Dok god čovjek uzrok svoje bolest  vidi u objektivim okolnostima realnog svijeta a ne kao svoju ličnu krivicu, on ostaje čovjek povezan sa svijetom i ljudima, uzda se u njihovu pomoć. I dok god svoje dobro zdravlje vidi kao dar od Boga ili od Prirode – Deus sive Natura, rekao  bi Spinoza –  a ne kao svoju ličnu zaslugu, čovjek ostaje povezan sa svijetom i ljudima

Već duže vremena na mobilni telefon (ikona Google) stižu mi manje-više iste poruke koje totalno relativiziraju starost i bolest. U njima se navode primjeri mnogih poznatih ličnosti, filozofa, književnika, fizičara, astronoma, koji su do duboke starosti bili kreativni u svojim područjima. Spisak i broj navedenih imena varira, ali se obavezno dodaje i priča o “američkim naučnicima“, katkad i njihovim “evropskim kolegama“, koji su došli do senzacionalnog otkrića da kod mentalno aktivnih ljudi mozak praktično nikada i ne stari. Paralaleno, na mobilni telefon stižu mi i sve učestaliji spiskovi najstarijih ljudi na svijetu, koji i u 114-oj godini žive,  još malo pa punim životom.

Činjenica da je starost – fizička i mentalna! – objektivno stanje i neumitn sudbina svega što živi, u ovim porukama potpuno je ignorisana.  Zanemaren je i podatak da na svakog od navedenih izuzetaka, postoje milioni ljudi kojima je dijagnosticirana demencija, Parkinson, Alchajmer! O milionima ljudi koji pouzdano znaju da neće dočekati ni pedesetu, takođe nema ni riječi.

Iza toga mora da ima nešto! Isuviše je upadljivo da bi bilo slučajno. Da bi se otkrilo šta je to,  treba detektirati zajedničku ideju koja povezuje poruke ove vrste. Ta zajednička ideja svodi se na brutalno simplificiranu afirmaciju Kondorseove optimističke maksime iz vremena kada je Prosvjetiteljstvo bilo u punom cvatu: Homo sua fortuna faber!  Čovjek je kovač svoje sreće!  Izvorno  inspirisana ateizmom, ova teza je prerasla u generalnu filozofsku poziciju kojom se u Prosvjetiteljstvu  čovjek promoviše u apsolutnog gospodara svoje sudbine – jedinog krivca za svoje neuspjehe, jedinog zaslužnog  za svoje uspjehe!

Spomemuta brutalna simplifikacija ovog neo-prosvjetiteljstva, prisutna u navedenim porukama, profanisala je izvornu ideju do nivoa banalne stupidnosti. Ta stupidnost provocirana je u trenutku potpunog mentalnog pomračenja, protumačenog kao “eureka“ prosvjetljenje: Ako je čovjek kovač svoje sreće, onda je on i kovač svoje nesreće! Svog zdravlja i svoje bolesti! Svoje dugovječnosti i svoje prerane smrtnosti! Neka se zna. Ko je zdrav, po svojoj zasluzi je zdrav! Ko je bolestan, sam je kriv za svoju bolest!

Umjesto da bude heroj koji u svojoj splendid isolation prkosno gleda u oči slijepoj sudbini, kao što je zamišljao da će postati, čovjek koji je sve preuzeo na sebe, oduzeo je sebi sve – odsjekao je, kao makazama, sebe od svijeta iz kog je potekao. Nije shvatio da  će postati biće bez oslonca otkinuto od svemira,  otrgnuto od svoje organske povezanosti sa cjelinom svijeta. Prihvatiti zdravlje kao ličnu zaslugu a bolest smatrati  za ličnu krivicu! – to je zajednički cilj dijaboličnih poruka. Kad jednom to prihvati, čovjek će postati smoždena, nemoćna, beznadežna gomila oživljenog praha,  nemušto roblje prepušteno na milost i nemilost onih koji stoje iza ovih poruka.  Jedini način da čovjek sačuva svoju izvornu slobodu, jeste da sačuva svijest o svojoj primordijalnoj  neraskidivoj povezanosti sa svijetom.

Jer dok god čovjek uzrok svoje bolest  vidi u objektivim okolnostima realnog svijeta a ne kao svoju ličnu krivicu, on ostaje čovjek povezan sa svijetom i ljudima, uzda se u njihovu pomoć. I dok god svoje dobro zdravlje vidi kao dar od Boga ili od Prirode – Deus sive Natura, rekao  bi Spinoza –  a ne kao svoju ličnu zaslugu, čovjek ostaje povezan sa svijetom i ljudima,  zahvalan onome ko mu je zdravlje darovao – Bogu ili Prirodi, svejedno.

Iako neki leptiri žive samo jedan dan, a grenlandske ajkule i do 500 godina, u svakoj sekundi svog života i leptiri i ajkule žive onako kako od postanka svijeta živi sve što je rođeno: bez svoje krivice i bez svoje zasluge – slobodni!

Ferid MUHIĆ

Da li se ikada rodio slikar sa toliko talenta da naslika Gazu? I sa toliko smjelosti? Možda je i bolje što se Gaza ne može naslikati.  Sliku Gaze sa najvećim grobljem ubijenih majki i djece koju je čovječanstvo naslikalo u 21. vijeku, više niko nikada neće moći zaboraviti

Uz mnoge poznate spektakularne uspjehe, čovječanstvo je u 21 vijeku ostvarilo i dva rezultata koji mogu biti uvršteni u Ginisovu knjigu svjetskih rekorda svih vremena: 1. U Gazi je za jednu kalendarsku godinu ubijeno najviše majki i djece u historiji svijeta.2. U Gazi je napravljeno najveće groblje ubijenih majki i djece na svijetu.

Kultura sjećanja nalaže da se izuzetni, jedinstveni događaji dostojno obilježe. U kategoriji u kojoj su postignuta navedena dva svjetska rekorda, jedan sličan događaj obilježio je Pablo Pikaso slikom Guernica.  Ova daleko najpoznatija Pikasova slika učinila je besmrtnim istoimeni gradić u Španiji i time trajno osudila zločin počinjen nad njegovim stanovnicima.  Zahvaljujući ovoj slici, zauvijek će ostati upamćeno da su 27. aprila 1937. godine, Condor Legion Hitlerove njemačke avijacije  (Luftwaffe), uz podršku  Musolinijeve italijanske eksadrile izvršile vazdušni napad na civilno stanovništvo i infrastrukturu grada Guernike. Napad je trajao puna tri sata, bačene su stotine tona eksploziva prema prethodno brižljivo razrađenom planu. Smatra se da je ovo bio prvi slučaj totalnog bombardovanja izabranog područja u historiji avijacije, poznatog kao “ćilim bombardovanje“. Ovaj razorni napad planski je uključio civilne žrtve. Španski diktator Franko i Hitler su ovo pokušali prikriti tvrdeći da su civilne žrtve slučajne, jer su strateški mostovi i fabrike oružja bile jedini ciljevi bombardovanja. Činjenica da je Condor Legion  bila sastavljena isključivo od elitnih pilota, da je  napad trajao puna tri sata i da je prvi put na djelu primjenjen novi način “ćilim  bombardovanja“, uvjerljivo su potvrdile sve optužbe da je to bio  namjerni napad na civile. Na ovo je dodatno ukazivao i broj civilnih žrtava. Od oko 5.000 stanovnika Guernice,u ovom bombarodvanju je oko 1.500 ljudi bilo  ranjeno ili ubijeno.

Netanjahuova avijacija i tenkovi bombarduju Gazu gotovo cijelu godinu. Za to vrijeme, ubijeno je oko 42.000 ljudi od toga blizu 7.000 majki i preko 12.000 djece. Do danas nisam čuo da je neki novi Pikaso naslikao sliku Gaza. Možda jeste, ali i da jeste,  ta slika ne bi dobila nikakav publicitet. Svi znamo da je tako. Ali niko nam ne kaže zašto je to tako? Zar su civili ubijeni u Guernici od fašista bili više mrtvi, mrtviji od civila ubijenih u Gazi od potomaka nekadašnjih žrtava fašizma!? Kako se desilo da se najmoćnije države svijeta stave bezuslovno na stranu Izraela!? Recept je jednostavan. Okupiraš jednu zemlju, uvedeš strahovladu, zabraniš ljudima da žive u skladu sa svojom tradicijom, nametneš im za njih neprihvatljive zakone,  ubodeš im prst u oko, pljuneš na njihove svetinje, dok ne polude i ne uzvrate; tada ih proglasiš za teroriste i tako dobiješ licencu za  njihovo neograničeno ubijanje!  Tako je omogućena i legalizacija Gaze, tog neizbrisivog žiga sramote na obrazu čovječanstva. Protjeran je cijeli jedan narod iz svoje zemlje, zatvoren je u Gazu, najveći logor na svijetu, i tu se totalno obespravljen drži 77 godina, uz neprekidne torture, pritiske, ponižavanja, nasilje, vojne akcije masovna ubijanja bombardovanjem svakih desetak godina da se kontroliše rast populacije. Kada im je dogorilo do noktiju a nož im došao do kosti, kada su odlučili da je bolje poginuti kao čovjek nego biti ponižen  i na silu uzvratili silom, njihovi okupatori su proglasili cijeli narod za teroriste i počeli slobodan odstrijel svih njegovih pripadnika – uključujući majke i djecu! Iako Izrael tvrdi da je okružen neprijateljima koji žele da ga unište i poziva se na pravo na samoodbranu, kategorički odbija ponudu svih 57 zemalja članica Muslimansko-arapskog komiteta, koje nude trajni mir i sigurnost Izraelu, pod uslovom da prihvati postojanje države Palestine, izglasano 4. jula 1967. godine u UN i da se povuče sa okupiranih teritorija. Abraham Linkoln je zapisao da „…s vremena na vrijeme drvo slobode treba osvježiti krvlju patriota i tirana“. Aktuelna administracija najmoćnije države na svijetu koja bezuslovno podržava aktuelni režim u Izraelu, kao da vjeruje da  drvo slobode treba osvježiti krvlju Palestinaca.

Ne znam hoće li neko nekada naslikati Gazu? Može li se uopšte naslikati Gaza? Da li se ikada rodio slikar sa toliko talenta da naslika Gazu? I sa toliko smjelosti? Možda je i bolje što se Gaza ne može naslikati.  Sliku Gaze sa najvećim grobljem ubijenih majki i djece koju je čovječanstvo naslikalo u 21. vijeku, više niko nikada neće moći zaboraviti!

Ferid MUHIĆ

Danas sam došao sam da se Bigor i ja sastanemo, danas ćemo se rastati. Danas sam našao orlovo pero, danas ćemo poletjeti svako na svoju stranu! Kao ona dva orla koja je Zevs poslao da polete svaki na svoju stranu istom brzinom i da se ponovo sretnu na istom mjestu kada jednom oblete krug oko svijeta! Sada je bio pravi trenutak

Poslije četiri sata brzog hoda kroz ovaj začarani svijet primordijalne ljepote, prezasićen opojnim mirisima trava i cvijeća, izbio sam na zaobljenu uzvisinu iznad ovog topografski neobičnog mjesta, jednako neobičnog toponima – Gini Voda! U jednom trenutku, na kosini obrasloj niskom, gustom visokoplaninskom travom, ugledao sam nešto duguljasto i tamno, uspravno pobodeno u  niski grm borovnica. Trajektorija kojom sam se planirao spustiti do bačila nije vodila na tu stranu, ali me je sam taj neobični predmet svojim neočekivanim prisustvom smjesta privukao. Izgledalo je kao da mu tu nije mjesto a ipak, kao da je namjerno ostavljen tu gdje  niko ne prolazi. Da se vidi, da privuče pažnju – kome? Mjesto je bilo tako  zabačeno, toliko izvan ovčarskih planinskih staza, da je pravo čudo što sam ja naišao iz pravca iz kog niko ne ide, putanjom po kojoj niko ne prolazi! Nema druge: čim sam ja naišao, ako je bilo išaret za bilo koga, bilo je išaret za mene!

Toponim Gini Voda označava mjesto na kom jedan snažan vodeni tok izbija iz velike pukotine u sjenovitoj travnatoj strmini i svega dvadesetak metara kasnije propada, nestaje, gubi se – gine u zemlji! Da bi se ko zna gdje i ko zna kada, ponovo pojavio,  izbio kao vrelo – oživio!  Ko zna kada i gdje su potonule riječi  koje su sada ponovo izbile  u nazivu ovog neobičmnog mjesta!? Možda su  se javljale postepeno, tokom nomadskog života ovčara, u njihovim stalnim odlascima i dolascima po istim stazama, na ista mjesta, sa pepelom ugaslih ognjišta na odlasku i vatrom ponovo zapaljenih ognjišta na povratku!? Možda je za njih Gini Voda postala isto što i Gini Život – čas na zemlji, čas pod pod zemljom, ista rijeka se pojavljuje i gine, isti život traje i nestaje, gine  i nastaje – neprestano!

Počinjalo je jedno od onih dugih popodneva ranog ljeta. Popodneva kada ti se čini da je sve stalo i da će tako zauvijek ostati. Da se Sunce zaustavilo na nebu i da se sa njim zaustavilo i sve drugo. Svjetlost dana, jasna i ujednačena, titra iznad horizonta bez i najmanjeg znaka da će nekada utrnuti. Jara jednakim žarom grije, ne jenjava. Prepustio sam se tom miru, bolje reći, potonuo sam sav u oniričku čaroliju dugog ljetnjeg  popodneva. U ruci  sam rasijano vrtio veliko orlovo pero.

Ne znam koliko je ta veličanstvena siesta mogla trajati. Znam da sam u jednom trenutku zatekao sebe kako gledam u to pero, kao iz dubokog sna probuđen. Odjednom – omen, znak, poruka – išaret  orlovog pera ukaza mi se, kao prizor pred očima. Danas sam došao sam da se Bigor i ja sastanemo, danas ćemo se rastati. Danas sam našao orlovo pero, danas ćemo poletjeti svako na svoju stranu! Kao ona dva orla koja je Zevs poslao da polete svaki na svoju stranu istom brzinom i da se ponovo sretnu na istom mjestu kada jednom oblete krug oko svijeta! Sada je bio pravi trenutak. Došlo je vrijeme. Vrijeme Gini Vode. Čas kada voda ponire, Gine – sve dok se negdje, nekada, ponovo ne pojavi. A hoće! Uvijek se. nekada i negdje, svejedno kada i gdje – voda koja je jednom ponirala, ponovo pojavi!

Opet ne znam zašto, ali nisam se iznenadio kada mi je, usred ovih  misli,  prišao Bigor. Primio je istu poruku preko nekog drugog znaka, shvatio je. Krenuo je sa svog stražarskog mjesta kod ovaca i sjeo pokraj mene. Dugo smo sjedjeli jedan uz drugog, bliži nego ikada jedan drugom. Na mjestu Gini Voda, u ovo popodne što ne završava. Svaki trenutak, svaki dah, svaki otkucaj srca pretvarao se u zlatni tok prijateljstva koje neće proći. Tok snažan kao ovaj nabujali kratki potok na mjestu Gini Voda: uvire ali i izvire. Ne znam koliko dugo smo ostali začarani u ekstatičkoj kontemplaciji, sjedinjeni na zajedničkoj metafizičkoj osmatračnici.

Ustali smo istovremeno. Bez najave i pripreme. Iznebuha. I krenuli. Bigor ovcama, ja svojim putem. Kao ona dva Zevsova orla – svaki na svoju stranu. Istom brzinom, da bismo se sreli na istom mjestu, jednom kada napravimo krug oko ovoga svijeta. Izbio sam na rub oboda doline u kojoj je ostala Gini Voda, zastao i okrenuo se: na njenom drugom rubu ugledao sam, kao utisnutu u žar popodneva, siluetu: Bigor! Ostali smo nepomični, gledajući se, sve dok iza ruba uzvisine na kojoj je stajao Bigor, nije zašlo Sunce.

Prvi sumrak počeo se spuštati na svijet neosjetno i nečujno kao veo istkan od najfinijeg sivog pepela.

Ferid MUHIĆ