Povežite se sa nama

Izdvojeno

SELEKTIVNO PAMĆENJE 1999.: Vide se NATO bombe ali ne i Miloševićevi masovni zločini

Objavljeno prije

na

U Crnoj Gori  i Srbiji obilježen je početak NATO  udara  na SRJ.  Zvaničnici su pominjali žrtve, pale u odbrani SRJ.   Niko nije pomenuo albanske žrtve niti činjenicu da je rat na Kosovu bio četvrti Miloševićev rat devedesetih i da je njegov režim dugo 90-tih prizivao vojnu intervenciju sa strane svojim postupcima i ratnom politikom

 

 

U nedjelju 24. marta se navršilo 25 godina od intervencije NATO pakta protiv Miloševićeve krnje Jugoslavije koju su činile Srbija i Crna Gora. Do ove godine nijedna zvanična vlast u Crnoj Gori nije obilježavala godišnjice, niti je otvarala vrata kasarni u Danilovgradu , Maslinama i Podgorici, kako bi delegacije Nove srpske demokratije (NSD) i drugih sličnih stranaka položile vijence nastradalima tokom 78-dnevnog sukoba sa Alijansom. Vlada Milojka Spajića takođe nije organizovala zvanične ceremonije, akademije i skupove, ali je napravila malu promjenu. Ovaj put je lider NSD-a Andrija Mandić, sada u svojstvu predsjednika Skupštine Crne Gore, prošao kapiju kasarne u Danilovgradu i položio vijenac u prisustvu garde. Na vijencu je pisalo „Herojskim braniocima Crne Gore 1999. godine“ dok je u saopštenju kabineta navedeno da se predsjednik Mandić poklonio prvoj žrtvi NATO bombardovanja – vojniku Saši Stajiću, i da je ovo prvi put da visoki državni funkcioner Crne Gore odaje poštovanje nevinim žrtvama i herojima odbrane zemlje 1999. god. Vijenac sa malo drugačijim natpisom – „Herojima odbrane naše zemlje 1999. godine“ i bez pominjanja Crne Gore, je položen i u Maslinama. Ova put je to urađeno u „znak sjećanja na nevine žrtve i junake koji su prije 25 godina branili nebo, kopno i more Savezne Republike Jugoslavije“. Mandić je istakao  da se sa ponosom sjeća junaka koji su dali sve, uključujući i vlastiti život „u odbrani naše zajedničke zemlje“.

Vijence u obje kasarne je položio,  u odvojenoj ceremoniji, i ministar odbrane Dragan Krapović. Krapovićeva poruka je bila značajno drugačija od Mandićeve. Rekao je da je Crna Gora , premda kroz bol i patnju, pronašla put ka boljoj budućnosti. „Odbili smo da dozvolimo da nas mržnja i strah parališu, birajući umjesto toga put mira, i put saradnje“ rekao je Krapović uz naglasak da smo „postali kredibilna članica Sjevernoatlantske alijanse, uzimajući u svoje ruke kormilo sudbine“. Za njega je članstvo afirmacija odlučnosti da se gradi „društvo, utemeljeno na univerzalnim vrijednostima, multietničkom skladu, bezbjednosti, miru i prosperitetu za sve“.

U Srbiji je centralna komemoracija održana u Prokuplju u okviru Dana sećanja na stradale u NATO agresiji. U Prokuplju je naime toga dana pala prva žrtva u Srbiji – vojnik Boban Nedeljković. Vladar Srbije Aleksandar Vučić je u uobičajenom konspirativnom obraćanju optužio NATO i Zapad da su „hteli da nam unište otadžbinu, da nam unište Srbiju, da je raskomadaju“ i da su Srbi narod „koji se i dalje ponosno i dostojanstveno drži i koji ne pristaje na okupaciju“. Skup je počeo službom koju je vodio patrijarh Porfirije koji je rekao da je „srećan i kao Srbin i kao sveštenik jer nikakav ultimatum nije pokolebao njegov narod da odustane od ljubavi i Boga“. U Prokuplju je bio prisutan i predsjednik BiH entiteta Republika Srpska Milorad Dodik koji je 24. mart nazvao „strašnim danom u istoriji“, i da u srpskom narodu ima mnogo onih koji su izgubili nekoga „zato što je neki tuđin htio ovdje da upravlja i moderira naše živote“.

Vučićevi mediji u regionu su se masovno pridružili narativu o zločinačkoj NATO zavjeri i nevinim srpskim žrtvama, po njima ničim izazvane agresije. Uz medije su se glasnule i provučićevske stranke u Crnoj Gori sa sličnim porukama. Ministar poljoprivrede i lider Socijalističke narodne partije (SNP) Vladimir Joković je rekao da je za njega napad NATO-a agresija bez odobrenja Savjeta bezbjednosti UN-a. U saopštenju Demokratske narodne partije (DNP) bivši predsjednik Milo Đukanović je počinio „najstrašniji čin veleizdaje“ zato što nije i tokom rata na Kosovu bio na strani Miloševića kao ranije. Pomenut je vojnik Saša Stajić i bombardovanje Murina 30. aprila 1999. godine kada je poginulo šest ljudi, među kojima i troje djece. Slične tvrdnje su se mogle čuti i na drugim mjestima uz ironične komentare da je navodno NATO operacija imala naziv Milosrdni anđeo koji je došao da ubija srpsku nejač.

Milosrdni anđeo je izmišljen termin – pravi naziv NATO operacije je bio Saveznička sila. Takođe, provučićevski i velikosrpski teoretičari zavjera su potpuno prećutali šire aspekte i razloge udara NATO pakta, koji su bili drugi po redu u istoriji ovog vojnog saveza. Prva intervencija je bila protiv pozadinske strukture Vojske Republike Srpske (VRS) 1995. godine tokom rata u Bosni i Hercegovini koja je na kraju primorala rukovodstvo Srbije da sjedne za pregovarački sto i potpiše održivi mir u Dejtonu. Visoko kriminalizovani i u korupciji ogrezao režim Slobodana Miloševića i njegovih satrapa u Crnoj Gori je dugo 90-tih prizivao vojnu intervenciju sa strane svojim postupcima i ratnom politikom. Istina je da Operacija saveznička sila nije imala odobrenje Savjeta bezbjednosti UN-a tako da se, sa formalno pravne strane, ta intervencije može nazvati agresijom protiv jedne suverene zemlje.

Međutim, ni Miloševićava Srbija nije imala pomenuto odobrenje kada je protivustavno preuzela kontrolu nad Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA) početkom 90-tih i izvršila agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Držanje Sarajeva pod opsadom više od tri godine i sravnivanje Vukovara i drugih napadnutih gradova sa zemljom je svakako neuporedivo gore od 78 dana selektivnih i unaprijed najavljenih vazdušnih udara po vojnim ciljevima u SRJ.

Pomenuta kasarna PVO jedinica u Danilovgradu je već bila evakuirana jer su iz Brisela najavili da će biti meta. Nesretni vojnik Stajić je, ili zaboravljen tamo, po jednoj verziji, ili se vratio po neke lične stvari, po drugoj. Svakako, gubitak njegovog života je tragedija za njegove bližnje ali i sramota za oficire Miloševićeve Vojske Jugoslavije (VJ) koji su dozvolili da on ostane u ispražnjenoj kasarni ili da se vrati u nju. U Murinama je cilj napada bio most u centru varoši koji vodi prema Čakoru i Peći i koji su koristile srpske paravojske i jedinice VJ za transporte prema Kosovu. Na ogromnu žalost, u dva traljavo izvedena napada NATO avijacije stradali su i civili uključujući i troje djece, što su priznali i u Alijansi. Ovakvih napada i stradanja nevinog civilnog stanovništva je bilo znatno više u Srbiji i na Kosovu. Valja se prisjetiti napada na Aleksinac, na voz u pokretu u Grdeličkoj klisuri, stradanje autobusa na Savinim vodama na granici Crne Gore i Kosova itd.

Međutim, treba se sjetiti i namjernog raspoređivanja tehnike u jedinicama VJ u naseljenim mjestima, čime je režim u Beogradu pokušavao maksimizirati civilne žrtve u propagandne svrhe. Mornarica je vezala raketnu fregatu tik uz stari grad u Kotoru pod zaštitom UNESCA. U Baru je PVO VJ ispaljivala zastarjele sovjetske rakete, koje nisu ni mogle dosegnuti visokoleteće avione, sa pozicija lučkih skladišta goriva u nadi da će Alijansa uzvratiti vatru i razoriti luku.

Nasilno ukidanje autonomije Kosova 1990. godine od strane Miloševićeve vlasti uz uvođenje aparthejda i policijskog terora nad kosovskim Albancima je bio početak strukturnih problema na ovoj inače istorijski spornoj teritoriji. Prvih godina su Albanci okupljeni najvećim dijelom iza Demokratskog saveza Kosova (DSK) Ibrahima Rugove pružali gandijevski nenasilni otpor srbijanskoj kolonijalnoj upravi. Međutim, rastuće nezadovoljstvo će 1997. dovesti do stvaranja Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) čiji je znatan broj komandanata imao udbaško-kriminalnu pozadinu iz vremena UN sankcija. Početkom iduće godine dolazi do prvih ozbiljnih gerilskih napada. Tokom 1998. godine će se rat razbuktati na znatnom dijelu teritorije pokrajine i tada se samo u Crnu Goru sklonilo preko 60 hiljada kosovskih Albanaca. Sa početkom NATO bombardovanja, srpska strana je smatrala da je dobila odriješene ruke za „konačno rješenje“ albanskog pitanja. Miloševićev režim će u toku prvih sedmica vazdušnih udara protjerati preko 800 hiljada Albanaca sa svojih ognjišta u susjednu Albaniju, Makedoniju i Crnu Goru uz opštu pljačku i paljevinu za koje će optužiti NATO. U Crnu Goru je stiglo preko 130 hiljada izbjeglica. Osim etničkog čišćenja, srpske snage će izvršiti odmazde nad  stanovništvom, zbog akcija OVK, pri tom ubijajući stare, žena i djecu u hiljadama. Preko 600 njih će kasnije biti otkopavano i ponovo sahranjivano u kampovima specijalnih jedinica u Srbiji, dok je jedan kamion hladnjača sa ubijenom nejači završio u Dunavu.

U Crnoj Gori je u najbolnijem sjećanju ostao masakr u Kaluđerskom lazu blizu granice sa Kosovom, kada su pripadnici VJ i srpskih paravojski ubili, po jednoj verziji tužilaštva 16, a po drugoj 22 albanska civila (među kojima je bilo i male djece) koji su bježali od ofanzive na Rugovsku klisuru krajem aprila i početkom maja 1999. Ovaj zločin na crnogorskoj teritoriji je ostao do dana današnjeg nekažnjen zahvaljujući zarobljenom miloističkom pravosuđu.

Ostaje da se vidi da li će Andrija Mandić imati hrabrosti da ode i položi vijenac na Kaluđerskom lazu, ili, možda  na nekom od mnogobrojnih stratišta na Kosovu koja su uradak vojske u kojoj je nekad on bio ponosni dobrovoljac.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ZORAN ĆOĆO  BEĆIROVIĆ, OSVAJANJE MOĆI: Nasilniku vlast daje mahove

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako je Zoran Bećirović postao toliko važan, bogat i, izgledalo je do prošlog ponedjeljka, nedodirljiv? Potraga za tim odgovorom vraća nas više od dvije decenije unazad. Počinje u Moskvi, nastavlja se u Budvi pa doseže, preko Kolašina, do obronaka Bjelasice. Konstanta u priči je Milo Đukanović

 

 

Nakon nedavnog, verbalnog i fizičkog, napada na novinarku Pobjede Anu Raičković, kontroverzni kolašinski biznismen Zoran Bećirović nalazi se u pritvoru, skupa sa Mladenom Mijatovićem. Njegovi poslovi ne stoje. Država nastavlja da ih pomaže.

U  predloženom zakonu o budžetu za narednu godinu, u dijelu kapitalnog budžeta, imamo najavu više planiranih državnih investicija u poslove koji se direktno dotiču i Bećirovićevih poslovnih interesa na Bjelasici. Za izgradnju garaže za potrebe skijališta Kolašin 1450 i 1600, koja se gradi u podnožju Bećirovićevog skijališta (Ski centar Kolašin 1450), na zemlji koju je država otkupila od njega, nakon što je on postao njen vlasnik u sumnjivom stečajnom postupku (vidjeti dalje u tekstu), država će naredne godine uložiti milion, deset hiljada i jedan euro (podatak iz prijedloga zakona o budžetu za 2025: 1,010,001.00 eura).

Dodatno, izgradnja hidrotehničke infrastrukture za potrebe Ski centra Kolašin 1600 i Kolašin 1450 sa osnježavanjem  mogla bi nas koštati 2.000.001eura. Pod uslovom da se prethodno riješi spor sa mještanima koji se protive ideji da, potencijalno, ostanu bez vode da bi skijališta sa njihovih izvorišta punila akumulacije za vještačko osnježivanje staza. Na popisu kapitalnih investicija koji će se realizovati naredne godine nalazi se i projekat “glavni kolektor i fekalna kanalizacija Ski centar Kolašin 1400” vrijedan pola miliona eura. Okruglo.

Ima još. Opština Kolašin i kompanije Ski rizort Kolašin 1450 i 1600 (Bećirović je suvlasnik u obije) potpisali su ljetos Ugovor o regulisanju međusobnih prava i obaveza u vezi sa komunalnim opremanjem građevinskog zemljišta na lokacijama u neposrednoj blizini dva skijališta. Suština Ugovora, objašnjavaju verzirani, je ta da Bećirović gradi infrastrukturu koju je trebalo da finansira i izgradi Opština, a da zauzvrat bude oslobođen plaćanje komunalnih naknada za planirane objekte na Bjelasici. Prema važećim planskim dokumentima tamo će se graditi oko 50 hotela i nekoliko desetina vila, a Bećirović se  pomenutim Ugovorom zaštitio i od eventualnog povećanja cijene komunalija u budućnosti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 22. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BUDVANSKI IZBORNI MARATON: Treći put bog (ne)pomaže

Objavljeno prije

na

Objavio:

Građani Budve na biračkim mjestima nisu kaznili vinovnike političke krize u svom gradu, odgovorne za nefunkcionalnu administraciju, blokirane institucije, komunalni haos, saobraćajni kolaps, koketiranje sa kriminalom, atmosferu straha i prostakluka svake vrste

 

 

Ni ponovljeni lokalni izbori u Budvi, po svemu sudeći, neće doprinijeti prevazilaženju dramatične političke krize koja potresa ovaj grad u poslednje dvije godine. Na proteklom izjašnjavanju preko 19.000 Budvana sa pravom glasa, u nedjelju 17. oktobra, za izbor odbornika , nije se desio obrt koji bi razriješio pat poziciju sa prethodnih izbora odrzanih u maju ove godine.

U maju je vladajuća koalicija u Budvi izašla na izbore u dvije kolone. Nadmetale su se dvije grupacije, nastale iz jedistvenog Demokratskog fronta, lidera Mila Božovića:  lista Za budućnost Budve koju je predvodio Mladen Mikielj, direktor JP Morsko dobro i lista Za naš grad, na čelu sa Nikolom Jovanovićem, tadašnjim predsjednikom SO Budva. Osvojile su  po 9 mandata. Imale su kvalifikovanu većinu od 33 odbornička mjesta, potrebnu za formiranje vlasti, ali se tokom dvomjesečnih pregovora nisu mogli dogovoriti oko podjele vlasti, niti napraviti samostalne koalicije sa drugim strankama koje su izašle na izbore. Pregovori ove dvije grupacije bili su mučni, obilovali su najprizemnijim međusobnim  optužbama i uvredama, ostavivši daleko ispod radara brigu za funkcionisanje grada tokom turističke sezone. Jedino rješenje bilo je ponavljanje izbora.

Na novembarskim izborima rezultati su se, kao preslikani, poklopili sa onima iz maja. Lista Mladena Mikielja je osvojila najveći broj glasova birača, 2.979 koji su donijeli istih 9 mandata. Lista koju predvodi Nikola Jovanović, dobila je povjerenje 2.907 gradjana Budve i ponovo 9 odborničkih mjesta.

Treća po snazi politička partija u Budvi Demokratska partija socijalista ponovila je majski rezultat od 7 mandata, sa nešto više glasova birača. Četvrta od osam prijavljenih lista, izborne koalicije Demokrata Crne Gore i Pokreta Evropa Sad –PES, koju je predvodila Dragana Kažanegra Stanišić, jedina žena na budvanskoj izbornoj utrci, osvojila je 3 odbornička mjesta i zabilježila dupli pad u roku od samo 6 mjeseci.

Ni preostale dvije liste nisu značajno promijenile skor iz maja. SDP u koaliciji sa SD i LP, nosilac liste Petar Odžić,  osvojio je mandat više:  umjesto jednog sada raspolaže sa dva.  URA sa Blažom Rađenovićem, jedva je zadržala svoj uobičajeni jedan mandat.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 22. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

SLUČAJEVI GREČIN I PELINJAGRA: Državni nemar opet da plate građani

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ruska antiratna aktivistkinja Inga Pelinjagra podnijela je tužbu protiv Crne Gore zbog bespravnog lišenja slobode na zahtjev Rusije. Mjesec prije toga, Crnu Goru je tužila Katarina Pindak za iznos od 1,17 miliona eura  za naknadu materijalne i nematerijalne štete i torture koju je doživjela

 

Nije mali broj primjera da su crnogorski tužioci nemarom, neznanjem ili svjesnom opstrukcijom istraga doveli do pada optužnica na sudu. Javnost je posebno bila u prilici slušati o milionskim odštetama pripadnicima klanova Šarić i Kalić, i pored toga što su u drugim državama njihovi šefovi pravosnažno osuđivani za teška krivična djela.

Osim domaćih tužbi i međunarodnih arbitraža, nedavno su u sudovima zaprimljene i tužbe stranih državljana koji su nezakonito zatvarani ili pretrpjeli maltretiranje državnih službenika.  Prošle sedmice je objavljeno da je ruska antiratna aktivistkinja Inga Pelinjagra podnijela tužbu protiv Crne Gore zbog bespravnog lišenja slobode na zahtjev Rusije.

Mjesec prije toga,  Crnu Goru je tužila Katarina Pindak za iznos od 1,17 miliona eura,  za naknadu materijalne i nematerijalne štete i torture koju je doživjela, nakon što ju je crnogorska policija navodno spasila od trafikinga osumnjičene kriminalne grupe američkog državljanina Vitalija Grečina. Policija je u akciji sprovedenoj 31. oktobra tvrdila da je spasila 18 djevojaka (državljanki Ukrajine, Rusije i Izraela) iz luksuznog Hotela Ridžent u Porto Montenegru u Tivtu u kome je Grečin zakupio čitav sprat.

Policija i tužiteljka Ana Kalezić tvrde da su djevojke bile žrtve trafikinga. Pravna zastupnica osam djevojaka (uključujući i Pindak) je nedavno podnijela Osnovnom državnom tužilaštvu (ODT) u Tivtu krivičnu prijavu protiv NN lica zaposlenih u Upravi policije – Odjeljenje bezbjednosti Tivat zbog krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja.

Policajci su, navodi se, prekoračili  ovlašćenja i nehumano i ponižavajuće se odnosili prema djevojkama. Kao dokaz se navode izjave iz spisa Višeg državnog tužilaštva u Podgorici (Kti br. 149/23).

O ovom navodnom slučaju trafikinga ljudi, Monitor je već pisao. Suđenje je zakazano za 28. novembar u Višem sudu. Optuženi Grečin i dva državljanina Ukrajine i jedan Rusije u pritvoru su već više od godinu dana. Spisi predmeta u koje smo imali uvid,  pokazuju da djevojke tvrde da su došle dobrovoljno na foto sesije za koje su naknadno dale pisani pristanak u za to predviđenim formularima . Kod svih su nađena putna dokumenta i znatne količine novca što je nesvakidašnji slučaj u trafikingu ljudi. Od 15 saslušanih, njih 10 je imalo ozbiljne primjedbe na policijsko ponašanje. U iskazima datim u novembru prošle i januaru i februaru ove godine, one opisuju ponašanje policije kao „grubo“, „užasno“ i „surovo“, i da su tretirane ne kao žrtve trafikinga već kao osumnjičene.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 22. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo