Povežite se sa nama

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (II): Na prvoj liniji fronta

Objavljeno prije

4 mjeseca

na

The Barbary Pirates 15th-17th Centuries

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

Na Jadranu je uvijek gusario i krijumčario ko je to mogao. Gusarenje na ivici piraterije je običaj, ono što se radi na moru, usanza del mare. ,,Gusarstvo na Jadranu je bilo legitimni i sastavni dio regularnog ratovanja na moru, a gusarili su i muslimanski i hrišćanski gusari”, ističe dubrovački povjesničar Josip Luetić.

U srednjem vijeku ovdje gusare Sicilijanci, Katalonci, stanovnici Drača… Pravi zaham dobija 1417. godine turskim osvajanjem Himare i Valone. Gusari su bili privučeni izobiljem prometa na Jadranu: žito iz Albanije, ulje iz Apulije i Romanje, meso, dalmatinski sirevi, da ne govorimo o brodovima koji obezbjeđuju dalek i prebogat izvoz i uvoz Venecije.

Mletačka republika takođe nikada nije imala osobitih skrupula da se bogati na nasilju i gusarstvu. ,,Venecija je nikla iz grube stvarnosti prisilnog naseljavanja, rata, sukoba, gusarstva i trgovine”, tvrdi istoričar Luis Mamford.

Ni onda kada između Venecije i Turske vlada mir, na granicama nema mira. Mlečani posebno ne pristaju da Jadransko more dijele sa Osmanlijama. Ali, kada god je to bilo moguće, izbjegavaju direktne sukobe. Oni Jadran smatraju svojim teritorijalnim vodama i još od 12. vijeka ga nazivaju ,,Venecijanskim zalivom”. Mletački Senat pisao je papi u 14. vijeku: „Mi nemamo ni vinograda ni polja; naša njiva je more i ko to osporava, ugrožava nam život”. Ova rečenica odražava politiku koju je Venecija šest stoljeća vodila na Jadranu, umješnošću i brutalnošću, zavisno od slučaja. I to ne samo ovdje.

Balšići su u svojoj prijestonici, u Ulcinju, te u Baru i Budvi, bez dopuštenja Venecije, gradili plovila i njima napadali trgovačke brodove. Sredinom marta 1369. godine mletački kapetan jadranske flote upozorio ih je da ,,ako njihovi naoružani brodovi oštete mletačke trgovce, biće tretirani kao gusari”.

,,Već mnogo godina ova mletačka Sinjorija, bez ikakve osnove polaže pravo na zaliv kao da je samo njen, kao da Bog ovaj dio mora nije stvorio, kao sve ostalo, da služi svima”, piše španskom kralju Filipu II ambasador u Veneciji Fransisko de Vera. U Madridu na nevolje Venecije uvijek gledaju bez mnogo sažaljenja jer, kako ističu, to je ,,opaka država koja se obogatila na nedozvoljen način”.

Slično misle i u Parizu. Francuski ambasador Elian je Mlečane smatrao ,,zloglasnim gusarima koji haraju svim morima i koji su opasniji od morskih nemani, stijena i oluja”.

Mlečani su na sve načine nastojali spriječiti da vladari obalnih država i oblasti ugroze njihove monopole i prevlast na Jadranu. Stoga su onemogućavali svaki pokušaj lokalnih gospodara, bez obzira jesu li im saveznici i prijatelji ili ne, da posjeduju značajnije pomorske snage i u većoj mjeri prenesu svoje aktivnosti na more. Dubrovčani su od 1461. godine priznavali mletačku prevlast na moru i plaćali su joj određeni namet za slobodnu plovidbu po Jadranu (il transito). Žilava Republika Sv.Vlaha je istovremeno papski štićenik i sultanov vazal, jer Osmanlijama od 1481. do 1806. plaća harač od 12.500 zlatnih dukata godišnje.

U vremenima mira, Mlečani i Osmanlije su razradili način zajedničkog života i dopuštali slobodan protok ljudi i trgovine, koja je imala ključnu važnost za opstanak Venecije kao funkcionalne države.

Ali, i tada Mlečani, iako sa malo uspjeha, pribjegavaju svojim najomiljenijim metodama: širenju intriga, pokušajima izazivanja požara u ulcinjskoj luci i organizovanjem atentata na gusare ili visoke zvaničnike u skadarskom sandžaku.

Prodorima osmanske flote prethodili su i slijedili je gusarski brodovi. Osmanlije su oduvijek pretpostavljale kopnene napade ratovima na moru, pa su sukobe sa hrišćanima na moru rado prepuštali sjevernoafričkim vladarima i gusarima. Od 1525. godine Jadran postaje polje njihovog djelovanja. Više nema katalonskih, đenovljanskih i drugih gusara u ovom moru, iako ih je bilo nešto ranije; aktivni su malteški vitezovi i gusari sa Sicilije.

Većina valonskih i dračkih reisa postaju pravi majstori u gusarskom zanatu. Turci su aktivirali i gusarska gnijezda na zapadnoj grčkoj obali (Santa Maura i Modon) i počeli borbu za osmansku dominaciju nad vodama Jonskog mora i južnog Jadrana. Turska je otvorila svoje prozore na ovom moru i Venecija se morala nevoljno pomiriti sa činjenicom da Jadran treba dijeliti sa Osmanlijama.

Od tada, pa skoro neprekidno do 1718. godine, dakle gotovo dva stoljeća, prva linija fronta je na južnom Jadranu, odnosno u širem akvatorijumu Ulcinja.

Poslije Kiparskog rata 1573. godine prestale su na Mediteranu velike pomorske bitke i sukobi su se svodili na raspojasano gusarstvo. Dok se na kopnu održavao privid mira, na moru su se vodili mali ratovi. Posebno na Jadranskom moru, tom malom Mediteranu, ili svijetu u malom, kako navodi R. D. Kaplan. Kartograf Sulejmana Veličanstvenog, pomorac i gusar, Piri Reis, predstavlja Jadran kao glavni dio Mediterana, koji hiljadama godina spaja Istok i Zapad.

Sukobi se odvijaju uglavnom na njegovoj istočnoj strani. Jer, brodovi su bili primorani da plove uz ovu obalu, jer je suprotna, italijanska, nerazuđena, s vrlo rijetkim lukama, pa u slučaju nevremena ne može pružiti potrebnu zaštitu. A istočna strana, sa prirodnim lukama, zalivima i deltama rijeka, te brojnim ostrvima, idealna je za plovidbu.

More je u 16. i 17. vijeku beskrajno; prostranstvo koje su zauzimali ljudi predstavljalo je tek nekoliko linija i malih uporišnih tačaka. Ploviti, značilo je držati se obale, ,,kretati se sa stijene na stijenu kao rak”, ,,s rta na ostrva i s ostrva na rt”. Plovidba blizu obale, na vidiku obale, značila je brzo pronalaženje zaštite pod topovima kule ili dvorca neke tvrđave u slučaju da se ugleda približavanje sumnjivog broda, pružala je sigurnost kada nije bilo drugog rješenja osim napuštanja broda i užurbani bijeg prema kopnu, kao i pristup informacijama o opasnostima u realnom vremenu.

Pomorstvo je kroz čitavu istoriju bilo jedno od osnovnih zanimanja Ulcinjana, pomorski zanat je tekao u njihovim žilama. Ovdje je vazda važilo surovo pomorsko pravilo: ,,Navigare necesse – vivere non necesse (Ploviti je nužno, živjeti nije nužno).

Ulcinj je dijete mora. Njegov zaštitnik je Bindi, ilirski bog mora i voda. More je ovom gradu donijelo ekonomski i kulturni prosperitet i značaj u mediteranskim okvirima. I svi su ljudi tu uvijek bili dobrodošli, ma od kud god dolazili, koje god da su rase, vjere ili nacije, posebno oni koji su bili korisni za ovu malu zajednicu.

Ulcinjski pomorci nijesu pohađali nautičke škole, a znali su se upravljati po busoli i kartama. Odlično poznavanje obale, izvanredna orijentacija na moru i urođena doza fatalizma, ključni su razlozi njihovog uspjeha. A ono je, prije svega, bila rezultanta duge prakse na moru. Kapetanstvo je, u pravilu, bilo nasljedno, s oca na sina.

I pored svojih strašnih gusarskih akcija, Ulcinjani su na cijelom Mediteranu bili cijenjeni kao vješti pomorci. „Ime Ulcinjanin se poštovalo u čitavoj Turskoj. Sultani su tražili da budu u njihovoj floti“, piše francuski konzul u Skadru Jasen Ekar. Zbog brojnih zasluga za Osmansku imperiju, njihove hrabrosti i simpatija koje su uživali na Visokoj Porti, Ulcinjane su, kako navodi istoričar B.Hrabak, zvali i – sultanova djeca! ,,Mada izrazito gusari, Ulcinjani su uvijek uživali sultanovu podršku i zaštitu“, dodaje on.

S druge strane, na velikom dijelu Jadrana Ulcinjani su smatrani „nepobjedivom djecom satane koji imaju odvažnost vukova i lukavost lisica”. Manifestacije uzbune i užasa izazvane upadima gusara iz „njihovog zloglasnog mjesta“ (nido infame di corsari), još žive u kolektivnoj memoriji na italijanskoj obali Jadrana. Za stanovnike italijanske provincije Teramo riječ duggenott (Ulcinjanin) je i danas ostala sinonim za gusara!?

Najviše je tome doprinio Sinan-paša, koji je od 1580. do 1596. godine, pet puta ili ukupno 7,5 godina, bio veliki vezir Osmanskog carstva. Kao admiral osmanske mornarice i rodom Albanac, on je odlično poznavao kvalitete ulcinjskih pomoraca.

Kodža Sinan-paša je posebno protežirao svoje rođake, članove poznatih ulcinjskih familija, Bruti i Bruni, od kojih je, na primjer, Bartomoleo Bruni, bio premijer Moldavije, vazala Turske. Oni su takođe bili prevodioci na Dvoru u Istanbulu i privilegovani posrednici između Osmanskog carstva i evropskih država.

Ovaj čuveni veliki vezir je imao zemljišne posjede u Štoju i ostavio je značajne vakufe u Ulcinju.

(Nastaviće se)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (XIX): Opadanje gusarstva

Objavljeno prije

6 dana

na

18 Oktobra, 2024

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

 

I Beogradski mir (18.9.1739.), zaključen između Turske i Austrije, izričito zabranjuje Ulcinjanima pirateriju („sigurnost od gusarskih država i Ulcinjana“).

Krajem 1739. godine sultan je izdao novi ferman za koji Mlečani tvrde da je od „neobične i izvanredne snage i odlučnosti protiv Ulcinjana“, a pola godine kasnije još jedan. Radi nadziranja njegovog sprovođenja u ove krajeve je poslan kapidži-paša Mahmud. Nakon toga je (u julu 1740.) ulcinjski kadija Ali-efendija izdao fetvu o pojedinačnom jemstvu za svakog vlasnika ulcinjskog broda. U dokumentu su navedena imena vlasnika i za svakog od njih odgovarajući jamac. Uz navedena imena 85 vlasnika brodova za 76 njih stoji titula reis, dok se među jamcima javljaju 20 kapetana. U tekstu poslije spiska stoji da svi vlasnici, odnosno kapetani, garantuju jedan za drugog, a napose da svaki pojedini navedeni jamac odgovara svojom pokretnom i nepokretnom imovinom, koja će mu se konfiskovati u slučaju kršenja mirovnih odredaba, tj. napada na mletačke podanike ili druge pomorce.

U carskim naredbama i sudskim presudama 1740. godine insistira se na finansijskim oblicima pritiska na lokalne vlasti, obustavom plata agama i oficirima, pa je godinu kasnije isplata prinadležnosti posadi ulcinjske tvrđave prenijeta na mletačkog poslanika u Istanbulu radi nadoknade štete podanicima Venecije.

Mirovnom ugovorom od 7. aprila 1740. godine potpisanom između Osmanske države i Kraljevstva Napulja i Sicilije Porta se obavezala da neće dozvoliti da ulcinjski gusari napadaju napuljske brodove.

Novi ferman donešen je krajem avgusta 1741. godine i adresiran je na skadarskog pašu i kadiju i komandante Ulcinja. Iz njega se saznaje da nijesu doslovno sprovođeni raniji fermani, te da su ulcinjske age morale iz svojih zarada da plate dio štete koja je nanijeta mletačkim podanicima. Ta odšteta, „draga Bokeljima“, iznosila je 4.200 pjastri.

Stanje se ni nakon toga nije bitnije popravilo, pa je sultan je naredio skadarskom paši Jusufu Čaušoliju da 1741. godine prenese svoju rezidenciju u Ulcinj i da tamo ostane sa svojom svitom sve dok se ne postignu željeni ciljevi. Navodi se da paša lično izdaje, uz sigurnu i jaku garanciju, isprave ulcinjskim pomorcima za slobodnu plovidbu. Bez toga niko nije smio izaći na more.

Jusuf-paša je insistirao i da jedna mletačka galija bude stalno stacionirana u Ulcinju kako bi nadzirala kretanje brodova. Krajem 1745. godine skadarski namjesnik piše mletačkom providuru mora Đakomu Boldu da Ulcinjane „koji doplove u mletačke luke bez naše bujuruldije treba da uhvatite i uhapsite, a one koji dođu sa našom bujuruldijom i našim velikim pečatom da ih primite“. Providur je odgovorio da bi najbolje bilo da se bez tog dokumenta Ulcinjanima ne dozvoli izlaz na more kako bi se izbjegle nepotrebne prepirke koje bi mogle nastati zbog hapšenja sultanovih podanika.

Mletački konzul u Skadru, Anton Duoda, gorljivi protivnik Ulcinjana, stalno je tražio progon gusara. U septembru 1746. godine zahtijevao je od ulcinjskog muteselima Šemsi-age da progna gusaricu koja je ušla u Bojanu. Kadija Ulcinja Jusuf obaviještava ga da je taj brod protjeran.

Skadarski paša je došao u luku Valdanos krajem 1748. godine kada je saznao da je Ulcinjanin Hadži Mustafa zarobio u Bojani kapetana iz Dalmacije Mateja Bona i nekoliko mornara, koji su plovili na jednom venecijanskom brodu.  Jusuf-paša je optužio ulcinjskog dizdara Ismail-agu da je dao saglasnost za ovu akciju, što je ovaj negirao. Zbog ovog incidenta u Ulcinj je stigao ferman sultana, koji je javno pročitan. Ulcinjani su poručili da će se povinovati naredbi vladara konstatujući da je u ovom slučaju Ismail-aga nevin.

Ali, nestabilna situacija u skadarskom sandžaku nakon pogibije Jusuf-paše 1749. godine, uticala je na ponovno pokretanje akcija ulcinjskih gusara. Novi fermani, čak devet u roku od dvije godine (1756-57.), koji su stizali iz Istanbula, ostajali su mrtvo slovo na papiru.

Kako je trgovački sloj u Ulcinju i naročito u Skadru veoma narastao sredinom 40-tih je postignut dogovor sa gusarima: brodovi iz Tripolija mogu se sidriti u Ulcinju, ali da ne ugrožavaju brodove susjednih zemalja, posebno Mletačke republike.

U proljeće 1751. godine Ali-paša je iz Istanbula donio ferman sultana Mahmuda I koji je predviđao da se unište ulcinjski gusarski brodovi koji se nijesu pokorili njegovom naređenju. Čim se pročitan sultanov ferman, Ulcinjani su protjerali tog kapidži-bašu.

Ohrabreni prijateljskim odnosima sa Osmanskom državom, Mlečani su svaku priliku koristili da udare na Ulcinjane. Tako je 1752. godine, u pristaništu Drača, jedan mletački ratni brod napao plovilo reisa Kučuk Zejnela koji je krcao robu za Grčku. Poginuo je njegov drug Husein, mnogo članova posade ranjeno, opljačkano 2.000 cekina, a brod teško oštećen. Kadija Drača i ulcinjski prvaci obavijestili su Istanbul o ovom zločinu.

Ipak, učestalost fermana, obećanja ulcinjskih glavara i snažnije okretanje pomorstvu i trgovini, doveli su do postepenog opadanja gusarstva. Tome je svakako pogodovala i činjenica da sjevernoafrički gusari od 1763. godine nijesu uplovljavali u Jadran.

Dvije godine kasnije, na zahtjev centralnih vlasti, mještani ulcinjske tvrđave su bili primorani da sklope dogovor da će njihovi najbliži stradati ukoliko se dalje budu bavili piratstvom.

Dva nova fermana protiv ulcinjskih gusara sultan Mustafa III je izdao 1766. godine i uputio ih rumelijskom beglerbegu. U njima se traži da se unište dva ulcinjska gusarska broda i da se obustavi isplata prinadležnosti ulcinjskim starješinama.

Posljednji fermani izdati krajem 1776. i početkom naredne godine odnosili su se na oduzimanje velike galeote sa 30 topova od ulcinjskog reisa Karakurtija, te na njegovo kažnjavanje. On se bio nastanio na Peloponezu i gusario je po Jonskom moru.

Inače ,,ferman velikog gospodara“ (firmano del Gran Signore), kako su nazivali u zapadnim mediteranskim državama ispravu osmanskog sultana, morali su imati svi oni koji su nesmetano htjeli da putuju po Sredozemlju.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (XVIII): Fermani sultana

Objavljeno prije

2 sedmice

na

11 Oktobra, 2024

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

Osmansko Carstvo nije bilo monolitna cjelina s neograničenim kapacitetom prisile, već složena državna zajednica koja se sastojala od višestrukih slojeva vlasti povezanih na velikim udaljenostima. Mogućnosti koje su bile na raspolaganju osmanskim kreatorima politike u Istanbulu, a koji bi inače bili skloni suzbijanju domaćeg piratstva, bile su ograničene potrebom za održavanjem granične odbrane i pristupom iskusnim pomoćnim snagama, koje su neregularne mornarice duž jadransko-jonske i sjevernoafričke obale osiguravale u doba sukoba. Bili su dodatno ograničeni ozbiljnim finansijskim poteškoćama koje su zahvatile države na Sredozemlju tokom kasnog 16. i 17. stoljeća, uzastopnim kopnenim ratovima, stalnim pobunama, kugama i teškim dinastičkim previranjima kroz prve decenije 17. vijeka. Nije bila slučajnost da se razdoblje najveće žestine i najhrabrijih aktivnosti sjevernoafričkih korsara dogodilo u doba dubokih domaćih izazova za osmansku središnju vladu, ali i za veći dio Evrope. Sposobnost Visoke Porte da komunicira sa svojim pokrajinskim čelnicima i sprovede svoju volju bila je ozbiljno oslabljena. Sjeverna Afrika, pa i Ulcinj, mogli su da djeluju nezavisno u odnosu na Istanbul. I oni su to učinili.

Ton naredbi o prekidu i odustajanju od gusarskih akcija poslanih iz Istanbula sugeriše da, barem iz perspektive centralnih vlasti, nije bilo situacije namigivanja i klimanja glavom. U vremenima mira vlast označava kao ,,haram akcije levenata” koji na moru pljačkaju pomorce i trgovce i ističu prijateljstvo sa Venecijom. U fermanu iz septembra 1618. godine (ramazan hidžretske 1027.), upućenog kadijama Skadra, Bara i Ulcinja navodi se da je mletačka vlada pokazala vezanost za Visoku Portu odanošću, mirom i prijateljstvom ,,od davnina”, tačnije od zaključenja mira 1573. godine.

Činjenica da su te naredbe stalno slane – a frustracija neposlušnih službenika je opipljiva u nekim carskim dekretima – otkriva jasne probleme koje je administracija imala sa njihovim sprovođenjem na terenu. Tako je, na primjer, 1670. godine sultan Mehmed IV naredio svojim lokalnim zapovjednicima da prekinu napade Ulcinjana na Mlečane, ali se to nije poštovalo. Jer, onemogućavanje gusarskih akcija Ulcinjana značilo bi, pored ostalog, i svođenje ulcinjskog trgovačkog pomorstva na jednu neznatnu mjeru.

S proljeća 1673. godine poslane su naredbe svim vlastima u jadranskim i jonskim okruzima, uključujući i „problematična područja poput Santa Maure i Ulcinja“, da pozovu sve vlasnike brodova. Oni koji su svoje čamce koristili za trgovinu morali su od svog mjesnog kadije dobiti potvrdu da imaju osigurane jamce. Imena i opisi svih jamaca trebali su se poslati Porti na centralnu registraciju. Svakom ko nije poštovao proceduru ili se bavio gusarstvom trebalo je uništiti brod. Slične naredbe slale su se iz Istanbula sve do početka Prvog morejskog rata.

U vremenima mira Visoka porta i Venecija nijesu blagonaklono gledale na gusare. Nakon što su Mlečani vratili Osmanlijama neke važne robove, veliki vezir Ahmed Koprulu im je 10. juna 1674. godine uputio pismo zahvalnosti i istovremeno obećao da će učiniti sve da gusari iz Ulcinja i Santa Maure ne ometaju mletačke brodove na moru.

U decembru 1706. godine Visoka Porta je naredila kadijama u Ulcinju, Draču i Valoni da ne dozvole komandantima tvrđava da podržavaju gusare Alžira, Tunisa i Tripolija. „Ako to ne učine, oni se trebaju ne samo smijeniti sa funkcije, već i oštro kazniti“, navodi se u dekretu sultana.

Grupa ulcinjskih gusara, ukupno 73 osobe, uhvaćena je 1707. godine zbog krađe robe ribara u Venecijanskom zalivu. Od paše Abdulaha je zatraženo da oni budu pritvoreni.

Veliki vezir je 1712. godine uputio u Ulcinj jednog kapidži-pašu, koji je donio sultanov ferman o zabrani Ulcinjanima da se bave gusarenjem. Ulcinjani su u pismima sultanu navodili da Mlečani nastoje omesti razvoj ulcinjske pomorske trgovine. Upravo su žalbe Ulcinjana na Mlečane i Bokelje bile jedan od formalnih razloga za početak rata (Drugog morejskog, 1714-1718) što ga je Osmanska imperija objavila Veneciji.

Sredinom te godine izdat je još jedan ferman, kojim se traži i uništenje sedam ulcinjskih galeota koje su gusarile po Jadranu.

Sklapanjem Požarevačkog mira, Venecija i Turska su zatvorile istoriju rješavanja svojih nesporazuma silom u svojim odnosima, pa su takvo ponašanje zahtijevale i od svojih državljana.

U dekretu upućenom iz Istanbula skadarskom namjesniku Arslan-paši, početkom novembra 1719. godine, navedeno je da je njegov prethodnik, Bajram-paša, smijenjen nakon što je utvrđeno da nije sprovodio odluke dogovorenog mira. Dodaje se da će, ukoliko se pokaže da je u najmanjoj mjeri i Arslan-paša nemaran prema ulcinjskim gusarima, on ne samo biti smijenjen, već i kažnjen.

Pošto su se neki Ulcinjani nastavili baviti piraterijom, njihove su kuće u Ulcinju 1726. godine srušene, a drugi su kažnjeni tako što su zarobljeni i poslani da veslaju na sultanovim galijama.

Tridesetih godina 18. vijeka. izdato je niz fermana (u prosjeku, svake godine po jedan) koji polaze od tursko-mletačkog ugovora iz 1718. godine kojim se predviđa oduzimanje brodova Ulcinjanima, naknada za pričinjenu štetu, kažnjavanje i slično. Za svako nepočinstvo ,,opasnih i nepopravljivih Ulcinjana“ (infesti ed incorreggibili Dulcignotti) Mlečani su se odmah obraćali Visokoj Porti.

U želji da se očuvaju dobri odnosi, pa ponekad i na štetu Ulcinjana, Porta je 1733. godine donijela dva fermana kojim se potvrđuje raniji sultanov berat o zabrani Ulcinjanima da pristaju u lukama koje su pod vlašću Venecije. Krajem juna naredne godine jedna ulcinjska tartana koja je plovila prema sajmu u Senigaliji sa robom skadarskih trgovaca je zarobljena od strane četiri španska broda. Posada i svi trgovci su zarobljeni i upućeni u zatvor u Napulj. U dokumentu koji su potpisali 42 Ulcinjanina i Skadranina optužuje se Venecija za ravnodušnost prema otmičarima.

Sultan Mahmud I uputio 1. juna 1736. godine ferman skadarskom paši, kadijama Skadra i Ulcinja, agama tvrđava i drugim komandantima primorskih gradova u Albaniji u kojem se navodi da su Ulcinjani izvršili neka nedjela nad mletačkim podanicima, pored ostalog, zarobili tri prčanjska broda. U vezi sa svim zločinima sultan tačno određuje kako da se izvrši obeštećenje oštećenih lica. Sem rješavanja pojedinih slučajeva, ovaj ferman sadrži i važne odredbe koje zabranjuju da se gusarima daje utočište u albanskim lukama i naređuje da se moraju spriječavati svi gusarski poduhvati u skladu sa „svetim mirovnim odredbama i časnim mirom“.

No, odredbe tog fermana nijesu bile u potpunosti izvršene, što je vidljivo iz fermana izdatog sredinom decembra 1736. godine. Skadarski paša i drugi turski činovnici žale se Porti da im nedostaje snaga da obuzdaju Ulcinjane. Sultan u fermanu navodi da će, ukoliko se nastavi po starom, ulcinjskim čelnicima biti oduzete plate. A oni su bili uvjereni da ih niko ne može obuzdati, kamoli kazniti.

Godinu kasnije, sultan u novom fermanu naređuje: „Onemogućiti Ulcinjanima da isplove radi piraterije, oduzeti im galeote i zabraniti izgradnju novih, spriječiti nanošenje svake štete trgovačkim brodovima. Oni koji su izvršili neku zaplijenu moraju nadoknaditi štetu i osloboditi zarobljene ljude, a sem toga krivci moraju biti primjereno kažnjeni kako bi takve kazne odvratile druge Ulcinjane od sličnih postupaka“. Kako ni te mjere nijesu dale dobre rezultate zbog opstrukcije na lokalnom nivou, Porta se odlučuje da smijeni starješine u Ulcinju i na albanskom primorju. U nizu fermana se zahtijevalo od Ulcinjana da na svojim brodovima ne vijore berberske zastave.

„Postupci Ulcinjana podjednako su neugodni i turskim i mletačkim podanicima“, navodi konzul Venecije u Draču Rosi.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ULCINJ IZMEĐU TURIZMA, SPORTA I PLANOVA: Mundijal, stadion, luka, most…

Objavljeno prije

3 sedmice

na

4 Oktobra, 2024

Objavio:

Dok sumiraju rezultate protekle turističke sezone, koja je ovdje bila uspješnija nego u drugim djelovima države, Ulcinjani se pripremaju za novi Mundijal prijateljstva. I prave planove

Glavni organizator ove jedinstvene regionalne manifestacije, poznati preduzetnik i humanista, Pavle-Pajo Pepđonović, kaže da je praktično sve spremno za treće okupljanje u Ulcinju nekadašnjih zvijezda sporta sa prostora bivše Jugoslavije.

“Ovoga puta imaćemo najviše učesnika. Biće sa nama i mnogo glumaca, još više novinara, kao i naših prijatelja iz cijele Evrope.  Ovo je postala manifestacija na koju svi žele doći. Ulcinj živi i sanja bajku. I ona će se dogoditi“, ističe Pepđonović.

On posebno navodi da je u organizaciju događaja uključen cijeli grad: od lokalne samouprave preko hotelijera i izdavalaca smještaja pa sve do običnih građana.

Ovogodišnji Ulcinjski mundijal prijateljstva počinje 21. oktobra i tokom tri dana, kako je najavljeno, biće održano niz interesantnih događaja.

Na prijedlog književnika iz Bara, Rajka Joličića, u Ulcinju  će biti zasađeno balkansko drvo mira.Učesnici će potom to uraditi u svojim sredinama. „Na taj način širimo poruku mira, prijateljstva i ljubavi iz ovog divnog grada“, kaže Joličić.

On tvrdi da se jedna ovakva manifestacija mogla desiti samo u Ulcinju. „Održano je na desetine promocija knjige Ivana Gudelja, ali nigdje nije bilo te silne energije i emocija, tih prekrasnih vibracija, kao u Ulcinju. One su plod duše ovog grada. To osjećaju svi oni koji borave u Ulcinju tokom Mundijala prijateljstva i dožive ovu predivnu atmosferu“, napominje  on.

Na krilima ove manifestacije Ulcinj je proslavio ulazak svog tima, Otrant Olympica u Prvu crnogorsku fudbalsku ligu. Ekipa trenera Dejana Vukićevića je za samo tri godine preskočila tri ranga takmičenja.

Otrant Olympic u ovom jesenjem dijelu šampionata ne igra, kao domaćin, na svom terenu, jer njegov stadion ne ispunjava prvoligaške uslove Ovih su  dana, u sardnji Opštine Ulcinj i Fudbalskog saveza Crne Gore, krenuli radovi na njegovoj rekonstrukciji. U rukovodstvu kluba očekuju da će se barem mečevi drugog dijela šampionata igrati u Ulcinju.

“Potvrđuje se da snovi postaju realnost ukoliko u njih vjerujete. A ja sam uvijek vjerovao u svoje snove. Vjerovao  sam da će doći dan kada će naš tim igrati u Prvoj ligi, sa najboljima. Vjerovao sam  da će naš klub igrati utakmice na svom stadionu. Takođe vjerujem u san da će Otrant Olympic igrati mečeve sa klubovima iz Evrope“, kaže predsjednik ulcinjskog kluba Skender Redžović.

No, mnogo duže Ulcinjani i njihovi pomorci čekaju na pravu luku, odnosno gradsku marinu, gdje bi mogli sidriti svoje brodove, a ne da na prvo nevrijeme svoje brodice izvlače na kopno ili vode u Port Milenu ili u Bojanu.

Ovih dana iz lokalne uprave je saopšteno da je raspisan javni konkurs za izradu studije izvodljivosti za izgradnju luke–marine u Limanu,  neposredno ispod zapadnih zidina Starog grada.

Prema riječima opštinskog sekretara za investicije Minira Karamanage, postoji interesovanje investitora za takav projekat.

“Nakon izrade studije, u okviru koje ćemo dobiti i idejno rješenje, slijedi raspisivanje tendera za izradu glavnog projekta. Nakon usvajanja tog akta, moći ćemo da kažemo da smo vrlo blizu cilja, a Ulcinjani na korak od ostvarenja sna – vjekovne težnje da jedan od najstarijih gradova na Jadranu dobije luku–marinu”, kazao je on.

Konstatujući da je to stara ideja i potreba grada i njegovih građana, arhitekta Selim Resulbegović kaže da je važno za Ulcinj da marina bude dio urbane sredine, a ne puko vezivanje brodova van konteksta u kojem se nalazi i izolovano od ostalog okruženja.

“Sve je ovdje dobro uklopljeno i Ulcinj bi dobio novi duh i atmosferu. Tradicionalna slika grada lijepo bi se proširila, obogatila novim sadržajima i postala atraktivnija”, smatra Resulbegović.

Ulcinj ima tek malu lučicu za 50-ak malih plovila koja je ispod istočnih zidina Starog grada, izgrađena na mjestu gdje je bila atraktivna gradska plaža Kacema. Iako vizuelno lijepa, potpuno je nefunkcionalna, pa se barke u njoj ne mogu skloniti čak ni kada su manji talasi.

Takav objekat doprinio bi poboljšanju turističke ponude Ulcinja, odnosno podizanju kvaliteta. Uz granični prijelaz na moru, koji ove sezone nije funkcionisao, marina bi na određeni način uticala na poboljšanje saobraćajne povezanosti ove opštine.

Tako nešto se očekuje i od mosta na Bojani, koji bi povezivao Ulcinj i Velipoju, a razdaljina između ova dva mjesta bi se sa sadašnjih 73 svela tek na jedan kilometer. Podsjetimo se da su zvaničnici obje države navodili da bi on trebao biti završen naredne godine. No, radovi nikako da krenu, dok se na Bojani dešava ekocid zbog izlivanja fekalija.

                                                                                                                      Mustafa CANKA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo