Povežite se sa nama

INTERVJU

IVANA MARIĆ, POLITIČKA ANALITIČARKA IZ SARAJEVA: Nacionalizam političare štiti od propitivanja

Objavljeno prije

6 mjeseci

na

Nije tajna da u BiH brojači imaju veći uticaj na izborne rezultate od birača i da stvarna borba za pobjedu na izborima počinje tek nakon zatvaranja birališta. Schmidtove izmjene izbornog zakona će voditi realnijem izbornom rezultatu

 

MONITOR: Početkom oktobra biraće se lokalna vlast u BiH. Kako ocjenjujete značaj ovih izbora za funkcionisanje ne samo lokalne samouprave u BiH već i kao motivišućeg faktora za veću participativnost građana/ki u političkom životu?

MARIĆ: Političku situaciju u BiH najbolje oslikava činjenica da su širenje nacionalne mržnje i optužbe za izdaju sopstvenog naroda prevladavajuće teme predizborne kampanje za lokalne izbore. U nacionalnom divljanju, konkretne teme od značaja za lokalne zajednice, padaju u drugi plan. Najviše lajkova dobijaju populisti koji oštro napadaju-pa i vrijeđaju, političare iz drugog naroda. Uvredama i prijetnjama se redovno pridruži plejada  on-line bojovnika. Zbog toga ćemo biti zadovoljni ako na izbore izađe 50 posto birača.

Pri tome je važno znati da se u stvarnosti narodi međusobno ne mrze toliko koliko bi političari to željeli. A političari, koji to nameću, su više kriminalci nego nacionalisti, ali su shvatili da ih nacionalizam štiti od propitivanja. Dok stvarate predratnu atmosferu niko vas neće pitati šta vaša ruka radi u njihovom džepu.

Srećom postoje izuzeci među načelnicima, ljudi koji pošteno i vrijedno rade svoj posao. Takvi ljudi se ne bave nacionalizmom, oni podršku građana dobijaju na osnovu postignutih rezultata, a ne populizma. To je nepogrešivo mjerilo kvaliteta političara: što više nacionalizma-to manje rezultata, a više korupcije.

MONITOR: Ovi izbori će biti prvi koji će se održati po- intervencijom VP Kristijana Šmita, izmjenjenom Izbornom zakonu. Izmjene predviđaju i nemogućnost da se kandiduju oni koji su osuđeni za ratne zločine.  Šmitova intervencija u Izborni zakon nije dočekana sa nepodijeljenim odobravanjem, ne samo u RS. Može li ona uticati na izborne rezultate i kako?

MARIĆ: Čim političke stranke, koje imaju korist od izbornih prevara, nisu zadovoljne izmjenama Izbornog zakona, to govori da su izmjene dobre za građane. Visoki predstavnik je nametnuo pravila koja će osigurati veći stepen integriteta izbornog procesa. Nije tajna da u BiH brojači imaju veći uticaj na izborne rezultate od birača i da stvarna borba za pobjedu na izborima počinje tek nakon zatvaranja birališta. Schmidtove izmjene se najviše tiču segmenata u kojima se dešavalo najviše prevara, a to su sastav biračkih odbora, brojanje glasova, mijenjane preferenci nakon izbora i sastavljanje lažnih zapisnika s birališta. Ove izmjene će voditi realnijem izbornom rezultatu.

MONITOR: VP Šmit sastao se u Sarajevu sa glavnim tužiocem MRMKS, Seržom Bramercom. Navedeno je da je evidentirano oko 400 bjegunaca od pravde koji uglavnom sada žive u Srbiji i Hrvatskoj. Konstatovano je da bi od tih zemalja trebalo tražiti da im sude. Pitanje tzv. tranzicione pravde bolna je tačka za sve žrtve. Da li ono postaje samo ad hoc političko-propagandni problem regionalnih politika?

MARIĆ: Efekt kazne se postiže ukoliko kazna uslijedi netom nakon počinjenja zločina. Kakva je svrha kazne za ratnog zločinca koji bi bio osuđen 30 godina nakon počinjenja? Može li se zadovoljenjem pravde nazvati ako je žrtva 30 godina živjela u saznanju da je zločinac na slobodi i ako ga je čak i sretala jer žive u istom mjestu? Mnogi od njih će prije umrijeti nego što će dočekati suđenje, kako žrtve tako i zločinci. Naravno da od toga ne treba odustati ali bi za sve nas bilo bolje da se to završilo prije 20 godina i da smo nastavili živjeti bez potrebe da svako malo diramo u žive rane.

Sve tri strane u BiH imaju isti stav po tom pitanju tako što priznaju samo svoje heroje i njihove zločince i rade sve na tome da zaštite te svoje „heroje“, a ako njihove zločine ne mogu odbraniti onda im pomognu da ne budu dostupni pravdi. Naravno da se po broju zločinaca i heroja ne mogu porediti, ali im je doktrina isto.

Teško da će se tu nešto uskoro promijeniti, a nenadoknadiva šteta je počinjena žrtvama ovolikim odugovlačenjem. To će biti samo jedan od brojnih problema koji nismo uspjeli riješiti mi, već vrijeme.

MONITOR: Nedavno je Sud u Strazburu naložio BiH da se pozabavi njegovom presudom u slučaju Slavena Kovačevića. Kovačević-koji je i savjetnik Željka Komšića, tvrdio je da je zakonskim odredbama suspendovano njegovo aktivno biračko pravo pri izboru članova/ca Predsjedništva. Njegov je i stav da VP Šmit podržava HDZ, a Šmit je podsjetio da je tražio od institucija da izmjenama Ustava sprovedu i ranije presude („Sejdić-Finci“, „Zornić“…) Samo mali deo političke scene u BiH je, izgleda, zainteresovan da se ove presude sprovedu. Zašto?

MARIĆ: Bosna i Hercegovina ima specifično ustavno uređenje. Ustavotvorci su bili svjesni da je nemoguće napraviti savršeno rješenje kojim bi svi bili zadovoljni, pa su napravili ono što su mogli. U BiH problem nije loš Ustav, već loši političari koji se trude da nađu svaku rupu i od nje naprave problem, umjesto da nađu način kako da te rupe zakrpe. Jasno je da nisu ispoštovana ljudska prava svih građana podjednako po pitanju izbora za člana Predsjedništva, ali je to tada bilo jedino moguće rješenje. Umjesto da zajednički traže rješenje tog i sličnih problema, neki političari su u tome vidjeli priliku da sebe promovišu.

Slaven Kovačević je tužio državu BiH jer mu ne dozvoljava da se kao pripadnih Ostalih kandiduje za Predsjedništvo BiH, zanemarujući da se kao Hrvat mogao kandidovati za tu funkciju, jer se dok je bio u Gradskom vijeću Sarajeva izjašnjavao kao Hrvat. To dovoljno govori o paradoksu i iskrenim namjerama.

MONITOR:  Kako vidite „saradnju“ političkih vođa zemalja regiona na prebacivanju unutrašnjih problema na regionalni nivo?

MARIĆ: Kada gledate narušene političke odnose u regiji ne možete da se ne pitate šta se desilo jer je prije dvadeset godina situacija bila mnogo bolja. Održavali su se bilateralni i trilateralni sastanci, razgovaralo se o saradnji, a onda smo se odjednom počeli ponovo gledati preko ništana. To je taj trend populizma u kombinaciji s nedostatkom rezultata. Čim vam nešto ne ide dobro ili ste napravili neki propust, siguran recept za skretanje pažnje javnosti sa tog problema je upiranje prstom u komšije, kao prijetnju na koju uvijek moramo budno motriti.

MONITOR: Šef CIA, Vilijem Berns, nedavno je bio u Sarajevu, Beogradu i Prištini. Malo toga smo saznali o sardžaju njegovih razgovora sa našim lokalnim moćnicima. Kako Vi razumijete ovu CIA turneju?

MARIĆ: Stvarni cilj i povod takvih posjeta nikada ne bude zvanično predstavljen, ali se može pretpostaviti da to nisu bili nimalo ugodni razgovori i da su bili više monolozi u kojima je američka strana iznosila „preporuke“ zajedno s posljedicama koje bi mogle uslijediti u slučaju njihovog nepoštivanja. U turbulentim geopolitičkim kretanjima, niko ne želi da se bavi globalno nebitnim sukobima, ako to već mogu izbjeći. Značaj ove regije za Ameriku je samo u toj mjeri u kojoj predstavljamo opasnost za širenje interesa Rusije i Kine. Mi bismo voljeli da smo im bitni ali smo za njih premali i uključuju se samo koliko moraju.

U BiH je cilj posjete bio jasan, Dodik. No, pošto je on na „crnoj listi“ američke administracije nije se mogao, a vjerovatno ni želio, sastati s njim, pa mu je poruku poslao preko Željke Cvijanović. Ostali sastanci su bili protokolarni. Da je postigao svoj cilj postalo je očito već u prvoj izjavi Dodika nakon te posjete u kojoj je negirao da je ikada govorio o samostalnosti RS-a.

 

Propisane kvote za žene nisu pokazale veliki uspjeh

MONITOR: Samo 29 žena su kandidatkinje za gradonačelnice i načelnice. Među njima su, međutim, i već vrlo prominentne političarke kao što su gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić i vrlo uspješna protivkandidatkinja Miloradu Dodiku na izboru za predsjednika/cu RS, Jelena Trivić. Koliko su žene-kandidatkinje u BiH prilagodljive mejnstrim politici a koliko imaju priliku ili uopšte žele da kandiduju nešto novo što bi ih učinilo liderkama?

MARIĆ: Istraživanja iz biznis sektora su pokazala da su kompanije koje u upravama imaju žene, uspješnije i profitabilnije od onih u kojima su samo muškarci. Vjerujem da bi se veći postotak žena u politici  pozitivno odrazio na razvoj društva. Ali, mnogo je manji broj žena koje se ozbiljno žele baviti politikom. Mnoge žene, posebno one koje imaju porodicu, odluče se za neko drugo zanimanje. Osim toga, to sa sobom nosi i rizik da postanete žrtva javnog progona na društvenim mrežama i po forumima, u koji nerijetko uvuku i članove porodice, pa i djecu.

Problem sa sudjelovanjem žena u politici u BiH je što brojne funkcionerke ne djeluju samostalno, već ih povezuju sa nekim muškarcem koji im je tu funkciju osigurao. Ne mislim na fizičku vezu već isključivo na nadmoć. Takve političarke nestaju s političke scene kada njihov nadređeni tako odluči ili kada on izgubi moć.

Propisane kvote za žene nisu pokazale veliki uspjeh. Žene koje su se same izborile za svoje mjesto u politici su prodornije, uspješnije i znaju se bolje zauzeti za ono što žele i što misle da je dobro za društvo.

 

Politički inters u EU ima prednost nad propisima

MONITOR: Aleksandar Vučić je na nedavnom bezbjednosnom forumu u Pragu, rekao  da neće Crna Gora već Ukrajina biti sljedeća članica EU. Vučić je u UN upravo najavio da će odlikovati sve koji su glasali protiv Rezolucije o Srebrenici…Kada je reč o BiH, otpočinjanje pregovora sa EU kao da je zamrznuto. Šta je to prouzrokovalo?

MARIĆ: Kolikogod mi željeli vjerovati da se u EU sve dešava po propisima, činjenica je da politički interes ima prednost. Tako je i po pitanju prijema Ukrajine i Moldavije u EU, tako je bilo i po pitanju prijema Bugarske i Rumunije u EU. Najlakše je bildati mišiće na zemljama zapadnog Balkana. No, to nije opravdanje za neispunjavanje uslova koje je EU postavila. Posebno jer se ne radi o nekim apstraktnim zahtjevima već o reformama od kojih će država imati koristi.

Jasno je da se političari opiru tome, posebno jer im je slika hapšenja Ive Sanadera još pred očima i jer su prve reforme koje moraju uraditi one koje se tiču borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala. Niko ne reže rado granu na kojoj sjedi i gradi svoje carstvo. Zbog toga je BiH zadnja država koja ima pravo da bilo šta prigovori zbog prijema drugih u EU, jer smo mi prvi krenuli tim putem, a nakon 20 godina smo dospjeli na začelje. Ono što je u svemu tome dobro je da bh. političari nemaju alternativu EU članstvu i prisiljeni su da ponekad nešto puste iako znaju da bi mogli skupo platiti za to. Milijarde eura, koje EU daje uzornim učenicima, dodatna su motivacija da političari usvoje i poneki neugodan zakon.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

4 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

4 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

2 sedmice

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo