Povežite se sa nama

INTERVJU

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Partijski interesi važniji od institucija

Objavljeno prije

8 mjeseci

na

Nepoštovanje Skupštine od strane izvršne vlasti i istovremena skoro dvotrećinska podrška Skupštine istoj toj Vladi, na prvi pogled može izgledati apsurdno, ali samo nekome ko ne poznaje kako funkcioniše sistem u Crnoj Gori

 

 

MONITOR: Premijerski sat otkazan je od strane predsjednika parlamenta, uz obrazloženje da je skandal to što je sjednica Odbora za ekonomiju još trajala u vrijeme kada je premijerski sat zakazan.  Premijer tvrdi da je opozicija imala plan da opstruira parlament, a opozicija da je otkazivanje premijerskog sata poniženje koje do sad nije viđeno.  Kako vi to vidite?

RADULOVIĆ: Obrazloženje predsjednika Skupštine da se premijerski sat neće održati zbog zloupotrebe prava od strane skupštinskog odbora ne djeluje ubjedljivo jer tim odborom predsjedava poslanik iz većine sa kojim su predsjednik Skupštine i ostali predstavnici vlasti mogli iskordinisati i način vođenja sjednice odbora koji bi ograničio vrijeme diskusija na odboru. Zato otkazivanje premijerskog sata prije izgleda kao dio dogovora premijera i parlamentarne većine.

Osim toga, odnos premijera prema Skupštini u kontinuitetu je neodgovoran. Ova sjednica odbora mjesecima je odlagana jer premijer „nije imao vremena“ da se odazove pozivu. Istovremeno,  vidimo da je  imao vremena za višednevni boravak na Olimpijskim igrama i fotografisanje sa zvaničnicima i sportistima drugih država, ali za dolazak u Skupštinu i odgovore na pitanje poslanika vremena uglavnom nema. Nepoštovanje Skupštine od strane izvršne vlasti i istovremena skoro dvotrećinska podrška Skupštine istoj toj Vladi, na prvi pogled može izgledati apsurdno, ali samo nekome ko ne poznaje kako funkcioniše sistem u Crnoj Gori. Nažalost, zadovoljenje ličnih i partijskih interesa važnije je od funkcionalnosti institucija i obezbjeđivanja kontrole vlasti.

MONITOR: Prethodno je kontrolno saslušanje premijera i ministra unutrašnjih poslova o imenovanju vršioca dužnosti direktora Uprave policije i posljedicama za sistem sigurnosti obavljeno iza zatvorenih vrata. Kako vidite zatvaranje te sjednice za javnost?

RADULOVIĆ: Mislim da paušalno pozivanje na dokumenta koja su označena stepenom tajnosti nije dovoljan razlog za isključenje javnosti sa sjednice na kojoj se raspravljalo o imenovanju vršioca dužnosti direktora Uprave policije.Takve odluke ne doprinose transparentnosti Skupštine, a istovremeno i podstiču sumnje da se od javnosti žele sakriti neke informacije koje javnost ima pravo da zna. Upravni sud je tri puta poništavao odluku o razrješenju g-dina Brđanina, a svjedočili smo jednom očigledno nezakonitom postupku izbora vršioca dužnosti direktora policije Aleksandra Radovića što je najviše štete možda učinilo njemu. To jesu pitanja od interesa za javnost i ne vidim opravdane razloge da se javnost na ovoj sjednici isključi.

MONITOR: Uoči rekonstrukicjie Vlade kritikovali ste izbor ministara po partijskom ključu, odnosno to što se ne vodi računa da onaj koji je postavljen nema reference u toj oblasti. Šta kažete nakon rekonstrukcije koja nam je donijela 26 ministara i sedam potpredsjednika?

RADULOVIĆ: Vlada sa 26 ministara i sedam potpredsjednika još jednom pokazuje zašto političke partije ne žele da donesu zakon o vladi. Kada tome dodamo da se skoro svi ministri biraju po partijskim i ličnim interesima, uglavnom bez ikakvih znanja i iskustava u resorima koji im se povjeravaju, onda je sasvim logično što godinama imamo ozbiljne probleme sa korupcijom i organizovanim kriminalom. U sistemu u kome na ključnim pozicijama nema mjesta za profesionalce i osobe sa integritetom, već isključivo za partijske vojnike bez znanja i integriteta, korupcija je logična posljedica. Takođe, premijer koji prvo najavi da će Crna Gora biti Švajcarska na Balkanu, a zatim predloži Vladu sa ovoliko članova, ili ne zna o čemu govori ili svjesno obmanjuje građane, jer Švajcarska, na primjer, ima sedam članova Vlade.

MONITOR: Ustavni odbor nije dao ove sedmice  podršku nijednom kandidatu za sudiju Ustavnog suda.

RADULIOVIĆ: Godinama svjedočimo namjerama političkih partija da za sudije Ustavnog suda izaberu svoje partijske kadrove koji bi u Ustavnom sudu, umjesto principa ustavnosti i zakonitosti, štitili njihove interese. Prije par mjeseci vidjeli smo i pokušaj da se, suprotno Ustavu, nekim sudijama produži mandat. Političari ne odustaju od namjere da u Ustavnom sudu biraju partijske kadrove i to otežava izbor, odnosno dogovor o nekom kandidatu. Takva praksa obeshrabruje stručne osobe sa integritetom da uopšte konkurišu na te pozicije. U Ustavnom sudu postoje sudije koje imaju integriteta i koje su spremne da taj posao rade profesionalno i stručno, bez obzira na političke i lične interese bilo kog subjekta. Na žalost, te sudije su u manjini i političari će učiniti sve da tako i ostane.

MONITOR: Još čekamo i na predsjednika/cu Vrhovnog suda. Na posljednji konkurs prijavilo se četvoro sudija. Mislite li da će to mjesto konačno biti popunjeno?

RADULOVIĆ: Nadam se da će se konačno obaviti  izbor predsjednika Vrhovnog suda. Taj izbor do sada se nije desio zbog neogovornosti određenih sudija Vrhovnog suda koji su očigledno vršili opstrukciju “uzdržanim” glasom, odnosno neglasanjem za bilo kog kandidata. Kada se prisjetimo da je, ne tako davno, Vesna Medenica dobila podršku za treći neustavni mandat i to od svih 18 tadašnjih sudija Vrhovnog suda, onda je jasno u kakvom je stanju pravosuđe u Crnoj Gori i koliko su opravdane sumnje da ona i dalje kontroliše značajan dio sudstva.

MONITOR:  Nakon oslobađajuće presude u slučaju poznatom kao „državni udar“, kazali ste da dvije oprečne presude u ovom slučaju pojačavaju sumnje da se je pravosuđe pod ozbiljnim političkim uticajem i da se presude donose u skladu sa interesima i zahtjevima vlasti. Šta još budi te sumnje?

RADULOVIĆ: Kada je u pitanju reforma pravosuđa, jedino kod dijela SDT-a možemo konstatovati određeni napredak. To nikako ne može biti dovoljno sve dok se sudstvo ne reformiše i ne oslobodi nasljeđa koje je ostavila Vesna Medenica sa svojim saradnicima koji su i danas aktivni u cijelom pravosuđu: sudstvu, tužilaštvu i advokaturi.

Nije pravosuđe samo pod uticajem vlasti, ono je uopšte pod političkim uticajem. A kada vidimo koliki je stepen korupcije u društvu, onda možemo zaključiti da je dio pravosuđa i pod uticajem organizovanog kriminala. U prilog tom zaključku ide činjenica da još nemamo osuđujućih pravnosnažnih presuda u bitnim predmetima, niti pravnosnažnih odluka o oduzimanju imovine stečene kriminalom. Zato prijeti opasnost da rezultati koje postiže Specijalno državno tužilaštvo, zajedno sa SPO-om, Europolom i drugim međunarodnim partnerima, ostanu bez adekvatnog sudskog epiloga. Gotovo svakodnevno svjedočimo opstrukcijama u određenim postupcima koje dovode do ukidanja pritvora okrivljenima zato što sudovi ne donose prvostepene presude u roku od tri godine, a zatim ti okrivljeni odmah po izlasku iz pritvora izvršavaju teška krivična djela i nerijetko se daju u bjekstvo. Na te opstrukcije okrivljenih i njihovih branilaca sudovi ne reaguju adekvatno ili čak uopšte ne reaguju. Nekada se stiče utisak da sudovi učestvuju u opstrukcijama zajedno sa okrivljenima i njihovim braniocima. Na primjer, suđenje Vesni Medenici odloženo je 21 put, od čega je najmanje 15 puta to bilo krivicom suda ili pod sumnjivim okolnostima koje nijesu razjašnjene. Sve to ukazuje na dogovor više aktera da se suđenje odlaže. Takođe, sjećamo se da je g-đa Medenica uhapšena na aerodromu sa kartom za Beograd u jednom pravcu, a pritvor joj je trajao nepunih sedam mjeseci. Uporedite to sa trajanjem pritvora protiv nekih drugih lica, posebno sudija i tužilaca koji su lišeni slobode na radnom mjestu ili mjestu stanovanja kojima pritvor traje prosječno tri puta više. I Svetozaru Maroviću pritvor je trajao samo pet mjeseci, presude koje su donešene sa neprimjereno malim kaznama nijesu ni izvršene, a da ne govorimo o tome da mu ništa od imovine stečene kriminalom nije oduzeto. Jasno je da je to sve bio rezultat dogovora odbrane Marovića, tužilaštva, suda i političara. U predmetu protiv Medenice imamo neke iste aktere, a dosadašnji postupak daje osnova za sumnje da se opet radi o dogovoru odbrane, suda i političara, ovaj put bez učešća tužilaštva, da epilog bude sličan kao kod Marovića. Sve ovo doprinosi sumnjama da je pravosuđe još pod uticajem politike i kriminala, i  da je sud daleko od toga da se može nazvati nezavisnim i nepristrasnim.

MONITOR: Vidite li volju za njegovu suštinsku reformu?

RADULOVIĆ: Ne vjerujem da postoji dovoljno političke volje da se pravosuđe suštinski reformiše jer bi u tom slučaju brojni političari bili izvedeni pred lice pravde. Decenijama ne postoji volja bilo koje izvršne vlasti da obezbijedi elementarne uslove za rad sudija i državnih tužilaca i to dovoljno govori da li postoji volja da se pravosuđe reformiše. O suštinskoj reformi moći ćemo govoriti tek kada se sudijama i tužiocima obezbijede adekvatni uslovi za rad koji će omogućiti da se efikasno vode postupci i donose presude protiv aktera korupcije i organizovanog kriminala, kada počne da se oduzima imovina stečena kriminalom, kada se pravosuđe oslobodi neprofesionalnog i korumpiranog kadra i kada sudovi spriječe zloupotrebe, opstrukcije i izrugivanje kompletnog pravosuđa od strane okrivljenih poput Vesne Medenice i njene odbrane. Tada će i političari i kriminalci shvatiti da ne mogu uspješno vršiti uticaj na pravosuđe.

Milena PEROVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

1 dan

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

1 dan

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

1 sedmica

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo