Povežite se sa nama

INTERVJU

DR BILJANA ĐORĐEVIĆ, PROFESORKA FPN BEOGRADSKOG UNIVERZITETA I POSLANICA ZELENO-LIJEVOG FRONTA: Studentkinje i studenti daju primjer kako i ostali segmenti društva mogu da podnesu žrtvu

Objavljeno prije

3 mjeseca

na

Mesto: BEOGRADDatum: Sun Dec 12 10:36:24 CET 2021Dogadjaj: EVROSERVIS/KVAKA 23 - izjava FoNetu aktivistkinje Ne davimo Beograd Biljane Đorđević, u okviru serijala Kvaka 23.Fotoreporter: Milica VučkovićLičnosti: Biljana DjordjevićIzvor: FoNet

Vlast igra istovremeno dvije igre, smirujući i istovremeno raspirujući krizu. Da bi mogli da kažu da je bilo nekih mrvica odgovornosti, a da nekako ispadne da to nema veze sa njima

 

 

MONITOR: Studenti su pred institucije izneli nekoliko zahtjeva, prilično konkretnih i upućenih na određene adrese. Da li bi to moglo da znači da su nove generacije studenata u Srbiji, naučile i neke veštine efikasnijeg političkog djelovanja?

ĐORĐEVIĆ: Jedan deo zahteva je identičan zahtevima koje je odmah nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu iznela opozicija – tu posebno apostrofiram zahtev za objavljivanjem svih tajnih ugovora u vezi sa rekonstrukcijom železnice što se još uvek nije dogodilo. Specifično studentski zahtev je onaj koji se tiče odgovornosti svih onih koji su tukli studente koji su u znak solidarnosti sa žrtvama stajali mirno 15 minuta što je i bio povod za prvu blokadu, blokadu Fakulteta dramskih umetnosti-čije su studente napali, između ostalih, i Milija Koldžić, tadašnji većnik opštine Novi Beograd, iz redova SNS-a. Koldžić je, u međuvremenu, podneo ostavku ali ga je prethodno vladajuća većina na Novom Beogradu zadržala na tom mestu na sednici koju je sazvala opozicija tražeći njegovo razrešenje. Ovde je reč o odbrani sopstvenog dostojanstva a kada to traži omladina i istrajava u tome, to se teško da blatiti kao kad to radi opozicija-čak i ako izgovara iste stvari. Zato mislim da ovde nije reč o preciznosti zahteva, već o spremnosti i solidarnosti studenata da stanu iza njih na novi način.

MONITOR: Posle gromoglasne optužbe da se pobunjeni akademci grabe za nekakav novac koji je stigao za njegovo rušenje, Aleksandar Vučić je, kako tvrdi, ispunio sve studentske zahtjeve, uz raznorazna obećanja o životnim olakšicama. Da li je Vučić shvatio da mu dosadašnji stil rješavanja kriza, ovog puta, ne mora doneti uspijeh?

ĐORĐEVIĆ: Vučić se ne snalazi u ovome jer prvo potcenjuje i vređa studente i studentkinje da su neposobni da misle svojom glavom i da su korumpirani kako bi organizovali blokade-a onda kad shvati da je to greška, pokušava da ih pridobije tako da ih zapravo korumpira ponudama koje treba da nadomeste glavni uzrok njihovog nezadovoljstva. Danas je stigla najava da će i prevoz biti besplatan u Beogradu, pa onda subvencionisanje stanova za mlade… Verujem da će za koju nedelju i kuće biti od čokolade a prozori od marmelade. Naravno, Vučiću je to toliko puta polazilo za rukom da nije čudo što poseže sa istim rešenjima.

MONITOR:. Imaju li sadašnji studenti kapacitet da pokrenu društvo?

ĐORĐEVIĆ: Mislim da je ono što studenti rade i kako to rade – plenumima kao vidom direktne demokratije – mnogo delotvornije od konkretno ispostavljenih zahteva koji-mada izuzetno ozbiljni, nisu originalni u svom sadržaju. Studenti ne traže neke radikalne promene sistema- a nije reč ni o suštinski sindikalnim studentskim zahtevima za smanjenjem školarina koji su izuzetno važni ali su vezani pre svega za same studente. Mada ima zahteva za uvećanjem budžetskih izdvajanja za državne fakultete koji se tiču i studenata i profesora i zaposlenih na fakultetima uopšte. Reč je o tome da se tako izlizana rečenica “da institucije rade svoj posao” zaista i desi – da se lica koja su napala studente i profesore procesuiraju i da budu razrešeni sa javnih funkcija ako se pokaže da su funkcioneri. Oni su u poziciji da to mogu da zahtevaju jer su te okolnosti sami stvorili svojom solidarnošću kojom su onda pridobili i profesore i profesorke kako bismo svi zajedno branili i  poziciju autonomije univerziteta koja jeste bila sve brutalnije napadana u poslednje vreme. Od pokušaja kooptiranja studentskog organizovanja preko pokušaja diskriminacije domaćih univerziteta onim sramnim predlogom Zakona o visokom obrazovanju -koji je pod pretnjom štrajka univerzitetskih radnika Vlada povukla. Oni daju primer kako i ostali segmenti društva mogu da podnesu žrtvu da bi pokazali stav da ovako više ne ide. Drugo i ne možemo očekivati od njih kao studenata, ali možemo kao od građana da očekujemo da učestvuju u političkom životu uže shvaćenom, da glasaju, da se neki među njima ohrabre da se kandiduju, da učestvuju u izbornoj kampanji ili u kontroli izbora… A sve to je potrebno da rade i svi ostali građani.

 MONITOR:. Premijer Miloš Vučević je Vučićevo iznošenje fascikli sa dokumentacijom o renoviranju Železničke stanice, objasnio tako što je rekao da Tužilaštvo „nije bilo fer“, pa  je Predsednik preuzeo njihovu obavezu.  Kako  vidite reagovanje institucija, vlasti i opozicije nakon više od mjesec dana tragedije u Novom Sadu?

ĐORĐEVIĆ: Tužilaštvo od početka ne komunicira adekvatno sa javnošću u situaciji koja apsolutno to zahteva. I, generalno, naše institucije loše komuniciraju sa javnošću možda i zato što Aleksandar Vučić jedini non-stop komunicira, prevodi ko šta radi, obaveštava nas o istragama, objavljuje dokumenta koje ne bi trebalo da ima i tako dalje. Da nije tako, da stvarno živimo u zemlji sa podelom vlasti, mogla bih ozbiljno da shvatim žalbu da “tužilaštvo nije bilo fer”, ovako se iza toga ne krije premijerov zahtev da svako radi svoj posao-nego se prikriva packa zbog toga što možda neko više neće da radi baš sve onako kako joj se kaže. Vlast igra istovremeno dve igre, smirujući i istovremeno raspirujući krizu – da bi mogli da kažu da je bilo nekih mrvica odgovornosti a da nekako ispadne da to nema veze sa njima. Dok tim potezima pokušava da ugasi vatru, funkcioneri vladajuće stranke i batinaši povezani sa njima, svakodnevno nastavljaju da izazivaju incidente, da udaraju i gaze, da automobilima uleću među protestante i nose ih na haubama… Opozicija artikuliše zahteve i institucionalno i vaninstitucionalno i mnoge od tenzija bi bile manje da je vlast dopustila da se to razrešava u institucijama.

MONITOR: Opozicioni poslanici u Skupštini Srbije su inicirali smjenu Ane Brnabić sa mesta, a podnjeli su i novi predlog o izglasavanju nepovjerenja Vladi. Rad Skupštine je, faktički, bio blokiran odlukom Brnabić da ne poštuje proceduru u vezi sa predlogom budžeta za 2025-u. Vučić je ranije najavio rekonstukciju Vlade. Da li njegova izjava da mu nije neki problem debata o smeni Brnabić i Vučevića, znak da je spreman na „žrtve“ jer opozicija sama nema većinu za promjene?

ĐORĐEVIĆ: Ideja parlamentarizma podrazumeva da i poslanici opozicije imaju svoju ulogu u zakonodavnom telu, oni treba da predstavljaju neke građane koji su ih birali ali i da kontrolišu vlast. Strašno je što uvažavanje procedura, zakona, poslovnika o radu koji to omogućavaju opoziciji koja je svuda manjina jer bi inače bila vlast – uopšte možemo tretirati kao neku Vučićevu “žrtvu”. Ta priča koju priča Ana Brnabić – da ne bi trebalo da tražimo da se raspravlja o nečemu jer nemamo većinu-u stvari je priča o ukidanju parlamentarizma. Šta će nam onda opozicija, šta će nam onda parlament?

MONITOR: Niko, u stvari, ne traži vanredne izbore, jedino je Vučić hteo referendum o svom povjerenju. Pristalice opozicije očigledno zabrinjava „udvaranje“ zapadnih centara moći državnom vrhu u Srbiji, ali i problem izbornih uslova. Šta brine vlast?

ĐORĐEVIĆ: Ova vlast koristi izbore da pobegne od odgovornosti, posebno od krivične, a ne da bi položila račun građanima. Ono što su predstavnici vlasti-ponajviše Vučić, komunicirali jeste da im je najvažniji projekat EXPO 2027, te da neće biti izbora pre toga. Kao i da žele da okončaju pristupne pregovore sa EU u naredne dve godine…To sve nije moguće ako opet imamo izbore i nefunkcionisanje parlamenta i Vladu u tehničkom mandatu. Tu je i novac iz Plana rasta za Zapadni Balkan koji zahteva sprovođenje Reformske agende, a to sve zahteva ubrzani i merljivi rad.

MONITOR: Predsjednik ima informaciju da je NIS sankcionisan od administracije Džozefa Bajdena.Veliki dio građanstva u Srbiji ima pozitivna očekivanja od novog predsjednika SAD, Donalda Trampa, čiji članovi porodice namjeravaju da grade u Srbiji. Kako procjenjujete mogući „Tramp efekat“ na interese građana i građanki Srbije, a kako na interese njene aktuelne vlasti?

ĐORĐEVIĆ: Građani i građanke Srbije od toga neće imati ništa, a Trampova pobeda će ići u smeru legitimacije autoritarnog stila vladavine-kako u SAD tako i u Srbiji. Manipulisaće se nacionalizmom dok će se nastaviti rasprodaja Srbije… Onako kako se prostor od ogromnog kulturnog i istorijskog značaja daje Trampovom zetu i gazi se po kulturnom nasleđu i identitetu, ali i uopšte ideji moderne srpske državnosti.

 

Nisu me iznenadile prve blokade fakulteta, ali jeste zarazna solidarnost studenata

MONITOR: Oko pedeset fakulteta u Srbiji nalazi se u blokadi. Utisak je da se nezadovoljstvo studenata širi. Da li Vas je  iznenadio ovako snažan studentski bunt?

ĐORĐEVIĆ: Nije me iznenadilo što su se desile prve blokade, jer uvek ima angažovanih, samosvesnih studenata koji ne ćute, a i ranije generacije su s vremena na vreme organizovale blokade fakulteta- ali me jeste iznenadila zarazna solidarnost i to kako se prenosila štafeta od fakulteta do fakulteta, toliko da su u blokadu ušli studenti fakulteta gde to ne bismo očekivali. To se nije desilo tek tako i upućeni znaju da su se na više fakulteta u zemlji vodile borbe da studenti uopšte mogu da učestvuju na izborima za Studentski parlament-odnosno da ti izbori budu pošteni. Zato je Zeleno-levi front ove godine u skupštinsku proceduru predao izmene Zakona o studentskom organizovanju kako bi se obezbedilo pravo na studentsko predstavljanje. Verujem da su ih te prethodne borbe osnažile za ovu koju sada vode.

 

Srbija sa naprednjacima treba da pokaže da stvarno želi da bude u EU

MONITOR: Predsjednik Srbije je obećao da će država do kraja 2026-e, okončati suštinski pristupne pregovore sa EU, ali to  je dosta problematično. Da li se radi o Vučićevoj  sujeti i pokušaju takmičenja sa Crnom Gorom i Albanijom ili o ekonomskoj računici i sprječavanju nekih mogućih restriktivnih mjera Brisela?

ĐORĐEVIĆ: Neuspeh u vezi sa otvaranjem Klastera tri se pokušao predstaviti kao odškrinuće vrata, ali suštinski Srbija sa naprednjacima treba da pokaže da stvarno želi da bude u Evropskoj uniji. Verujem da to što su posebno Crna Gora a onda i Albanija trenutno ispred Srbije u procesu evrointegracija zaista budi takmičarski duh. Samo po sebi to nije loše ako je podsticajno na konstruktivan način. Samo što nije prvi put da čujemo obećanja o nekim rokovima, a da onda Vlada od tih svojih obećanja odustane. Sad, moram priznati, meni njihova obećanja ne zvuče kredibilno. Ima ljudi koji stvarno u to veruju i na tome rade, ali oni ne donose političke odluke koje će suštinski odrediti gde mi idemo. A onaj ko ih donosi, donosi ih isključivo u odnosu na računicu koja mu obezbeđuje opstanak na vlasti. I to nema, nažalost, nikakve veze sa interesima građana koji zaslužuju promene koje će im unaprediti kvalitet života – od obrazovanja, stanovanja, zapošljavanja i socijalne zaštite do zdrave životne sredine i poštovanja dostojanstva svih ljudi.

Nastasja RADOVIĆ

 

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

1 dan

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

1 dan

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

1 sedmica

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo