vlasti i opozicije, partijske interese koji izjedaju davno razorene institucije, sve fotelje koje se žive ne daju,  božićne poslanice SPC, on line i druge sijače mržnje, voz ne mrda. Više liči na onaj iz devedesetih na pruzi Beograd Bar.  Koji uzalud guraju evropske mašinovođe.

Milena PEROVIĆ

Nad ponovljenom tragedijom Cetinja kruže političke hijene, davno posijana mržnja izliva na sve strane, a odgovorni se i dalje ne prepoznaju

Trinaest života, trinaest svjetova, ugašeno je u zastrašujućem zločinu na Cetinju. Usnula su i dva dječaka, ostavljajući grad i Crnu Goru u bolu, pred tragedijom decenijama, kocku po kocku, popločanom. Beznađem i neodgovornošću. Dok nad ponovljenom tragedijom Cetinja kruže političke hijene, davno posijana mržnja izliva na sve strane, odgovorni se i dalje ne prepoznaju.

Već drugog januara bivši višedecenijski Šef svega postojećeg pozvao je novu vlast na odgovornost. Primijetio je da se društvo nalazi u stanju duboke krize i „ugrožene bezbjednosti svakog građanina, svakog djeteta“. Primijetio je i „nesnađenost“ policije. „Odgovornost je višestruka, i mora u najkraćem roku biti utvrđena i personalizovana”, kazao je. Svoju dionicu odgovornosti za tragediju Cetinja, nije prepoznao.

Zatvorene fabrike, koje su u sve užase siromaštva gurnule hiljade tamošnjih porodica, dok su se Đukanović i njegovi dobro snalazili. Obod,Košuta, zbog kojih se u potrazi za poslom na Cetinje dolazilo iz drugih krajeva zemlje, nijesu preživjeli Đukanovićeve ,,ekonomske reforme”. Cetinju je ostalo da živi od istorije. Prečesto od viška istorije. Ne tako davno, Đukanovićeva policija prebijala je cetinjske mladiće zbog nošenja crnogorskih zastava kojima se on kasnije ogrnuo. Danas je nosi, kao da je izmislio.

Đukanović ne može biti vjerodostojan kritičar. Ali, isto tako, ne može biti ni vječni izgovor novoj vlasti. Koja evo odbija bilo kakvu odgovornost za stvaranje novog kruga beznađa i neodgovrnosti i za ubijanje nade da će suštinski demontirati Đukanovićev sistem.

Nakon masovnog ubistva u Medovini prije dvije godine, nije urađeno ništa. Odgovornost za tadašnji neuspjeh bezbjednosnog sistema nije utvrđena. Devet policajaca ovog prvog januara čuvalo je grad. Lutali su izgubljeni Cetinjem. Da opkole ubicu moralo je da dođe dvije stotine policajaca iz Podgorice. Skoro pa isto puta koliki je broj policajaca na Cetinju, smjenjivani su šefovi Uprave policije tokom proteklih nekoliko godina, u beskrajnim političkim borbama za kontrolu bezbjednosnog sektora. Reforme, depolitizacija i profesionalizacija su na čekanju. Kao i ekonomski oporavak.

Vlast danas pozive na odgovornost doživljava kao uvredu. Demokrate iz čijih je redova ministar unutrašnjih poslova, etiketiraju studente i građane koji protestuju i traže ostavke čelnika bezbjednosnog sektora. Optužuju ih da iza njih stoje kriminalne grupe, Lazović, Bemax. Love ko se od njih slikao s Đukanovićem, kače po društvenim mrežama, bave se istragama profila po instagramu. Ratuju saopštenjima i sa dokazanim Đukanovićevim kritičarima, kad im zamjere nedolično ponašanje. Rat sa kritičarima,uzgred, Đukanovićeva je specijalnost.

Ministar policije Danilo Šaranović pred kamerama zdušno odbacuje krivicu. Kao da je iko razuman očekivao da će baš on na Cetinju spriječiti masakr. Političku odgovornost zbog stanja u bezbjednosnom sektoru ne osjeća jer kaže ima dobre namjere, da ga očisti od mafije. Ostavku kao moralnu odgovornost definiše kao stradanje nevinih. Ne shvatajući da je ostavka kao čin moralne odgovornosti čin saosjećanja sa bolom Cetinja, sa stradanjem trinaest nevinih. Konstituisanje nove prakse. Baš ta ostavka napravila bi razliku u odnosu na Đukanovića i njegov sistem, na kojoj uporno i bez valjanog pokrića insistiraju nove vlasti. Bila bi to pozivnica za ulazak u drugačiji svijet, trenutak prekinutog niza neodgovornosti.

Kad ovaj broj Monitora bude u prodaji, održaće se hitna sjednica lokalne skupštine na kojoj se sve tačke dnevnog reda odnose na odgovornost državne vlasti u bezbjednosnom sektoru. Koju treba tražiti. Ali, sa vlastitom odgovornošću za cetinjsku dramu dužne su se suočiti i cetinjske vlasti.

Cetinje je simbol i to mora ostati. U ljudskom svijetu život bez simbola, znači život bez orijentira. Cetinje je uzdah ljepote. Ali i grad realnosti običnih ljudskih života. Malo mjesto, osiromašeno, iscrpljeno, stanica na putu prema moru. Nazapošljena omladina. Obračuni kriminalnih klanova.

Zjap između simbioličkog i realnog je ogroman. I bolan. Za Cetinjane i za sve nas. Ta bolnost traži odgovornost. Ostavke bilo čije neće riješiti nevolje ni Cetinja ni Crne Gore. One će poslati poruku da te nevolje postoje. U dramatičnim dimenzijama. Traže suočavanje. Koje, i kad jednom otpočne, niti će trajati kratko, niti će biti bezbolno.

Milena PEROVIĆ