Za razliku od udarnih vijesti u medijima-gdje se stalno raspiruju prigušeni ratovi, u komšilucima stvari stoje drugačije: ne samo da ima suživota, nego ima čak i života

MONITOR: Dešava nam se „američki sindrom“.  Zabrinuti ljudi govore o mjerama bezbjednosti u školi, a kao da svijest o okolnostima odrastanja, društvenim vrijednostima i mentalnom zdravlju nije toliko u njihovom fokusu?

JURIĆ: Problem sistemski. Živimo u civilizaciji i kulturi nasilja i nije nimalo čudno da se „američki sindrom“ proširio po cijelom svijetu, jer živimo- zahvaljujući medijima, u istom svijetu koji je užasan, pa bi se onog beogradskog dječaka moglo promatrati kao simptom tog svijeta, a ne kao jednu izuzetnu nakazu. Time ne umanjujem zločine u kojima netko ubije jednu ili deset osoba, nego želim reći da je nakazno prvenstveno to što nakon svih ratova, masovnih zločina i genocida, još i danas- upravo u ovom času, netko tko u samo godinu dana potamani više od 40.000 civila još uvijek može biti smatran herojem.

„Zagrebački slučajevi“ nisu istog tipa i ranga kao „beogradski slučaj“ koji je mnogo korjenitiji i kompliciraniji. Međutim, reakcije vlasti i drugih političara, medija i mnogih građana, pogotovo putem društvenih mreža, iste su – panične, histerične i kratkovidne, a nerijetko i licemjerne. Osim toga, takve reakcije čak mogu biti okidač za  druge labilne osobe. Najpametnije što su naši političko-medijski pametnjakovići uspjeli smisliti jest da treba pojačati direktnu kontrolu i represiju-te od škola napraviti tvrđave sa kamerama, detektorima metala, obezbjeđenjem ili čak policijom, i to ne samo na ulazima. Obrazovanje i odgoj danas se ionako već nalaze u dubokoj krizi, a uz ovakve mjere postali bi sasvim neurotični-pa i psihotični, što smo već testirali u vrijeme pandemije koronavirusa. Dakle, umjesto histerično- individualno i vankontekstualno, ovim bismo se svi zajedno, kao zajednica, trebali baviti pažljivo, smireno i kontinuirano. Iz ovakvih bi situacija trebali proizaći ozbiljni apeli i odgovarajuće aktivnosti, s usmjerenjem na sistematsku i multidimenzionalnu brigu o mentalnom zdravlju – individualnom i kolektivnom.

MONITOR: Hrvatska je pred predsjedničkim izborima. Kako ocjenjujete kampanje osam kandidata/kinja, od kojih je troje nezavisnih? Kakav je odnos tzv. nacionalnih prema egzistencijalnim i ljudskopravaškim temama?

JURIĆ: Možda nisam baš najbolja osoba za odgovaranje na ova pitanja, jer aktivno bojkotiram rituale tzv. parlamentarne demokracije, pri čemu moja sklonost anarhizmu igra ključnu ulogu. Nisam apolitičan i itekako pratim što se zbiva u sferi tzv. visoke politike, ali ne želim se uplitati u to, čak ni kao statist. Socijalno i politički sam angažiram na druge načine, ponajprije javno propitujući globalno i lokalno vladajući pseudodemokratski sistem koji bi zapravo trebalo zvati oligarhijom, političkih i ekonomskih silnika. Iz te perspektive, za aktualne predsjedničke izbore u Hrvatskoj mogu reći da su – skupo ništavilo. Nitko ne govori ništa bitno, pa ni o egzistencijalnim i ljudskopravaškim temama. Nitko se, dok se hvali svojim demokratskim legitimitetom, ne osvrće na činjenicu da vrlo mali broj ljudi izlazi na izbore. Naposljetku, nitko se nimalo ne stidi enormnih troškova ove predstave. Navodno je ovih osam kandidata, koje bismo mogli zvati „Zoran i sedam patuljaka“, u kampanji do sada potrošilo 1,28 milijuna eura. Za taj iznos mogla bi se nabaviti dva ili tri skupa medicinska aparata kao što je CT, izgraditi jednu ili dvije sportske dvorane u provincijskim školama, nahraniti mnoge gladne, skućiti mnoge beskućnike… Sve ono za što se inače skuplja novac putem donacija građana. A oni su to bacili u vjetar ili-bolje rečeno, rasporedili po prijateljskim džepovima.

