U interesu je „nacionalne higijene“ konačno HDZ poslati u opoziciju , jer samo se tako Hrvatska može izvući iz gliba u kojem već godinama tavori

MONITOR: Branimir Glavaš je ponovo prvostepeno osuđen za zločine nad civilima-uglavnom Srbima, 1991-e. Nije mu određen pritvor iako je posle ranije osuđujuće presude otišao u BiH i tamo izdržao dio kazne. Sada je, kako je javio na FB, ponovo tamo- po pravu državljanstva. Da li ima mjesta da se ovdje govori i o pogrešnoj primjeni prava?

PEČNIK: Ne radi se ni o kakvoj pogrešnoj primjeni prava, već o eklatantnom izbjegavanju poštivanja slova zakona. Naime, svatko kome pravosudne institucije RH „odrežu“ kaznu veću od pet godina, automatski po izricanju presude mora završiti iza rešetaka. Ali, to sud(ac) nije učinio pozivajući se na „specifičnost“ Glavaševog slučaja, iako hrvatski ZKP (Kazneni zakon) ne priznaje nikakve specifičnosti, niti izuzetke. Jednostavno, čini se kako je sudac shvatio (ili dobio „mig“ politike) da je najbolje napraviti se „grbav“- ostaviti Glavaša na slobodi i tako mu omogućiti da (iznova) pobjegne u BiH (čije državljanstvo također ima) i time aktualnu Plenkovićevu Vladu, i onako opterećenu brojnim koruptivnim aferama, „osloboditi“ dodatnih političkih neugodnosti i napetosti (u režiji radikalne desnice) do kojih bi gotovo sigurno došlo da su Glavaša „zbajbočili“, kako to zakon i nalaže. Ovako su svi zadovoljni: Glavaš na slobodi, a Plenković miran i lišen brige oko gašenja eventualno novog „političkog požara“.

MONITOR: Tek je pre nekoliko dana na mjestu ubistva porodice Zec postavljena spomen tabla. To je, očigledno, za ranije upravitelje Zagreba, bilo veoma osjetljivo političko pitanje. Kako su mediji izvještavali, poznate su ubice djevojčice Aleksandre Zec i njenih roditelja, Marije i Mihaila. Ali sudskog postupka nije bilo. Kako  vidite tu situaciju-kao neko ko je bio aktivni saradnik Hrvatskog helsinškog odbora?

PEČNIK: Strašan zločin, ubojstvo obitelji Zec, zarad svoje svireposti imao je veliki odjek u hrvatskoj javnosti, ali na žalost, takvi su se zločini, u pravilu nad nedužnim srpskim civilima u ta zla doba događali i u Osijeku, Sisku, Karlovcu, Gospiću itd. Malo tko, gotovo nitko za ta ubojstva nije odgovarao, najčešće do suđenja nije ni dolazilo. Pojedini visoki pravosudni dužnosnici RH su čak maloumno tvrdili da se tu i ne radi o ratnim zločinima, jer „narod koji se brani, ne može počinitu zločin“. Sa velikim zakašnjenjem obitelj Zec je u Zagrebu dobila spomen ploču. To je mala satisfakcija, ali ipak simbolična gesta (i svim ostalim) nevinim žrtvama mržnjom pomračenog nacionalističkog bezumlja.

MONITOR: Hrvatsku u 2024-oj očekuju „superizbori“. Procjenjuje se da je HDZ u prednosti. Da li je moguća saradnja SDP i Možemo, mada je koalicija Možemo već istakla Sandru Benčić kao svoju kandidatkinju za premijersko mjesto – kao i SDP Peđu Grbina? Šta je realno?

PEČNIK: Realno je očekivati relativnu pobjedu HDZ-a, ali gotovo je sigurno da ona neće biti dovoljno uvjerljiva da Plenković može sam formirati Vladu. Bez partnera, HDZ neće imati potrebnu većinu u Saboru. Istina, HDZ se pokazao i dokazao kako zna i može korumpirati/kupiti gotovo svakoga na političkoj sceni, ali ako rezultat  na izborima bude tijesan, onda je i „kupovina“ većih razmjera „nemoguća misija“. S druge strane, oporba je podijeljena. Svi- od desnice do ljevice, zaklinju se kako im je cilj (s)rušiti korumpiranu Plenkovićevu Vladu, ali se ponašaju poput „rogova u vreći“. A, u interesu je nacionalne higijene konačno HDZ poslati u oporbu, jer samo se tako Republika Hrvatska može izvući iz gliba u kojem već godinama tavori. Budimo optimisti: uvijek može biti gore.

MONITOR: Bili ste potpredsjednik hrvatskih laburista-Stranke rada i njihov saborski zastupnik. Djeluje da Vaša kritika „radikalnog ljevičarenja“ nije bila dobro prihvaćena. Kao ni teza da u Hrvatskoj nema autentične ljevice. Koliko je problem ljevice u Hrvatskoj „lokalan“ a koliko dio šire-evropske krize?

PEČNIK: Da, u Hrvatskoj autentična, moderna ljevica već odavno „ne stanuje“. Na žalost to je, kao uopće i kriza „lijevog identiteta“ već duže vremena EU trend i civilizacijska slika naše epohe. Svojedobno, dok sam bio oporbeni zastupnik u hrvatskom Saboru, činilo mi se da je politika koju je zagovarao tadašnji prvak britanskih laburista Jeremy Corbyn interesantan eksperiment, primjenjiv i na hrvatske društvene (ne)prilike, jer uvođenjem lijevo-liberalnih i „zelenih“ sadržaja  poboljšala bi se i proširila „ponuda“ biračkom tijelu, a ujedno i otvorila javna, široka društvena rasprava o bitnim pitanjima hrvatskog društva koja bi razotkrila svekoliku ispraznost i mizeriju tradicionalne desnice i njenih nacionalističko-domoljubnih floskula. A, radikalno ljevičarenje, uostalom kao i radikalno desničarenje samo su avers i revers jedne te iste zablude totalitarnog sadržaja, ali različitog ideološkog predznaka. Uvijek svrše krvavom odmazdom neistomišljenika. Radničku ljevicu nije potrebno ideološki reformirati, već osuvremeniti, modernizirati sukladno „duhu vremena“. Ljevica u RH ili ono što je od nje ostalo, robuje klasičnim stereotipima koji već odavno nemaju veze sa konkretnom (za)datošću i stvarnošću.

MONITOR: U Hrvatskoj je ove godine ponovo pokrenuto pitanje standardizacije hrvatskog književnog jezika. Sada je Vlada napravila nacrt zakona koji je u skupštinskoj proceduri. Između ostalih razloga -u javnosti se spominje i potreba da se standardizacijom hrvatskog književnog jezika on prestane stavljati u grupu tzv. BHSCG jezika kao jednog istog jezika. O čemu se tu, zapravo, radi?

PEČNIK: Takav je zakon besmislen i kontraproduktivan, bespotrebno politizira jezik i čini ga našom isključivom identitetskom oznakom, iako svaki čovjek ima i niz drugih identiteta. Hrvatski, srpski, crnogorski, bosanski/bošnjački su jezici čijim (su)govornicima ne treba prevoditelj. Odlično se međusobno razumiju. Istina, svaki ima svoje specifičnosti; svaki se razvija sukladno svojoj tradiciji, karakteristikama podneblja i raznim drugim utjecajima, ali ga ničim ne teba ograničavati niti „štititi“. On ima svoju unutrašnju logiku kojom se sam razvija i „brani“. Pa zašto onda zakon? Jednostavno: jezik je idealno, paradigmatsko područje na kojem se „školski“ može pokazati ekskluzivnost našeg, hrvatskog, nacionalnog, etničkog identiteta. A, zapravo se time ponižava čovjek kao ljudsko biće i svodi ga na puki objekt „naciona“ kojem pripada, u čijem je „znaku“ slučajno rođen.

MONITOR: U jednom intervjuu iz 2015-e bili ste veoma skeptični prema onima koji su vladajući dvojac u Srbiji- Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića – vidjeli kao otkon od politike Srpske radikalne stranke. Trvdili ste da „prva ljubav zaborava nema“… Kao i to da Srbija i Hrvatska nemaju državnike. Da li se nešto, u međuvremenu, promijenilo?

PEČNIK: Da, promjenilo se sve na gore; Srbija i Hrvatska sve više liče kao jaje jajetu: retorika, demagogija, općenito diskurs, licemjerje i autoritarnost Vučića i Plenkovića sve se više podudara. Ali, zar nisu članovi istog „kluba“- HDZ i SNS su „sestrinske“ stranke, pripadaju istoj obitelji europskih pučkih stranaka, do jučer je s njima u društvu bio i Viktor Orban. Društvo kakvo samo možeš poželjeti. Ponašaju se isto, razlika je jedino u tomu što Vučić svoje stavove servira krajnje primitivno, dok Plenković „špila Europljanina“, ali govori isto, samo na „mekši“ način.

MONITOR: Izazov za sve je kriza na Bliskom istoku. Do sada ubijeno  blizu 18.000  Palestinaca i Palestinki.  Benjamin Netanjahu ne razmišlja o mirovnom rješenju već o vojnoj pobjedi. SAD  zaustavljaju rezoluciju SB UN o trenutnom humanitarnom prekidu vatre, a Netanjahu vodi dug telefonski razgovor sa Putinom. Djeluje da se ovo veliko razaranje neće skoro okončati. Kako vidite ovaj Gordijev čvor istorije, borbe za moć, strahova i interesa?

PEČNIK: Gordijev se čvor ne da razvezati, a kada ga mačem sječemo poteku potoci krvi, tako da se riješenje kompleksnog židovsko-palestinsko-arapskog spora mora potražiti na drugoj strani i pod drugim kondicijama. Jedino suvislo riješenje vidim u onome što je (o)poručio veliki izraelski pisac i mirotvorac Amos Oz: Vrijeme je da se konačno uvjerimo, na obje strane, kako smo vodili i kako još uvijek vodimo pogrešnu politiku. Mi, Židovi, moramo Palestincima ponuditi nešto novo, bolje i drukčije. Jer, drugog puta nema. Arapi moraju prihvatiti i priznati Izraelu pravo na (mirno) postojanje, moraju odustati od ideje kako Izrael treba uništiti. A, Izrael mora shvatiti kako je u njegovom interesu da se što prije riješi tzv. palestinsko pitanje; da su i oni narod koji ima pravo na svoju domovinu i samostalnu državu i stoga na obje strane treba osmisliti mirovnu strategiju postvarenja ovih ciljeva. Terorizam i(li) rat neće polučiti nikakve rezultate, osim patnje i žrtava na obje strane. Miru treba dati šansu.

Nastasja RADOVIĆ