Svijet su pretvorili u strnjište. Na tom strnjištu se više nema šta izorati. I da se izore, nema se šta posijati. I da se posije, neće imati šta da nikne. I da nikne, neće se ožnjeti. I da se ožnjije, gorak će biti kruh od te žetve. Ipak nad tim strnjištem blista lik Palestinca, odjekuju njegove riječi: “Ponosim se što sam iz Gaze“
U ponedeljak, 11, decembra ove godine, Mustafa Bajumi, kolumnist uglednog nedeljnika The Guardian, objavio je tekst pod naslovom Predsjednici Harvarda, MIT i Pensivanija Univerziteta upali u klopku u Kongresu. Tekst tretira događaj koji bi bio puka izmišljotina, da ne živimo u svijetu u kom je razlika između istine i izmišljotine odavno izbrisana. Drskost kojom su tom prilikom milioni TV gledalaca bili obljubljeni u zdrav mozak, kao paradigma onoga što se svakodnevno radi stotinama miliona TV gledalaca širom svijeta, zaslužuje da analiziramo ovaj ekskluzivni ivent.
U toj grotesknoj persiflaži demokratije (da ne kažemo, sprdnji sa demokratijom), predstavnica US Kongresa, zvijezda Republikanaca, Eliza Stefanik, pozvala je 5. decembra predsjednike Harvarda, MIT i Pensilvanija Univerziteta, dakle, tri od pet najuglednijih Univerziteta u SAD, na višečasovno saslušanje u Kongres. Scenario ove farse igrane pred milionima TV gledalaca osmišljen je na jednom jedinom pitanju, na koje je svaki predsjednik ova tri kultna Univerziteta najprije morao odgovoriti jasno samo sa “Da“ ili “Ne“. Predsjednici uglednih univerziteta su ovim postupkom bili dovedeni u poziciju optuženika od kojih samozvana sudkinja, Njena Ekselencija Eliza Stefanik, očekuje da se izjasne osjećaju li se krivi za ono za šta ih tereti optužnica. A tako su se i morali osjećati jer je pitanje glasilo:“Smetaju li vam pozivi na genocid nad Jevrejima na Vašim Univerzitetima?“
Kako je ovaj klasični sofistički trik došao do E. Stefanik? Možda je studirala filozofiju, a možda je to njoj šapnuo neko ko je studirao filozofiju – svejedno, recept je isti. Izvorni sofizam, na koji se takođe mora odgovoriti samo sa “Da“ ili “Ne“ glasi: “Jesi li prestao tući svog oca?“ Ako kažeš “Ne“, kriv si, jer to znači da ga još tučeš. Ako kažeš “Da“, kriv jer to znači da si do sada tukao svog oca! Važan, iako prećutan detalj, jeste činjenica da na ni jednom od ova tri Univerziteta (niti na bilo kom Univerzitetu širom SAD), nije registrovan ni jedan jedini slučaj bilo kada, pa ni poslije 7. oktobra, pozivanja na genocid nad Jevrejima. Pa zašto im je onda postavila to besmisleno pitanje? S kojim ciljem?
Eliza Stefanik je kasnije u Wall Street Journalu, naizgled jednako bezrazložno ismijavala predsjednika Harvarda zbog prijedloga da se uvede onlajn nastava koja će studentima pomoći da identifikuju govor i ponašanje koji izražavaju mržnju prema drugima, poentirajući da to znači da je takvih slučajeva poziva na genocid nad Jevrejima ipak bilo(??) Ukratko, sva tri predsjednika su pitani kako planiraju da hipotetički kazne hipotetičke studente koji koriste hipotetički govor mržnje prema hipotetički “nedovoljno zaštićenim studentima Jevrejima?“ na svojim Univerzitetima. Sva tri predsjednika su pokušavali da se diplomatski izvuku i kontrolišu potencijalnu štetu. Samo djelimično su uspjeli, jer je predsjednik Pensilvanija Univerziteta poslije ove “Sofist“ TV emisije dao ostavku.
U nastavku teksta, autor podsjeća na nimalo hipotetički genocid nad Palestincima u Gazi koji već dva mjeseca vrši armija Izraela, kao i na pozive na genocid Palestinaca na Univerzitetima – Harvardu, Vašingtonu i Njujorku -, navodeći i incident u Vermontu kada su tri studenta koji su govorili arapski i engleski, ranjeni vatrenim oružjem “zbog rasne i vjerske mržnje“, prema nalazu policije. Ništa od toga nije bilo spomenuto u predstavi “Bacanje mrtve mačke“ u režiji Elize Stefanik, kako je Boris Džonson nazvao svoju tehniku skretanja pažnje javnosti sa neželjene teme. Trik je u tome da, dok za svečanim stolom sjede zvanice, u trenutku kada je poslužen ručak, neko iznenada na sred stola baci mrtvu mačku. Cilj će biti postignut. Svi će govoriti samo o toj mrtvoj mački. Uzgred, i Borisu Džonsonu neko je šapnuo ovaj trik. Primijenio ga je Alkibijad prije 2400 godina, kada je, dan pred glasanja za Agoru, odsjekao rep svom psu, da bi Atinjani, pričajući o tome, zaboravili na njegove krupnije greške.
Svijet su pretvorili u strnjište na kom jedna mrtva mačka više ili manje ne može ništa promijeniti Na tom strnjištu se više nema šta izorati. I da se izore, nema se šta posijati. I da se posije, neće imati šta da nikne. I da nikne, neće se ožnjeti. I da se ožnjije, gorak će biti kruh od te žetve.
Ipak, nikakvi im trikovi neće pomoći. Ni bačene mrtve mačke, ni odsječeni repovi pasa. Nad tim strnjištem blista lik Palestinca, odjekuju njegove riječi: “Ponosim se što sam iz Gaze!“
Ferid MUHIĆ