MONITOR: U paketu Crne Gore za „odobrovoljavanje“ Hrvatske je i molba da se Crnoj Gori ustupe predmeti protiv njenih državljana koji su učestvovali u napadu na Dubrovnik 1991. Koliko su današnja Hrvatska, vlast i građanstvo osjetljivi na temu agresije na Hrvatsku?

JURIĆ: Naravno da su građani osjetljivi na to, jer su duboke rane ostale nakon pokolja koje su režirali naši voždovi uz pomoć onih svjetskih. Ali umjesto da se prepisuju blagotvorni terapeutski lijekovi, narodu se sa najviših vrhova vlasti dilaju teške halucinogene droge. Zato moramo usmjeriti pogled na svakodnevni život običnih ljudi. Za razliku od udarnih vijesti u medijima-gdje se stalno raspiruju prigušeni ratovi, u komšilucima stvari stoje drugačije: ne samo da ima suživota, nego ima čak i života.

MONITOR: U Hrvatskoj je Katolička crkva prilično involvirana u egzistencijalna pitanja, posebno kada se radi o pravu na abortus. Toliko da se mnogi akušeri pozivaju na pravo na prigovor savjesti. Hrvatska se sprema da ponovo uvede vojnu obavezu. Kakav je Vaš stav o korišćenju zakonskog prava na prigovor savjesti?

JURIĆ: Ne možemo govoriti o prigovoru savjesti bez razlikovanja prigovora savjesti u različitim područjima. Nije isto odbiti da se služi vojska i da se ide u rat-s jedne strane, i odbiti-s druge strane, da se izvršava medicinski postupak koji spada u opis posla koji ste sami izabrali, za koji ste se školovali i za koji ste znali da ćete ga morati provoditi. Da i ne govorimo o tome kako se tim odbijanjem u ginekologiji ugrožavaju ili poništavaju zagarantirana prava žena, sve dok abortus nije ilegalan. Siguran sam da većina liječnika koji su uložili prigovor savjesti to nisu učinili zbog savjesti-nego baš zbog manjka savjesti, to jest zbog neke vrste socijalnog oportunizma, želje da se ne zamjeraju nekim autoritetima poput Crkve. A ima i dosta licemjerja, jer znamo da ima liječnika koji u javnim ustanovama ulažu prigovor savjesti, dok abortuse obavljaju privatno.

MONITOR: Vaš fakultet je podržao studentske proteste u Beogradu i Srbiji. Ali, u njima su i srednjoškolci. Više zvaničnika izjavilo je da se djeca zloupotrebljavaju jer kao maloljetnici ne bi smjeli da se „bave politikom“… Neki stručnjaci se, međutim  pozivaju na Konvenciju o pravima dijeteta i brane njihovo pravo na društveni angažman, pominjući i primer Grete Tunberg. Kakvo je Vaše razumijevanje ove situacije?

JURIĆ: Podržavam kritički orijentirane, emancipatorske i progresivne proteste i akcije mladih u današnjim okolnostima, ali i zato što smatram da se bez toga nikada nikakav socijalno-politički pomak nije dogodio. O instrumentalizaciji djece i omladine govore oni koji za svoj ćar neskriveno instrumentaliziraju i djecu i omladinu, kao i odrasle i stare. A i oni koji slave Gavrila Principa ili Boška Buhu, koji su, po današnjim kriterijima, zapravo bili djeca. Teza o instrumentalizaciji mladih dio je opće infantilizacije svih građana-uključujući mlade, sa ciljem da se suzbije bilo kakva vaninstitucionalna politička inicijativa.

MONITOR: Ljudska prava su i dalje na vrhu agende Zapada. Kada su etički postulati vrijednosti zapadne civilizacije u pitanju, koliko je relativizacija njihove primjene postala opasna za njen opstanak?

JURIĆ: Zapadu se vraćaju arogancija i nasilje koje su stoljećima neometano prakticirali diljem svijeta. Relativizaciju tzv. zapadnjačkih i europskih vrijednosti provodili su prvenstveno Zapad i Europa. Tko ima još neke vjere u to da zapadnjačke i europske vrijednosti reprezentiraju SAD i EU – živi u dubokoj deluziji. Ali i općenito, ne smijemo prestati propitivati što uopće podrazumijevaju i impliciraju „vrijednosti Zapada“ i „europske vrijednosti“, kao što je činio Miroslav Krleža u svom eseju „Evropa danas“ iz 1935. godine. Vrijedilo bi ga umnožavati, raspačavati i čitati na devedesetu godišnjicu njegovog objavljivanja.

MONITOR:. Da li je povratkom Trampa politika, koja je bila i promoterka emancipatorskih ideja u svojoj istoriji, ustuknula pred otvorenom vladavinom plutokratije?

JURIĆ: Već sam rekao da ono što se danas smatra demokracijom ja smatram oligarhijom, a u većini slučajeva radi se i o eksplicitnoj ili implicitnoj plutokraciji. Budući da su ti oligarsi i plutokrati „hakirali“ sam pojam demokracije, demokracija nam je dalja nego ikad, ako je ideal demokracije maksimalno lokalizirana i maksimalno direktna demokracija, čiji je smisao da zajednički odlučujemo o zajedničkim stvarima.

Što se tiče Trumpa, naravno da je on ekološka katastrofa, ali mislim da o njemu ne smijemo pričati kao da je Bidenova ili Obamina Amerika bila dobra za razliku od one koju će voditi ili one koju je već vodio Trump. Čak mislim da neće biti mnogo gora, barem za ostatak svijeta, mimo same Amerike.

Ovo što se dogodilo u zagrebačkoj školi je tragičan incident

MONITOR: Dogodila se tragedija u zagrebačkoj osnovnoj školi Prečko. U medijima je bilo informacija da je počinilac bio đak te škole, a njegova majka je izjavila da se liječio od psihičkih problema. Bio je i protest građanstva koje je tražilo veće bezbjednosno osiguranje u školama. Da li se ovakva tragedija mogla izbjeći?

JURIĆ: Ovo što se dogodilo u zagrebačkoj školi ne treba tretirati kao promišljeni i planirani teroristički čin-što su neki radili, nego kao tragičan incident do kojeg je došlo zbog duševnog rastrojstva osobe kojoj je taj zločin vjerojatno neshvatljiv kao i nama. Takvi događaji ne mogu se predvidjeti i spriječiti-ni na ulicama, ni u zgradama različitih institucija, ni u porodičnim domovima, tako da je teško reći da li se ova tragedija mogla izbjeći. Djelomično su možda odgovorni psihijatrijska ustanova gdje se ovaj nesretnik liječio i zdravstveni sistem. Prije manje od godinu u Zagrebu smo imali sličan slučaj, kad je mladić-također duševno rastrojen, ubio vlastitog oca. Izvrstan prilog o tome objavila je emisija „Provjereno“ na zagrebačkoj Nova TV, gdje je majka tog mladića ukazala na probleme medicinske skrbi i cijelog sistema u ovakvim slučajevima. Ali taj apel otišao je, izgleda, u prazno. I svaki put kao da je prvi. To je razočaravajuće i zabrinjavajuće, a posebno je degutantno to što neki čak i na ovome nastoje steći političke bodove.

Uskoro će se Hrvatska i Crna Gora kuvati u EU loncu

MONITOR: Hrvatska je odbila da podrži prijevremeno zatvaranje 31. poglavlja u pristupnim pregovorima Crne Gore. Izgleda da Hrvatska realizuje prijetnje koje je uputila Podgorici posle Rezolucije o Jasenovcu?

JURIĆ: Izgleda da je tako. Ali Republika Hrvatska samo čini ono što se očekuje od nje kao štreberice i bullyja u razredu Europske unije. Te međudržavne čarke će proći kako su i došle-niotkuda i nizašto, s profitom za političke i ekonomske moćnike i sa štetama za sve ostale. Osim u NATO-u, uskoro će se naše dvije zemlje, a potom i ostale balkanske zemlje-zajedno kuhati u EU-loncu, kao ona žaba koja se živahno kuha u vreloj vodi sve dok ne premine. A kada se shvati da u EU ima još manje demokracije nego u našim pseudodemokratskim državama, bit će prekasno. EU-demokracija nalik je na takmičenje za pjesmu Eurovizije, ali je ovo drugo barem zabavno.

Nastasja RADOVIĆ

Pored učešća žena u političkom životu i na izbornim listama, odnosno na mjestima gdje se donose odluke, isto tako je važno uključiti u sve sfere života žene sa invaliditetom, žene iz manjinskih zajednica, žene iz ruralnih područja, žene žrtve nasilja, lica drukčijih rodnih identiteta

MONITOR: Koje su najčešče predstavke koje kancelarija Ombudsmana razmatra a odnose se na povredu rodnih  prava?

DOBARDŽIĆ:Pritužbe se uglavnom odnose na lično svojstvo pol, rodni identitet, seksualna orijentacija i/ili interseksualne karakteristike u oblasti rada i zapošljavanja i zdravstvene zaštite. Takođe, pritužbe se odnose i na govor mržnje, na koji reagujemo, osim postupanja po pritužbama i po sopstvenoj inicijativi, kroz saopštenja za javnost, kao i preventivno, odnosno pojavljivanje institucije Zaštitnika u medijima i to ukazivanjem na načela zabrane diskriminacije i štetnost pojave govora mržnje, kao oblika diskriminacije.

MONITOR: Koji primjeri kršenja ovih prava su najdrastičniji?

DOBARDŽIĆ:Jedan od najaktuelnijih problema jeste porast rodno zasnovanog nasilja. U oblasti rada i zapošljavanja, u odnosu na porodični status; seksizam i mizoginija, govor mržnje zbog ličnog svojstva – seksualna orijentacija.

MONITOR: Kako institucije reaguju na preporuke koje upućujete a tiču se povrede nekih od ljudskih prava?

DOBARDŽIĆ:Institucija Zaštitnika prati u kontinuitetu izvršenje preporuka. Takođe, dajemo sistemske preporuke koje uključuju i izmjene zakona i podzakonskih akata, kao i preporuke za ubuduće kako bi se prevenirao neopravdano nejednak tretman. Ostajem nezadovoljna zbog neizvršavanja svih preporuka jer ipak imamo trend kontinuiteta kada je u pitanju neizvršavanje datih preporuka.

MONITOR: Kako biste ocijenili stanje ženskih prava u našem društvu, koji su ključni problemi?

DOBARDŽIĆ:Teže je uspostaviti balans između porodičnog i profesionalnog života. Ukazujem na posebno ranjiv položaj žena koje dolaze iz ruralnih područja, slabijeg socijalno ekonomskog statusa, žene Romkinje, žene lica sa invaliditetom, žene pripadnice LGBTIQ zajednice, kao i žene za vrijeme trudničkog i porodiljskog odsustva i korisnice psihoaktivnih supstanci. Ova ranjiva kategorija je u posebnom riziku od diskriminacije, pa i nasilja. Nasilje nad ženama je oblik diskriminacije, koji je kao takav prepoznat Istanbulskom konvencijom, a institucija Zaštitnika je institucionalni mehanizam za zaštitu od diskriminacije.

Podsjećam da je izmjenama Zakona o izboru odbornika i poslanika iz 2011. godine, kao posebna mjera, uveden kvotni sistem propisivanjem obaveze da na izbornoj listi bude najmanje 30 odsto kandidata manje zastupljenog pola. Međutim, pokazalo se da ovaj model nije dao očekivane rezultate u jačanju parlamentarne zastupljenosti žena jer su uglavnom bile rangirane pri dnu partijskih lista, bez stvarnih šansi da budu izabrane, što je dalo povoda da se izmjenama Zakona iz 2014. godine uvede dodatna garancija saglasno kojoj na izbornoj listi među svaka četiri kandidata prema redosljedu na listi mora biti najmanje po jedan kandidat pripadnik manje zastupljenog pola. Što znači da su političke stranke ispoštovale zakonske obaveze ali primjećujem da to govori o spremnosti partija da samo ispoštuju zakonski osnov, formalno, kako bi im se odobrila lista, dok napori za postizanje suštinske jednakosti i jednakih mogućnosti izostaju.

Ukazujem da je za postizanje de facto jednakosti u parlamentarnoj zastupljenosti žena, osim dosljedne primjene privremenih mjera, kakve su kvotni sistem, neophodan posvećen i stalan odnos prema razvoju kapaciteta i snažnijem institucionalnom podsticanju žena da aktivno učestvuju u političkim procesima.

Pitanje rodne ravnopravnosti je široko pitanje kojem se kontinuirano mora posvećivati pažnja kroz sistemski pristup na svim nivoima od obrazovanja do profesionalnog angažmana. Pored učešća žena u političkom životu i na izbornim listama, odnosno na mjestima gdje se donose odluke, isto tako je važno uključiti u sve sfere života žene sa invaliditetom, žene iz manjinskih zajednica, žene iz ruralnih područja, žene žrtve nasilja, lica drukčijih rodnih identiteta.

Primjećujem da se žene ne nalaze na rukovodećim mjestima, u dovoljnoj mjeri.

Zapažam nedovoljno poznavanje instituta rodne ravnopravnosti.

MONITOR: Ima li nekih pozitivnih promjena u praksi?

DOBARDŽIĆ: Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore je, uz tehničku i finansijsku podršku sistema Ujedinjenih nacija u Crnoj Gori, uspostavio Nezavisni monitoring mehanizam za promociju, zaštitu i praćenje primjene Konvencije UN-a o pravima osoba sa invaliditetim u Crnoj Gori, koji čine predstavnici/e deset organizacija osoba sa invaliditetom i udruženja roditelja djece sa smetnjama u razvoju, kao i predstavnik/ca institucije Zaštitnika, koji su izabrani na osnovu javnog poziva za članove/ice Nezavisnog mehanizma.

Nastavljena je saradnja sa civilnim sektorom i međunarodnim organizacijama. Dalje, ističem da su novinari/ke zainteresovani za rad Zaštitnika i da redovno izvještavaju o radu i donijetim mišljenjima i preporukama, što je za instituciju od posebnog značaja. Ovo zbog toga što je za rad institucije izuzetno važno da javnost bude upoznata sa njenim radom, odnosno sa eventualnim kršenjima ljudskih prava i sloboda, kao i mjerama koje se s tim u vezi preduzimaju od strane nadležnih organa, a po preporukama Zaštitnika.

Komisija protiv rasizma i netolerancije

MONITOR: Krajem prošle godine izabrani ste za članicu Evropske komisije protiv rasizma i netolerancije (ECRI), u svojstvu nezavisne ekspertkinje iz Crne Gore. Kakvi su izazovi sa kojima se susrećete u radu u toj komisiji?

DOBARDŽIĆ: Podsjećam da ECRI prati zakonodavne politike, administrativne i druge mjere u borbi protiv rasizma, rasne diskriminacije, ksenofobije, antisemitizma i netolerancije, provjerava njihovu efikasnost.

Mandat ECRI-ja se sprovodi kroz tri segmenta: posjete i izvještavanje o situaciji u zemljama članicama SE, saradnja sa civilnim sektorom i rad na opštim temema po kojima se daju odgovarajuće preporuke generalne politike.

Imajući u vidu mandat ECRI-ja imam priliku da se bliže upoznam sa zakonodavnim politikama i situacijom u ovoj oblasti u zemljama članicama Savjeta Evrope i da dam svoj doprinos. ECRI u svom godišnjem izvještaju ukazuje na potrebu za efikasnijom primjenom preporuka koje ECRI upućuje zemljama članicama prilikom svake nadzorne posjete.

Predrag NIKOLIĆ

Eurostat kaže da je kupovna moć građana danas manje-više ista kao 2019. godine. Sa druge strane, država i lokalne samouprave su, zbog inflacije i priliva velikog broj migranata, imali rekordne prihode. Kada ostanemo bez tog “goriva”, javne finansije Crne Gore će se suočiti sa bolnom istinom koja će rezultirati “hlađenjem” ekonomije

MONITOR: O prijedlogu zakona o budžetu za 2025. ne govori se mnogo. Da li bi trebalo?

VUKOVIĆ: Predloženi zakon o budžetu za 2025. godinu je rasipnički, nedomaćinski, nedovoljno razvojni i nadasve – nedovoljan da se građanima pruži potpuni servis od javnog interesa.

Evo par zanimljivih činjenica: Zakon o budžetu omogućava Vladi da se zaduži skoro tri milijarde eura ili 40 posto BDP-a. Fondu zdravstva fali 80 miliona eura, što znači da u četvrtom kvartalu 2025. može doći do nestašice ljekova. Resoru poljoprivrede, koji treba da pomogne diverzifikaciju privrede, nisu opredijeljena dovoljna sredstva. Smanjene su subvencije za podsticanje konkurentnosti privrede. Izdaci za materijalno obezbjeđenje porodice su ostali skromni. Povećani su izdaci za konsultantske ugovore i ugovore o djelu (kada se isključe sredstva u 2024. koja su opredijeljena popisu)…

Sa druge strane, zakon predviđa kupovinu aviona za Generalni sekretarijat Vlade od 25 miliona eura,  krši se zakon o budžetu i fiskalnoj odgovornosti jer tekući budžet raste brže od rasta BDP-a,  neproduktivna potrošnja je povećana.

MONITOR: Uporno ukazujete na moguće probleme sa predloženim zakonom o strateškim investicijama. Šta je sporno u tom propisu?

VUKOVIĆ: Nacrt Zakona o strateškim investicijama Crne Gore obiluje formalnim i suštinskim nedostacima koji mogu ugroziti javni interes i zahtijevaju hitnu reviziju i značajno unapređenje.

Zakon nije precizno normirao obaveze postupanja organa koji se bave procjenom uticaja na životnu sredinu niti zaštitu kulturnih dobara, ostavljajući prostor za moguće zloupotrebe i ugrožavanje prirodnog i kulturnog nasljeđa. Predloženi rokovi su kratki za rješavanje kompleksnih pitanja, što ugrožava kvalitet i transparentnost odlučivanja.

Zakon ne predviđa provjeru ugovora od strane VDT-a prije njihovog sklapanja, čime se povećava rizik od pravnih sporova, finansijskih gubitaka i mogućih koruptivnih praksi. Nacrt zakona ne reguliše jasno postupke raspolaganja državnom imovinom, što otvara prostor za netransparentnost i moguće zloupotrebe.

Sva ovlašćenja su koncentrisana u Ministarstvu finansija, bez nezavisnih nadzornih tijela, što smanjuje transparentnost i kontrolu. Imovina pod restitucijom nije posebno tretirana, što može izazvati pravne sporove. Sjeverni region je potpuno zanemaren, iako bi trebao biti prioritet u kontekstu regionalnog razvoja. Uloge Agencije za investicije, koja je zadužena za implementaciju složenih rješenja iz ovog zakona i operativnog tima nisu jasno definisane, što stvara pravnu i organizacionu konfuziju.

Nacrt zakona pokazuje ozbiljne koncepcijske slabosti, ne ispunjava osnovne standarde pravne preciznosti i zanemaruje ključne aspekte poput zaštite javnih resursa, regionalnog razvoja i podsticanja zapošljavanja. Neophodna je njegova temeljna revizija kako bi zakon služio interesima države i građana, umjesto uskih interesnih grupa.

MONITOR: U tom kontekstu kako komentarišete  PUP Podgorica, odnosno projekat Velje brdo…

VUKOVIĆ: Čisto radi čitalaca, malo podsjećanje: u aprilskom intervjuu za list Yomiuri Shinbun, premijer Spajic je istakao  “važnost realizacije ideje otvaranja ‘Montenegro biznis distrikta’ koji bi se nalazio na lokaciji između centra Podgorice i aerodroma. Premijer je, poredeći distrikt sa Marunoučijem (Marunouchi – distrikt u Tokiju gdje se nalaze predstavništva velikog broja vodećih japanskih i stranih kompanija), istakao da je cilj privlačenje investicija međunarodnih kompanija od kojih se očekuje da u Crnoj Gori otvore svoja predstavništva za Balkan i Evropu.”

Naravno, niko više ne pominje Montenegro biznis distrikt, nego se pažnja preusmjerila na iznenadni projekat Velje brdo (predizobno predstavljen od premijera i resornog ministra par dana pred izbore u Podgorici, bez konsultacije sa strukom), koji je pokrivalica za brojne tačkaste prenamjene prostora Podgorice u građevinsko zemljište, što je školski primjer koruptivnih poslova.

Na primjer, u ulici Baku, PUP Podgorica se mijenja tako što se parcela na kojoj je predviđena izgradnja gradskog bazena pretvara u lokaciju na kojoj može da se gradi stambena zgrada od preko 10.000m2, čija je vrijednost preko 30 miliona eura.

Biće veoma zanimljivo pogledati promjene u vlasništvu nad parcelama na pomenutoj lokaciji jer postoje indicije da je jedna parcela prodata prije predlaganja PUP, što budi sumnju u korupciju. Ovakvih primjera je mnogo u PUP-u, pa sam siguran da će predstavnici Ministarstva i oni koji su pripremali plan, morati puno toga pojašnjavati nadležnim tužilačkim organima.

MONITOR: Da ne zaboravimo novi grad…

VUKOVIĆ: Kao jedan od indikatora koji prate realizaciju Strategije stanovanja do 2034 godine, navedeno je da će se broj pristupačnih stanova povećati za oko 10 posto  za oko 200 za 10 godina. Projektom Velje brdo se najavljuje 100 puta više stanova (20.000 stanova) od čega je 15.000 pristupačnih stanova?!

Trenutno je u Crnoj Gori više od 150.000 praznih stanova, od čega najviše u Podgorici, dok gotovo sve opštine na sjeveru imaju teške demografske probleme. Umjesto da se Vlada ozbljino pozabavi ovim stvarima, ona predstavlja taj projekat bez ikakve konsultacije sa stručnom javnošću, uz opravdanje ministra da ga je premijer zamolio da prošetaju…

Na kraju, član Savjeta za reviziju PUP-a koji se odnosi na prostorno planiranje, dao je negativno mišljenje na projekat: “U Planu nije iznijeta uvjerljiva argumentacija o potrebi izgradnje 20-tak hiljada novih stanova u Podgorici. Na osnovu važećih planova i strategija može se zaključiti da je ideja o formiranju grada sa oko 36 000 stanovnika Velje Brdo, suprotna osnovnim strateškim opredjeljenjima i ciljevima razvoja.”

Stoga, postavlja se pitanje: zbog čega se onda “pušta” priča o Veljem brdu? Jasno je da se tamo nikada neće izgraditi 20.000 stanova i da je to još jedna izborna fatamorgana kojom premijer otvoreno obmanjuje građane.

MONITOR: Kakav je vaš odgovor na to pitanje?

VUKOVIĆ: Ako posmatramo ponašanje premijera, može se uvidjeti sljedeća matrica: megalomansko obećanje za koje se zna da se ne može ostvariti, obmanjivanje građana da će se realizovati, ćutanje i relativizacija kritike i, na kraju, novo megalomansko obećanje koje je još “luđe” od prethodnog sa jednim ciljem – lukrativnim poslovima za odabrane “prijatelje”.

Kapitalni budžet ostaje pokriven velom tajne, kao i način izbora kapitalnih projekata koji se finansiraju iz budžeta. Kako je moguće da se projekat Velje brdo nalazi u kapitalnom budžetu, iako nije zadovoljvao uslove iz Odluke o izradi kapitalnog budžeta  na osnovu čega bi se, jedino, mogao naći u kapitalnom budžetu.

U pitanju je nastavak starih praksi kojima se u potpunosti ruši koncept strateškog planiranja, kako prostora, tako i javnih finansija.

MONITOR: Evropa sad nije donijela obećano povećanje plata i penzija.  Da prihvatimo „poklon“ bez komentara ili da konstatujemo da predizborna obećanja PES-a, godinu nakon formiranja Vlade, nijesu realizovana?

VUKOVIĆ: Da Vas ispravim: građanima Crne Gore ništa nije poklonjeno – oteta je polovina njihovih doprinosa za PIO i predata krupnom kapitalu, dok im je vraćen dio njihovog novca koji su uplaćivali u Fond PIO, čime je urađena nemjereljiva šteta po penzioni sistem.

Sa druge strane, u junu 2023. godine nije bilo riječi o povećanju PDV-a u sektoru turizma, uvođenju akciza na mirna vina, novim nametima za građane u formi naknade za naftne robne rezerve, uvođenja PDV na  sve on line isporuke i brojnih drugih nameta koje izvlače novac iz džepova građana.

Najgore od svega je to da su oni, koji su sve to obećavali u junu 2023.,  svjesno obmanjivali građane jer su znali da se ne može realizovati. Isti oni danas, ne trepćući, tvrde da su ispunili obećanja, iako svi vidimo da to nije istina.

Mislim da nivo obmane kojem smo svjedočili poslednje godine nije viđen u crnogorskoj ekonomskoj istoriji te da će se o tome pisati ozbiljne studije slučaja.

MONITOR: Zarada i penzije su povećanje. Da li je to donijelo i veću kupovnu moć?

VUKOVIĆ: Imate podatak CBCG da su građani u oktobru 2024. podigli 51 milion eura gotovinskih kredita, dok su se u oktobru 2023. zadužili “svega” 30 miliona eura. To govori da su građani iskoristili mogućnost skupog zaduživanja koji je usmjeren u potrošnju. Prirodno, to će izazvati inflaciju koja će u potpunosti “pojesti” povećanja već za nekoliko mjeseci. Mislim da je građanima koji idu u prodavnice i na pijacu sve kristalno jasno.

Podatak Eurostata da je kupovna moć građana manje-više danas ista kao 2019. godine, govori u prilog ovoj tvrdnji. Sa druge strane, država i lokalne samouprave su, zbog inflacije i priliva velikog broj migranata imala rekordne prihode, zbog čega je stvorena iluzija stabilnih javnih finansija. Kada ostanemo bez tog “goriva”, javne finansije Crne Gore će se suočiti sa bolnom istinom koja će rezultirati “hlađenjem” ekonomije. Posljedice će osjetiti svi građani.

Haos na tržištu rada

MONITOR: Kako komentarišete upozorenja da nam prijeti uravnilovka zarada?

VUKOVIĆ: Potpuno je prirodno da se ljute zaposleni sa VSS koji imaju 30 godina staža jer imaju oko 850 eura platu, dok tek svršeni studenti, čim odrade pripravnički, imaju 800 eura. Haos koji je izazvan zbog odluke da se uvedu dvije minimalne zarade (kako bi se pokušalo opravdati neispunjenje obećanja od 700 eura minimalne plate), neće biti moguće ispraviti bez dubokih, teških ali neophodnih reformi na tržištu rada.

Zoran RADULOVIĆ