Povežite se sa nama

Izdvojeno

DESNIČARSKI UDAR U UK: Iznenadni i opasni zaokret

Objavljeno prije

na

Zemlja, koja se nekada smatrala relativno tolerantnom, liberalnom i dobro integrisanom, doživjela je nerede i nasilje tokom kojih su napadnute džamije, a mete su bili i hoteli u kojima su smješteni azilanti. « Protesti » su dobili izrazito antiimigrantski i antimuslimanski karakter, izazivajući strah u muslimanskoj zajednici.  Za nedjelju dana razbijena je iluzija da je Velika Britanija drugačija

 

U protekloj deceniji, Evropa je svjedočila značajnim društvenim i političkim pomacima u kojima su desničarske stranke u zemljama poput Francuske, Holandije, Mađarske, Italije, Austrije, Švicarske, Švedske i Njemačke stekle značajnu snagu i poljuljale liberalni konsenzus. U nastojanju da privuku podršku razočaranih birača, stranke kao što su Stranka za slobodu Geerta Wildersa ili Nacionalni front Jordana Bardelle stavile su imigraciju u središte svoje retorike, jer tvrde da je “judeo-hrišćanski evropski identitet” ugrožen zbog migranata koji dolaze u talasima, legalnih i ilegalnih, iz sjeverne Afrike i sa Bliskog istoka. Ove stranke možda nisu ostvarile uspjeh kojem su se nadali na izborima za EU u junu, ali nastavljaju da se hrane značajnim izvorom straha, ljutnje i ogorčenosti.

Bilo je nekoliko izraza nasilja ove sedmice poput onih  u djelovima Ujedinjenog Kraljevstva (iako ne u Škotskoj ili Velsu). Zemlja, koja se nekada smatrala relativno tolerantnom, liberalnom i dobro integrisanom, doživjela je nerede i nasilje tokom kojih su napadnute džamije, a mete su bili i hoteli u kojima su smješteni azilanti. Za nedjelju dana razbijena je svaka iluzija da je Velika Britanija nekako drugačija i da je imuna na takve pritiske.

Prije samo nekoliko sedmica građani Velike Britanije izabrali su vladu lijevog centra, čime je okončana četrnaestogodišnja vladavina konzervativaca. Najavljena je nova era stabilnosti, ali se pokazalo da je medeni mjesec za novu laburističku vladu, na čelu sa Sir Kierom Starmerom, bio kratak. U samo četvrtoj sedmici nove vlade, zemlja se nalazi usred ozbiljne društvene i političke krize. Potaknuti već postojećim pritužbama, strahom od porasta imigracije i frustracijom zbog bivše (konzervativne) vlade koja je obećala da će “povratiti kontrolu” i ”zaustaviti čamce” (ilegalni prelasci migranata u malim čamcima iz Francuske preko Engleskog kanala) što bi im Brexit, kako se tvrdilo, omogućio, mnogi od onih koji su učestvovali u nasilnim protestima osjećaju se izdano. Prekretnica je dostignuta.

Iskra nereda, iako ne u širem kontekstu, bilo je ubistvo tri mlade djevojke, koje su prisustvovale plesnom događaju na temu Taylor Swift, u gradu Southportu, a koje je počinio  sedamnaestogodišnji Axel Muganwa Rudakubana, britanski državljanin i sin roditelja iz Ruande. Činjenica da je bio britanski državljanin (i hrišćanin) nije bila dovoljna da spriječi ekstremiste da tugu i bijes koji su proizašli iz tragedije iskoriste za svoje ciljeve. Dok je britanska javnost, čak i ona u redovima ekstremne desnice, ostala suzdržana pred terorističkim napadima u prošlosti, incident u Southportu, iako nije teroristički napad sam po sebi, bio je dovoljan da probudi latentni bijes i nezadovoljstvo.

Dezinformacije su se brzo širile na društvenim mrežama, uglavnom kao posljedica postova koje je napisao ili podijelio, između ostalih, Stephen Yaxley-Lenon (poznatiji pod svojim imenom “Tommy Robinson”), bivši fudbalski huligan i osnivač sada nepostojeće grupacije Engleska odbrambena liga. Navodili su da bi počinitelj mogao biti migrant, musliman i da je bio na listi za praćenje terorista MI5. Ništa od ovoga nije bilo tačno, ali glasine su se proširile  putem društvenih mreža i šteta je učinjena. Dan nakon ubistava u Southportu je došlo do nereda tokom kojih je napadnuta lokalna džamija. Narednih dana došlo je do sukoba policije i desničarskih grupa u Londonu, Liverpulu, Mančesteru, Sanderlendu, Belfastu i Bristolu. I svakim danom, ‘protesti’ su dobijali izrazito antiimigrantski i antimuslimanski karakter, izazivajući opipljiv strah u muslimanskoj zajednici u Velikoj Britaniji.

Događaji su dobili još zlokobniji zaokret u nedjelju 4. avgusta, kada su demonstranti uzvikujući « Želimo našu zemlju nazad » napali hotel Holiday Inn, za koji se zna da ugošćuje azilante, u gradu Rotherhamu, gdje su međusobni odnosi bili napeti neko vrijeme. Kasnije istog dana, dogodio se sličan napad na drugi hotel u gradu Tamworth. U gradovima Middlesborough, Bolton i Stoke-on-Trent došlo je do sukoba između desničarskih grupa i grupa lokalnih muslimana, koji su se borili sa izgrednicima. Kako su tenzije rasle, došlo je do nasilnih sukoba u različitim djelovima Ujedinjenog Kraljevstva, posebno u Birminghamu, gdje su se okupile velike grupe muslimanske omladine da zaštite svoja područja od upada desničarskih grupa. Intenzitet nasilja šokirao je zemlju i učinio ogromnu većinu onih koji nisu učestvovali u neredima zbunjenim i nervoznim kad je riječ o budućnosti.

Korijeni ovih događaja su složeni i nisu isključivo vođeni strahom od imigracije. Rastuće cijene energije, najveće porezno opterećenje od Drugog svjetskog rata, visoke kamatne stope, uticaj inflacije, rastući nivoi siromaštva, nefunkcionalne javne usluge i osjećaj da su ljudi izgubili sposobnost i generacijski “ugovor” koji bi život njihove djece učinio boljim  od njihovog. Društveni ugovor između građana i vlasti je, pojednostavljeno rečeno, prekinut. Umjesto da se pozabavi uzrocima socijalnih i ekonomskih nevolja UK-a,  a da bi skrenula pogled sa vlastitih promašaja, posljednja (konzervativna) vlada nastojala je okriviti druge –imigranti i azilanti su često bili njihova odabrana meta. Desno krilo Konzervativne stranke, zajedno s kriptofašistima kao što su vođa Reformske stranke (“superfan” Donalda Trumpa), Nigel Farage, i njihovi opunomoćenici, u desničarskim medijima su širili lažne vijesti da je napadač iz Southporta bio migrant poznat britanskim službama bezbjednosti.

Ovi pojedinci i organizacije zajedno su stvorili atmosferu toksičnosti.  Oni koji su učestvovali u neredima samo su “vraćali svoju zemlju”- fraza direktno iz Farage-ove knjige. Termini kao što su invazija ili roj postali su uobičajeni, stvarajući percepciju da je Ujedinjeno Kraljevstvo napadnuto, a Farage je, posebno, uvijek želio naglasiti da ne samo da je vlada izgubila kontrolu nad granicama, već i da su mnogi migranti bez dokumenata koji su ilegalno stigli u Ujedinjeno Kraljevstvo bili (muslimanski) “muškarci koji su vojno aktivni”, što implicira da su, po definiciji, predstavljali prijetnju sigurnosti. Farage je možda javno osudio nerede, iz straha da bi mogao biti umiješan u raspirivanje vatre, ali on i drugi u njegovom ideološkom miljeu ipak snose značajnu odgovornost za ružne scene ove sedmice. I on to zna. Mnogi od onih koji su učestvovali u neredima će se suočiti sa dugim zatvorskim kaznama, ali Farage i njegovi saradnici takođe treba da budu istraženi zbog stvaranja klime u kojoj su izgrednici smatrali da su njihovi postupci opravdani.

Društveni mediji, posebno “X” (bivši Twitter) također su bili faktor. Bilo bi previše pojednostavljeno kriviti društvene mreže i dezinformacije na raznim platformama za ono što se dogodilo, ali ne možemo pobjeći od činjenice da su to tako efikasno iskoristili zlonamjerni akteri. X je bio glavna platforma društvenih medija koja se koristi za širenje dezinformacija i teorija zavjere – uključujući optužbe da su Rusija (jer žele destabilizirati UK i kazniti ga zbog pružanja vojne podrške Ukrajini) ili Izrael (jer je britanska vlada prekinula prodaju oružja Izraelu) bili uključeni u raspirivanje nereda i sijanje nestabilnosti.

Elon Musk, vlasnik X-a, ne samo da je dozvolio da njegova platforma postane tako otrovna septička jama, već je i sam dao niz zapaljivih izjava. Njegov post da je “građanski rat neizbježan” u Velikoj Britaniji izazvao je odgovor Keira Starmera, koji je njegove riječi osudio kao opasne. Muskov odgovor je implicirao da je britanski premijer, u svojim naporima da suzbije izgrednike, kriminalizirao samo jedan dio britanskog društva, i ne samo “’desničarske nasilnike”.

Najgore od nasilja je možda prošlo, iako se šuška da umjesto protesta desničarski agitatori planiraju da napadnu imovinu imigracionih advokata i savjetodavne centre za azil. Ono što se dogodilo u Velikoj Britaniji u protekloj sedmici trebalo bi da posluži kao upozorenje za evropske vlade, jer slični društveni uslovi i slične pritužbe postoje i drugdje. Multikulturalna društva (kao što su i mnoga evropska društva) su i složena i potencijalno ranjiva, a odnose među zajednicama, međuetničke i međureligijske odnose treba delikatno rješavati. U Ujedinjenom Kraljevstvu, političke elite su preusmjerile ekonomske pritužbe na imigrante kako bi izbjegle teška pitanja o njihovom upravljanju zemljom, ali su na taj način oslobodile opasne snage koje ne mogu kontrolisati. A sada, kada su oslobođene, ne možemo biti sigurni u dugoročne posljedice.

Postoje, dakle, mnoga pitanja koja ostaju bez odgovora. Predstavljaju li događaji u Velikoj Britaniji početak perioda produžene društvene napetosti i nestabilnosti ili samo prolazni izraz nezadovoljstva? Da li bi se slični događaji mogli održati i u drugim evropskim zemljama? Da li su evropska društva ranjivija i krhkija nego što smo mislili? Koja je bila uloga, ako je uopšte bilo, zlonamjernih vanjskih aktera? Ovo su važna pitanja koja ne možemo izbjeći, čak i ako se trenutno stanje koji doživljavamo u UK uskoro završi. Postoji dinamika koja je specifična za UK, ali ono što se tamo dešava ne može se posmatrati izolovano. Moramo brzo naučiti lekcije.

(Autor je profesor istorije i direktor Instituta za humanističke i političke studije Univerziteta De Montfort u Velikoj Britaniji. Autor je sedam knjiga o modernoj istoriji Zapadnog Balkana.)

Komentari

FOKUS

POTVRĐENA OPTUŽNICA PROTIV BIVŠIH ČELNIKA PLANTAŽA: U nebranom grožđu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Afera briketi će, izvjesno, epilog imati u sudnici. To ne znači da se stavlja tačka na dugogodišnje pustošenje jednog od (nekada) najprepoznatljivijih privrednih brendova Crna Gore

 

Dvije godine i dva mjeseca nakon što su, u julu 2022., po nalogu SDT-a, privedeni na saslušanje a potom i zadržani u pritvoru do jeseni te godine,  podgorički Viši sud potvrdio je optužnicu protiv nekadašnjih članova odbora direktora Plantaža AD: Veselina Vukotića (predsjednik borda 2006 -2020.), Boža Mihailovića, Dušana Perovića, Anice Hajduković (nije joj određen pritvor), Đorđija Rajkovića i Seada Šahmanovića. S njima, za zloupotrebu položaja u privrednom poslovanju, optužena je i  dugogodišnja izvršna direktorica kompanije Verica Maraš (od 2008. do 2020.). Ona je, u istoj akciji SDT-a i specijalnog policijskog odjeljenja privedena u avgustu 2022. godine, a iz pritvora je izašla otprilike kada i njene kolega iz nekadašnjeg Odbora direktora.

Optuženi su, prema optužnici, navodno krivično djelo počinili od decembra 2019. do aprila 2020. godine, saopštio je specijalni tužilac i portparol SDT-a Vukas Radonjić. „Optuženi nijesu vršili svoju dužnost u postupku zaključenja očigledno štetnog vansudskog poravnanja, sa privrednim društvom OMP-Engineering DOO, pa su mu tako, usljed djelimičnog izvršenja očigledno štetnog poravnanja, pribavili protivpravnu imovinsku korist, a oštećenom (Plantaže AD – primjedba Monitora) nanijeli imovinsku štetu u visini od 384.672,40 eura”, zaključio je specijalni tužilac navodeću da je za to krivično djelo zaprijećena kazna od dvije do deset godina zatvora.

Afera briketi počinje u novembru 2009., kada su Plantaže objavile poziv za prikupljanje ponuda „u cilju rješavanja problema otpadnih sirovina i otpadnih voda koje nastaju u procesu proizvodnje, a posebno otpada koji se javlja orezivanjem vinove loze i stabala“. Tražio se investitor koji će da izgradi fabriku i kupi opremu za prizvodnju briketa od vinove loze. I da garantuje plasman gotovih proizvoda. Na Plantažama je bilo da obezbijede sirovinu za proizvodnju, minimalno 10 hiljada tona sirovine (lozove orezine) godišnje.

U posao se ušlo sa kompanijom OMP, novoosnovanom firmom iz Podgorice koju su formirali: Oleg Obradović (30 odsto vlasništva), Miodrag Ivanović (30 odsto), Predrag Bošković (30 odsto) i pravno lice Consulting Company doo Zenica (10 odsto vlasništva).Naručena je studija izvodljivosti. Taj dokument je izradio Željko Cumbe, samostalni konsultant i ekspert za bio masu ali i vlasnik Consulting Company koja u OMP ima 10 odsto vlasništva. Po njegovoj analizi, posao obećava decenijski profit reda veličine od dva miliona eura pa naviše. Plantaže i OMP, 20. septembra 2010, osnivaju zajedničko preduzeće – Plant OMP. Fabrika  je izgrađena, kupljena je i montirana oprema za proizvodnju, a nakon toga se ispostavilo da fabrika ne može da radi. Isporučena oprema nije adekvatna za preradu lozove orezine.

Monitor je ranije citirao dokumenta tužilaštva  u kojima se navodi „dopis bez broja i datuma“ koji je Petar Šćepanović, direktor Plant OMP upitio projektantu i dobavljaču opreme – Consulting Company Željka Cumbe. Podsjetimo, riječ je o suvlasniku kompanije OMP i autoru studije izvodljivosti za fabriku briketa. Samo taj detalj je bio dovoljan da se upale svi alarmi. Ali nijesu.

Šćepanović, nakon isporuke opreme i njene montaže, konstatuje da „ni jedan od isporučenih djelova ne odgovara specifikaciji koja je ponuđena, a u pitanju je glavna oprema za proizvodnju briketa: ulazni transporter za sirovinu, grubi usitnjivač, lančani transporter, fini usitnjivač, separator nečistoća, ciklonska baterija i transportna traka za usitnjenu masu. Uz to, jedan dio opreme je polovan (repariran) iako je trebala biti isporučena nova oprema…“.

Menadžment Plantaža  ne reaguje. Ni država. Sve do novembra 2014., kada  OMP podnosi tužbu tražeći raskid ugovora o osnivanju Plant OMV, naknadu štete (dva miliona) i isplatu izgubljene dobiti (četiri miliona eura). Plantaže su, u februaru naredne godine, odgovorile protivtužbom.

Sudski proces trajao je do pred kraj 2019.  Sve je ukazivalo (dokumentacija, iskazi vještaka…) da će Plantaže iz spora izaći kao pobjednička strana. Međutim,  Verica Maraš u septembru 2019. formira Komisiju koja treba da predloži rješenje problema sa fabrikom briketa. Pokreće i inicijativu za zaključenje poravnanja sa OMP-om,  navodeći da su vođeni razgovori sa vlasnicima te kompanije i da je stav da se pristupi međusobnim pregovorima u cilju zaključenja sudskog spora (poravnanja). Krajem novembra, dvanaest dana pošto je u Privrednom sudu održano poslednje ročište u sporu OMP – Plantaže, direktorka OMP Nataša Obradović predlaže da u cilju okončanja sudskog spora Plantaže postanu jedini vlasnik Plant OMP, u zamjenu za 60.000 m2 zemljišta koje je u njenom vlasništvu u Donjim Kokotima.

Četiri dana po prijemu predloga iz OMP, Veselin Vukotić „u formi teza“ bordu dostavlja elaborat o potrebi poravnanja. Taj prijedlog  je usvojen početkom decembra 2019. Konačno, 19. decembra 2019, Komisija na sastanku kome su navodno prisustvovali Božo Mihajlović i Verica Maraš (istražitelji SDT tvrde da taj sastanak nije održan) donosi zaključak da je „nesumnjivo opravdano“ prihvatiti prijedlog OMP.

Odbor direktora Plantaža, 13. marta 2020., nalaže da se zaključi vansudsko poravnanje sa OMP, tako što će im se ustupiti zemljište površine 37.000 m2 i isplatiti 350.000 eura. U SDT-u su izračunali da, po ovom sporazumu, ustupljeni kvadrat zemljišta vrijedi 28,3 eura, iako su ovlašćeni procjenitelji nekoliko mjeseci ranije, na zahtjev Plantaža,  utvrdili da je najniža cijena tog kvadrata 41,6 eura.

Pošto su zakasnile sa plaćanjem, Plantaže je novčani dio poravnanja sa OMP koštao oko 380 hiljada zbog pripadajućih kamata. Novac je namiren prinudnom naplatom. Potom je, po prijavi nove (sada je i ona bivša) uprave Plantaža reagovalo SDT.

Afera briketi će, izvjesno, epilog imati u sudnici. To ne znači da se stavlja tačka na dugogodišnje pustošenje jednog od (nekada) najprepoznatljivijih privrednih brendova Crna Gore. Danas pacijenta na intenzivnoj njezi. Bez, ili čak sa lošom, terapijom. Najsporniji poslovi nekadašnjeg menadžmenta Plantaža i dalje se vode kao navodna šteta.

Jedan od njih tiče se poslovanja Plantažine kćerke firme u Beogradu, Društva za promet i usluge 13. jul  doo.

Firma je osnovana 2002., a jedini vlasnik sa 100 odsto udjela bile  su Plantaže Podgorica. Od 2012. do kraja maja 2021.direktor Društva bio je Veselin Đurović a kroz njegov Nadzorni odbor prošli su:  Verica Maraš, Mladen Rabrenović, Vesna Dajković, Vukosav Šoškić, Dorđije Rajković, Dušan Perović, Miroslav Vuković, Rajko Pejović… Već tada su se ispredale priče o njihovom poslovnom neuspjehu, i dubiozama koje prave matičnoj kompaniji.

Nakon smjene državne vlasti u Podgorici za tu priču se zainteresovalo Specijalno policijsko odjeljenje pri SDT-u, ali i novi menadžment Plantaža. Oni su, u vrijeme dok se na čelu Plantaža kao v.d. izvršnog direktora nalazio Zoran Miladinović, (dugogodišnji glavni tehnolog u kompaniji, dobio otkaz nedugo nakon što je podnio ostavku na v.d. funkciju) sa Preduzećem za pružanje usluga, finansijski konsalting i softversku obradu podataka Sofitel doo Beograd ugovorili „ekonomsko finansijsko vještačenje uz primjenu finansijske forenzike (izrada nalaza i mišljenje) na okolnosti poslovanja preduzeća 13. jul doo Beograd“.

Monitor je imao uvid u izvještaj (1.800 stranica teksta, tabela, grafikona i skeniranih ugovora) koji je izradio dr Nenad Kaluđerović, stalni sudski vještak za ekonomsko finansijsku struku, uža specijalnost revizija i finansijska forenzika. Prema njegovom nalazu, Plantaže su, od 2011. do kraja 2021, godine, svojoj beogradskoj filijali isporučile razne vrste voća (grožđe i breskve), vina i rakije u ukupnoj vrijednosti od 74,2 miliona eura. Sa druge strane, 13. jul Beograd je prema matičnoj kompaniji, računajući odobreni rabat i troškove poslovanja, imao ukupnu obavezu od najmanje 60,7 miliona. „To su podaci koje matično društvo ima u listi potraživanja“, navodi Kaluđerović. Ali tog novca, uglavnom, nema. Ili je dobio noge.

Iz njegovog izvještaja možemo saznati „da utvrđena neslaganja prikazanog stanja zaliha robe od 2012. do 2021. godine, na osnovu dokumenata kao što su ulazne fakture i izlazne fakture, tako da efekat Razlike stanja zaliha nije dokumentovan u prometu, iznosi 11,23 miliona eura“. Kada je Kaluđerović iz svoje analize izuzeo neslaganje prometa svježeg  grožđa i bresaka, ostao je manjak od 10,7 miliona eura.

Gdje je nestao taj novac?

Dio odgovora možemo naći u Nalazu vještaka. “Naknadnim umanjivanjem potraživanja od kupaca za period od 2012. do 2021. godine storniran (poništena ili obustavljena narudžba) je prihod od u iznosu od 10,27 miliona eura”. Nema dokaza da je neplaćena roba vraćena u magacine koje je koristio 13. Jul. Zato je Kaluđerović napravio listu kupaca po visini otpisa potraživanja. Na čelu liste nalazi se kompanija Gold distribution doo sa odobrenim otpisom od 2,41 milion eura. Slijede: Mercator-s (1,4 miliona), Delhaize Serbia (1,35 miliona), Bolero NT  (527 hiljada eura), Andrax NK  (513 hiljada eura), Univerexport  (443 hiljade eura), Neretva komerc (439 hiljada eura), Metro cash&cary  (357 hiljada) M-S Hermes (293 hiljade eura). Na popisu je još pet firmi kojima je otpisano više od 100 hiljada eura.

Finansijski forenzičar je našao za shodno da posebno analizira poslovne odnose preduzeća 13. Jul doo Beograd, koje je skoro deceniju vodio Veselin Đurović ( paralelno, bio je i direktor marketinga u matičnoj kompaniji u Podgorici) sa kompanijom Total medija doo Beograd. Riječ je o agenciji koja je 13. Julu pružala usluge iz oblasti marketinga i odnosa sa javnošću “na zahtjev klijenta i samoinicijativno”. Za to je u  periodu 2011.-2022. dobila, sa uračunatim PDV-om, više od 2,5 miliona (od 190 do 350 hiljada eura godišnje).   “Vještak je zbog značajnosti i obima prometa taj poslovni odnos posmatrao sa izdvojenim efektima…”.Zaključio je da plaćeni marketing nije imao značajnijeg efekta na poslovanje filijale crnogorskog džavnog preduzeća. Zato je novac 13. jula u godišnjim poslovnim prihodima Total Medije učestvovao u procentu  od 65 odsto (2011. godine) do 89 odsto (2020. godine).

Ovo u SDT-u znaju. Ili bi trebalo da znaju pošto su pripadnici specijalnog policijskog odjeljenja koji su se bavili provjerom poslovanja beogradske filijale Plantaža, uglavnom, skrajnuti sa tog slučaja. Samo, ovako  velike tajne ne mogu se sakriti. Plantaže će ostati u nebranom grožđu dok se sva nepočinstva vezana za njihovo poslovanje ne istjeraju na čistac. I bivša i sadašnja.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

VUČIĆEV REŽIM OTVORENO O PLANOVIMA ZA CRNU GORU: Srpski svet i narko biznis pod istom kapom 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Krajem avgusta je objavljena hagiografija (svetačko žitije) Marka Parezanovića, koji ima već četvrt stoljeća dug staž u Službi. Taj  srpski Džejms Bond gradi i  jača srpski identitet u regionu. Navodi se da je “njegov rad u Crnoj Gori od velikog značaja”, prije svega “rezultati popisa koji još uvijek nije objavljen…” Magazin Poredak,  čiji tekst prenose Novosti Milorada Vučelića , objašnjava da su strategije Parezanovića uključivale  “niz specijalnih operacija koje su obezbijedile trajan uticaj na političku i kulturnu scenu Crne Gore”

 

Krajem avgusta je objavljena hagiografija (svetačko žitije) Marka Parezanovića – Čoveka u vihoru legendi i kontroverzi kako ga je u naslovnici predstavio opskurni Magazin Poredak. Tekst je odmah prenesen u režimskim Novostima čiji glavni i odgovorni urednik je Milorad Vučelić, glavni ratni propagandista Slobodana Miloševića iz 90-tih. Novosti su ove godine dobile za “naročite zasluge za Republiku Srbiju i njene građane, a povodom 70 godina rada u oblasti novinarstva i izdavačke djelatosti” Sretenjski orden prvog stepena (za Dan državnosti) koji je Vučeliću direktno uručio sadašnji gospodar Srbije. Tekst o “jednom od najznačajnijih i najintrigantnijih figura u srpskom bezbednosnom aparatu” su prenijeli još neki velikosrpski mediji.

Parezanović koji ima već četvrt stoljeća dug staž u Službi (državna bezbjednost ili BIA) je stigao “u sam vrh operativnog sastava BIA… isključivo (zbog) izuzetne inteligencije, čelične volje, odvažnosti, neumornog rada i zasluga u oblasti kontraobaveštajnog i obaveštajnog rada”. Dobitnik je velikog broja odlikovanja, a navodno se posebno ponosi na ordenje dobijeno od predsjednika Srbije, Rusije i Republike Srpske (RS) koja se u tekstu naziva državom. Parezanović je, piše u tekstu, “mnogo više od običnog državnog službenika – on je i jedan od najbližih i najodanijih saradnika predsednika Srbije Aleksandra Vučića, ali i jedan od ključnih arhitekata novog srpskog sveta”. Dalje se opisuje prisni odnos između Parezanovića i gospodara Vučića, o čemu se “sada već ispredaju čitave legende”. On se žrtvuje za gospodara ali i gospodar brine o njemu i navodno mu je 2020. godine “bukvalno spasio život”. Parezanović je zbog svoje borbe za Srbiju, tj. njenog gospodara “meta stranih obavještajnih službi i njihovih saradnika”. On otkriva izdajnike srpstva u redovima opozicije, nevladinog sektora i nezavisnih medija.

Uprkos svemu, ovaj srpski Džejms Bond je “nastavio da gradi i jača srpski identitet u regionu”. Navodi se da je “njegov rad u Crnoj Gori od velikog značaja”, prije svega “rezultati popisa koji još uvijek nije objavljen…i sve veći broj onih koji se opet izjašnjavaju kao Srbi je dokaz obnovljenog srpstva u toj zemlji”. Vučićevo glasilo naglašava da taj “proces nije slučajan, već je posledica dobro organizovanih aktivnosti koje su vodile ka kulturnom i nacionalnom preporodu Srba u Crnoj Gori”. Objašnjava da su “strategije (Parezanovića) bile dugoročne i uključivale su niz specijalnih operacija koje su obezbedile trajan uticaj na političku i kulturnu scenu Crne Gore”.

Dovoljno je podsjetiti se “pastirske posete” srpskog patrijarha Porfirija Perića Crnoj Gori u predvečerje popisa kada je pozivao “vjerni narod” da se izjasne kao Srbi. Sada je sasvim očito da je Porfirije došao u saglasju sa BIA-e koja je rukovodila i svim drugim aktivnostima u Crnoj Gori. Krajnji cilj ovog manifesta srpskog sveta je jasan – nestanak Crne Gore i brisanje njenog identiteta. Isto je najavio u predizbornom spotu Srpske napredne stranke (SNS) njen formalni predsjednik a sada i formalni premijer Miloš Vučević rekavši da je cilj Beograda da “srpski rod bude pod jednom kućom” pokazavši na RS i Crnu Goru.

Na ovakve jasno izrečene velikosrpske namjere Beograda nije bilo ni zvanične ni nezvanične reakcije u Crnoj Gori već skoro dvije sedmice. Vlada koja po Ustavu vodi unutrašnju i vanjsku politiku ćuti dok njeni pojedini ministri i potpredsjednici iz partija Vučićevskog bloka (NSD-DNP-SNP) obavljaju poklonička putovanja u Beograd i raportiraju Vučeviću i Goranu Vesiću, akterima brojnih korupcionaških afera.

Premijer Milojko Spajić koji za sebe kaže da je etnički Crnogorac nema šta da kaže na ovu temu, vjerovatno jer je i on obuhvaćen “nizom specijalnih operacija” BIA-e i njenog načelnika operative. Valja se podsjetiti blamiranja Spajića objavom njegovog srpskog prebivališta i državljanstva pri pokušaju predsjedničke kandidature i kasnije dovođenje Do Kvona. Do Kvonu je Srbija pružila utočište i omogućila nastavak “biznisa” (kao i ranije Svetozaru Maroviću) uprkos potjernici iz Južne Koreje i posjete korejskih tužilaca Beogradu. Kada su se Amerikanci pridružili gonjenju, Kvon je organizovano prebačen u Crnu Goru kod “brata Abaza” da bi se koristio protiv Spajića u kampanji za parlamentarne izbore. Spajić je tada prestižnom američkom listu Vol Strit Žurnal (Wall Street Journal) rekao da iza kampanje protiv njega stoji srpska tajna služba.

Parezanović je mnogo više od operativca BIA-e. Po riječima Željka IvanovićaVijestima, on je  Vučiću ono što je (ZoranLazović bio  Đukanoviću. Ipak, Zapad je zahvaljujući dekodiranju SKY aplikacije rasvijetlio uloge i Lazovića i Parezanovića. Lazović je u zatvoru nakon silaska Đukanovića sa vlasti tokom koje je “Crna Gora istrulila kroz korupciju i postala utočište za trgovce drogom i švercere cigareta” – kako je nedavno opisao Njujork Tajms (New York Times). Vučić i dalje drži svu vlast i štiti Parezanovića, iako po Ustavu ima samo ceremonijalna ovlašćenja. Po riječima beogradskog advokata Ivana Ninića, ako bi Parezanović potonuo potopio bi i Vučića.

Mreža za istraživanje kriminala i korupcije KRIK je početkom marta ove godine objavila detalje iz procurjelog policijskog dokumenta iz predmeta o Darku Šariću. U dokumentu su bivši ministar unutrašnjih poslova Nebojša Stefanović i BIA načelnik Marko Parezanović označeni kao pomagači Šarićevog narko biznisa. Tužilac za organizovani kriminal Mladen Nenadić ih je zaobišao. Iz SKY prepiske se vidi da su pripadnici Šarićevog klana tražili način da se utiče na sudiju Milimira Lukića, predsjedavajućeg vijeća Apelacionog suda da bi se ishodovala što povoljnija presuda i izlazak iz zatvora. Stefanović (Edo na SKY aplikaciji) i Parezanović (Markus) su organizovali sastanak u sjedištu BIA-a kako bi se pomoglo Šariću. Bio je prisutan i predsjednik Apelacionog suda Duško Milenković koji je izjavio da je Lukić „težak za bilo koju vrstu pritiska, osim institucionalnog“ -tj. od strane države, te da problem može riješiti “samo jedan čovek” – koga su članovi klana zvali Oskar. Jedan policajac je na kraju objasnio preko telefona Šariću da “misli da Oskar hoće da bude taj koji će na kraju rešiti“ stvar. Prljavi policajac je označio Markusa da “jedino on može da ode kod Oskara” i “da hoće to da uradi” jer je “Markus od poverenja Oskaru”. Parezanović je nakon sastanka sa Oskarom javio “da je sve ok”. Na kraju se desilo da je Vrhovni sud uklonio sudiju Lukića iz vijeća koje je odlučivalo o presudi. Presuda je umanjena za godinu dana i Šarić je izašao iz CZ-a nakon osam godina i vratio se u vilu na Dedinju.

Osim što je izdejstvovao oslobađanje Šarića, prema dokumentima u koje je KRIK imao uvid, vidi se da je Markus davao podršku Šarićevoj grupi. Pohvalio ih je nakon što su, preko svojih novinara, u medije plasirali negativne tekstove o svjedoku Joksoviću. SKY poruke otkrivaju i da je Parezanović Šarićevoj grupi prenosio povjerljive podatke i sređivao puštanje iz pritvora huligana bliskih narko klanu. Kasnije će se utvrditi i da je Šarić dok je bio u Centralnom zatvoru (CZ) u Beogradu koristio čak četiri kripto telefona i upravljao narko poslovima iz zatvora i dogovarao likvidacije suparnika u Grčkoj i Ekvadoru.

Krivičnom prijavom koju je policija podnijela 15. aprila 2022. godine Tužilaštvu za organizovani kriminal protiv Šarićeve grupe nisu obuhvaćeni Stefanović i Parezanović iako se u njoj jasno navodi da se oni kriju iza nadimaka Edo i Markus i da su usluživali narko klan. U tekstu optužnice protiv Šarića se ova dvojica uopšte ne pominju. Policija u  prijavi nije otkrila ko je Oskar. Opozicija i nezavisni analitičari su prepoznali Vučića u opisima svemoćnog Oskara dok je režim negirao da se radi o Vučiću. Apelacioni sud je prošle godine čak odbacio SKY kao dokaz na sudu. Stefanović nije odgovarao na prozivke dok je Parezanović izjavio da nema SKY telefon i da nije kontaktirao sa Šarićevim klanom.

Parezanović je zajedno sa još jednim promoterom Srpskog sveta i narko biznisa Aleksandrom Vulinom (sadašnjim potpredsjednikom Vlade i bivšim šefom BIA-e i MUP-a) predstavljao Srbiju u Sankt Petersburgu na Međunarodnom forumu bezbjednosti od 23. do 25. aprila ove godine. Vulin, osim što je pod američkim sankcijama zbog veza sa Rusijom i poslovima sa drogom, označen je  i od strane dvojice inspektora srpske policije kao jedan od pokrovitelja farme Jovanjica na kojoj je zaplijenjeno 1.6 tona marihuane.

Bivši direktor Vojno-bezbednosne agencije (VBA) Momir Stojanović izjavio je polovinom juna Beti da je od 2012. godine osnovna djelatnost BIA-e da štiti političku vlast i organizovani kriminal i “sve instrukcije i zadatke o radu BIA-e daje Vučić”. Srpski i narko svet su očito “pod istom kućom” kako Vučević predizborno najavi.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SKRIVANJE RATNIH ZLOČINA 90-IH U UDŽBENICIMA ISTORIJE: Ćutanje s predumišljajem

Objavljeno prije

na

Objavio:

Udžbenici i kurikulumi nastavnog predmeta Istorija ne obrađuju u dovoljnoj mjeri učešće Crne Gore u ratovima 1990-ih godina. Obuhvataju samo osnovne činjenice i događaje iz tog perioda, a često izostaju detaljne analize i kritički osvrti na ulogu Crne Gore u tim sukobima, ukazuju istoričari Igor Radulović i Miloš Vukanović, autori  Priručnika za nastavnike – Ratni zločini 90-ih u presudama crnogorskog pravosuđa, koji je nedavno publikovao Centar za građansko obrazovanje.

 

,,Nauka i praksa su pokazale da se u društvima koja se ne suočavaju na pravi način sa svojom prošlošću, dramatično povećava mogućnost obnove sukoba… Izučavati kontroverzne teme, poput sukoba na prostoru bivše Jugoslavije, fundamentalno je važno za razvoj kritičkog mišljenja mladih”, navodi se na početnim stranama Priručnika za nastavnike – Ratni zločini 90-ih u presudama crnogorskog pravosuđa, istoričara Igora Radulovića i Miloša Vukanovića, koji je nedavno publikovao Centar za građansko obrazovanje.

U Priručniku je dat pregled dosadašnje prakse nesuočavanja u udžbenicima. U udžbeniku za IX razred napad na Dubrovnik, rat u BiH i Hrvatskoj se spominju. Međutim, ne postoji niti jedan pomen zločina koji su počinili crnogorski građani tokom tog perioda, čak ni na dubrovačkom ratištu.

U udžbeniku za IV razred gimnazije, raspad Jugoslavije je detaljnije obrađen, a posebno poglavlje naslovljeno je „Crna Gora u vrijeme nestanka Jugoslavije 1991-2000.” Ipak, ne spominje se niti jedan ratni zločin počinjen na teritoriji Crne Gore, dok je napad na Dubrovnik stavljen u prethodno poglavlje „Nestanak Jugoslavije i građanski rat” uz objašnjenje da ga je napala JNA, a bez navođenja ikakve veze sa Crnom Gorom.

,,Učenicima se uskraćuju informacije kroz nepominjanje uloge Crne Gore u ratu na prostoru bivše Jugoslavije kao ni zločina na njenoj teritoriji. Naučne smjernice o predavanju kontroverznih događaja iz prošlosti, osim stvaranja kompletne slike, podrazumijevaju i davanje vrijednosnog suda do kojeg je došla istorijska nauka, država i sudovi. Imajući u vidu da su se crnogorske i međunarodne institucije odavno izjasnile i dale svoju ocjenu o glavnim događanjima, ostaje nejasno zbog čega ovi događaji nijesu pomenuti”, pitaju se autori.

Navode i da udžbenici i kurikulumi nastavnog predmeta Istorija u Crnoj Gori ne obrađuju u dovoljnoj mjeri učešće Crne Gore u ratovima 1990-ih godina. Obuhvataju samo osnovne činjenice i događaje iz tog perioda, a često izostaju detaljne analize i kritički osvrti na ulogu Crne Gore u tim sukobima. ,,Na ovaj način učenici/e stvaraju nekompletnu sliku o datom periodu i ne stiču potpun uvid u važan dio savremene istorije svoje države. Ovakav pristup može uticati na razumijevanje istorijskih procesa i otežava suočavanje s prošlošću”, piše u Priručniku.

Autori objašnjavaju da nastavnici istorije imaju obavezu da učenicima/cama pruže mogućnost da razgovaraju o ovoj, ali i sličnim temama, jer je bitno da se čuje glas mlađih generacija o njima. U suprotnom, njihovi glavni izvori (sa)znanja o ovoj i sličnim temama biće ostrašćeni, neprovjereni i jednostrani zaključci, donešeni kako bi jedna ili druga strana opravdala svoje učešće u određenim događajima.

Radulović i Vukanović su precizno opisali stanje u školstvu u kojemu polumaturanti i maturanti ne mogu čuti činjenice o ratovima i zločinima 90-ih, već su prinuđeni da svoj stav grade na osnovu poluinformacija, ličnih utisaka, predanja, političke i medijske manipulacije… koje često vode u erkstemizam koji nesmetano buja i među omladinom.

,,Bavljenje bliskom prošlošću, a ratovi na prostoru bivše Jugoslavije tokom 90-ih godina to jesu, predstavlja imperativ i zahtijeva oprezan i odmjeren pristup. Obaveza svakog nastavnika/ce Istorije mora biti da se bavi temama koje se često smatraju kontroverznim, jer će tako doprinijeti razbijanju predrasuda i stereotipa kod mladih, ali i uvođenju prijeko potrebnih demokratskih principa. Ukoliko se o ovoj temi ne govori dovoljno i ukoliko se, na neki način, zapostavlja, nanosi se šteta mlađim”, navodi se u Priručniku.

Autori su nastavnicima ponudili pomoć u vidu detaljnog opisa odnosa crnogorskog društva prema sedam slučajeva ratnih zločina koji su dobili sudski epilog u Crnoj Gori: Slučaj logor Morinj; Slučaj Deportacija; Zločini u Bukovici; Ubistvo porodice Klapuh; Zločin u Štrpcima; Slučaj Kaluđerski laz; Slučaj Zmajević.

Navedeni ratni zločini su rezultirali smrću više stotina ljudi. U nekim slučajevima, optuženima je suđeno u odsustvu, i nikada nijesu odgovarali za zločine za koje su na kraju osuđeni. Svi optuženi za etničko čišćenje u Bukovici, na granici Crne Gore i BiH, za nezakonito hapšenje i deportaciju izbjeglica vojsci Republike Srpske i za ubistva civila u Kaluđerskom lazu su oslobođeni odgovornosti. U tri slučaja crnogorski sudovi nijesu kvalifikovali radnje kao ratne zločine, uprkos tome što su žrtve tih zločina nesporne. O nalogodavcima u sudskim procesima nema ni govora.

Na osnovu stečenog iskustva u radu sa ovim temama, autori su mišljenja da nastavnicima/cama osim presuda najdragocjeniji izvor predstavljaju svjedočenja oštećenih, pa je uložen napor da se kroz svjedočanstva i presude dobije koristan alat koji će im pomoći da ovu temu obrade u učionici.

U Priričniku je detaljno opisan i sudski postupak za ratni zločin deportacija, koji je državno tužilaštvo iniciralo tek nakon 13 godina ćutanja. Kao i pravne vratolomije Višeg, Apelacionog suda i Vrhovnog suda koje su dovele do toga da se devet pripadnika MUP-a optuženih za progon bosanskih izbjeglica iz Crne Gore, koji su zatim ubijeni u BiH, oslobode optužbi. Navodi se da je ovaj slučaj ostavio velike moralne posljedice po društvo uz onemogućavanje adekvatne izgradnje kulture sjećanja jer je svaki pokušaj obilježavanja mjesta zločina opstruiran, kako od lokalne, tako i od državne vlasti.

Podsjeća se i da niko nije odgovarao za zločin u Bukovici, pitanje komandne odgovornosti nije bilo istraženo. Istraga i sudski postupak nijesu obuhvatili odgovorne po komandnoj liniji, kao ni eventualne nalogodavce zločina.

U Priručniku se opisuje i ubistvo porodice Klapuh od strane ljudi koji su im navodno trebali pomoći. Za ovaj zločin optuženi su Janko Janjić, Zoran Vuković, Zoran Simović, Radomir Kovač i Vidoje Golubić. U iskazu koje je Golubić dao pred Višim sudom jasno navodi na koji način su ubistva izvršena:… ,,Odmah pri polasku iz Foče, Janko Janjić mi je rekao da će da ubije Hasana Klapuha zbog toga što mu je maltretirao oca dok je radio u Foči, a Klapuh bio na odgovornim funkcijama. Janjić je imao namjeru da ih ubije odmah po izlasku iz grada Foče, ali sam ga u tome sprečavao znajući da je on lak da potegne oružje za malu sitnicu. Ja se istom nijesam smio suprotstavljati fizički bojeći se za svoj život… Dolaskom na most Obrada Cicmila u blizini Šćepan Polja od 16h do 17h Janko Janjić je meni naredio da zaustavim vozilo, a zatim zaustavio Zorana Vukovića, koji je odmah išao iza mene. Pozvao je Hasana Klapuha da izađe iz vozila, ja sam za to vrijeme sjedio u vozilu, čim ga je izveo čuo sam pucanj i zapazio da Janko Janjić drži pištolj u ruci. Ne znam da li je jedan od braće Kovača ili Janjić odvukao leš Klapuha preko mosta i bacio sa mosta, jer sam se još nalazio u vozilu. Jedan od braće Kovača, Milomir ili Radomir, su ubili iz pištolja Feridu Klapuh… Ja sam izašao iz vozila i po naređenju Janjića posipao pijesak na tragove krvi koji su poticali od Hasana i Feride. Ćerka Klapuha, Sena, je vrištala i molila da je ne ubiju i uputila se prema brani tunelom, a za istom su pošli Zoran Simović i Zoran Vuković. Ja sam prošao pored istih sa kolima, a u tunelu se čuo pucanj i sačekao ih jedno 150 metara od mosta…” Golubić je u iskazu objasnio kako su nakon svega otišli u jednu od lokalnih kafana.

U poglavlju o zločinu u Štrpcima, prenesena je i izjava
Nebojše Ranisavljevića, koji je pred Višim sudom u Bijelom Polju osuđen zbog učešća u otmici i likvidaciji 19 građana SR Jugoslavije.

„Čuo sam pucanj sa lijeve strane, okrenuo sam se i vidio jedno lice da bježi. Odmah sam skinuo pušku sa ramena i pucao u to lice, pa je to lice odmah palo, pošto je palo čuo sam kada je kazalo „jao, majko moja“. U tom trenutku Milan je izašao iz garaže i sa povišenim tonom pitao ko je to pucao… Milanu sam odgovorio da sam ja pucao i pokazao mu na to lice, vidio sam da mu je Milan prišao i bajonetom ga preklao, zatim je Milan rekao „tako se to radi“… Milan i Boban su uveli preostala zarobljena lica u garažu, nakon kraćeg vremena čuli su se prigušeni pucnji, zatim su Milan i Boban izašli, naredili da uđemo u vozilo… Milan je izvadio novac i satove od zarobljenih lica, podijelio svima po 100 DM, a ko nije imao sat dobio je i sat…”

Autori navode da je  kod nastavnika/ca istorije vidljiv manjak formalnog obrazovanja kada su ratovi 1990-ih u pitanju. ,,I pored toga što smo u toku našeg rada na ovim temama sreli jako puno nastavnika/ca koji imaju entuzijazam, želju i, što je možda najbitnije, profesionalnu potrebu da predaju ove teme, postojala je jedna zajednička prepreka – činjenica da niko od njih nije imao priliku da na studijama istorije izučava te ratove”, navode autori.

Utisak je da udžbenici i nastavni programi namjerno prećutkuju učešće Crne Gore u ratovima i zločine, i to nakon 30 godina, jer to odgovara kako prošloj tako i sadašnjoj vladajućoj političkoj eliti.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo