Karikatura je jednostavno glas razuma i duha, moćna onoliko koliko ima svijesti i kulture u društvu. Moćna koliko ima duha u narodu. Koliko ima prostora za nju u štampi i medijima. Ako toga nema, ona gubi svaki smisao
MONITOR: Od kada smo prvi put razgovarali, gotovo uvijek Vas pitam koliko nagrada ste do sada osvojili? Poslednjih mjeseci pristigla su neka nova priznanja. Važno je i reći da se radi o internacionalnim nagradama.
DRLJEVIĆ: Da, nagrade pristižu, povećava im se broj. U pravu ste, radi se o internacionalnim nagradama, njih i brojim. Domaćih ili nacionalnih gotovo da i nema, jer nema ni nacionalnih takmičenja. Ali imam jedno veliko priznanje, nije na spisku nagrada za karikaturu. Njega sam dobio, a ne osvojio. A to je nagrada ili plaketa grada Kolašina za moj sveukupan doprinos kulturi mog rodnog grada, kojom se ponosim.
MONITOR: Za oko mi je zapala vaša novija karikatura „Pregovori“. Osim vrhunske ideje i izvedbe, vjerovatno i zbog aktuelnosti teme. Uvijek neki pregovori, i kod nas i u svijetu. Možete li je opisati i reći kako teče proces nastanka jednog ovakvog bisera?
DRLJEVIĆ: Radi se o karikaturi koja je upravo selektovana za nagradu u Brazilu. Pa eto, konstatujući da se puno pregovara, a malo dogovara, napravio sam ilustraciju kako to ustvari izgleda. Naime, pošto su se ljudi toliko udaljili i otuđili, jedni druge niti čuju niti razumiju. To mi liči na pijetla i sovu koji se uopšte ne mogu susresti, jer dok jedan spava drugi je budan, i obratno.
MONITOR: Ova karikatura, kao i veliki dio Vašeg opusa bavi se politikom. Koliko je teško uraditi karikaturu sa političkim konotacijama, a izbjeći sve zamke koje to polje donosi?
DRLJEVIĆ: Prije svega, ne bavim se dnevno-političkom karikaturom, jer sve to traje jedan dan, zaboravi se i nevažno je. Volim se baviti dubljim stvarima i problemima, koji se tiču čitavog čovječanstva. Trudim se da moj humor i poruke razumiju svi narodi i kulture u svim vremenima.
MONITOR: Osim što ste aktivan karikaturista, kroz časopise i publicistiku ste se bavili i istorijom karikature. Nažalost, takvih materijala u Crnoj Gori je jako malo. Da li je i to potvrda nerazumijevanja vrijednosti ove grane umjetnosti?
DRLJEVIĆ: Budući da se dugo bavim ovim poslom, i da sam prilično upoznat sa ovom materijom, želio sam nešto i zapisati i prenijeti budućim generacijama o istorijatu ove vrste umjetnosti. Na žalost, ne vidim baš neko veliko interesovanje za umjetnost uopšte u Crnoj Gori. Za karikaturu posebno.
Razlog tome je što je karikatura u našoj štampi prava rijetkost. Iz štampe su nestale i zabavne strane, humor, vicevi… prostor su im zauzeli oglasi, čitulje i političke kampanje. A da bi mladi ljudi dobili neki motiv da se bave ovim poslom, mora se vratiti duh i kultura, a bogami i honorar, koji su nekada bili i te kako pristojni.
MONITOR: U užem izboru za Trinaestojulsku nagradu bili ste nekoliko puta. Mnogo je onih koji smatraju da ste, baš kao i genijalni Luka Lagator koji je ovu nagradu primio 2010. godine, i Vi odavno zaslužili ovo priznanje.
DRLJEVIĆ: Do sada sam kandidovan četiri puta. Ove godine, sa srećom, i peti. Lako i često dobijam nagrade u inostranstvu, ali kod nas mi nešto ne ide. Ne bih da komentarišem zašto je to tako, svima je jasno.
Ove godine sam opet predložen, jedva sam pristao na to, jer mi je zaista dosta svega… Ako neko ko spada u red najnagrađivanijih umjetnika ove oblasti u svijetu, neko ko je daleko najnagrađivaniji umjetnik u svojoj zemlji, neko ko gotovo svakodnevno predstavlja i promoviše u najboljem svijetlu Crnu Goru, neko ko je osnovao i vodi jedini internacionalni festival karikature u Crnoj Gori na kojem svake godine učestvuje na stotine umjetnika iz šezdeset i više država svijeta, a za sve to nema konkretnog priznanja od svoje države, onda o čemu da pričamo?
MONITOR: U stvarnosti koja se svakim danom sve više karikira, koliko je karikatura moćno oružje?
DRLJEVIĆ: Ne volim riječ ,,oružje“. Karikatura je jednostavno glas razuma i duha, moćna onoliko koliko ima svijesti i kulture u društvu. Moćna koliko ima duha u narodu. Koliko ima prostora za nju u štampi i medijima. Ako toga nema, ona gubi svaki smisao. Ne može ona promijeniti svijet, ali može promijeniti svijest. Može ukazati na zlo mržnju i nepravdu. Na kraju, može nasmijati. A smijeh je lijek.
Ako toga nema, nema nam lijeka.
MONITORČest ste gost i učesnik na festivalima širom svijeta. Kako Vam se čini stanje u svijetu kada je ovaj vid umjetnosti u pitanju?
DRLJEVIĆ: Tamo gdje ima najmanje slobode i pravde, ljudi se kroz umjetnost i stvaralaštvo bore za svoja osnovna prava. Poznate velesile u karikaturi su Iran, Turska, Brazil, Kolumbija, Meksiko, Kuba… Ali i Italija, Francuska, Portugalija, Španija, Japan, Kina posebno. Tako da, nema pravila.
Ja lično mislim da će tamo đe vlada sloboda medija i đe su umjetnici dobro plaćeni za svoj rad, sa dobrim uslovima za stvaralaštvo, umjetnost biti najjača. Primjera radi, ja bih do sada napravio mnoge izložbe slika i to velikog formata. Ali, znate li zašto to ne radim? Jednostavno, zbog toga što nemam atelje. Mislim da sam bio jasan.
MONITOR: Mnogi vizuelni izrazi prisutni u digitalnom svijetu poput kratkih video formi, mimova, gifova… duguju većinu svog uspjeha upravo karikaturi. Koji su njeni krajnji dometi?
DRLJEVIĆ: Sjajno ste to zapazili i hvala vam na tome. Pa da, karikatura je rekao bih slika u hiljadu riječi, jasna, najkraća poruka. Kod nje nema pitanja: ,,Šta je pjesnik htio da kaže?“ Sve je kratko i jasno. Ona se primjenjuje u reklamama, bilbordima, posterima, plakatima… oživljava se u animaciji. Pretvara se u spotove i skečeve. Zato najviše cijenim, ali i crtam takozvanu karikaturu ,,situacije“. Dakle neki štos koji možete primijeniti u životu. Realnu smiješnu situaciju ili geg. E to se može odglumiti, napraviti u filmu smiješan kadar, primijeniti u animiranom filmu…
Ona dođe kao storyboard u jednoj slici za film. Karikatura je zaista nešto univerzalno, vispreno, inteligentno, poučno, lapidarno, koncizno, inventivno i lucidno! Naravno, samo u slučaju ako je dobra karikatura.
Dragan LUČIĆ